... Udruga za razvoj civilnog društva SMART - Volonterski centar Rijeka nađe ime koje nam je jako dobro poznato iz naše svakodnevice, naravno da smo ponosni preko neba. Takav je slučaj s Tinom Babić koja je nagradu i dobila upravo zbog snažnog volonterskog angažmana u raznim porama života naše knjižnice - od čitanja starima i nemoćnima do rada s čitateljskim klubovima djece i mladih. Ne znamo hoće li ju na dodjeli nagrade prozvati Tina ili Orbi, kako ju zove cijeli normalan svijet, ali u svakom slučaju razgovarali smo s njom ne bismo li vidjeli koji ju zrak i energija vode kroz život...  

Kristian:  Dakle, Orbi, tko si ti - evo, Verena mi govori da si 1986. godište. Bar misli. Kako se to dogodilo, tko je kriv?

Orbi: Hm… Nisam dijete iz epruvete, ali je ipak ispalo da sam dijete iz Labosa! Voljela bih reći da je kriva neka razuzdana zabava i opskurna atmosfera, ali budući da su se očito voljeli ljeti, ispada da sam nastala uobičajenom recepturom: nešto lakih nota, prstohvat strasti, čajna žličica dosade i litrica nečeg? Da znam točan omjer, klonirala bih se i modificirano poboljšala, jer svi znamo da prave stvari uvijek počinju ujesen. :) A ti? Tko je kriv za tebe?

Kristian: Građevinski strojevi! Stvarno! Tata je inače Dalmatinac koji je s 19 počeo raditi kao upravitelj bagera koji ide po vodi. Bila je to splitska firma koja je dobila posao u Bakru na nasipavanju lučke obale… Iz Bakra je moja mama i tako, tamo je bila i neka klupica… No tata kaže da sam vjerojatno nastao na susretu u Bonaviji, dva koraka od Labosa! Sve se tamo vrti…

No, dosta o tajnama roditelja…

Kada si došla prvi put u knjižnicu? Zapravo, kako je uopće tekla tvoja čitateljska razvojna avantura? Najdraža knjiga, najdraža lektira, najmrskija lektira…?

Orbi: Vidi trailer: ona vrišti i hiperaktivna je… Ruka u rukavicama joj dodaje knjigu, ona šuti i zapanjeno gleda. U pozadini se vrte nježni Floydi, a preko cijelog ekrana ispisuje se reklama za Gradsku na Sušaku! Slijedi beskonačan niz slova i kodova, kao nekakva nadogradnja i muzika postaje Goblinovska… teaser: čija je ruka u rukavici i što je nastalo od vrištećeg djeteta?!

Istini za volju, pojma nemam koji je to trenutak bio, znam da mi je knjižnica uvijek bila tu. Neki obiteljski ogrančić iza ugla zgrade i škole. Preko puta je bila neka antikvarnica s baš skupim stvarima i uobičajeni đir bio mi je obići i ogranak i nju. I svaki se put ispričavati da “samo gledam stvari”. Trebalo me trpjeti, sad kad razmislim malo… Doma su mi svi manijaci za knjigama, pa se sjećam trenutaka oponašanja mame dok čita du Maurier, njenih uzdisanja i traženja udobnije poze. Danas bas volim Daphne! Onda su mi u trećem zabranili prvo korištenje školskom knjižnicom, a zatim i ogrankom, jer nisam apsolutno ništa radila za školu. Ništa! I još uvijek imam čudne rezultate u učeničkoj kao podsjetnik za neizvršavanje obaveza. Da su me pustili, možda bih danas bila hodajuća enciklopedija? Gotovo mi je nemoguće reći koje su mi bile najdraže knjige ili koje su mi sad jer to ovisi o fazi života, a i kako reći koje dijete ti je draže? Znam da sam baš mrzila Heidi koju pamtim kao najgoru lektiru u djetinjstvu i kojoj nikad kasnije nisam dala priliku… Voljela sam one debele kartonske slikovnice u obliku ruke i u raznim bojama? Onda sam uživala u onim Disneyjevim “pronađi svoju avanturu”, tipa, ako želiš da Alica ne ode na čajanku kod Klobučara, okreni na stranicu 16… Znala sam sve verzije priče sa svim mogućim verzijama krajeva. I obožavala sam Velika otkrića iliti Povijest ljudskog roda - danas ih skupljam i fale mi još tri! Tu su još bile i Vjeverice jer, budimo realni, sve je u Vjeverici izašlo. Pet prijatelja i Robinson Crusoe, koji je moja prva odraslija knjiga. Uvijek sam bila zaljubljena u koncepciju pustoši i razmišljanje o tome kako bih se snašla. Bilo mi je tužno što se Petko pojavio, jer što on sad hoće?

