Korištenjem poslovica govornik dodaje začine mudrosti i potvrdu da se oslanja na tradiciju i poznavanje autohtone kulture, što pri bilo kojoj vrsti ceremonijalnih govora značajno doprinosi pozornosti zajednice. Mudrosti usmene tradicije, osim primjene u svakodnevnom životu prilikom značajnijih obreda, postaju dijelom i pisane književnosti, što je izvanredno prepoznao Chinua Achebe i uvrstio u svoj roman Svijet se raspada koji je postao klasik nigerijske, pa i afričke književnosti. Književnost nastalu 50-ih i 60-ih godina neki nazivaju i književnost svjedočanstva. Potekla je od predaje, iskustva i života, predaje kojom se pokušava predočiti bit afričkog čovjeka i njegove kulture. U romanu Svijet se raspada upoznajemo strukturu društva plemena Ibo, glavnog junaka Okonkwoa, njegovu obitelj, kao i djelovanje britanskog kolonijalzma i kršćanskih misionara na život zajednice te posljedice koje to nosi. Okonkwoin svijet se raspada te se zaustavlja prirodan slijed jednoga društva, što kasnije rezultira snažnim pritiskom na odricanje od jezika, tradicije i kulture.

Zbog svega toga vrlo je značajan početak romana Purpurni hibiskus, prvijenac mlade nigerijske autorice Chimamanda Ngozi Adichie koji počinje riječima: „Kod kuće se sve počelo raspadati kada moj brat Jaja nije otišao na pričest...“. Ovakav početak, nas potekle iz europske literarne tradicije vraća na svima znani početak Ane Karenjine. „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Jednom rečenicom, što kasnije shvatimo, autorica obuhvaća suštinu romana, daje do znanja da je riječ o obiteljskoj priči i počinje je od kraja. U jednom intervjuu Chimamanda Ngozi Adichie kaže da je kao djevojčica u Nigeriji pisala priče o bijelim ljudima plavih očiju koji jedu jabuke i imaju zimu. Tek nakon čitanja romana Svijet se raspada (Things Fall Apart) shvatila je da i njen narod ima svoje priče koje su itekako vrijedne pisanja, a kao posvetu spomenutom spisatelju svoj roman počinje riječima koje su naslov Achebinog romana.

Njezin roman je o odrastanju, sazrijevanju, obiteljskim odnosima i zemlji iz koje potječe. Likovi, nositelji radnje, su petnaestogodišnja Kambili i njen nekoliko godina stariji brat Jaja. Oni žive u lijepoj i velikoj kući, financijski su osigurani uz oca vlasnika manje tvornice, pohađaju kvalitetne škole, te predstavljaju iznadprosječnu uglednu nigerijsku obitelj. Ali, iza ovako idiličnog opisa krije se snažna obiteljska stega uzrokovana strahom i kažnjavanjem. Izvor takve napregnute atmosfere i stalnog psihičkog i fizičkog pritiska njihov je otac, a mlada autorica, vrlo polagano započinje priču o zlostavljanju u obitelji. Naime, priča počinje naznakama, slutnjama i neshvaćanjem situacije, kao da to tako mora biti i da drugačije ne može biti.

“Poslije ručka bila sam u svojoj sobi i čitala petu glavu Jakovljeve poslanice jer sam u vrijeme obiteljskog druženja trebala govoriti o biblijskim korijenima bolesničkog pomazanja, kada sam čula zvukove. Brze, teške udarce o ručno izrezbarena vrata spavaonice mojih roditelja. Zamislila sam da su se vrata zaglavila i da ih tata pokušava otvoriti. Ako to dovoljno živo zamislim možda se obistini...“

Mlada Kambili, koja je narator priče, ne shvaća da živi u napregnutoj atmosferi, sve dok se ne pojavi očeva sestra Ifeoma i njena obitelj. U Jajin i Kambilin život ulazi nova energija i otvara im oči, unosi nesputanost i nova saznanja. Dolaskom Ifeome, njenog glasnog smijeha, životne radosti i otvorenosti, dosadašnji sputani život, tišina doma, dnevni raspored, usiljeni dijalozi za stolom, sve dobiva svoje pravo ime i značenje, a brat i sestra shvaćaju da život ne mora biti takav.

