Raznolikost i bogatstvo programske ponude u vašoj i našoj knjižnici velikim dijelom zahvaljujemo slobodnom vremenu, dobroj volji, trudu, znanju, vještinama i energiji naših volontera. A kad imaš (takve!) volontere, lako je onda organizirati ih! :) Ove godine Međunarodni dan volontera, 5. 12. dočekujemo s posebnim nestrpljenjem – nagrada Organizator volontiranja 2016. dolazi u naše ruke! Ponosni!

Da, bila je ovo vrijedna volonterska godina, no ovo je za nas nešto više od godišnje nagrade. Dvadesetak već godina naša knjižnica vozi na dodatno pogonsko gorivo zvano: volonteri. I kad vozimo u petoj, i kad zašteka sustav, i kad smo na rezervi, volonteri nas vuku naprijed. Razmazuju boje po našim prozorima, razvlače osmjehe na vašim i našim licima, čine svakodnevicu smislenijom i boljom.

Knjižnica bez volontera bila bi kao šipak bez koštica! A tko voli šipak bez koštica? :)

Zamolili smo ih da nam kažu što ih to tjera iz zone komocije u zonu akcije. Evo što su rekli:

Ivana Hajdinjak

volonterka "Pssst... male priče!", male pričaonice za djecu rane dobi i njihove roditelje

Kada sam prvi put čula za čitanje u knjižnici s djecom rane dobi, najviše me zanimalo na koji se način to sve provodi, kako se volonterke pripremaju, kako na sve to reagiraju njihovi mentori, kako reagiraju djeca i roditelji. Prisustvovanjem, shvatila sam kako je to veoma bogato iskustvo, od samog početka, moglo se puno naučiti. Djeca uvijek imaju zanimljive odgovore na postavljena pitanja, ima djece koja su povučena i teško se otvaraju i uključuju u razgovor, ali ima i onih od kojih ne možeš doći do riječi, što nas uvijek nasmije i podsjeti zbog čega smo tu. Kako mi njima uljepšavamo popodne, tako i oni nama pružaju bogato iskustvo suradnje i rada s djecom, sve se to odvija na obostrano zadovoljstvo. Puno se može naučiti i smatram da je ovo hvalevrijedan projekt, ono što je bitno jest to da pisanjem priprema, tijekom uspješnih i onih manje uspješnih čitanja, mi rastemo i izgrađujemo se kao bolji ljudi, imamo puno više iskustva, i to je ono što me najviše veseli. Želim i nadam se da će ovaj projekt još dugo trajati.

Tina Kovačić

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida, osnivačica i prva voditeljica Studentskog čitateljskog kluba

Volontiranje, općenito gledajući, smatram bitnim aspektom života i vjerujem da bi svaka osoba koja ima tu mogućnost trebala volontirati. Riječ je o puno zabavnijem načinu provođenja slobodnog vremena od sjedenja na kavi, igranja videoigrica ili šopinga. Volontiranje obogaćuje duh, izgrađuje karakter i donosi sa sobom pregršt novih životnih iskustava. Ali da od općenitog krenem prema konkretnom - u Gradskoj knjižnici Rijeka volontiram jer je to mjesto na kojem se osjećam najugodnije, kao svoja na svojem, jer Knjižnicu čine divni ljudi (zaposlenice i ostale volonterke i volonteri) i jer me raduje da instituciji koju toliko volim i poštujem (da, i institucije se mogu voljeti!) dajem nešto zauzvrat, jer je ona meni dala toliko puno toga. Još konkretnije - volontiram kao čitateljica priča za štićenice i štićenike Doma za starije i nemoćne Kantrida jer osjećam veliku naklonost prema starijim osobama, njihovoj mudrosti pomiješanoj sa specifičnim humorom i veseli me uljepšati im njihove životne trenutke. Pritom se svaki put iznova iznenadim koliko su mladi u srcu, puni duha i uvijek spremni na ćakulu i šalu. Dan u kojem posjetim Dom za mene je veseliji, pozitivniji i bogatiji od ostalih dana u mjesecu.

Lucija Pećarina

volonterka – voditeljica Bajkokluba, čitateljskog kluba za djecu 8-9 godina

Zašto sam se priključila volontiranju u knjižnici? Od kad sam prvi put ušla u Stribor, nisam mogla ne primijetiti tu dobru energiju, te beskrajne prilike i divne ljude koji stoje iza svega toga. Kao i za puno stvari, slušala sam svoje osjećaje koji su govorili da sam na pravom mjestu i da mi se baš u knjižnici otvaraju nova vrata. Došla sam na razgovor s voditeljicom Verenom, s kojom sam podijelila svoju želju da vodim svoj čitateljski klub, makar ni sama nikad nisam bila članica jednog. Verena me baš zato uputila u Studentski čitateljski klub, gdje sam promatrala, učila i upijala, a onda me u 6. mjesecu prošle godine iznenadila i rekla da planira osnovati novi čitateljski klub i da smatra da bih baš ja bila idealni kandidat za voditeljicu. Što me privlači volontiranju i radu s djecom? Volontiranje sam oduvijek smatrala dobro provedenim slobodnim vremenom. Pokloniti nekom dio sebe, svoje vrijeme, znanje i vještine i vjerovati svim srcem da je zbog toga barem mali dio svemira sretniji. Zato volontiram. Smatram da rad s ljudima, a pogotovo s djecom ispunjava i čini te boljom, svestranijom i strpljivijom osobom. Od tih malenih stvarno možemo puno naučiti, samo ako otvorimo srce i dobro slušamo. Što me veseli? Veseli me sve povezano s mojim Bajkoklubom. Od čitanja same bajke, pisanja pripreme i planiranja kako i što ću izvesti s njima do same provedbe svega toga koja na kraju ispadne toliko spontana, prirodna i vesela. Vesele me ta djeca, tako znatiželjna, svestrana i puna ideja. Veseli me njihova beskrajna mašta i koliko te brzo zavole i vežu se za tebe. Vesele me njihova nasmijana lica i sjaj u očima. Uz njih ja ponovo budim dijete u sebi, dijete koje čita bajke ponovno po prvi put, dijete koje ulazi u čarobni bajkoviti svijet i više ga nije strah tamo ostati, a i izgubiti se.

