"Vodič kroz Galaksiju za autostopere" Douglas Adamsa: Vodič za razumijevanje rasprava o životu
Upozorenje za fanove sa srčanim problemima: Ova se rasprava, pa tako i osvrt, uopće ne bave kultnim klasikom „Vodič za autostopere kroz galaksiju“. Svaka sličnost s navedenim djelom, njegovim likovima i događajima slučajna je.
Daleko u jednom stakleniku na kraju svemira sastajala se skupina uglavnom bezopasnih marginalaca. Pod vodstvom Cara Imperatora Kozmosa upravo su odgovorili na konačno pitanje o Životu, Svemiru i Svemu ostalom. No odgovorom 4,1 nikako nisu bili zadovoljni.
Samo dva stopera sjetila su se ponijeti ručnike, a već na početku osjetili smo odsutnost najnovijeg stopera i našeg dežurnog Marvina. Podijelili smo se na dvije strane, one koji obožavaju i one koje je zamaralo beskrajno nagomilavanje koje, mora se priznati, više nego dobro naglašava ideju besmisla. Tamnoj strani prvi kamen spoticanja bio je humor, što je kasnije rezultiralo neprekidnom raspravom o Mućkama i Montyju Pythonu.
Iako nije bila oduševljena url garglj garglj urk slurp uurg načinom komunikacije, jedna stoperica fascinirano je zaključila kako se zapravo puno toga uspjelo dogoditi u toliko malo stranica. Neki stoperi žalili su što ovaj klasik nisu konzumirali u tinejdžerstvu ili originalu, bez stresa i panike! Osvježavajuće iskrena izjava da joj nije ni malo žao što nije pripadala ovom tinejdžerskom kultu došla je od najnovije stoperice, a njezina susjeda oštro je osudila nedovoljnu razrađenost, odnosno dovoljnu nerazrađenost likova. Nakon što je istoj izletjelo da se osjećala kao da je u kazni, dobila je zabranu pristupa našim slasticama te se morala zadovoljiti plastičnim voćem.
Zakašnjeli stoper upao je u najmanje napetom trenutku i još uspuhan počeo čitati najsmiješniji ulomak Vatikanskih podruma Andréa Gidea. Vjerojatno nam je tako pokušao objasniti zašto mu humor Vodiča nije ništa posebno, ali nije uračunao beskonačnu nevjerojatnoću da se nešto može shvatiti bez konteksta. Skoro nepovratno otvorio je raspravu o humorističnim serijama i razlici između američkog i britanskog humora.
Zatim smo se Vodičem pokušali vratiti u prvobitnu misiju ovog sastanka. Tome su poslužile zanimljive izjave o Adamsovoj vjerskoj (ne)opredijeljenosti. Pokušali smo odrediti koju je tehnologiju predvidio i zaključili da bez njega ne bismo imali čast koristiti se Wikipedijom i kindlom. Rijetki su prepoznali reference na Star trek, ali zato nije ostala neprimijećena alegorija na ljudsko društvo te Adamsova sinegdoha kuća = zemlja.
Gajili smo simpatije prema Vogonu opterećenom egzistencijalnim problemima, miševima i dupinima te se divili parodiji književne interpretacije. Uvijek prisutno razlučivanje čistog SF-a od distopije, parodije SF-a, fantasyja etc. obavio je dežurni birokratski Vogon. Zatim smo 15 minuta diskutirali o tome što bismo napravili da je smak svijeta za 12.
Kao pečat za potpuni besmisao ove rasprave poslužila je napeta kompjuterska tekstualna igra kreativnog imena „The Hitchhiker's Guide to the Galaxy – The Game“. Nakon što su nam čak tri puta buldožeri pregazili kuću, odlučili smo napustiti Staklenik i nastaviti voditi svoju besmislenu marginalnu egzistenciju. Marvin bi bio ponosan.