Jeste li znali da u finskom (suomi), koji spada u skupinu ugrofinskih jezika, postoji čak 15 padeža? Upravo zato im prijedlozi nisu potrebni, a također nemaju ni rodove ni članove. Bogat je samoglasnicima, koji mogu biti dugi i kratki, pa Finci zato tvrde da im je jezik veoma pjevljiv.

„Finski je jezik koji bi se trebao samo pjevati, to je njegova prava forma, njegova morfologija. Govoriti ga, to je kao da poeziju prevodiš u prozu. To je za divljake koji ne znaju razumjeti poeziju.“

Svojim sam Nedopričljivima, između ostalih, predložila i ovu knjigu, na preporuku ČkkČ (Čitateljskog kluba knjižnice Čavle), koji su se njom oduševili. Hvala kolegicama i njihovoj voditeljici Mileni!

„Ja nemam pamćenja, nemam prošlosti. Moj album sjećanja tek što započne, već je završio. Koga je još briga za početak bajki? Kao djeca ostajemo budni do kasno samo da bismo saznali kraj, s knjigom skrivenom pod pokrivačem, sklupčani pored svijeće, ježeći se na nepoznate šumove koji svakom kućom noću struje.“

A što je čovjek bez prošlosti i bez sjećanja, bez jezika? Na ta smo pitanja pokušali odgovoriti u našoj prvoj „2020“ raspravi.

A započeli smo čitanjem pisma koje nam je poslala naša Tea iz dalekog Meksika. Nju je roman nažalost ostavio ravnodušnom, osim posljednjih nekoliko stranica. Dijelovi knjige podsjetili su ju na esej, a to joj je u pamćenje prizvalo nebrojene znanstvene članke koji se bave lingvističkim i psiholingvističkim hipotezama i pitanjima. Ništa čudno jer Tea je studirala književnost pa joj „jezik“ nije stran i zna ona to fino razložiti, baš kako treba.

Čitateljski klub: Nedopričljivi

Pročitana knjiga: Nova finska gramatika

Autor: Diego Marani

Datum rasprave: 16. 1.2020.

Petri je ovo štivo bilo melankolično, mirno i jednostavno, poput čitanja na nekom stranom jeziku. Stil je, pak, ocijenila peticom.

Milena se podsjetila rasprave iz svibnja 2018. godine, istaknuvši lakoću čitanja, što smatra zaslugom prevoditelja. Naglasila je da je jezik zapravo osnova ljudskog identiteta, kojim ne samo da komuniciramo s drugima već se izražavamo i ostvarujemo kao osobe.

Senka kaže da je teško očekivati uspone i padove u priči jer ipak se ovdje radi o ratu.

„Samo da je pripovijedanje na kraju knjige stavljeno u upravni govor, bilo bi savršeno!“

Ivani M. su fascinantna pisma između Ilme i Sampa i ta snaga volje za učenje novog jezika. Ono što ne voli je kad se likovi sažalijevaju i krive sami sebe. Njezin je i najcitat rasprave:

„Da meni netko piše takva pisma, odmah bi se ženili!"

Ivana S. daje peticu prevoditeljici. Istaknula je nedostatnost egzekucije u fabuli, a likove nije pretjerano doživjela zbog nedovoljno prisutnih dijaloga. 

Ina je redovito išla s ovom knjigom na spavanje, čak bi i zaspala uz nju. Povukla je paralelu s davnom serijom „China Beach“.

„Ja mislim da Sampo nije umro nego i dalje traži svoj identitet.“

Sanja A. daje jeziku čistu desetku. Osjetila je sve te rečenice i povezivanje s identitetom. U romanima želi da se dobro osjeća, a ne da u njima vlada depresija.

Naša druga Sanja, profesorica u osnovnoj školi, često kaže svojim učenicima:

„Što imaš u mislima, na jeziku i u srcu, nitko ti ne može uzeti.“

Ističe prekrasne kontemplacijske misli, a za lik Koskele tvrdi da je pravi izvorni Finac, lud za jezikom. 

Hana je zbog poslovnih obveza bila spriječena, ali je poslala svoje ocjene. Hvala ti!

Složili smo se da se ovdje radi o gotovo savršenom stilu pisanja, o onom izrečenom, ali i o svim onim neizgovorenim mislima jedne osobe bez prošlosti, bez identiteta. Prevoditeljica Ita Kovač je definitivno osoba koja je za to zaslužna.

Ocjene u naše četiri standardne kategorije bile su ove: opći dojam 3,7; tema i ideja 4,3; stil pisanja 4,5 i karakterizacija likova 3,6. Ukupno je to: 4.

„To nisu riječi! To je otkrivena kozmogonija, to je matematika na kojoj počiva stvoreno! Naša gramatika je logaritamska, što je više loviš, to ti ona više izmiče u beskrajnim hodnicima brojeva, svih istih a neprimjetno različitih, kao Bachove fuge!“

Diego Marani, Talijan koji je dugo boravio u Finskoj rekao je u jednom intervjuu da su Finci uživali u knjizi, iako su bili pomalo sumnjičavi prema jednom strancu, koji o njima sve zna: jezik, povijest, sve do najsitnijih pojedinosti. Također je otkrio tajnu da su Sampo i dr. Friari, na neki način, jedan te isti lik. I jedan i drugi imaju problematičnu prošlost, koja je povezana i s finskom nacionalnom poviješću.

Inače, Marani je kao viši lingvist u Europskoj uniji u Bruxellesu počeo učiti finski sredinom 90-ih godina. Računao je s tim da je finski sličan nekim drugim jezicima koje je ranije učio, međutim ovoga puta nije uspio prepoznati nijednu riječ. A da je riječ o vrlo posebnom čovjeku dokazuje i to da je izmislio poseban jezik „europanto“, svojevrsnu parodiju esperanta, kojeg su esperantisti dobrano iskritizirali. Na tom posebnom jeziku napisao je knjigu kratkih priča o pustolovinama europskog policijskog inspektora, koji istražuje razne zločine protiv Europske unije.

„U finskoj rečenici riječi se grupiraju oko glagola kao sateliti oko nekog planeta, a subjektom postaje ona koja se najviše približi glagolu. U europskim jezicima rečenica je ravna crta. U finskom je ona krug unutar kojeg se nešto događa. U našem jeziku svaka je rečenica dovoljna sebi samoj, u drugima joj treba neki diskurs da bi postojala, inače ne znači ništa.“

Bila je ovo svojevrsna oda jeziku, kao takvom. Da smo sami susreli nekog Massimilijana Brodara, poučavali bi ga našem jeziku. Htio ne htio, progovorio bi on hrvatski! Näkemiin (doviđenja), Nedopričljivi moji!

„Na križu koji će zabiti na moj grob ime koje nosim bit će napokon moje. Samo moje. Potpuno moje. Ostavljam ti svoju priču, čitatelju, da od nje stvoriš sjećanje. Ja koji neću ostati ni u čijem pamćenju, ja koji dok sam živio nisam postojao, moći ću tako umrijeti sanjajući da me se netko sjeća.“

U tekstu su korišteni isječci iz intervjua Matije Štahana s autorom, kao i neki dijelovi sa stranice Moderna vremena (mvinfo.hr)