Iva Kolar

volonterka – voditeljica 5. sezone Studentskog čitateljskog kluba

Zašto volontiram u knjižnici? Ne moraš biti plaćen da bi radio nešto što voliš. Knjige su poznate po tome da nam daju, a ne traže ništa osim da ih čitamo, a kada se oko knjiga skupi grupa čitatelja kako bi ih u najmanju ruku prokomentirala, neminovno je da svi uključeni daju nešto od sebe. Zbog toga volontiram, jer u interakciji pisane riječi, šarolikih čitatelja i na samom kraju mene, dobivam i više nego što dajem. Zajedničkim snagama otvaramo nova vrata u nove svjetove, otkrivamo nove perspektive i ideje, obuvamo tuđe cipele i iz tog procesa izlazimo plemenitiji.

Romina Marković

volonterka – voditeljica Prime parole, male škole talijanskog jezika za djecu 8-10 godina

Volontirati sam počela prije tri godine, dolaskom u srednju školu. Za prvo volontiranje odlučila sam se iz čiste znatiželje, no ubrzo je to preraslo u volju i želju za pravim volontiranjem, i to vremenski vrlo često! Dosada sam volontirala na raznim sportskim događanjima, u radu s osobama s posebnim potrebama, u organizaciji različitih projekata...

Moje aktivno volontiranje u GKR-u započelo je prije skoro godinu i pol dana, kada sam sasvim slučajno saznala da je Gradskoj knjižnici potreban volonter koji će voditi radionicu talijanskog za djecu školske dobi – Prime parole. Projekt me odmah zainteresirao s obzirom da pohađam nastavu isključivo na talijanskom jeziku već 12 godina i materinski mi je jezik. Stoga, znanje talijanskog + rad s djecom + zadovoljstvo volontiranja = savršeno!

Moje radionice danas broje šestero klinaca u Ogranku Zamet s kojima sam se upoznala već prošle godine te desetak dječice u Striboru, koji su se u talijanske vode upustili ove jeseni. Svake subote u 10 h učimo nove zanimljive stvari (naravno, na talijanskom jeziku) koje će nam poslužiti u svakodnevnom životu. Nakon sat vremena učenja ili učenja kroz igru, trčim svojim klincima na Zamet, koji s nestrpljenjem čekaju svaku radionicu. Oni su malo stariji pa je zato naše učenje i malo ozbiljnije, te su sada već pravi mali talijančići, koji iza sebe imaju i mali igrokaz koji su izveli prošle godine. Moje je subotnje jutro ispunjeno dječicom koju obožavam i s kojom svaki put, osim učenja, popričam o raznim temama te uživam u njihovom društvu.

S obzirom da sam i sama još učenica, volontiranje kao 'učiteljica' talijanskog jezika pripomoglo je mojoj sigurnosti u samu sebe, zadovoljstvu nakon prenesenog znanja djeci te sreći i veselju nakon svake radionice! Osim dječice i njihovih roditelja, upoznala sam puno članova Gradske knjižnice koji također vode razne radionice, pričaonice i sl., s kojima razmjenjujem iskustva te zgode i nezgode svakog volontiranja, te se zahvaljujući njima osjećam i sama aktivnim volonterom Gradske knjižnice Rijeka.

Milena Pađen Brnelić

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Nina u Buzdohnju

Pozivu da se osnuje Volonterska čitalačka grupa Čavle vrlo sam se rado odazvala.

Kako i sama volim čitati, dopala mi se ideja da čitam nekome tko to više sam ne može ili mu je jako teško, a možda bi želio čitati kao nekada dok je bio mlađi.

I onda, kada sam vidjela s kojom radošću nas naši domaćini dočekuju, znam da je to prava stvar!

Njihova radost pređe na mene pa svakim našim čitanjem postajem bogatija, bolja osoba.

Posebno su me razveselili, ganuli do suza kada su naši domaćini u Domu Nina za nas napravili priredbu - splet recitacija i pjesama. Nadam se da smo i mi našim čitanjem potaknuli njihovu kreativnost.

Uz to, upoznala sam nove prijateljice, volonterke, sve redom drage, pozitivne osobe pune optimizma, s kojima uvijek rado popijem kavicu.

A što ima bolje od lijepog druženja?! Kako ono kažu, za sve ostalo postoji "Mastercard".

Irena Simunović

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Nina u Buzdohnju

Da, mogla bih sjediti na kauču, svađati se s mužem oko toga tko danas upravlja daljinskim... Mogla bih, isto tako, biti ljuta na svoju prijateljicu koja nema vremena za mene, jer i ona sjedi na svojem kauču i važnija joj je nova sapunica nego ja. Mogla bih do besvijesti analizirati zašto moja djeca (čitaj: odrasli ljudi) sve manje sa mnom razgovaraju. Stani malo, čini mi se da je Jadranka iz knjižnice poslala obavijest o čitanju u domu Nina... biram to! Zašto? Jer sam tamo potrebna. Jer nas toga dana u 16.30 h čeka dvadesetak osoba da ih svojim glasom, osmijehom i dobrom voljom podsjetimo da mislimo na njih i da su nam važni.

A u ovim vremenima mobilnosti, ako se dogodi da moja djeca odluče živjeti u nekom drugom gradu, drugoj državi, nadam se da će u tom mjestu postojati knjižnica. I da će im predana knjižničarka predložiti da dio svojeg slobodnog vremena daruju te da će pod tom izlikom i sami prihvatiti nečiju ruku ako im bude potrebna. A kome od nas nije?

Sandra Crnko

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida

Imate li onaj jedan poseban događaj koji vas čini sretnima pri samoj pomisli na njega, iako trebate čekati do sljedećeg mjeseca da bi ste ga ponovno doživjeli? To za mene znači volontiranje, u ovome slučaju glasno čitanje u Domu za starije i nemoćne osobe Kantrida - neprestana sreća i željno iščekivanje. 