Na fotografiji: Orbi i Sanja, još jedna draga volonterska duša... 

Kristian: Spominješ Vjeverice, skupljaš li ih još uvijek i je li to nemoguća misija?

Orbi: Nisam zagrižena kao neki u mojoj neposrednoj okolini, ali volim ih skupljati. Svašta je tamo izašlo. Ima nekih zbilja, da se blago izrazim, čudnih naslova i pomaknutih priča. Svejedno, prekrasno izgledaju na okupu. Prekrasno su ilustrirane i nostalgične su. Sanja naša uspjela je napraviti potpuni popis. Mislim da se svjetski namučila! Vjerojatno ću cijeli život pomalo nadopunjavati kolekciju. Nisi li i ti pisao za Plan B baš o toj biblioteci? Mislim, ima još tih prekrasnih edicija koje bih htjela imati… i to je isto beskonačan posao. Koja je tvoja najdraža književna biblioteka?

Kristian: Jelen, Hit, uglavnom Jugoslavija. :) A zapravo volim neknjiževnu Factu, Algoritmovu, teme su mi redovito bolje od samog sadržaja, ali naivan sam…

Prati te glas da “čitaš sve”. A i sam vidim koliko često dolaziš u knjižnicu. Što ti je najdraže, kojim se smjernicama i putevima do knjiga vodiš? Nije jednostavno snaći se u tolikom izboru…

Orbi: Mislim da to nije pošteno prema ljudima koji zbilja čitaju sve. Volim se držati stručne humanistike i književnosti. Valjda su mi to životni interesi, a u to ulazi hrpa stvari. Vjerojatno tomu kumuje i moj OCD, kad moram, da bih nešto shvatila, proučiti svašta po putu. Neću uzeti nikad ljubić kakav izdaje Znanje, neću uzeti teorije zavjere i grozim se ljudi koji padaju na te štoseve i generalni sam snob oko naslovnica i knjiga. Sudim po koricama i to jako oštro. Valjda mi se zato dogodilo da sam uzela naslovnicu koja nema veze s mozgom, onu Don Emmanuel i njegov pohotni rat. Nikad ne bih uzela nešto što izgleda tako jeftino i čemu je naslov nekako na prvu… Svemir je ipak htio da dobijem na dar drugi dio te kolumbijske trilogije koji ima jedan od najboljih početaka u suvremenoj književnosti, pa zažmirih na jeftinjavu izdanja/naslova prvog dijela. Ali znam uživati u pravom pulpu. Živcira me ova umjerena erotomanija, za svačiji ukus, iako sanjam napisati nešto takvo i zgrnut lovu za cijeli život. Naravno, pod pseudonimom pseudonima. ;) Najdraži su mi klasici, YA i fantasy. To je baš za dušu! Pa malo utonem u struku neku specifičnu da održim mozak budnim. Da ne zakržlja prerano! Lista za čitanje je, kao i većini ljudi, nešto što ne možeš stići ni za 150 života. Mogla bih to opisati kroz osjećaj boravka u predivnoj palači s milijun prozora. Želiš baciti pogled sa svakog prozora jer je pogled jedinstven i tek kad se nagledaš divotice i želiš zaključiti priču, pa kreneš zatvoriti taj prozor - otvori ih se još šest ljepših. Nikako stići. Što više čitaš, više toga želiš čitati. Tu su preporuke ljudi koje volim, a tu je i zli korporativni Goodreads, koji u mojem slučaju izbacuje precizno ono što mi se može sviđati!

Orbi kao filmski junak... 

Kristian: Baš čitam kako pri izboru darova najviše vjerujemo prijatelju… A Goodreads te vjerojatno najbolje poznaje u smislu podataka o tebi i tvojim navikama i interesima, pa je precizniji od bilo kojeg prijatelja. :)

Što voliš od domaćih autora? Mene užasno nerviraju predrasude i okretanje očima prema domaćima.  

