Davore, naviknuti smo se tebi javljati oko događanja, slati ti izvještaje, informacije, a sada radimo s tobom razgovor. Moram priznati – neobično iskustvo. Ipak, već samom činjenicom da egzistiraš u dnevnim novinama, ne pripadaš skupini uobičajenih novinara iz kulture. I drugom karakteristikom: redovito imaš stav. Čini li ti se da tako nešto izostaje u modernom novinarstvu?

Eto, već si u „šutu“ pobrojao dvije predrasude o suvremenom hrvatskom novinarstvu: da nema kulture u dnevnim novinama i da moderni novinari nemaju stav. Kulture je u dnevnim novinama ako ne dovoljno, onda barem puno više nego što se to kao mantra ponavlja. Istina, stvari se mijenjaju: sve je manje kritika, recenzija, eseja, pogotovo analitičkih tekstova „vanjskih“ autora, intelektualaca koji novinama daju kredibilitet i prestiž, ali to ne znači da je sve ostalo jad i čemer.

Novi list i Jutarnji list npr. dnevno znaju imati i po tri dobre stranice kulture, a kad im se pridodaju i druge rubrike, u kojima se također može naći „kulturnih“ tekstova, rezultat uopće nije loš. Tužno jest da je Novi list ostao jedini s eminentno kulturnim prilogom, nedjeljnim Mediteranom, ali kultura je u hrvatskom novinarstvu još uvijek ipak daleko najjača upravo u dnevnim novinama.

Što se tiče pitanja o novinarskom mišljenju, ti kao da nisi pratio filozofiju novinarstva koju propagira mlađahni Pavićev sin Miran kojemu je tata dao da se igra Nedjeljnog Jutarnjeg, pa su odjednom svi tekstovi počinjali s „Kako sam to JA vidio“ i „što sam JA osjećao dok sam staricu pitao zašto se više ne iseli iz tog stana pa ga prepusti mlađima i ljepšima“. A Miran je nasljednik carstva ako se ono prije ne uruši. Ja sam, nažalost, mišljenja da nas previše u novinarstvu ima mišljenje. Pa i ja imam čak dvije kolumne u svojim novinama. Onda ti je sve jasno.

Dosta sam loše svladao „nedjeljnu“ školu novinarstva. Ali ekonomsko-društveno stanje je prepuno ozbiljnijih problema. Mediji u tome igraju prilično važnu ulogu: s jedne strane opravdano, otkrivajući afere i malverzacije, a s druge ipak živeći od negativnosti kao da ih i sami perpetuiraju. Jedno je kritičan pristup stvarnosti, drugo je manipulacija, a granica je tanka. Kada još tome pribrojimo pitanje portala i društvenih mreža te kakofoniju glasova, sve postaje užasno zamršeno. Gdje je odgovornost svih dionika?

U prodanim primjercima, klikovima, marketinškom kolaču za koji se svi skupa bore jer nema više velikih državnih medija osim HRT-a. I svatko pritom igra najbolje što zna. Babićev Index naprimjer najhrabrije plete po tzv. velikim oglašivačima što se ostali baš i ne usude. Ali da bi preživio, zaključio je da su mu potrebne sise i guzice. Po političarima pletu svi, dakako ovisno o preferencijama, no nema više toliko puno nedodirljivih.

Na stranu manipulacije medijskih mogula, igre u kojima su ponekad njihovi mediji samo obični pijuni koje će se žrtvovati za viši cilj, ali moraš priznati da su DORH, USKOK i ekipa istražili sve što su im mediji servirali, danas bismo izvozili osuđene kriminalce jer ih stvarno ne bismo imali kamo više staviti.

Kako je tekao tvoj put prema novinarstvu? Koji mediji i novinari su te fascinirali i bili ti uzor na tom putu?

Kad ti je u familiji otac novinar, njegov brat (nije Robert) također, a novinarka ti je i majka, onda ili moraš dobiti poriv za liječenjem psihičkih bolesnika, kao moja sestra, ili ti preostaje biti novinar. Moji roditelji su moji prvi mentori, pogotovo stari koji me i uvalio u Glas Istre i naučio kako se pišu vijesti, izvještaji i što je to etika novinarstva. Znaš, imao sam sreću učiti od jednog od zadnjih pravih mentora, čovjeka kojem su jedno vrijeme plaćali da prenosi svoje znanje mladim novinarima kroz internu novinarsku školu. Danas je mentoriranje starijih, iskusnih kolega uglavnom zamijenjeno otpremninama. Ako i njima.

No dobro, dosta nostalgije, krećemo na „ozbiljnije“ teme. U rubrici kulture Novog lista godinama pratiš rad riječkih kulturnih vijeća. Puno je žuči proliveno na tom putu ne bi li nedavno i sam postao član Kulturnog vijeća za knjigu i nakladništvo. Kako to da si se uopće odlučio na takav korak u ovom osjetljivom trenutku?