Najmanje je tu o čitanju, a najviše o uvijek dovitljivim i toplim najavama i komentarima naše Sanje na priče, udvaranjima s kojima se susretne svaki naš muški član (Franko je davno obećan nekim gospođama iz Doma), pozitivnim i rjeđe negativnim komentarima štićenika Doma (nećemo više pjevati Zvončiće za Božić!), ponekoj iznenadnoj melodiji mobitela usred priče (po meni najposebniji trenutak kada je zazvonio mobitel odmah nakon što sam pročitala rečenicu priče koja je najavljivala da će - zazvoniti mobitel), ponekom hrkanju iz zadnjih redova (sigurna sam da nije do nas ni do odabira priče, ipak su to stariji ljudi!), glasnim komentarima i međusobnim ružnim pogledima iz publike, zagrljajima poslije, smijehu, cedeviti i napolitankama.

Nikada nije teško obući se i krenuti prema Domu, bila to subota ujutro ili tijekom radnog tjedna, bilo sunce ili, u slučaju Rijeke, češće, kiša. Zna se tko se nalazi pred Striborom, a tko dolazi direktno u Dom. Zna se tko u autobusu tek čita i priprema priču, a tko je došao spreman. Zna se tko će od penzića imati najglasnije komentare, a tko će te komentare ušutkavati, tko će koga grliti i tko će nas željno dočekati s vlastitom pričom za čitanje. 

Svaka prilika za volontiranje u Gradskoj knjižnici Rijeka objeručke se prihvaća. Predivan je osjećaj darivanja dijela vlastitog slobodnog vremena kako bi se razveselio netko drugi. Da i ne spominjem osobe koje sam upoznala zahvaljujući sudjelovanju u aktivnostima Gradske knjižnice u Rijeci, a koje su se pokazale prijateljima za cijeli život!

Iz svega navedenog onda ne čudi da je najčešće pitanje Vereni: ''A kada je čitanje penzićima?'' Jer, svako je posebno i svako ispunjava na načine koje će razumjeti samo volonter! 

P. S. Jednom mjesečno Franko i ja imamo nastup u Domu (bez brige, mikrofon je ugašen)!

Sandra Bašić

volonterka – voditeljica čitateljskog kluba Nedopričljivih

Prihvaćanje ponude za vođenje čitateljskog kluba „Nedopričljivi“ bilo je za mene, prije svega, čast i izazov. Kad god sam razmišljala, koji bih posao radila potpuno besplatno, sve bi završilo na priči o knjigama. Knjižnica je oduvijek moje utočište i najbolja terapija i nikomu ne dam da to interpretira kao klišej. Onima koji vole pisanu riječ, ne trebaju dodatna pojašnjenja. A svoje Nedopričljive ne bih mijenjala nizašto i za njih ništa mi nije teško učiniti.

Danijela Žagar i Livia Žagar Simone

sestre, volonterke glasnih čitanja u Domu za starije osobe Nina u Buzdohnju

Jednog dana krajičkom smo oka na izlasku iz knjižnice vidjele poziv za volontiranje čitanjem u Domu umirovljenika. Objema nam je pred očima preletjela u času naša pokojna majka (nona) koja je čitala cijeli život, a mi smo joj nabavljale razne knjige i ljubavne romane.

Odmah smo se prijavile i svaki se put radujemo susretu s našim slušateljima i slušateljicama. Veseli nas što im to puno znači i što nas rado slušaju.

Odužuju nam se svojim pohvalama svaki put, ali i uzvraćenom priredbom i čitanjem koje su nam organizirali i jako nas obradovali.

Nelka Kralj

volonterka glasnih čitanja u Domu Nina i pričopričalica u Knjižnici Čavle

„Ima neka tajna veza...“  odavno je napisao pjesnik.

Da,  ima neka tajna veza između dječice i njihove tete Nelke, što im priče i pjesmice čita.

Veza -  između njih i nje, svakoga puta jednako uzbuđene dok ih čeka. I sretne što je vesela  družina otjerala njezinu tremu koju pred njima - svojom malenom/velikom publikom uvijek ima…

Veza - između nje i njih,  malenih slušača, bez obzira na to sjede li nepomično, širom otvorenih očiju ili se poput zvrka na svojim stoličicama vrte, protežu, zijevaju, klate nožicama, smiju ili pričaju…

Veza između mališana i njihove tete Nelke (pričopričalicom je prozvaše) na koncu, kada se nagrade dijele: topli pozdravi, poneki zagrljaj, hvala, hvala, šareni crteži  s leptirićima i cvijećem, pa dođite nam opet… Malo sjedenja u krilu, a katkada i poljupčić padne…

Oni odlaze, a teti Nelki srce veliko ko kuća.

Vidimo se opet, maleni moji!

Tonka Đurić

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Nina u Buzdohnju

Volontirati za mene znači pomagati potrebitima, družiti se i tako uljepšati i jačati svoje duhovne potrebe. Tijekom svog života dosta sam volontirala i pomagala kad god sam to mogla.. Za volontitranje u našoj knjižnici potakla me naša dobra knjižničarka Jadranka. Odmah sam pristala i zahvalna sam za sve trenutke našeg druženja i druženja sa štićenicima Doma Nina. Svakog mjeseca odlazimo da im uljepšamo jedno popodne, lijepom gestom i pročitanim tekstom. Sve više vidimo nasmijana i zadovoljna lica, što nas veseli i opravdava naš cilj.

Sarah Bacinger

volonterka "Pssst... male priče!", male pričaonice za djecu rane dobi i njihove roditelje

Za volontiranje u „Maloj pričaonici“ motivirala me profesorica Katić. Privukla me sama ideja programa, a prvenstveno njegovi polaznici. Kada sam prvi put došla u „Malu pričaonicu“ bila sam prestravljena. Trebamo pisati pripreme, osmišljavati aktivnosti i izrađivati poticaje. No, kada su kolegice koje sam prvi put promatrala kako čitaju, krenule sa svojom izvedbom,  preplavile su me toplina, radost i sreća. Smatram da ne uljepšavamo samo djeci i roditeljima dan, već i same sebi. 