Orbi: Naravno da ljudi okreću na to očima jer veće su šanse da im dođe nešto strano u ruke. Pa i u lektirama su uglavnom strani autori, a domaći se guraju u potpuno neprimjereno vrijeme i traumatiziraju ljude. Moraš biti od specijalnog materijala da daš drugu šansu. Usmjerena sam na književnost za mlade, pa volim Bašića, Šesto, Mihelčić, Macana... Upoznala sam Irenu Lukšić i ona je isto divna. Tribuson me nasmijava i oduševljava. Uvijek mislim kako bi svi oni imali bolju šansu da su strani autori. Žalosno, ali što ćeš. Imam i u svojim krugovima neke mlade autore i autorice i na dobrom su putu da budu jednog dana u našoj književnoj reprezentaciji. Od prevoditelja i prevoditeljica su ljudi iz Na tragu klasika i Nada Šoljan, Zlatko Crnković, Mate Maras... Bas sam klasična, je l’ da?

Kristian: Crnkovića voljeti nije sramota, kako se kaže “ne rađaju se više takvi”. :)

Kada si prvi put radila nešto u knjižnici i za knjižnicu, a da nije bilo samo kopanje po policama? Iliti kako je počeo tvoj volonterski život s knjižnicom?

Orbi: Sve je krenulo s tim SČK-om, prije koju godinu. Stvarno se okupilo toliko divnih ljudi i krema kreme tih ljudi bila je toliko entuzijastična da nam je sasvim prirodno došlo obilježavanje svega što ima veze s knjižnicom. Naravno, vjerujem da će svi reći da kad kažeš GKR, kažeš Veve. Ona to ne voli, ali to je temeljna istina. Bilo je tu nadrndanih teta za pultovima i pojma nismo imali što sve knjižničarski posao podrazumijeva. I onda upoznaš osobu koja je topla, pristupačna i koja te uvažava i koja zna dobro rasporediti mlade ljude. Nismo se ni okrenuli, a već su me zaintrigirali drugi programi i ljudi koji se okupljaju oko njih i samo sam širila i zauzimala prostor te ga počela nazivati svojim. I sad kad sam iza kulisa i kad knjižnicu znam u džep i kad znam koliko ljudi i zvijezda mora biti posloženo da sve funkcionira ovako super, zahvalna sam sebi i svemiru. Naravno da uvijek može biti bolje i da štekamo u nekim stvarima, ali snalazimo se najbolje što možemo s onim što imamo i predivno je biti dijelom toga. Ponosna sam na sve nas!

Na fotografiji: Akcija čitanja u autobusu, Noć čitanja 2015. 

Kristian: Kaže statistika da si odradila 203 volonterska sata u knjižnici samo ove godine? Čitam li ja to dobro?

Orbi: Meni to malo zvuči jer imam 203 sata kao nekog rada, ali imam cijelu predivnu godinu iza sebe. Nema te satnice ni tih para koji mogu izbrojati/platiti uživanje u svemu što radim. :)

Kristian: Otopit ću se. :) Koliko je to naporno ili je baš sve med i mlijeko? Koji su ti najveći izazovi u radu?

Orbi: Naravno da nije sve med i mlijeko, na neke stvari ja zbilja ne mogu utjecati, ali pokušavam taj dio preskočiti zbog onih 95 % koje je savršeno. To sam ja, ta osoba koja radi to što radi i autentična sam. Kad bih rekla da je naporno, morala bih sebi reći da sam naporna. A sa sobom jedino mogu živjet, pa ispada da smo si O. K.! Inače mi odgovara brzi tempo, da sam malo tu, malo tamo, da se raspršim svugdje pa me rijetko i dođe glave. Najveći je problem onda stati. Ako staneš, nema šanse da opet kreneš! Izazovi mi iskaču sa svih strana, ali imam većinsku kontrolu. Stoga je rezultat da mi je uvijek uzbudljivo, ali da fijasko nije nemoguć, no ipak se ne događa. Pamtim samo jedan. ;) Najveći je izazov što radim s mladim ljudima koji potpuno drugačije funkcioniraju, na svim mogućim razinama moguće različitosti i moram spretno otplesati po toj žici da zadovoljim sve strane i da nikome ne vrijeđam inteligenciju. Zato je proces konstantnog učenja i smišljanja stvari iznimno uzbudljiv, a osjećaj uspješnosti koji prati svaki taj sat programa onaj je tip osjećaja o kojem lako postaneš ovisan! :) Isto pitanje postavljam tebi! Vidim te s klincima na trideanju i znaš i sam da nije lako. Imaju taj talent da te čitaju kao otvorenu knjigu… Kako se ti nosiš s tim?

