Zamislimo dječaka u dobi 8-10 godina koji sa svojom vršnjačkom družinom juri po susjedstvu u neobuzdanoj igri. Slušao je o indijanskom poglavici Winnetou i iz priča, igre i prepričavanja, naučio je kako je to plemenit i pošten junak, ali kako su ostali dječaci iz družine bili stariji, veći i jači, u njihovim igrama on nikada nije mogao biti Winnetou, nego samo neki od sporednih ili izmišljenih likova iz indijanskog plemena Apača.

Jedno vrijeme zadovoljavao se i time, čekajući da naraste, ali dječačko srpljenje je kratka vijeka. Shvatio je da bi morao pokazati neko izuzetno znanje ili vještinu kako bi mogao preuzeti vodeću ulogu, ulogu plemenitog heroja ili barem njegova najboljeg prijatelja Old Shatterhanda.

I onda...

... u susjedstvo doseljava dječačić, pomalo povučen i izgubljen u nepoznatom kraju. I kako to već biva, jednoga dana, kada je neobuzdana družina bila na popodnevnom odmoru, izričito naređenom od vrhovne roditeljske komande, naš djed/otac/stric našao se sam u dvorištu. Švrljajući usamljeno, šutajući kamenčiće, udarajući rukom po grmlju i smišljajući kako ubiti popodnevnu dosadu, odnekuda se pojavi novopridošlica u susjedstvu. U nedostatku boljega društva, dečki započeše razgovor. Riječ po riječ, dođoše do toga tko će od njih dvojice biti Winnetou, a tko Old Shatterhand.

Kako su oba lika laskavo priznanje, brzo se dogovoriše kako će izmjenjivati uloge, ali naš dječak otkri kako novostečeni prijatelj odlično barata nepoznatim lokalitetima, pravi scenarij mnogo sadržajniji od onih naviknutih jurcanja uz indijanske pokliče -aaaa- dok se lagano udara rukom po ustima i tada otkri da se u novostečenom prijatelju krije prava riznica poznavanja Winnetua. Kako? Imao je sve knjige Karla Maya koje je studiozno iščitavao i bio je spreman svoje blago podijeliti s prijateljem! I tako, jednoga samotnog popodneva, naglo se razvilo prijateljstvo Winnetoua i  Old Shatterhanda, dok su zajednički gutali pisane retke Karla Maya.

U jednom popodnevu mršavi i žgoljavi Indijanac, uronivši u knjige, sve je više rastao i postajao pravi Winnetou ili njegov prijatelj  Old Shatterhand. To je bio početak prijateljstva koje i danas traje, uz šalicu kave u mirnim umirovljeničkim danima. Više se ne prepričava Winnetou, već odbrojava mirovina, prepričavaju posjete liječniku, zaboravljen je pozdrav “Haug!”, ali prijateljstvo začeto uz Karla Maya još uvijek traje.

A neko vrijeme igralo se i ovako:

Sada zamislimo dječaka koji u nedjeljno popodne sjedi ispred crno-bijelog TV-a, onog okruglastog, s vrhom heklanog miljea zavrnutog prema gore. Možda se uz milje još i njiše plastična palma, koja lagano leluja s treptajima televizije, a oni sretni na TV-u imaju i gondolu, kao znak da su oni ili netko njihov bili u tom čudesnom gradu. Ali naš dječak, svu tu dekoracija ekrana ne primjećuje. On sjedi na podu i napeto iščekuje, iščekuje i iščekuje...dok se konačno s ekrana ne prolomi:  

Napetost se lagano smiruje, nastupa opuštanje i gledanje otvorenih usta, kako bi se ne samo očima upilo nego i progutalo sve s ekrana. Nakon odgledane epizode istrčava se u dvorište, u punoj ratnoj spremi, s drvenim mačem, kartonskim oklopom stručno ukrašenim bojicama i ponavlja sve što je taj dan viđeno na ekranu. A taj junak u vremenu prije televizije krio se u knjizi Waltera Scotta: Ivanhoe. Dječak je to otkrio kad mu je otac poklonio knjigu i rekao mu da je i on kao mali čitao i igrao se Ivanhoa. Pa jel’ moguće da je i tata nekad bio plemeniti vitez, a možda je i mama tada bila Lady Rovena?! Sada je mogao uživati u viteškom životu i drugim danima osim nedjelje, a među svojim vitezovima u dvorištu biti vodeći poznavatelj svih mogućih zapleta, koji su se u žaru igre vješto mijenjali. 

A kad smo...

...kod pokliča iz djetinjstva, neizostavno se nameće još jedan “AAAAAAAAA”, praćen  udaranjem šake u prsa.  Pa naravno, svi znamo...Tarzan, književni i filmski lik.  E, Tarzana se baš i nije igralo, možda zbog njegove odjeće koja nije bila prilagođena klimi u kojoj se živjelo, možda zbog plivačke ili vještine penjanja po drveću, možda zbog nedostatka lijana, ali uz njega se sigurno maštalo. Maštalo se o avanturama u neprohodnoj Africi, susretu s neobičnim plemenima i uz njega se učilo o odnosu prema životinjama. Zamišljalo se kako letjeti pomoću lijana, prebacivati se sa stabla na stijenu i ponekad u naponu mašte počelo bi se skakati s fotelje na kauč, pa s kauča na stolić, pa sa stolića opet na fotelju i tako redom, dok se ne bi umorilo ili dok neka vaza ili nešto drugo postavljeno na neprikladno mjesto, kao što je stol, ne bi stradalo. 

Tarzan se prvi put pojavio u romanu Edgar Rice Burroughsa Tarzan of the Apes, a nakon početnog uspjeha krenule su daljnje epizode iz Tarzanova života. Čini se da je to jedan od najkorištenijih književnih likova koji su kasnije pretočeni u filmove, serije, crtiće, satire, sve do ovoga stoljeća i naših dana, ali svoje zlatno doba imao je u vrijeme Johnnyja Weissmullera i njegovog utjelovljenja Tarzana. U to doba on nije bio samo dječački san, već zvijezda i za mame i tate koji su možda i čitali knjigu, ali gledajući zgodnog Johnnyija tiho su uzdisali, svako iz svojih razloga, dok su sinovi nesmetano razvijali scenarije za dalje igre.

Nakon isprobanih...

...i pročitanih zgoda svih ovih junaka, preteča raznih sadašnjih ...manova ili tzv. Superjunaka, naš mladac iz sjećanja bio je najsretniji kad je mama za jedan rođendan od rasparane kožne fotoljele sašila prave kožne hlače s resama, a od perja očerupane babine kokoši napravila pravu dugačku indijansku perjanicu i još mu oko vrata objesila kožnu vrećicu. On je tada bio najveći junak u dvorištu i svi ostali iz plemena Apača su mu odjednom počeli nuditi štapove, kako bi s njima potegao lulu mira.

Pa u to ime pozivamo vas da se sjetite dječaka u sebi, zavirite u te stare knjige, odmotate sjećanja i možda potražite nekoga iz te dvorišne družine kako biste zajedno povikali “Haug!” ili uskliknuli jedno -aaaaa- udarajući se po ustima.

Fotografije: LazyFM