Bosiljka Klemen

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Nina u Buzdohnju

Već više od jedne godine volonterka sam u Knjižnici Čavle. Kad sam otišla u mirovinu, nisam htjela zapostaviti kontakte s ljudima, a pored ljubavi prema knjigama i čitanju tako mi se pružila prilika da ujedinim te dvije želje. U grupi nas je nekoliko žena razne dobi, a okupila nas je naša vrijedna voditeljica Jadranka. Raduju nas posjeti Domu umirovljenika Nina,kamo idemo jednog ponedjeljka u mjesecu. Uglavnom nas slušaju žene, pa smo tematski tekstove prilagodile njima. Vole ženske teme kao i vesele tekstove koji ih razvesele. Radujem se svakom posjetu Domu jer me svaki put ispuni osjećajem da sam učinila nešto lijepo i dobro za ljude.

Zdenka Šegota

volonterka - voditeljica origami radionice za djecu i odrasle (trenutno u Ogranku Trsat)

"Zar baš svuda moraš zabiti svoj nos" znala je ljutito govoriti majka pogotovo kad me je stresla struja jer sam kao jedanaestogodišnjakinja rastavila radio kad je prestao svirati. Radio je prosvirao, ali ja sam se našla na drugom kraju sobe. Oduvijek sam voljela istraživati, raditi nešto rukama, čitati, istraživati granice svojih mogućnosti. Tijekom života stekla sam razne vještine, znanje, iskustvo. Ali, vrijeme čini svoje. Tijelo se troši i više ne možeš raditi sve što želiš i koliko želiš. Radi ono što možeš, rekla sam sama sebi. Zabila sam nos u knjige o origamiju i opskrbila se papirom. Moji prsti postajali su sve vještiji, željela sam znati sve više o autorima. Kupila sam računalo i duboko zaronila u ocean zvan origami. Stekla sam veliko iskustvo i znanje i osjetila sam potrebu da to dijelim. Morala sam drugima ukazati na svu ljepotu, korisnost i zanimljivost origami tehnike i razbiti mit da je origami ždral i da je samo za djecu.

I, eto, volontiram u knjižnici, u Portiću, školama, vrtićima - svuda gdje me zovu.

Moji dani su ispunjeni. Moje bogatstvo raste svakim dječjim osmjehom i radošću kad uspije savinuti neki oblik, svakim oduševljenjem odraslih kad shvate osnove savijanja, svakim novim druženjem, svakim novim prijateljima, novim znanjima i iskustvima, novim izazovima. Uživam!

Sanda Đurić

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Nina u Buzdohnju

Kćerka mi je već imala dulji volonterski staž kad sam jednog jutra u Knjižnici Čavle ugledala popis s prijavama za volontiranje. Kad sam nakon nekoliko tjedana dobila sve informacije, odlučila sam se priključiti grupi volonterki. Izmijeniti radost s ostalim volonterkama ili onima kojima odlazimo na čitalački susret neobično je zadovoljstvo. Podariti drugom malo svog vremena uz pročitani tekst začinjen osmijehom, stiskom ruke. Skratiti nekom dugo poslijepodne, unijeti promjenu u jednoličan dan, izmijeniti dvije-tri riječi blisko, ljudski… obogaćuje me i usrećuje. Hvala na ideji i prilici koja mi je pružena da mogu volontirati. Toplo preporučujem onima koji žele obogatiti život jednim novim zanimljivim iskustvom.

Ivana Ezgeta

volonterka Pssst... male priče!, male pričaonice za djecu rane dobi i njihove roditelje

Volontiranju u Gradskoj knjižnici Rijeka - čitanju djeci do treće godine života, priključila sam se zbog želje da obogatim svoje slobodno vrijeme i ujedno steknem vrijedno iskustvo koje će mi koristiti u budućem radu. Motivaciju da se priključim ovome programu pronašla sam u želji da usavršim svoje socijalne i profesionalne vještine. Rad s djecom i mogućnost da njima prenesem pozitivne doživljaje priče bili su ključni faktori u mojoj odluci da se priključim programu. Osim pružanja mogućnosti da steknem dodatno iskustvo u radu s djecom, volontiranje mi pruža osobno zadovoljstvo i radost. Iako je ponekada teško uskladiti volontiranje s ostalim obvezama i sve traži mnogo truda, kada dođem među djecu i osjetim njihovo veselje zbog onoga što im pružamo, sve postaje lako i sa zadovoljstvom sudjelujem u svim našim aktivnostima. Veliku radost i zahvalnost osjećam zbog mogućnosti rada s kolegicama i našim mentoricama. Naša druženja i osvrti na čitanja daju mi mogućnost da se poboljšam i stalno uzdižem. Kolegice su uvijek dostupne za sve nedoumice i savjete, a veliku ulogu u svemu ima i naša mentorica odgajateljica Grozdana, koja sve obogaćuje svojim iskustvom i nepresušnim idejama. Zajedno s njom, veliku zahvalu zaslužuju profesorica Katić te knjižničarka Verena, koje su nas okupile i bez kojih Male priče ne bi ni bilo. Volontiranje u Maloj priči moja je najbolja odluka i time za sav uloženi trud, kako bih s kolegicama usrećila djecu i obogatila im vrijeme, natrag dobivam puno više neprocjenjivog iskustva i radosti.

Anja Kučan

volonterka glasnih čitanja u Domu Kantrida i govornih vježbi predškolaca u kazališnoj skupini Malik

Želja za volontiranjem u meni se rodila mnogo ranije no što sam s tim započela. Zapravo se u meni tada javila potreba da nekome pomognem ili ga usrećim, darujući mu ono što svatko može dati – svoje vrijeme – a pritom dobiti nemjerljivo.

Krenula sam s volontiranjem kao teta pričalica, čitajući djeci, no vrlo brzo želja za volontiranjem još je više narasla. Upoznavši se s programima Gradske knjižnice Rijeka na svom fakultetu, Verena me još dodatno motivirala te sam započela s još dva programa volontiranja: čitanjem umirovljenicima u Domu za starije i nemoćne osobe Kantrida te radom s djecom u kazališnoj radionici Malik.

