Prosinac 2015. godine, točnije, 18. prosinca. Zima. Posebna knjiga i posebna spisateljica na raspravi u Čitateljskome klubu „One“. Voditeljica usmjerava raspravu na probleme koje knjiga otvara, koje su čitateljice zapazile i o njima žele govoriti (Opaska: još uvijek nemamo muškoga člana u klubu, iako je sramežljivo najavljivan. Zamišljam u kojem bi pravcu tekla rasprava da ga imamo!).

Osnovne informacije:

Čitateljski klub: One

Pročitana knjiga: Ljubavnik  

Autor: Marguerite Duras

Datum rasprave: 18. 12. 2015.

I rasprava se zahuktala. Teče kao podivljala rijeka Mekong, kada plavi rižina polja, oko koje se plete život francuske učiteljice u Koloniji.

Staka (Prva u raspravi pa pravo na muško-ženske odnose.) naglašava da mu je bijela djevojčica ljepša kao zrela žena nego kao djevojčica od 15,5 godina. Zaključuje da je Kinez na određeni način bolestan (plače u trenucima intimnoga ispunjenja).

Tatjana obrazlaže koliko je knjiga „bogata“ problemima: knjiga o egzistencijalnoj borbi obitelji, borbi s propadanjem. Naglašava problem majčinoga odnosa prema djeci: voli samo najstarijega sina, dok drugi sin i kći tu ljubav nemaju.

Ljubav kćeri i Kineza ljubav je bez budućnosti. Knjiga je protkana melankolijom. Sviđa joj se ta jedna tuga, tuga izazvana nedostatkom komunikacije u obitelji. Vrlo koncizno tu obitelj karakterizira izraz „kamena obitelj“. Knjigu je doživjela kao niz slika. Pročitala ju je u jednome dahu.

Branka naglašava da je najmanji problem s Kinezom. Problem su odnosi u obitelji. Naglašava izuzetnost knjige. Autorica ju je uspjela uvući u svoje psihoanalize, u svoj svijet. Zašto je majka takva, ostalo joj je nejasno.

Staka napominje da je trebalo prije pročitati „Branu na Pacifiku“ koja je na određen način uvod u ovu knjigu.
Nada naglašava svoje viđenje lika majke – majčino ludilo u borbi za opstanak u tim uvjetima života.
Ljiljana usmjerava raspravu naglašavajući majčin strah da joj se kći neće udati, da će postati prostitutka.
Dunja iznosi koliko joj je bilo teško čitati ovu knjigu. Čitatelj se ne može othrvati razmišljanju o obitelji, o svojoj obitelji; uspoređuje, analizira…
Tanja ubacuje kako je majka uvijek tužna, nema radosti u ovoj obitelji.

Ksenija zapaža da se članovi obitelji ne druže, ne samo ove obitelji, i mnoge druge kolonijalne obitelji žive za pokazivanje: dotjeruju se da bi se pokazali, da bi se fotografirali.
Elza izdvaja vezu sestre i mlađega brata, koliko ga je obožavala i teško se od toga odvajala.
Ksenija dodaje da joj se knjiga jako svidjela. Autorica ju je napisala iz svoje potrebe. Knjigu je objavila kada je imala 70 godina. Sama je autorica napomenula taj podatak: pisala ju je iz potrebe da sama sebi kaže ono što ju je odredilo. Jako dojmljiva knjiga, puna emocija ispod površine. Silina emocija učinila ju je prerano zrelom.
Branka naglašava kako neke stvari u određenim godinama postaju drukčije. To je nešto po čemu se prepozna da su zreli.
Elza postavlja pitanje koga žaliti od njih dvoje (Malu ili Kineza).

U ovome trenutku razvila se rasprava o životu Male u Koloniji i Kineza koji je okusio život Pariza, ali ne može započeti život izvan zahtjeva kineske kulture i zahtjeva njegove kineske obitelji. Kinez je opsjednut njome, bijelom djevojčicom/djevojkom. Mala zna da je to put u odlazak, znala je da će jednom otići, da je pisanje ono čime će se baviti.
Ljiljana zaokružuje razmišljanja čitateljica: Prvi je dojam kako je to divna knjiga. Priči se nema što prigovoriti. Priča je, taj stil, svaki odjeljak, miješanje prošlosti i sadašnjosti obitelji. To može samo majstor. I uz ovu se knjigu postavljala dvojba: znam li pročitati kako treba?

Prema kraju rasprave čitateljice su svoje spoznaje o problematici u knjizi potkrjepljivale citatima o ljubavi, o putenome užitku, o ženama i njihovome životu u Koloniji, o odnosima glavnih likova: majke i njezine troje djece međusobno i svih njih prema Kinezu, s posebnim naglaskom na ulozi starijega sina na živote ostalih u obitelji.
Odnos majke prema kćeri i njezinomu kineskom ljubavniku dominirao je cijelom raspravom: koliko je taj odnos životno prihvatljiv, koliko je to odraz vremena i prostora gdje se radnja događa i koliko je to nama iz europske perspektive daleko ili blisko. Neke čitateljice nisu mogle čitati ovo štivo, bilo im je previše stvarno, previše „bogato“ neprihvatljivim stavovima i ponašanjima glavnih likova.

Autorica je živjela u tim okvirima, knjiga je, zapravo, autobiografski roman. Obogatila nas je ljepotom stila, iskrenošću emocija i dubokom proživljenošću jednoga vremena i prostora.

Marica Zrilić