Kažu sreća prati hrabre. Pa, hajd'mo zajedno testirati tu poslovicu i do kraja osvrta saznati je li sretno prošao slučaj mog dobrovoljnog javljanja da napišem svoj prvi ikad osvrt na raspravu tijekom staža u „marginalnom“ čitateljskom klubu. Slučaj zvan „Priča bez kraja“ Michaela Endea. Detektivka Diana Kovačić. 

Već na samom početku, disklejmer: ovo nije klasičan osvrt na knjigu. Ovo je svojevrsna reklama, zašto (djeci) čitati bajke, odnosno modernizacije bajke za odrasle, kako smo se složili što zapravo fantasy jest. Usputbudirečeno, to je gotovo jedina stvar oko koje smo se složili. No, to je neka sasvim druga priča o kojoj ćemo nekom drugom prilikom.

Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Na margini

Pročitana knjiga: Priča bez kraja

Autor: Michael Ende

Datum rasprave: 23. 1. 2016.

Kako se to priliči jednoj marginalki, ovaj će prkositi svim zakonitostima jednog osvrta na raspravu, pa tako neće nabrajati kojem članu se koji dio knjige svidio, kome je koji dio knjige lošiji od kojeg, jesu li likovi plošni, slojeviti, je li priča uvjerljiva i je li pisac rekao ovo ili ono. Nećemo spominjati kako je Milanu, kao fanu fantasyja, ovo odlična knjiga, da je Rafaeli, naravno, ova priča potpuno neuvjerljiva i kako joj je očajan kraj upropastio knjigu, da je Ani presugestivno i jednostavno nije njezin stil, da Karmen smatra radnju prenabacanom, da je Lari stavio djelo u kontekst crticom iz autorova života... Ne, ovaj osvrt odlučila sam oblikovati u jednu svojevrsnu reklamu. Reklamu za kampanju čitanja knjiga, i to naročito čitanja djeci. Jer, to je ono što ova knjiga zapravo i jest. Bajka za djecu i fantasy djelo za odrasle koje „djecu uči pravim ljudskim vrijednostima, a odraslima služi kao podsjetnik na iste“. I to u savršenim malim dozama kroz kratka poglavlja od kojih svako nosi lijepu pouku i neodoljivo nam slika kadrove roditelja ili drugog brižnog skrbnika koji svaku večer uspavljuje dijete čitanjem ove bajke koja zapravo nikada ne prestaje, baš kao i životne lekcije.

Da ne biste pomislili drugačije, ni bajkovita čarolija ove dinamične, maštovite knjige nije nas spriječila da se upustimo u žustre polemike. Kakva bi to bila rasprava Marginalaca kada se na njoj ne bi prigovaralo. Činilo se to i ovaj put. U pozamašnim količinama. Onako kako mi to volimo. Evo za primjer, išlo nam je na živce što je glavni lik stereotipiziran tek kao jedna vrsta autsajdera: debeljuškasti dječak, neprihvaćen od vršnjaka, kojeg odgaja distancirani otac koji se u ulozi samohranog oca baš nije najbolje snašao nakon smrti supruge. I što sad taj glavni lik Bastijan mora stalno zapadati u klišeizirane situacije u kojima zločesti likovi izgube, a dobro uvijek pobijedi? I baš je autor morao skuhati čušpajz-bajku od silnih arhetipskih likova pomiješavši sve moguće utjecaje od Odiseje pa sve do 1001 noći.

Sva sreća da je autor duhovit, pa nas je uspio zabaviti mnoštvom ironije, ubacivši povremeno i koji depresivni, tmurni lik u bajkoviti ambijent. Jedva smo dočekali zdušno ih podržati i poistovjetiti se s našim kolegama s margine. Odali smo priznanje i autoru, kao čovjeku s integritetom koji nije iskoristio priliku da cijedi priču u više nastavaka, iako je za to pripremio sjajan teren, već je pustio štivo da čini ono što mu je i namijenio – da potpiruje maštu čitatelja, čini ga autorom svoje priče.

Sve u svemu, ne dajte nam da vas obeshrabrimo. Uzmite „Priču bez kraja“ u ruke i putujte. Čitajte sebi, čitajte svojim malim ljudima oko sebe. Čitajte im o egu, o samopouzdanju, o vjeri u sebe, o hrabrosti, o sebičnosti, o činjenici da život jest bajka i sa svim lošim iskustvima od kojih rastemo. Osnažite ih za prihvaćanje jednakosti u različitosti koja obogaćuje naše živote i lomi predrasude, pa i onu da je život idealan i savršen. Pripremite ih za lekciju da samo sebe mogu mijenjati i da je rad na sebi, najteži i najplemenitiji rad kojim se mogu baviti, ako žele sami pisati svoju priču, priču zvanu život, koja svakim danom počinje novim slovom i prilikom da budemo bolji ljudi.

Čitajte im i pričajte o svemu onome o čemu sve manje imamo priliku čuti u stvarnom životu. Da prave ljudske vrijednosti ne bi skončale u bajkama, uz bok arhaičnim likovima.

Pozdravlja vas vaš fantasy tim s margine, ovaj put ne iz Staklenika, već duboko iz rudnika. No, to je neka sasvim druga priča o kojoj ćemo nekom drugom prilikom.

Fotografije: Michael Ende: The Neverending Story