Što me pritom motiviralo, ali i još uvijek motivira, da djelić svojeg slobodnog vremena darujem djetetu, ali i umirovljeniku? Takvo što ne može se opisati, već jedino osjetiti, no pokušat ću.

Osim što sam po struci knjižničar i profesor hrvatskog jezika, radu s djecom privuklo me upravo samo dijete – dječja razigranost, radovanje malim stvarima i prepoznavanje važnoga ondje gdje ga mi odrasliji teže prepoznajemo. Otkrivanje svojih tajni uz čvrsti stisak za ruku, trčanje u zagrljaj, uživanje u igri, širok osmijeh i preglasan smijeh – to je ono zbog čega jedva dočekaš sljedeći odlazak na volontiranje. I naposljetku, nakon rada s djecom, nakon sati i sati usmjeravanja i učenja, gledaš njihovu uvježbanu predstavu pred publikom, i ponosan si jer znaš da su dijelom i zbog tebe samoga uspjeli dati sve od sebe i pritom u tome uživati.

S jedne strane djeca, s druge umirovljenici, a s obama dobivaš mnogo bogatstva. Djeca te osvještavaju da je prolazak vlaka prugom događaj koji ne smiješ propustiti, ako hoćeš imati ispunjen dan. Umirovljenici – osobe zrele životne dobi, koje su na tome vlaku već blizu svoje posljednje stanice, oduvijek su me fascinirali jer često razmišljam koliko je samo životnih iskustava, proživljenih dana, emocija, sjećanja u tim godinama. Pa dok im čitaš priču, za oko ti zapne njihov osmijeh jer su se možda prisjetili nekih davnih dana, ili klimnu u znak potvrde da život zaista jest kao i ovaj ispisan na stranicama knjige. Oni ti možda neće mnogo reći, ali ono što ti kažu bit će ono što će te vjerojatno potaknuti da život proživiš cijeneći svaki trenutak i da, bez obzira što nemaš mnogo godina, ipak budeš malo mudriji.

I na kraju, razmišljajući zašto si uopće krenuo volontirati, pomisliš: “Da, naravno da sam krenula volontirati sa željom da nekoga usrećim.” Ali u volontiranju za mene ima i grama sebičnosti. Smatram da ne dobivaju samo oni kojima darujemo svoje vrijeme volontirajući, već dobivamo i mi, volonteri.

Upravo zbog toga volontiram – zbog osjećaja ispunjenosti kada, bez obzira radilo se o djetetu ili umirovljeniku, vidim njihov veliki osmijeh, čujem riječi zahvale i molbe da ih brzo ponovno posjetimo. Zbog osjećaja da ste nekome uljepšali dan jer ste im poklonili „sebe“.

Kada shvatite koliko nekome znači da im samo ispričate jednu priču, više i ne možete zamisliti da ne budete volonter!

Filip Kočić

volonter – voditelj Anime kluba

Zašto volontiram? Pa, teško da sam ikad smatrao svoj rad u knjižnici „volontiranjem“. Uvijek sam mislio da je cilj volontiranja pomoći nekome, što i nije toliko istinito u mom slučaju. Naime, ja vodim Anime klub u Striboru već 4 godine sada i to je uvelike oblikovalo moj život i moju osobnost.

Nikad nisam bio „socijalni leptirić“, a od bilo kakvih govora ili ičega imalo javnog bježao sam glavom bez obzira. Zato malo i čudi kako sam se uopće usudio osnovati taj klub, ni sam se trenutno baš ne sjećam kako je došlo do toga. Bilo kako bilo, klub se stvorio, stranica na faceu je bila napravljena i izgledalo je da će doći čak i više ljudi no očekivano na naš prvi formalni sastanak.

Normalno, bio sam prestravljen. Zar ima toliko ljudi u Rijeci koji gledaju anime? Sigurno će biti katastrofa, izblamirat ću se, klub će propasti, moj će život propasti, vjerojatno će se meteor iz neke daleke galaksije, privučen gravitacijskim silama moje nesposobnosti, zaletjeti u Stribor u točno 18 sati. I znate što? Nasuprot svim mojim lošim predosjećajima, nikakav meteor nije se zabio u Stribor. Da, bilo mi je neugodno i čudno sjediti sa svim tim neznancima, no bilo je i njima. A svi znamo da je znanstveno dokazano da velike koncentracije neugode u jednoj prostoriji dovode do iznenadnih prijateljstva. I ta prijateljstva traju i do danas. Trajat će i dalje, vjerojatno će i nadživjeti sam klub. Anime klub za mene je bio izvor istomišljenika, prijatelja, ljudi s kojima mogu pričati o stvarima o kojima ne bih mogao pričati s drugima. I to je neizmjerno obogatilo moj život. Čak sam se i marginalno poboljšao u javnim govorima, iako me još uvijek treba tjerati bičem na to. Neke se stvari ipak ne mijenjaju.

Oprostite na možda dijabetičarskoj količini sladunjavosti u ovom kratkom osvrtu, no ova je tema bliska mome srcu. Anime klub postao je neizostavan dio mog života i teško je i zamisliti kakva bih osoba bio bez njega. Vjerojatno puno mirnija, no kakav je to život bez malo frustracije nad članovima svog kluba i njihovog potpunog nedostatka kulture i poštovanja, eh?

Lorena Mrvčić

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida

Zašto sam se odlučila volontirati u knjižnici? Zato što smatram da je volontiranje jedna posebna djelatnost koja sve oplemenjuje, obogaćuje naša iskustva i čini nas boljima. Nakon studija i položenih ispita, shvatila sam da ću imati viška slobodnog vremena i htjela sam ga pokloniti nekome, ne očekujući ništa zauzvrat. A dobila sam mnogo. Ne samo nova poznanstva, vježbanje čitanja (čega nikad nije dovoljno) već i osmijehe i zahvale ljudi kojima to nešto znači. Tih sat vremena jedan dan u mjesecu. Vlastite priče i iskustva drugih ljudi imaju neprocjenjivu vrijednost koje nas obogaćuju i čine boljima.

