Ljeto. Idealno vrijeme za čitanje krimića, pogotovo ako mislimo nositi knjigu na plažu. To je žanr u kojem zaplet igra veliku ulogu, drži nas u napetosti i vuče prema konačnom raspletu. Prvo i osnovno, treba postojati nedjelo/zločin koje će netko počiniti, pa onda žrtva, zatim osoba/osobe koje će istraživati taj slučaj i na kraju motiv zbog kojeg je zločin počinjen. Ako žanr svedemo na ove osnovne elemente, dalje je sve pitanje imaginacije autora i odabira dovoljno efektnih elemenata koji će nas držati u napetosti i vući prema konačnom razrješenju.

Mnogi majstori pera birali su upravo formu krimića kako bi uramili svoje složene literarne misli, koje bi u konačnici zasjenile sam žanr. Osvrnimo se na “Ime ruže” ili “Zovem se crvena”. Krimić je pogodan kao forma upravo zbog svoga zapleta i zbog toga je dobar za sve vrste čitanja. Za one koji prate samo radnju kako bi dosli do konačnog razrješenja i za one koji od literature traže puno više, ako je i to ponuđeno. Dakle, za dobrog pisca, krimić je odlična zamka za čitatelja da se odvuče tamo gdje ga pisac želi postaviti i predstaviti mu svoja promišljanja nad kojima će se zamisliti.

Postoje oni pisci koji pišu krimiće kako bi stvorili snažna književna djela, oni koji stvaraju samo dobre zaplete kako bi nas zabavili, a postoje i oni koji pišu krimiće kako bismo, čitajući ih, otišli negdje daleko, a osjećali se ugodno i domaće. E upravo o ovim posljednjim je riječ, kada se spomene ime Alexandera McCalla Smitha. Ovaj profesor prava, rođen u nekadašnjoj Južnoj Rodeziji, današnjem Zimbabveu, a živio u Botswani, očigledno je iz svojih iskustava započeo privlačnu seriju detektivskih romana. On nas svojim pričama odvlači čak u Botswanu i postavlja ne kao čitatelja, nego kao promatrača, tihu sjenku istražiteteljskih slučaja. Osjećamo mirise, vidimo prirodu i ulazimo u nepoznato podneblje, a opet tako blisko, gdje se osjećamo kao kod kuće.

“Mma Ramotswe imala je detektivsku agenciju u Africi, u podnožju Kgale Hilla. Ovo joj je bila imovina: majušan bijeli kombi, dva pisaća stola, dvije stolice, telefon i stari pisaći stroj. Bio je tu i čajnik u kojem je Mma Ramotswe – jedina dama privatna detektivka u Botsvani – kuhala čaj od rooibosa. I tri šalice – jedna za nju, jedna za tajnicu i jedna za klijenta. Što još uopće treba jednoj detektivskoj agenciji? Detektivske agencije oslanjaju se na ljudsku intuiciju, a i jednog i drugog Mma Ramotswe je imala u izobilju. Naravno takve stvari nisu propisane niti u jednom inventaru.”

Prva rečenice neodoljivo podsjeća na prvu rečenicu Karin Blixen u njenom svjetski poznatom romanu “Moja Afrika” ("Imala sam farmu u Africi, podno brda Ngong"), čime nas pisac upozorava da u ovim romanima sažima svoju Afriku. Osjeća se da voli svoje likove, da cijeni sve njihove vrline i mane i da osjeća zemlju u kojoj je radnja smještena. Već samim opisom inventara te neobične agencije oslobađa čitatelja složenih žanrovskih rješenja i uvodi u jednostavnost elementarnog – ima sebe i svoju intuiciju i što je više potrebno. Samo još šalica rooibos čaja, pogled, na drvo akacije i rubove pustinje Kalahari, koji se ne mogu unijeti u inventar. I to je to.

“U trenucima besposlice, kad nije morala rješavati nikakav hitan slučaj i kad sve kao da je obuzela pospanost od vrućine, sjedila je pod svojim drvetom akacije.”

Pa pokušajmo zamisliti tu “tradicionalno građenu” damu kako smireno i zadovoljno sjedi u hladu prašnjavog mjesta, dok joj kokoši povremeno dođu kljucati oko nogu i usporedimo je s nenadmašnom ekipom CSI-ja, koja složenim forenzičkim metodama, znanošću, proceduralnim propisima i tek na kraju intuicijom, na koju se ne smiju osloniti dok je znanstveno ne dokažu, uspješno rješavaju svoje slučajeve u klimatiziranim, sterilnim staklenicima američkih megapolisa, a međusobno su udaljeni 8-10 sati leta.

E pa ako vam je privlačniji hlad akacije, zdrava logika i oštro oko uklopljeno u zalazak sunca dok slušate afrički smiraj povremeno prekinut naletima vrelog pustinjskog vjetra, “Prva damska detektivska agencija” krojena je po vašoj mjeri. Krenite redom i pratite slučajeve afričke Miss Marple, jer kako drugačije objasniti Mmu Ramotswe onima koji je nisu upoznali. Ali Mma Ramotswe nije Miss Marple, ni bilo koja od nama poznatih detektivki i istražiteljica. Ona je Mma Ramotswe, a ne Precious Ramotswe, koja voli svoju zemlju, ljude u njoj i cijeni život koji ima, ne tražeći ništa više. U jednom trenutku dok kuha večeru ona razmišlja što bi Mma Christie učinila u situaciji kada žena hladnokrvo primi vijest da joj je muža progutao krokodil.

“Pomislila bi, ova je žena ubila svoga muža! Zato je nije dirnula vijest o njegovoj smrti…(dalje Mma Ramotswe razmišlja dok priprema pirjano meso i bundevu) Možda je željela da umre, a krokodil je bio odgovor na njezine molitve. Je li osoba ubojica u Božjim očima ako se takvo što desi?... Bilo je vrijeme da izvadi bundevu iz lonca i pojede je. U krajnjem slučaju, tako se rješavaju veliki životni problemi. Možeš misliti i misliti i nikamo ne stići, ali opet, moraš pojesti svoju bundevu. To te spušta na zemlju. To ti daje razlog da ideš dalje. Bundeva.”

Da, u bundevi je razlika. Svi moramo pojesti svoju bundevu, ali bolje je pojesti ju predano i uživati u njenim okusima nego onako u paketićima fast fooda nesvjesno gutati. To je ono što ove krimiće čini toliko toplim i ljudskim: što postajemo prisni s likovima i što su doživjeli svjetsku slavu. Čitani su na svim meridijanima i primljeni s nježnim smješkom, jer valjda u svima nama bude onu zaboravljenu toplinu ljudskosti i jednostavnosti života. Ako želite, možete pogledati i ekranizaciju detektivskih pustolovina Mme Ramotswe, a užitak čitanja podijeliti sa svojom obitelji, ne plašeći se da će biti neprimjerenih opisa i scena nepodobnih za vaše mlađe tinejdžere.

Potražite u knjižnici:

Prva damska detektivska agencija

Žirafine suze

Moralka za ljepotice

Kalahari škola strojopisa za muškarce.

Fotografije: The Minor Adjustment Beauty Salon: No. 1 Ladies' Detective Agency

Tagovi: Krimić