„Te sam noći sanjala da se smijem, ali smijeh nije zvučao kao moj, iako nisam znala kako moj smijeh zvuči. Bio je grlat hihot pun ushita, nalik na smijeh tete Ifeome.“

Okosnica romana je priča o Kambilinom ocu, a ona je donekle i priča o Nigeriji i Africi. Razlozi takvih nesputanih izljeva gnjeva kod oca su u njegovoj podvojenoj ličnosti koja po svaku cijenu želi zaboraviti svoje korijene i potpuno se posvetiti novostečenom, a ujedno i nametnutom načinu života. Kambili i Jaja otkrivaju razloge neprijateljstva njihova oca prema djedu. Naime, otac ne želi imati kontakt s djedom Nnukwuom, svojim ocem, zato što je djed zadržao vjeru svojih predaka i sin ga smatra poganinom i nevjernikom. Kako je on prva generacija koja je primila kršćanstvo, njegova percepcija vjerovanja i predanosti religiji je ekstremna do te mjere da ugrožava obitelj. Radikalne pedagoške mjere koje poduzima su one koje je on iskusio prilikom svoga školovanja, a uspješnost u poslovnom životu daje mu određeni imunitet. Čak i oni koji bi mogli nešto učiniti, to ne čine, primjerice njihov svećenik, jer otac je veliki dobrotvor i uglednik u svojoj zajednici.

“Otac Benedict je u propovijedima govorio o Papi, tati i Isusu – tim redoslijedom. Tatinim je primjerom ilustrirao Evanđelje.“

Podvojenost očeve osobnosti zamjetljiva je u nizu situacija, a u njegovoj demokratičnosti u političkom životu, posebno je naglašena. Kao vlasnik opozicijskih novina, koje se bore za demokraciju, vrlo je dosljedan i ne odustanje od svojih stavova.

“Kad bih pogledala tatu, i njegovo bi lice bilo bezizražajno, baš kao na fotografiji kojom su popratili veliki prilog o njemu nakon što mu je Amnesty World dodijelio nagradu za promicanje ljudskih prava. Samo je tada dopustio da se pojavi u novinama. Njegov je urednik Ade Coker na tome ustrajao tvrdeći da tata to zaslužuje i uvjeravajući tatu da je preskroman.“

U njegovim političkim i društvenim stavovima vrlo je teško prepoznati onoga čovjeka kojeg poznaje njegova obitelj i tu se javlja nesklad između očevog privatnog i javnog života, ali ono što ih povezuje je dosljednost. Slijepa dosljednost koja u političkom pogledu djeluje pozitivno u privatnom je pogubna za konačni ishod njihova obiteljskog života. Usprkos svemu u cijelom romanu niti jednoga trenutka očeva ljubav ne dovodi se u pitanje. Djeca ne sumnjaju u nju, nego sve očeve poteze pravdaju njome i na neki način osjećaju zahvalnost, kako i sama Kambili kaže: „Hvala ti, tata - rekla sam osjećajući kako mi ljubav prži jezik.“

Osim što donosi obiteljsku priču, ovaj roman govori o širem kontekstu nigerijske političke stvarnosti, problemu opstanka u zemlji i odlascima iz nje, o tradicijskom životu, plemenskim odnosima, sukobu starog i novog i istovremenom mirenju istih, dakle o svemu što čini sadašnjost jedne velike afričke države. Zato ovaj roman nije samo obiteljska priča, nego je i izvorna afrička priča, oslonjena na običaje, prošlost i sadašnjost, koja pokušava pronaći pravu mjeru tradicije i suvremenosti.

Pa da se vratimo opet  Achebeu kada kaže:

"Onda sam odrastao i počeo čitati o avanturama u kojima sam, i ne znajući, trebao biti na strani onih divljaka koji su se susretali s bijelim čovjekom. Instinktivno sam držao stranu bijelim ljudima. Oni su bili dobri! Oni su bili odlični. Bili su inteligenti. Ostali to nisu bili... bili su glupi i ružni. To je bio način kako sam upoznao što znači opasnost od neimanja vlastitih priča. Postoji ona divna poslovica – Sve dok lavovi nemaju svoje povjesničare, povijest lova će slaviti lovce.”

U istom tonu Chimamanda Ngozi Adichie upustila se u pisanje romana Polovica žutog sunca čija je tematika napravila veliki i bolan ožiljak u nigerijskom narodu. Na povijesnim činjenicama nigerijsko-biafrijskog rata autorica gradi priču koju prelama kroz svoje likove pa ako vas zanima dalje proučavati afričke teme, potražite knjigu u knjižnici.