Sanja Sanjalica Štajdohar

volonterka za sve, dobitnica posebnih priznanja za volontiranje u 2014. i 2015.

Volontiram jer želim raditi nešto što napravi razliku. Cilj mi je u životu raditi nešto sa svrhom, nešto što je važno, ma koliko neznatno bilo. Često u našim svakodnevnim poslovima nemamo priliku vidjeti koji utjecaj imamo na druge. Volontiranje je jedna od aktivnosti gdje odmah možete osjetiti i vidjeti osnovne ljudske emocije i shvatiti da, ma kako vam se često činilo suprotno, možete napraviti razliku, možete nekom makar na tren (uključujući i sebe) uljepšati dan. Tako da je volontiranje za mene zapravo terapija kad mi se čini da ima previše loših stvari u svijetu... A tu i tamo dobijete i zagrljaj, osmijeh, toplinu, cedevitu.

Nikol Bali

volonterka za sve, voditeljica 3. i 4. sezone Studentskog čitateljskog kluba

U Striborovoj šumi
na početku ljeta
sakrila se
Šumeka Čudaka peta.

Dario, priča majstor pravi
sa Šumekom se igrao
u travi.

Zatim je došla Tina,
knjiška vila,
književni klub
nježno je snila.

U svojoj je torbi
priče za naše noniće
nosila Orbi.

Zeko je umjesto bobica
po Korzu grickao
listove slikovnica.

Zajedno su Bibliobus pogurali,
nove knjiške naslove
u živote Riječana
snažno su nagurali.

Veselje su nosili
gdje god bi došli,
slova ostavljali
na cestama
kojima su prošli.

Družini veseloj kuma je bila
iz Staklenika u Striboru Vil(m)a.
Volonterima svijeta sretan neka je ovaj dan,
a meni i rođendan.
:)

Nekih se dana sunce nasmiješi baš tebi, pa te kroz kišne kapi odvede na pravi put. Jedan od najboljih puteva na koji sam se mogla zaputiti bila je Gradska knjižnica u Rijeci. Hvala ti, Knjižnico, na ustrajnosti da ovaj svijet zajedno učinimo šarenijim mjestom.

Franko Blažina

volonter – voditelj čitateljskog kluba Sanjari, vježbi čitanja predškolaca u kazališnoj skupini Malik i glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida

volonter godine 2016.

Motivacija za volontiranje u knjižnici prati me još od osnovnoškolskih dana kad mi je najveći gušt bio pojavit se u školskoj knjižnici i pomoć profesoru hrvatskog jezika, koji je tada bio školski knjižničar, i s njim ubacivat nove naslove na police, brisat stare knjige krpom kako bi se maknula prašina s njih i špijunirat tko ima kakav naslov doma u profesorovoj teci posuđenih knjiga. Volontiranje u velikoj Gradskoj knjižnici Rijeka onda je bio logični sljedeći korak. Stekao sam nova prijateljstva, pomagao sam zajednici i svijet bi bio divno mjesto da nas je više. :)

Ilka Ballmann Novosel

volonterka – voditeljica male škole njemačkog jezika za predškolce Spiel mit

Ja sam Ilka, imam 35 godine, zaposlena sam, udana i imam kćer Niku.
Prošle, 2015. godine Nika i ja smo bile dio grupe "Spiel mit". Zbog toga što je Nika imala samo 3 godine i ja sam trebala sudjelovati u grupi.
Ovu, 2016. godinu učiteljica Daliborka više nije bila u mogućnosti voditi grupu, pa je knjižnici za svoju nasljednicu u vođenju radionice preporučila mene jer mi je njemački materinji jezik. S obzirom da nemam pedagoško obrazovanje, trebalo mi je vremena da odlučim hoću li moći voditi radionicu s grupom djece. Ponudu sam ipak prihvatila i sada sam zadovoljna s odlukom. Jako mi se sviđa raditi s malom djecom u dobi od 4 do 6 godina, jer ona tada brzo i lako pamte strani jezik. Danas je bitno da djeca čim ranije krenu učiti jezike, zbog globalizacije.
Ima puno razloga zašto volontiram. Najbitnija nagrada koju dobijem je zadovoljstvo u osjećaju da svoje znanje prenesem djeci, da pomognem na bilo koji način, jer sam uvjerena da se dobro dobrim vraća.

Valentina Miculinić

volonterka – voditeljica čitateljskog kluba Čarobna kućica

U knjižnici vodim čitateljski klub „Čarobna kućica“ od kada sam ga osnovala 2008., sa svojih 9 godina. Službeno se nalazimo svaki mjesec, ali se zapravo vidimo gotovo svaki tjedan na zajedničkim druženjima. S ljudima koje sam upoznala tamo, volonterima ili sudionicima raznih programa, dijelim mnoge interese i dobro se slažem. A volontiranje u knjižnici  pomoglo mi je i u životu i školi. Zahvaljujući raznim programima, predstavljanjima, prezentacijama i relativno čestim izlascima pred kamere više nisam toliko nervozna pri javnim govorima, npr. izlaganje u razredu ili sl. To je samo jedna od stvari koju sam zbog volontiranja ostvarila, a ako vas zanima kako bi volontiranje moglo utjecati na vaš život, samo je jedan način da saznate - volontirajte! :)

Sandra Butorac Antonić

volonterka - voditeljica Kreativnih šinjora, kreativne radionice u Ogranku Zamet

Razlog zašto volontiram u Gradskoj knjižnici Rijeka?

