Što je najbolje što se po Vašem mišljenju dogodilo na književnom polju i zbog čega? Preporučite nam nekoliko naslova koje je vrijedilo pročitati u 2013? Što je najbizarnije, najlošije što se dogodilo na književnom polju i kakve će to posljedice imati? Što dobro očekujete u 2014. na osobnom i društveno-književnom planu? Kako gledate na pokretanje Magazina GKR?

Darko Cvijetić je bosanskohercegovački pisac, glumac i režiser. Objavio je četiri zbirke poezije kojima udara u trbuh i ostavlja čitatelja bez daha. Kaže da su kazališne daske njegov život, a za svoj glumački angažman osvojio je i nagradu. Piše, glumi i režira u Prijedoru.

Iskreno, mislim da je hiperprodukcija pisanja odlična stvar. Facebook je već polučio jedan nov vid književnog komuniciranja koji je tzv. književnu marginu posve izbrisao. Književnost uživo jest meni najveće pozitivno iznenađenje, kako brojem spisatelja koji su se uključili, tako i kvalitetom, koja se vremenom počela kristalizirati oko tog (pa gotovo da mogu reći) pokreta.

Jedan naslov ću preporučiti, ne više – Elis Bektaš, Margine i ponovno iščitavanje Mirka Kovača

Što se tiče bizarnosti mislim da je Predrag Raos u rastrojstvu, s pištaljkom i suzavcem definitivno osvojio tu titulu za 2013.

U 2014. očekujem da ću pisati, imati jednog čitatelja!

Svaki oblik ostavljanja traga može biti čist artefakt, slika ovoga doba. Budite strogi, ali pravični!

Milan Zagorac je aktivni sudionik riječke književno-nakladničke scene. Pisac, urednik i nakladnik. Autor triju romana.

Kad bih bio najiskreniji, književni fenomen godine je ciklus nijansi crne, sive ili koje već. On je možda kičersko i praznjikavo trabunjanje, ali je bitno pomaknuo pojam književnosti iz ozbiljnog, pojedinačnog, autorskog u neko kolektivno, internetsko, društvenomrežno. Sami po sebi, najveći događaji su Malala, općenito jaki procesi demokratizacije i totalitarizacije istovremeno u svijetu, ogromna komunikacija, papa Franjo, smrt Nelsona Mandele, uz Dalaj lamu zacijelo posljednjeg svjetskog karizmatika.

Na lokalnoj razini to je Ri Lit, Književnost uživo, općenito značajno demokratiziran prostor djelovanja. Ipak, nedostaju velika djela, naročito velika književna djela od svjetskog značaja pa na našoj razini i dalje nedostaje europski kalibar pisca. Puno toga je vrijedilo pročitati, ipak ovisi o ukusima, tako da se ne bih usudio vrednovati književnost prije nego je zaživjela.

Bizarno je bilo dosta toga, teško je izdvojiti, pa možda samo usput, činjenica da Hrvatska još nije dobila uopće nikakvu politiku prema knjizi, bilo e-knjizi, bilo onoj tiskanoj. To ima stalne posljedice na rad, pa je sitnice oko kašnjenja isplata, neisplata, neplaćanja, neprodaje knjiga i ostalo gotovo nebitno navoditi.

Od 2014. očekujem veliki događaj Ri lita u Rijeci u siječnju, četiri jako čitana broja Književnosti uživo, javno predstavljanje svojeg romana i dosta posla na barem 20 knjiga (kao urednik, ne kao autor). Bilo bi zaista genijalno kada bi riječki događaji uspjeli biti prepoznati izvan Rijeke, ali to čak nije ni najbitnije, bitno je da se "priča o tome".

Na pokretanje Magazina GKR gledam vrlo pozitivno, to je vrlo važna stvar. Štoviše, to je posve nov i zanimljiv prostor, moderno koncipiran i privlačan. Treba ga njegovati.

Želimir Periš pripada novoj zadarskoj književnoj sceni koja se formirala u posljednjih nekoliko godina, a njen je zamašnjak i aktivni propagator. Osvojio je nekoliko nagrada za kratke priče, a nedavno mu je objavljena i prva knjiga, zbirka priča Mučenice, kojom žari i pali gdje god stigne.

