Iako nikada o sebi nisam baš razmišljao kao o kroničaru riječke književne scene, ipak, u retrospektivi, vidim da sam se njome povremeno bavio - može biti da mi je to neka vrsta unutrašnjeg dnevnika u kojem bilježim više ili manje "insajderske" informacije, no čini se da je ipak bio potreban i neki sinoptički prikaz koji izostaje ili je često posve osamljen (osim knjiga Danijele Bačić-Karković „Rijeka u priči“ te nedavno objavljene „Robe s potpisom“, te jednog većeg temata Vijenca iz 2000. u kojem se govorilo o Rijeci pa tako i o njezinoj aktualnoj književnoj sceni, teško se mogu prisjetiti nekog novijeg sustavnijeg prikaza ove sada živuće scene koja uporno izmiče radarskom kontaktu književnokulturne centrale u Zagrebu).

No to su uobičajene žalopojke na koje nemamo pravo - sam novi medij, upravo i ovaj Magazin GKR ili jedna Književnost uživo više ne daju legitimaciju svim lokalnim naricateljima za dobrim starim vremenima ili kuknjavu nad nepodnošljivom težinom centralno planirane države, već nas, naprotiv, pozivaju na vrlo ozbiljno prevrednovanje i preslagivanje - internet ionako nema nikakva geografska ograničenja.

Upravo je jedan od katalizatora te scene u tranziciji bila ta rilitovska Noć velikog čitanja krajem siječnja 2013. godine koja je na neki način vratila samopoštovanje skupini koja je patila od neizlječive bolesti zvane "mi smo na margini i nitko nas ne primjećuje", a čiji su glavni nositelji bili upravo oni autori koji su u posljednjih desetak godina "izrastali" u sjeni hiperpopularne Vedrane Rudan i manje popularne, ali utjecajne Daše Drndić s jedne strane i svih onih "samozatajnih", znanih i neznanih pisaca okupljenih oko strukovnih DHK Ogranak u Rijeci, odnosno njihova časopisa „Književna Rijeka“ (koji je, usput rečeno, doslovno jedini preživio turbulencije, dok su svi ostali posve iščezli) ili Društva hrvatskih pisaca. Ipak, za samu bi rilitovsku scenu bilo posve nekorektno reći da je nastala uz potporu ili utjecaj ovih autora ili skupina; čak i da su utjecaji postojali, oni su bili personalni, nesustavni i nikako nisu bili prauzor nekog uspješnog modela koji smo mislili implementirati na same sebe. Tražio se novi put.

Tako je, zapravo, jedna jezgra Ri Lita (Alen Kapidžić, Enver Krivac, Moris Mateljan i ja) nastajala kasnih devedesetih, u dvostruko rubnom položaju spram dominantnog Rivala, ali svakako suradnički s njime („Sedam boja kaleidoskopa“, kasnije naše sretno nedonošće „Iže“, pa rubno još nekoliko manjih projekata koji su, iako mali, bili sve samo ne simbolički – „Kacot“ i, jasno, fanzin „Offskorz“ - sve od reda projekti koje smo radili tako što smo rezuckali škaricama špiglove i učili prve računalne slogove, valjda predosjećajući da ćemo morati misliti o samima sebi, vodeći računa o baš svakom detalju tog slagarsko-dizajnersko-izdavačkog posla), i drugoj opoziciji spram zagrebačke kulturne centrale, u stalnom traganju za vlastitim prostorom i afirmacijom u sjeni ne baš divova, ali svakako mimo zaštitnih kišobrana koji bi omogućili neke strelovite književne karijere ili barem pokoju uspješnicu, a što je značilo samo jedno: dug i mukotrpan rad i traženje vlastitog životno-radnog prostora, mimo velikih i "ozbiljnih" izdavača.