Knjižnica mi je oduvijek bila jedno od najdražih mjesta. A razlog zbog kojeg sam počela volontirati u knjižnici prvenstveno je bio zbog privatnih potreba. Djeca su odrasla, neispunjeni višak vremena i što učiniti? Palo mi je na pamet otići u knjižnicu pridružiti se kakvoj grupi za odrasle. Međutim, ničega nije bilo, ali u vrlo ugodnom razgovoru s gđom voditeljicom došle smo do ideje o osnivanju kreativne radionice za odrasle. Iznimno mi je bilo ugodno razgovarati s gđom Kolarić jer je i ona bila oduševljena idejom da se ljudi okupljaju u knjižnici jer u biti knjižnice tome i služe. Tako da je od prije tri godine (koliko radionica traje) svaki ponedjeljak popodne vrlo živ, a ponekad i razdragano (pre)glasan. Ljudi se ne usuđuju pridružiti radionici zbog cijene radionice i vrlo se ugodno iznenade kad im se objasni da je radionica besplatna i da svatko donosi svoje "igračke" i nudi također besplatno svoje znanje. Tako da je radionica besplatna i volonterska jer sam htjela da i drugi jednako sudjeluju u predstavljanju svojih projekata tako da i ja mogu štogod naučiti.

Natalija Hercigonja

volonterka – bez posebne volonterske pozicije, uskače po potrebi

Kad sam se preselila iz Koprivnice u Rijeku na fakultet, odlučila sam se prijaviti na volonterski program u Dječjoj knjižnici Stribor. Volim domišljatu, mudru i šarenu dječju književnost, pripovijedanje priča djeci iznimno me veseli te se u budućoj karijeri jedino mogu zamisliti u knjižnici. I tako sam pokucala na vrata Stribora. I ona su se otvorila!

Mladena Tadej

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida

Kad sam na internetu naišla na priču o volontiranju mladih u Domu za starije osobe Kantrida, i poziv na njenom kraju da se pridruži tko želi, osnovna mi je misao bila: kako se djeci čitaju priče da bi ih se opustilo, odvelo u bezbrižnost, tako to valjda treba i starijima. Pa sam poželjela pridružiti se grupi volontera koja jednom mjesečno odlazi u Dom i dati to čitanjem starijim osobama - toplinom glasa, put u bezbrižnost barem na pola sata. :)

Tea Brec

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida i priča za djecu

Nažalost, zbog brojnih obveza proizašlih iz dužnosti koje nam donosi Svijet Odraslih,  pomalo žudim za viškom vremena i danima kada sam bez problema subotom mogla skočiti do tajanstvenog mjesta skrivenog na brdašcu Kantride. Jer ondje su nas dočekivali Oni. Uvijek nasmiješeni, radosni, poneki  i  pospani, naši dragi Umirovljenici. Zadatak nam je bio jednostavan: pročitati kratku priču i radovat se njihovom pljesku i pokojem komentaru. Bili su puni iznenađenja, zagrljaja i lijepih riječi. Ponekad bi se tijekom čitanja dao primijetiti spontani događaj hrkanja, udaranja štapom u pod s ciljem utišavanja kolega umirovljenika, zvuka opako glasne polifone melodije mobilnih telefona. Zajedno sa zvukovima posljednje priče pozitivni dojmovi nastavljali su se sakupljati kroz zajednička druženja volontera uz šalicu fine, guste, vruće, tople čokolade…

Orbi

volonterka za sve, volonterka godine 2015.

Još uvijek mi odjekuje Solaris u glavi, pa mi pitanje *zašto* nešto radim djeluje metafizički i odzvanja s milijun jeka.

Ova je godina posebna za našu malu kompleksnu zajednicu jer smo dobili i vanjsko priznanje da u našim redovima imamo osobu koja se svojim nesebičnim zalaganjem istaknula u radu, a i među najboljim smo organizacijama koje njeguju, osposobljuju,  okupljaju i uopće jesu odlagalište za takvu čudnovatu djecu. Mislite li da pretjerujem? Niste nas vidjeli na okupu, očito... Ali imat ćete priliku jer smo pripremili super filmić. :)

*Ovo nije pamflet o tome zašto volontirati, iako ima rubno sumnjive namjere*

Svakodnevno se nagledamo i dobrih i loših stvari, premda one loše imaju tendenciju okupirati mentalne mape, pa vam u razgovoru s bilo kojom osobom trebaju pune tri minute da dođete do apsurdnih zaključaka u kojem vam snažno prorade instinkti da postanete Doppler. Ali, Strast (i da, piše se velikim slovom zato što mi je pred očima Strast iz Sandmana koja je fizička manifestacija metafizičkog koncepta i jedina Strast koju priznajem) ili ljubav prema nečemu ne pita funkcioniraju li stvari u našoj neposrednoj okolini jer one rade neovisno o toj istoj okolini. I kada se dobro usmjere ti prekrasni, snažni nagoni, one svojim stvaralačkim potencijalom mijenjaju sve oko sebe. Zato prepoznajete neka svoja mjesta na kojima ste doma kada niste doma, zato imate neke svoje ljude i oazu gdje je vaša čudnovatost dobrodošla jer je upravo ona ta iskrica koja pokrene kreativni proces. Ako još netko ovo čita, dajte mi malu šansu da probam poentirati.

To je priča većine nas koja je svoje odlagalište pronašla između ostaloga u knjižnici. Došli/došle smo na neki program kao korisnici/korisnice, osjetili to nešto iskreno i drago, upoznali/upoznale ljude koji nas (u mom slučaju zaista) guraju kroz život kad ostanemo bez životne energije, iz zabave i potrebe da provodimo više konstruktivnijeg vremena skupa, ušli smo u zajedničke projektiće i svatko je od nas našao svoju nišu. S projektića na projektić, a danas svatko od nas ima svoju populaciju s kojom otkriva sebe i nove svjetove. I nema ljepšeg osjećaja na ovom svijetu nego kad vidiš da si zapalila iskricu strasti u osobi s kojom i za koju nešto radiš. Zato sve ovo, zato što većinu vremena vidim(o) koliko je to dobro i koliko to čini razliku. I zato što unutarnje zadovoljstvo nema cijenu.

Tamara Crnko

volonterka glasnih čitanja starijima u Domu Kantrida, bivša voditeljica čitateljske grupe SČK-a, autorica tekstova u Magazinu GKR

U Gradskoj knjižnici Rijeka započela sam volontirati kao voditeljica jednog od čitateljskih klubova u 2012. godini. Tamo sam upoznala puno jako pozitivnih i dragih ljudi, te sam zavoljela volontiranje i započela sudjelovati i u drugim programima Gradske knjižnice. Počela sam pisati za Magazin GKR i čitati priče umirovljenicima u Domu za starije i nemoćne Kantrida. Za mene je volontiranje korisno darovano vrijeme i pažnja koja se višestruko vraća. Volontiranje je zabava i užitak, puno smijeha, topline, druženja, pročitanih knjiga, napisanih i ispričanih priča. 

