Obnovimo u sebi atmosferu kada smo prvi put doznali za neke knjige. Prisjetimo se mamine/bakine priče kada je sjedila u kuhinji, šćućurena uz starinsku peć na drva i zadubljena u ljubavnu priču ne trepćući gutala tiskane redove.

Iznad peći, na zidu uredno zategnuta izvezena plavim koncem poruka na bijelom platnu "Hladna voda ta prija, umi se ti pa ću i ja" prekriva valjkom izvučene palme i tropske ugođaje nepoznatih predjela, koji se kao vojnici postrojeni nižu jedan iza drugog i formiraju cijelu kolonu istog prizora po zidovima požutjele kuhinje. Na peći plavi lonac s bijelim točkama, neizostavno okrnjen pri dnu, a iz njega se širi davno zaboravljeni miris zagorjelog mlijeka. 

Šmrcaj, maramica i sjeverni vjetar 

A naša junakinja (mama/baka/teta) čita i ne primjećuje kako mlijeko kipi, kako se miris širi sve do palmi i dalekih tropskih predjela, jer ljubavna priča Heathcliffa i Catherine ne poznaje predah. Šuštanje mlijeka samo prekida pokoji šmrcaj, koji tada, u nedostatku papirnih maramica, zagušuje jednan još snažniji šmrc i lagani pokret ruke preko nosa. I to bi trajalo sve dok se ne bi u kuhinji pojavila vremenska nepogoda, sjeverni orkanski vjetar bijesnog pokliča i trezvenog životnog pogleda, koja više ne priznaje stvarnost ljubavne priče i sve to naziva djevojačkim glupostima.

Tako bi se od trave i blata Orkanskih visova ili njegovog ognjišta neslućenom brzinom prebacila u stvarnost roditeljske kuhinje i posljedice svoga nekontroliranog čitanja, a  Heathcliff i Catherine  čekali bi dovršetak svoje priče. Ili još bolje, da prelazak iz knjige u stvarnost ne bi bio pregrub, naša bi čitateljica, dok pokušava oprati mlijeko  i istovremeno gleda proviranje palmi zaklonjenih vrelom peći, svoje junake premjestila u neko sretnije vrijeme i ljepše podneblje gdje bi smirili svoje strasti i živjeli sretno i zaljubljeno do kraja života. 

Pa zašto ne bismo i mi danas, ako nismo dosada, provjerili magiju "Orkanskih visova" ili, ako jesmo, još jednom isprobali snagu toga romana i procijenili zbog čega i danas drži čitatelje budnima. Pokušajmo zaobići scene iz istoimenih filmova ili ono antologijsko trčanje jedno drugome u susret dok im dozivanje pokriva orkanski vjetar i udobno se smjestiti u sadašnjem trenutku i ozbiljno pristupiti čitanju. Hajmo zajednički provjeriti snagu ta dva književna lika, otkriti što je u njima bilo tako kobno da nisu mogli pronaći pravi trenutak za sreću, što je sve djelovalo na njihovo odrastanje i formiranje, koliko snažna može biti želja za osvetom, koliko su snažne krajnosti i obrati kojima roman obiluje, koliko elemenata te priče još možemo pronaći u našoj stvarnosti i u nama samima...

Mislite li da je ovo ljubavni roman ili priča o neprilagođenima, a možda i o opsesivnoj strasti koja je na granici s mržnjom? Koliko snažna emotivna stanja dovode do vrhunca koji može preći u svoju suprotnost? I dalje začuđuje što je muški lik, tako silovit, pun srdžbe i demonske strasti, što ljubavne, što osvetničke, izašao ispod pera jedne djevojke, godine 1847. pod pseudonimom Ellis Bell. Pojava romana nije imala ujednačen prijem, a za mnoge je bila i šokantna, jer je odudarala od romantične i poučne priče u kojoj bi mlade djevojke mogle saznati koje ih sve opasnosti u životu čekaju ako nepromišljeno ulijeću u životne zamke. Pokušajmo odgonetnuti magiju pisanja Emily Bronte, koja u 19 st. piše svoj prvi i jedini roman i umire prije negoli je doživjela njegovo objavljivanje.

Jedan je Vronski

Vratimo se na početak, na našu baku/mamu/tetu i zamislimo da je u kuhinju uletio sjeverni vjetar kako bi rastjerao dim zagorjelog mlijeka, koji se istovremeno miješa s dimom željezničke stanice i prekida čitanje upravo u trenutku kada je junakinja romana motrila niz vagona, "kočnice i lance i visoke željezne kotače prvoga vagona koji se lagano koturao te nastojala da okom odmjeri sredinu između prednjih i zadnjih kotača i onaj trenutak kad će ta sredina biti nasuprot njoj.

'Onamo!' - govorila je u sebi gledajući u sjenku vagona, u pijesak pomiješan s ugljenom kojim su bili zasuti pragovi. "Onamo, pravo u sredinu, pa ću ga kazniti izbaviti se od svih i od sebe same." I tada brzinom vjetra odlaže knjigu, zaklopivši je i gubeći u moru pročitanih stranica taj nevjerojatni  presudni tren odluke. Hitro se podižući opet ispred palmi brisati zagorjelo mlijeko i pokušavajući u mislima napraviti osobni rasplet ključnog trenutka, gledajući egzotične prizore na zidu, sinulo joj je da u jednom od tih vagona njena junakinja, promijenivši odluku, smireno sjedi i putuje k palmama, gdje je čeka njen Vronski, nakon što je primio poruku ostavljenu na kolodvoru.

A jedan je Vronski u književnosti. Svaki drugi koji se pojavljuje (npr. Smrt Vronskog Nedjeljka Fabrija) izravna je asocijacija na ovoga jednog, a Ana je bezbroj, ali samo je jedna Karenjina. Postoji i anegdota o jednome redatelju koji je, prepričavajući scenarij za svoj novi film koji je dobio crveno svjetlo, prepričao još jedan scenarij tražeći mišljenje o njemu, a on bi glasio ovako: udana žena zaljubi se u mladića, ostavi muža i dijete, odluči živjeti s ljubavnikom s kojim dobije i dijete i kada je ljubavnik napusti, ona se baci pod vlak. Producent na tu priču samo odmahne glavom i kaže da je to gola patetika, a redatelj na to odgovori: "Ne, to je Ana Karenjina."

Prepuštanje Tolstoju

Pa kako bi bilo, s obzirom da skoro svi donekle poznajemo simboliku samoga naslova, ponovno ući među korice toga romana, još jednom provjeriti njegovu svevremenost, naročito nakon posljednje ekranizacije, koja je pokušala suvremenim pogledom i filmskom tehnikom ponovno ispričati Tolstojevo djelo. Kako bi bilo vratiti se izvornoj priči i njenoj antologijskoj prvoj rečenici "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.", promisliti ju i preispitati njenu istinitost, kao i samu Anu gledanu očima suvremenog društva? Pokušajmo se zapitati nad današnjim Anama: jesu li moguće, postoje li i kako bi se mogla razvijati slična priča danas ili se jednostavno ponovno samo prepustiti nepomućenoj veličini Tolstojeva romana i pustiti da nas vodi kroz svoje djelo baš kao i prvi put. Možda novo čitanje donese i novo iskustvo, drugačiji doživljaj, a možda vrati i neke zaboravljene slike vezane za prvo čitanje. 

U svakom slučaju, ako ste raspoloženi, provjerite zbog čega su naši članovi glasali za ova dva naslova prilikom biranja knjige mladosti generacije 65+. 

Fotografije: znanje.hr

Tagovi: Ljubić, Roman