Druga je jezgra zaista imala specifičan put nastanka, poput Zorana Krušvara koji se afirmirao kao dobar SF autor, između ostalog i jakog aktivističkog naboja, ali i nedvojbenih kratkopričaških kvaliteta kojima je uspio osvojiti prilično veliku naklonost publike ili, primjerice Tee Tulić, autorice romana „Kosa posvuda“, aktivne sudionice Katapulta, i svakako pozitivnog iznenađenja iz neke "feminističke sekte" riječke književne scene, džoker iz rukava, adut koji je "od prve" dobio Prozaka (doduše, dobio ga je i Krivac kasnije, ali je on kao autor duže na sceni te je već od ranije poznat i po autorskim knjigama i umjetničkom radu, pa je nagrada njemu sama po sebi bila i očekivana i u posljednji čas). Treću skupinu, a u biti "priču za sebe" čini Zoran Žmirić, autor zacijelo najpoznatijeg domaćeg antiratnog romana „Blockbuster“, no isto tako vrlo aktivan pisac, urednik i aktivist, ali i glazbenik s onim dobrim starim pedigreom riječkog rockera, kao i Vlado Simcich Vava, koji je unatoč činjenici da je zacijelo napoznatije lice rilitovske priče (ali kao glazbenik), prilično produktivan pisac, autor jedne knjige, ali brojnih objavljenih priča i u očekivanju novoga romana (da se razumijemo, ovdje se radi o kontinuitetu njegova literarnog rada od valovskih i rivalovskih zanosa u labuđem pjevu socijalizma krajem osamdesetih do današnjeg dana).

Slično kao i Vava, Bojan Mušćet je "teškaš" scene, "ono neko ime" koje postoji u analima riječke i zagrebačke izdavačke scene, jedan od pokretača gotovo manifestnih izdanja „Pogledom u riječ“ i „Riječki krug“ redom iz 1987., a to znači i samoga Rivala (od 1988., uz, jasno, neizbježnog Mladena Urema, a s kojim sam i ja bio i zadnji izvršni urednik od 1997. do 2000./01. kada projekt i završava s već "notornom" knjigom „Dan velikih valova“, svojevrsnom antologijom rivalove generacije s predogovorima, bibliografijom i radovima izabranih autora, a koju smo potpisali Mladen Urem, Goran Ušljebrka i ja).

Već je po ovome vrlo kratkom prikazu moguće povući vremensku nit skroz do rivalovske književne Rijeke, prepoznati neku vrstu kontinuiteta, kako u osobama tako i u načinu prezentacije koji je, ako ništa drugo, sam po sebi neka vrsta teatra, neka vrsta događaja, kolektivne katarze koja se dugo, jako dugo povlačila marginom ne shvaćajući zapravo vlastitu misiju.

No nema smisla baviti se prošlošću, niti baviti hereditarnim "pravom na prijestolje" jedne male scene, već je zanimljiviji sam taj događaj, ta Noć velikog čitanja koju je Vava organizirao po uzoru na one Ri Rock priče, kao pravu off off predstavu ovaj put književnosti i to uživo, s publikom koja odobrava, podiže i spušta, koja reagira s tekstom i izvođačem i koja je u svega nekoliko sati uspjela podići ono što je godinama stajalo negdje po strani - hrabrost za nastup, izlazak iz ormara, autanje u najdoslovnijem smislu riječi. I samo taj jedan mali čin okupljanja i koncentriranja zapravo čini ono što se godinama očekivalo, što je godinama zrilo kako Vava kaže "pod 40-vatnim žaruljama" i u osami, a sada se pokazalo kao, ako ništa drugo, onaj ikonički događaj koji je značio promjenu paradigme.

Sve ostalo nije povijest, baš naprotiv, sve ostalo je odgovornost svakog autora za sebe i svoje djelo, za svoje mjesto i način na koji će djelovati u javnome prostoru, na koji će način svoje prednosti iskoristiti na najbolji mogući način i time, a što li drugo, postati ono što pisac i jest - prenositelj novoga sadržaja, sukreator stvarnosti pa makar ona bila i virtualna.