Lucija Jedrejčić

volonterka Pssst... male priče!, male pričaonice za djecu rane dobi i njihove roditelje

Čitanje u knjižnici pruža mi veliko zadovoljstvo i napredak u profesionalnoj karijeri. Iako nekada iziskuje mnogo truda, a nekad si uz faks i teško posložim sve obaveze koje trebam obaviti, na kraju dana, uvijek je lijepo vidjeti sva nasmiješena dječja lica. S čitanja se uvijek i ja sama vraćam kući s osmjehom na licu, znajući kako sam barem malo utjecala na dan roditelja i djece koja rado dolaze poslušati i pogledati što smo im pripremile. Osim toga, lijepo je čuti kako se je neko dijete baš zbog nas zaželjelo posjeta knjižnici i otvaranju neke nove, čarobne slikovnice.

Milan Pavković

volonter – voditelj čitateljskog kluba za mlade Na margini

Al’ ja nisam volonter! Odnosno, jesam, ali samo na papiru, ne sudjelujem ni u kakvim (drugim, op. ur.) volonterskim aktivnostima GKR-a. Kad sam odlučio preuzeti vođenje kluba od Tine, nije mi bio motiv volontiranje. Tad sam tek bio uvučen u svijet čitateljskih klubova i bio sam presretan što tako nešto postoji u Rijeci, nisam htio da propadne. Volio bih da ti mogu napisati kako mi je klub nešto predivno, kako su svi oni moja obitelj i sl., al’ ja nisam materijal za citiranje. Izazov mi je voditi klub, čitati knjige koje inače ne bih čitao i voditi "inteligentne" razgovore jer mi toga manjka. I da, u čitateljskom klubu sam upoznao ljubav svog života! :)

Mirjana Karlović-Šlosar

volonterka glasnih čitanja u Domu za starije osobe Kantrida

Čitanje u Domu veseli me i ispunjava. Drago mi je što mogu pokloniti svoje vrijeme!

Ivana Malović

volonterka Pssst... male priče!, male pričaonice za djecu rane dobi i njihove roditelje

Sudjelovanje u projektu „Pssst… mala priča!“  broji jedno od najboljih iskustava tijekom mog obrazovanja. Pozitivna ozračja i pozitivne, kreativne, kritične, kompetentne i najbolje suradnice omogućile su da ta iskustva budu puna veselja, sreće, spoznaja i međusobnog uvažavanja. Čitanje u knjižnici omogućilo mi je upoznavanje djece i njihovih roditelja, specifičnih karakteristika rada u prostorima knjižnice kao i specifičnosti i složenost rada sa slikovnicom. Bilo je i uspona i padova, otkrile smo svoje snage i slabosti, ali i naučile kako svoje slabosti pretvoriti u svoje snage. To što me zaista privuklo uključivanju u projekt nisu bile ocjene i bodovi na fakultetu, već ideja čitanja djeci od najranije dobi i to da budem sudionik malog koraka prema nečem velikom i značajnom, da budem sudionik na putu prema osvješćivanju društva o mogućnostima našeg glasa uz slikovnicu. Što me zadržalo? Zadržala me upravo pozitivna atmosfera, veliki napredak u osobnom i profesionalnom razvoju i djeca, njihovi osmijesi prihvaćanja i sve veće zaljubljivanje u knjigu i knjižnicu. Nadam se da će se projekt nastaviti i proširiti u sve dijelove Hrvatske jer je to projekt vrijedan naslovnice u najprodavanijim novinama.

Tea Juretić

vječna volonterka knjižnice (od 2001. i još uvijek je tu kad zatreba)

Zašto sam vječni volonter GKR-a? Tog ljeta gospodnjega kada sam ušla u Stribor, nisam ODLUČILA volontirati, nego sam samo krenula. Možemo to objasniti sudbinom, ako smo fatalisti, ali u tom sam trenutku nakon dugo vremena osjetila PRIPADNOST.

Da ne duljim i ne pametujem, tada nisi volontirao radi životopisa, mogućeg zaposlenja i takvih jako važnih razloga. Volontirala sam jer mi je u Striboru netko dao priliku da se izrazim, da pokažem što mogu i da se razvijam u smjeru koji ja biram. Zamislite da imate 15 godina i povraća vam se na samu pomisao vaše škole, profesora, zadaća, ispravljanja jedinica, upamćivanja dosadnih nastavaka za latinski imperfekt i onda nakon takvog dana dođete u Stribor gdje možete s Elizom, Petrom, Larryjem, Goranom i ostalima dogovarati kako će izgledati vaša radionica rasprave, smišljate zajedno igre za koje danas znam da se zovu «Ice breakeri». Još uza sve to prati vas podržavajuće oko Verene koja će na vrlo suptilan način dati do znanja što radimo dobro, a što bismo mogli popraviti.

Volontiram i volontirala sam zbog bezuvjetnog prihvaćanja i osjećaja pripadnosti. Zbog pomicanja mojih i tuđih kreativnih granica, zbog redovitih izlazaka iz zone komfora u vrlo komfornom ambijentu okružena ljudima koji podržavaju. Možda ovo sve zvuči patetično, ali je istinito i moja će mi tinejdžerska Tea uvijek biti zahvalna za onaj dan kad je ušla u Stribor i - ostala.

Tina Đorđević

volonterka Pssst... male priče!, male pričaonice za djecu rane dobi i njihove roditelje

VOLONTERSKA HIMNA

Pitate se što to radimo?

Mi djeci priče čitamo.

Ali znamo i zaplesati,

Razne pjesme pjevati.

Naučimo puno stvari,

Za brige nitko tu ne mari.

Najveća je sreća nama,

Kad je dijete sretno, a i mama.

Tada zajedno veselje dijelimo,

Novom čitanju svi se veselimo.