Najbolje što se dogodilo u književnosti je nastavak niza starih i novih sudskih procesa protiv hadezeove vrhuške i uhićenja Vidoševića i Kalmete. Možda ne zvuči kao književno polje, ali itekako utječe na njega. Osim toga ove sam se godine dobro smijao uz Književnu groupie, a najviše uživao na KaLibar bestivalu.

Teško mi je napraviti presjek godine, knjige često otkrivam s nekoliko godina kašnjenja, ipak jako sam u uživao u Belladoni, Nahrani me, Rajskim pticama i Črnoj mati zemli. Autore ovih naslova je lako progooglati. Najbolje što sam pročitao prošle godine od proze je Ništa za pisati kući o, a najbolje uopće je Bulevar narodne revolucije.

Strka oko Kiklopa Nives Celzijus je postala najčitanija vijest o književnosti u Hrvata, to spada u bizarnosti. U međuvremenu je dodatno smanjen prostor za književnost u medijima, ukinula se Knjiga ili život na HRT-u, Jutarnji list je prorijedio književnu kritiku za 33%, a to je tek vrh sante.

Objava Mučenica učinila je da mi je 2013. godina bila godina književnog rođenja. U 2014-toj planiram naučiti hodati.

Kultura u medijima je velika pustinja tako da svaku oazu poput Magazina GKR pozdravljam kao spas od smrti književnosti u medijima.

Jadranka Pintarić već dugi nizgodina juriša na vjetrenjače pišući eseje i književne kritike. Kaže da još uređuje knjige, prevodi i čita po kućama. Voditeljica je Odnosa s javnošću Muzeja suvremene umjetnosti.

Od produkcije koju sam pročitala, teško se mogu odlučiti između Sibile Petlevski i njezinog trećeg dijela o Viktoru Tausku, Stanje sumraka i Črne mati zemle Kristijana Novaka. Može se reći da se oboje, različito, na neki način bave simulakrumom smrti. Klone se hermeneutičkih pitanja, ali otvaraju nove horizonte. Čitki su, ali sjajni stilisti. U tom se pogledu također izdvaja roman Borisa Perića Povratak Filipa Latinovića, koji nam je pokazao kako se može suvereno i bez straha igrati s književnim legendama. Sva tri romana su aktualna koliko i bezvremena, ali su i intenzivni, zgusnuti, mnogostruki, izmiču kodovima, kulturno su rizomorfni – i zato nisu na listama bestselera. Utjelovljuju onaj intelektualni duh koji se u nas sustavno uništava od vremena smrti Viktora Tauska.

Osim ta tri romana koja sam izdvojila, osupnula me strast i opiranje onome što se u zapadnoj humanističkoj tradiciji naziva doxa, Suzane Matić u prvijencu Samosanacije. Naime, iskustvo vlastite kože ne možemo uvijek dovesti na razinu apstrakcije, moramo ga personalizirati, poosobiti da bi razlika postala tim nekima, Drugima, razumljiva. Od slučaja treba načiniti umijeće življenja. U sličnom je senzibilitetu i knjiga Indijančeva noć Mirjane Dugandžije. U njoj se "slučajni" nizovi događaja sklapaju u igru "bacanja kocke" u kojoj svaki novi element mijenja pravila igre. Na kraju se zapitate kakav je odnos između "željezne ruke nužnosti koja baca kocku i slučajnosti".

U događaje godine nedvojbeno se ubraja i esej Pavla Pavličića o potrebi da se ukine hrvatska književnost. Na stranu njegova ironija, želio je poručiti da to tako već jest: čemu književnost koju nitko ne čita? Ako se u "sve nijanse sivog" ne uvrste Petlevski, Novak, Perić, Mujičić, Matić, Dugandžija… što će nas prodrmati na neko traganje, na susret, na smisao…

A Gordana Farkaš Sveci na svojoj je listi naslova stekla i treću nobelovku – Alice Munro. Sjajno je da jedan mali izdavač, OceanMore, ima takav uspjeh. To je još jedan dokaz da književni ukus i špurijus ne stanuje u velikim kućama.

