U ovom romanu obrađen je element pisama nakon smrti, često prisutan u ljubavnim romanima. Glavni je lik Julien Azoulay, francuski pisac romantičnih komedija. Kad njegova voljena žena Helene umre, ostaje sam sa sinom Arthurom. Toliko je shrvan da pomišlja na samoubojstvo. No Helene je bila mudra žena. Primorala je muža da obeća da joj nakon njezine smrti napiše trideset i tri pisma, po jedno za svaku godinu njezina života.

Šest mjeseci nakon pogreba, Julien nevoljko napiše prvo pismo i otkriva da mu pisanje pisma djeluje neobično utješno. Pisma stavlja u tajni pretinac na nadgrobnoj ploči koju je dao izraditi na čuvenom pariškom groblju na Montmartreu. Ali jednoga dana otkriva da su sva njegova pisma nestala. Daje li mu to ljubav njegova života znak s neba? Julien ne zna da ga netko promatra, jedna dobronamjerna osoba koja ne može odoljeti iskušenju da ga vrati u svijet živih ljudi... I naravno, sve završava happy endom.

Čitateljski klub: Čitateljski klub Knjižnice Čavle

Pročitana knjiga: Ljubavna pisma s Montmartea

Autor: Nicolas Barreau

Datum rasprave: 25. 2. 2020.

Većina nas lako je čitala roman. Iako je tema sama po sebi mučna, pozdravile smo pozitivan pristup, sitne duhovitosti i optimizam kojim roman zrači. Sama je radnja podosta predvidljiva, likovi klišeizirani, ali ponekad paše pročitati i neko manje zahtjevno, laganije štivo.

Jasenku je roman podsjetio na ekranizirani roman "P.S. Volim te". Sanji i Marijidopao se opis senilnog tetka Paula.  Edu je Julien pomalo naljutio, okarakterizirala ga je kao "tipičnog muškarca jer čak i mrtvoj ženi teško priznaje preljub". Marija i Jadranka M. pohvalile su izraz "čitoznak" kao prijevod za "bookmark".

Prema istraživanju novinara Elmara Krekelera, Nicolas Barreau izmišljena je osoba kojoj je njemački nakladnik "Thiele & Brandstätter" "dodijelio" četiri romana i lažnu fotografiju kako bi iskoristio popularnost francuskih autora u Njemačkoj. Navodno se iza pseudonima zapravo skriva njemačka autorica Daniela Thiele, također spisateljica ljubavnih romana.

Slavicu J. je lik "jadnog" Juliena naveo na razmišljanje o brojnim samohranim majkama koje žive puno teže a nikada neće postati glavni likovi romana. Najkritičnije su bile Marija i Milena. Milena je najviše zamjerki imala na autorov stil pisanja, prepun fraza i klišea, "školski". Sve je "nekako prejednostavno, plošno, predvidljivo, i situacije i likovi". Marija autoru zamjera što gotovo sve opisuje dvostruko, jednom u slijedu događaja, potom u pismu pokojnoj supruzi. Teško može zamisliti da jedan četrdesetogodišnjak piše "tako sladunjav roman s ljubavnim scenama iz vikend romana koje smo u višim razredima osnovne škole čitali na kupanju".

Pitamo se, možda ima istine u teoriji da se radi o spisateljici. Naime, prema istraživanju i priči novinara Elmara Krekelera objavljenoj u njemačkom listu "Die Welt", Nicolas Barreau izmišljena je osoba kojoj je njemački nakladnik "Thiele & Brandstätter" "dodijelio" četiri romana i lažnu fotografiju, a sve kako bi iskoristio popularnost francuskih autora u Njemačkoj. Navodno se iza muškog pseudonima zapravo skriva njemačka autorica Daniela Thiele, također spisateljica ljubavnih romana.

Bilo kako bilo, naše ocjene za "Ljubavna pisma iz Montmartrea" kretale su se u rasponu od dovoljan do vrlo dobar, a srednjom ocjenom ipak se "provukao" do ocjene vrlo dobar (3,6).