Noći knjige, već sedmi put, s posebnim zadovoljstvom pridružuje se i čitateljski klub One. ČK One tu svoju tradiciju nisu željele zaustaviti ove godine, jer su do sada već glasno čitale u riječkim kafićima Ritz, Latino i Filodrammatica. Na Ogranku Trsat 2018. godine ugostile su i riječku glumicu Oliveru Baljak. No, ove godine One su se odlučile uhvatiti u koštac s modernim tehnologijama i priključiti svojoj prvoj videoraspravi. Dakako, uz pomoć i organizaciju svoje voditeljice, one članice koje nisu mogle prisustvovati, mogle su priložiti svoj osvrt putem elektroničke pošte ili SMS poruke.

Svjetski dan knjige i autorskih prava ima ambiciozan skriveni smisao; promociju i poticanje čitanja i svoj kreativni dio; stvaranje programa vezanih uz knjige i književnost. Manifestacija Noć knjige 2020. pozvala je upravo na virtualno slavlje knjige! Tako je poruka manifestacije „S knjigom nisi izoliran“ oživjela u malenoj zajednici čitateljskog kluba One i povezala svoje članice na drugačiji i svima nov način. Prema tome, odlučili smo kako naša prva videorasprava mora ostati zabilježena kako bismo mogli biti još više ponosni na nju i kako bismo prenijeli dio svoje pozitivne energije na buduće članove čitateljskog kluba, i pozdravili sve nove čitateljske klubove u nastajanju u ovim novim okolnostima (svi volimo koristiti tu novu frazu).

Bez ikakvih konotacija na ove nove okolnosti, ČK One odabrao je knjigu Opustjeli raj početkom ove godine, kada je njihova voditeljica Ljiljana prihvatila prijedlog članice Tatjane koja je naslov preporučila. Za naslov ona sama kaže:

Baš kako je rekla članica Vesna, tema knjige je fantastična, o njoj bi se moglo pričati tri dana!, pokušat ćemo naš dojam o pročitanoj knjizi skratiti i približiti svima koji čitaju ovaj osvrt, a da ne postanemo dosadni.

Početna je to rečenica romana Opustjeli raj španjolske autorice Ane Marie Matute i neodoljivo podsjeća na početne rečenice Tolstojevog romana. To je zadnji roman objavljen za autoričina života, koji je nastajao osam godina, i zanimljivo je kako je autorica u svojoj starijoj dobi uzela pisati o djetinjstvu. Godine 1996. Matute je postala članicom Španjolske kraljevske akademije, i to kao tek četvrta žena od osnutka, dobitnica raznih književnih nagrada, te nije čudno kako je autorica postala uzorom mnogim mladim generacijama koji ju nazivaju i svojom zaštitnicom.

Zbog dobro znane razlike između španjolskog književnog jezika i književnosti na katalonskom, Matute se, iako rođena u Barceloni, odlučuje pisati na književnom španjolskom jeziku. Uvodno se o knjizi obratila i započela raspravu voditeljica Ljiljana koja je dala svoj okvirni dojam o knjizi za koju kaže kako ju je oborila s nogu. Osvrnula se na trenutak kada joj je članica Tatjana predložila taj naslov, kazavši kako se jako dugo borila sa svojim osjećajem kako joj se knjiga neće svidjeti, kako je to neka bajka, i još to dvoje male djece, „ma šta će mi to“!

Međutim, nakon pročitane knjige dojam je drugačiji, knjiga je za Ljiljanu izvrsna i bilo bi joj jako žao da ju nije pročitala. Zatim je riječ preuzela članica Sanja kojoj se knjiga svidjela iz više segmenata, kako sama kaže, iz stanja u kojem je i sama iz perspektive majke i preispituje svoje ponašanje. Sanju je knjiga natjerala da stalno piše zabilješke pitanja, što znači kako ju je natjerala da o njoj razmišlja i nakon što ju je pročitala. Događa li se i nama da sami ne razumijemo svoju djecu? Stavljamo li i mi kao majka iz Opustjelog raja vlastitu djecu u ladice ponašanja, jedni će biti divni, drugi će bili zločesti i bit će im nametnut teret savršenstva, i moraju raditi sve što majka kaže. A blizanci u romanu su povlašteni jer imaju jedno drugo, kad već roditelji ne mogu biti uz njih.