Kristian: Pa hvala na pitanju, nitko me ništa ne pita. :) A eto, isto cijenim i zgusnutost i puno toga, raznolikost i posao… Zapravo to baš volim. Ako bih krenuo o “izazovima”, teško bih se zaustavio, dosta toga ne odgovara nekim vizijama za koje sam uvjeren da bi trebale biti ostvarene, standardne… Kako se sa svime time nosim? Zapravo, jako, jako teško, preemotivan sam iako se to na licu možda ne vidi…  E, djecaaaa... To je pak posebna priča, koliko divno, toliko zastrašujuće - brzo se mijenja fokus, interes, nije sve igra, ima i dosadnog preko čega moraš prijeći da bi došao do rezultata… I da, sve te kuže, ne možeš fejkati…

Orbi: Mene su na nekom seminaru naučili da si usvojim tu rečenicu da sam učinila najbolje za sebe kako bih preživjela. Jesi li siguran da nisi prekritičan? Čim kreneš nešto raditi, naiđeš na vrata naspram kojih si totalno bespomoćan/bespomoćna i snalaziš se s onim što imaš. Lijepo je imati viziju o standardima, mogućim i nemogućim jer to nas gura na bolje. Iako sam zagovornica toga da se treba dat u nešto iza čega sto posto stojiš, bez neke računice i vjerujem da se to prepozna i uvijek nagradi. Ništa ne može biti bolje od osobe koja ima strasti za svoj posao. Za to baš i ne trebaju neki resursi, ta strast ti ih nabavi - prije ili kasnije. I vidiš, našu malu kompleksnu zajednicu doživljavam kao hrpu radoholičara i entuzijasta. A i neka tendencija jest da se ljude rijetko pohvaljuje, ali se nikad ne propusti reći kad se nešto uprska. Pretpostavljam da to uđe u krv, pa te nitko ništa ne pita, a ti ne osjetiš da je u redu pohvaliti samog sebe. Pa čekaš neka priznanja, šok i nevjericu ljudi oko sebe kad shvate što radiš… To je skroz krivo! Gledam malo oko sebe i vidim ljude koji rade puno više od onog što im ulazi u posao, a to se ignorira.

Djeca su super i ekstremni sport. Sad očekujem od tebe da sebe i nas baš pohvališ. Ajde, ajde. Možeš ti to. :)

Kristian: Pohvala, što je to? :) Aktivnostima si usmjerena posebno na one koje možemo staviti pod kapu “za mlade”, ili pak djecu koja su taman na tom pragu ulaska u pubertet… A opet s druge strane radiš i sa starim i nemoćnim osobama. Kako miriš tako različite interese i populacije s kojima radiš?

Orbi: Ti mladi, pred pubertetom i u pubertetu najbolji su ljudi za rad. Nisu opterećeni nikakvim igricama, bistri su i ovo je njihov svijet u kojem plivaju puno bolje no što ja mogu. Rasturaju stvari. Sve rasturaju i kad prođe onaj početni šok da nemaš pojma u odnosu na njih, onda postane zabavno. :) Najdivnija populacija za učenje i rad. A penze? Jednom mjesečno doći slušati super priče i svoj predivni glas, nasmijati se s njima, ma ne možeš ni opisati. Te naše penze zbilja su nešto posebno, osobito kad smo si kliknuli svi. Vidiš, obilježavaju se dani, tjedni međugeneracijske solidarnosti? Amateri! Mi to radimo kontinuirano!

Kristian: Inače bude pitanje “a što radiš u slobodno vrijeme”? ;) Postoji li kod tebe slobodno vrijeme i što tada radiš? Čime se pak baviš u “profesionalno” vrijeme?

Orbi: A taman sam se ufurala! Opet ona palača o kojoj sam pričala. Što više svega radiš, više slobodnog vremena imaš. Zapravo, imam ga toliko da više ne vjerujem u koncept vremena? Ipak, u profesionalno vrijeme profesionalna sam anarhistica :izbjegava odgovor:.. I u profesionalno vrijeme radim s malima, mladima i za male i mlade. :)

Na fotografiji: U šetnji Šumom Striborovom Orbi vrebaju i televizijske kamere...