O bizarnostima i lošim stvarima u književnom polju te posljedicama, Pavao Pavličić je sve rekao u eseju o nepotrebnosti hrvatske književnosti.

Ali – ako kažete "sve je već napisano", to je isto kao da kažete "svi životi su već proživljeni". Time se dokida da "hodamo na glavi, pjevamo sinusima, vidimo kožom, dišemo trbuhom." A ja sam književni romantik koji vjeruje da je moguće uvijek iznova prenositi jedinstveno iskustvo u kojem postoji povezivanje žudnji, stapanje tijekova, kontinuum intenziteta. Samo je potrebno to vrednovati: međutim, ne postoji više neki vox populi koji bi davao neporeciv autoritet kritičarskom glasu – jer vrijeme je u kojem vlada kakofonija glasova; kritičar više nije ni glas crème de la crème jer intelektualna elita ili nema glas ili nje više nema. Po drugoj strani: publiku nitko ništa ne pita: ona je ili u stanju trajne nevinosti ili ne postoji. Danas je životni vijek publike (čitaj: moda) kraći od života najboljeg pisca (čitaj: umro mlad izgarajući u umjetnosti i neshvaćen). Usto, pisci danas žive dovoljno dugo da proniknu u ukus publike (čitaj: medija). Kritičar računa s prosudbama i kategorijalnim aparatom kao općim dobrom, univerzalnim spoznajama povlaštenih čitatelja (uglavnom nepostojećih) kulturnih sadržaja, kao i na od antike baštinjenom paradoksalnošću takvog pisanja: dvosmislenost je neizbježna želiš li biti objektivan. Avaj i naopako!

U 2014. želja pusta: Da ne budemo vampiri, vukodlaci, demoni, zombiji… Da ne preživljavamo "još to", nego da živimo… Da ne govorimo otetim glasom… Da nam nitko ne suflira… Da isijavamo, dajemo, ljubimo i da Postojimo, da smo Prisutni i Punopravni, da ne ponavljamo nego mijenjamo živu okolinu u kojoj smo i sami Živući. Da u kušnji skrenemo svijet s njegove putanje, da se odreknemo sebe za zajednički cilj, da se odvažimo za rizik preuzimanja odgovornosti za izvjesnost koju želimo…

Virtualnost Magazina GKR čini događaje stvarnima. Zauzimati se za ono što je u nekoj epohi marginalizirano, valjda nije pretjerano reći, samo je po sebi herojski čin. Za one za koje čitati znači biti. Htjeti-reći već proizvodi smisao. U mnoštvu glasova, imati vlastito ime i potpis, već je mnogo. Koliko god to grubo zvučalo, naposljetku ostaje pitanje: "Što je to što sam radio/radila cijeloga života?"

Slavoljub Stanković piše romane, smišlja reklame, pušta muziku i živi u Beogradu. Objavio je nekoliko romana i napisao scenarij za film Box. Ima čak i svoju stranicu na IMDB-u.

Ako je svijet u pitanju, izdvajam “Kuću od zemlje” američke muzičke folk legende Woodija Guthrija, roman nastao 1947. godine, a pronađen tek prošle godine. Zanimljivo je i da je knjigu objavila izdavačka kuća Johnnyija Depa kao svoje prvo izdanje. Odlična knjiga.

Kad su naši prostori u pitanju, glasam za sudsko uručenje onomad zakinute nagrade poznatoj književnici Nives Celzijus. To vidim kao dobro, jer je to jedan od surovijih, ali i bržih načina da shvatimo koliko smo nisko pali glede mjesta knjige u svakodnevnom životu. Platon mi je drag, ali mi je istina draža…

Preporučit ću nove knjige Bekima Sejranovića, Predraga Lucića, Vlade Arsenijevića, Miljenka Jergovića, Srđana Srdića… Vrijedi ih čitati, a tko će ih čitati, ako ne mi? Nama su pisane.

Najlošije vijesti su smrt legendarnog tvoraca HIT biblioteke Zlatka Crnkovića i velikog pisca Mirka Kovača.

Sve dobro u književnosti će biti dobrodošlo, i ja mu se iskreno nadam. Na osobnom planu nadam se novom romanu.