Drugi segment je ona u kojem se Sanja sjeća svojeg vlastitog djetinjstva i na što je dijete spremno kako bi preuzelo pažnju svojih roditelja na sebe, te sada shvaća kako je i ona na neki način kao djevojčica crpila i krv i živce kako bi još više vremena provela s njima. Baš zato će naša Adri pronaći prijatelja u dadiljama i kućnim pomoćnicama, i u jednom također usamljenom dječaku iz druge obitelji s nesređenim odnosima koji su vrlo realni. Za Sanju knjiga će biti tužna, jako tužna, a očekivala je da će biti još tužnija. Jedina negativna strana za Sanju je što se autorica u romanu često vraćala na iste opise događaja.

Vesna uopće nije doživjela knjigu kako su ju druge članice doživjele, i upravo zato voli biti dio čitateljskog kluba, jer sada gleda na roman drugačije. Sam roman joj je činio kao da ga je pisalo više ljudi, pa nisu pratili gdje je stao ovaj prethodni, i zato joj je bio dosadan iako je tema odlična. Zajednički zaključak je bio da je to zbog toga jer je roman nastajao u osam godina i to je utjecalo na određenu fragmentnost same konstrukcije radnje romana. Jedino je rado pročitala kraj knjige jer joj je on bio dinamičan, iako o samoj temi bi mogla pričati, plakati i plakati.

Članica Ksenija kaže kako svatko od nas ima neko utočište, bila to neka osoba, kao za naše malene likove, dadilju i sluškinju, ili batlera, pa čak i neki naši likovi koji su iz mašte, kao jednorog mogu biti oslonac. Za nju je upravo to snažna poruka knjige, i to je po njoj priča o našim životima. Kada se roditelja ne brinu dovoljno o svojem djetetu, grozno je za dijete da ne pronađe nekoga tko će mu biti spas. Možda se upravo zbog svoje dobi, koja je slična autoričinom u dobu kada je pisala ovu knjigu, mogla se lakše poistovjetiti i vratiti u svoje djetinjstvo i prisjetiti na vlastito odrastanje u obitelji s više djece. Ksenija samu priču u romanu, koju također gleda i kroz svoju struku, gleda kroz oči neprilagođene djevojčice i smatra koliko je žalosno kad čovjek prestane biti dijete. Jer to vrijeme kad dijete prijeđe u svijet Divova (svijet odraslih) ono samo zaboravi na onu radost djetinjstva. Za nju je roman prepun prekrasnih rečenica, bajkovita i produhovljena priča. Nije sigurna bi li pročitala i neki drugi autoričin roman, ali je ovaj pročitala dvaput, naglasivši s velikom voljom.

Članica Staka se nije mogla pridružiti videoraspravi, zbog tehničkih problema, ali nam se javila kako ju je knjiga opsjedala i naročito njezin kraj koji je doživjela tužno, kao i cijelo djetinjstvo osamljene djevojčice uz hladnu majku i oca. Drugi dio knjige kada se javlja dječak posebno joj se svidio i tu vidi dubinu romana i privlačnost koja se javlja bez obzira na njen imaginaran svijet.

Ovaj roman pokazuje kako djetinjstvo stvarno možda traje duže od života. Ili ga je barem tako doživjela naša autorica. Djetinjstvo svakako je velik dio svih nas i ono će nam olakšati, pa čak i onu tešku stvarnost. Tu tešku stvarnost upoznajemo pomažući si maštom, imaginarnim prijateljima, jednorozima i činimo ga sebi boljim svijetom u koji možemo pobjeći i mi sami čitajući knjige.