Prostora poput Magazina GKR uvijek nedostaje, ali i veliki je to i ozbiljan posao ako se želi kvaliteta. Sad su vremena kad je lakše doći do pisca nego do čitaoca :-)

Željko Špoljar neki potpuno nepoznati pisac koji je, vjerojatno, greškom dobio nagradu Drago Gervais 2013. za najbolji neobjavljeni rukopis. Dosta je dobar s Književnom Groupie i Majom Hrgović, a osim što dane provodi po štakorbarima ponekad štogod napiše i za Arteist. Svojedobno je nagradu Roza dodijelio Nives Celzijus kad joj onomad nije dalo Kiklopa.

Najbolje je to što se sve toliko srozalo da ćemo uskoro morati graditi sve ispočetka. Ili će se i dalje odugovlačiti ova agonija, do tko zna kada.

Naslovi: Mirko Kovač, "Vrijeme koje se udaljava". Rade Jarak "Yu puzzle", Vid Jeraj "Krvna slika", Maja Hrgović, "Živjet ćemo bolje", Ludwig Bauer "Toranj kiselih jabuka"... čekaj da se pokušam sjetiti još svojih frendova... aha, Pavle Svirac "Književna groupie". I Zrinka Pavlić mi je odnedavno frendica, a njoj upravo izlazi knjiga "Imaš vatre"

Najbizarnije što se dogodilo u 2013. je dodjela nagrade Drago Geravis romanu "Štakorbar". Za posljedice bi moglo imati da se ljudi, pogotovo pisci počnu pretvarati u štakore kao u onoj priči nekog Rusa, "Pacolovac".

Na osobnom planu u 2014. očekujem da ću naučiti svirati violinu jer želim nastupati i zarađivati na svadbama, želim guditi kao Cigan-primaš. Na društveno književnom ništa ne očekujem, uzdam se use i u svoje kljuse.

Odlično je to što je pokrenut Magazin GKR-a. Mislim da bi svaki grad u Hrvatskoj trebao imati jedan takav portal, to bi umrežavalo književnost.

Srđana Srdića ako procjenjujemo po nagradama koje je do sada osvojio, možemo zaključiti da je ponajbolji srpski pisac mlađe generacije. Do sada je objavio tri knjige proze, a trenutno je na doktoratu na Filološkom fakultetu u Beogradu. Jedan od osnivača i selektora festivala međunarodne kratke priče Kikinda short.

Na prvi pogled, nije se mnogo dobrih stvari dogodilo na književnom polju u toku odlazeće godine. Opet, kada govorimo o prostorima na kojima svi živimo, dobro je što uopće postoje naznake literature, što ona i dalje nekoga interesira. Knjižare u Hrvatskoj i Srbiji prepune su knjiga lokalnih izdavača, kakve god kvalitete bile. Ne jenjava interes za prevedenu literaturu, dok se u okviru nacionalnih književnosti snalazi tko kako može. Objavljene su sjajne knjige kakva je Crna pokrajina Marka Pogačara, tu su i Kavezi Zvonka Karanovića, kao druga strana njegove prethodne zbirke pjesama u prozi Mesečari na izletu, pa dvije knjige Bojana Babića. Malo sam se bavio uredničkim poslom kada je u pitanju knjiga poezije Posebne potrebe Dušana Vejnovića, za koju smatram da tek treba započeti svoj književni život. Ono što je bilo katastrofalno jesu odluke bivšeg ministra kulture u Srbiji, kao i svepristuna promocija jeftine ideje o nužnoj komercijalizaciji literature iz esencijalno trgovačkih pobuda. Kad su sistemske odluke loše, makar to bilo kratkoročno, posljedice su trajne i bolne, pametan nema mnogo dilema u vezi s tim. U posljednje vrijeme ne očekujem ništa. Stvari samo dolaze i odlaze. To je vjerojatno cinični nihilizam protiv kog nemam dovoljno valjanih argumenata.

Pokretanje je uvijek dobro. Malo je toga nedvosmisleno dobro kao pokretanje. Nadam se da ćemo se sjetiti trenutka pokretanja i kada Magazin GKR bude u dubokoj starosti.