Uf, to se i ja pitam vrlo često. Prvo, htio sam ne biti još jedan od onih koji puno laju, a nemaju muda ući u arenu pofajtati se. Ušao sam i fajtam se. Dokad - vidjet ćemo. Drugo, htio sam da se promijene neke loše prakse u odlučivanju o podržavanju programa koje su se povodile distribucijom „mnogima po malo, nikome dovoljno“. To smo, mislim, postigli već prošle godine. Problem je kod takvih odluka s „mudima“ što je i pogreška veća ako se desi.

Treće, htio sam da se podigne razina transparentnosti u odlučivanju, dakle mogućnost da se uspoređuju odluke vijeća, promjene koje eventualno unosi Odjel za kulturu i da se može pitati članove vijeća zašto su odlučili dati novce Mirku, a ne Slavku. I četvrto, mislim da je neformalna uloga članova vijeća i da lobiraju za svoj sektor kako bi se povećala izdvajanja za njega. E, tu smo svi skupa omanuli. I da, skoro sam zaboravio, zbog 300 kuna po sastanku. S obzirom na to da smo informatizirani, pa sve radimo od doma, još 600 godina vijećanja i moći ću si kupiti polarnog medvjeda s inkunabulom. To bi bio prizor.

Što nas očekuje sljedeće godine iz tog smjera s obzirom na to da ulica naširoko priča, a i službeni podaci pokazuju, da je gradskih financijskih sredstava za nakladništvo izrazito malo? Iznos od 250 000 kuna o kojem se priča je doista zastrašujući.

Niti jedna odluka još nije službena, pa je ne mogu ni komentirati. Ali da ne budem politički papak do kraja, istina je, najavili su moguće kresanje za ovu godinu linearno svim sektorima u kulturi što je sve skupa jedna, blago rečeno, poprilična i sramotna katastrofa. Ali ne boj se, može i gore od toga.

Je li istina da vrlo brzo odlaziš?

Stalno negdje odlazim. Hoću li i otići, vidjet ćemo. Ne ovisi samo o meni. Opet sam političan. :-)

Vrlo jednostavno, supermensko pitanje: Što učiniti? Priča je zapravo nacionalna, a poznato je da dosta snažno zastupaš osnivanje Centra za knjigu? Kako bi to trebalo izgledati i u kojoj fazi je provedba?

Nema provedbe. Ta ideja je još uvijek mokri san dijela knjiškog ceha koji smatra da bi trebalo podići efikasnost i proaktivnost dijela Ministarstva kulture koji se bavi knjigom. To je uspjelo u mnogim europskim slučajevima. Spomenut ću samo Sloveniju koja je sa svojim JAK-om imala izvrsne rezultate. Film je u Hrvatskoj dobio HAVC i to je riješilo mnoge probleme. Donijelo i neke nove, ali ne možeš baš uvijek pobijediti.

A što napraviti na lokalnim razinama? E, to je pravo političko pitanje na koje odgovaram dosta radikalno: ukinuti HNK-ove i od njih napraviti komunalna kazališta s malim, efikasnim menadžmentima koji unajmljuju ansamble i umjetnike. Naravno, to bi u jednom trenutku postao i socijalni problem te nije to stvar koja se može napraviti preko noći, ali činjenica je da gradovi s HNK-ovima imaju devastiranu kulturu u ostalim segmentima. Rijeka troši 50 posto budžeta za kulturu na Zajca, Osijek, ako se ne varam, 90 posto. Ej, 90 posto! Pa što ostaje? Pa tako npr. dok se svima u Rijeci kreše, Zajc zapošljava nove ljude. Jest, oni će reći da popunjavaju rupe nastale umirovljivanjem, ali činjenice ostaju: tamo plaće prima preko 300 ljudi, a budući da su programska sredstva smanjena, onda manje i rade. Uskoro ćemo ih plaćati da se pojavljuju na poslu.

Značajnu pažnju, a i raspravu na društvenim mrežama, izazvao je tvoj osvrt na KIČMU, ali i generalno sajamsku situaciju u Rijeci. Pitanja nisu jednostavna: Treba li nam uopće sajam knjiga kada smo pozicionirani između Pule i Zagreba, u kakvom obliku, gdje je publika za programe i kupci za knjige, tko treba biti organizator…? Što te čini nezadovoljnim i što predlažeš?

Kad te napadnu baš sve strane u procesu, onda si valjda na nekom tragu. Nitko od prozvanih nije vidio dalje od svog nosa. A krivi su svi. Odjel za kulturu na prvom mjestu koji od deset strateških kulturnih manifestacija nema niti jednu vezanu za knjigu. Da pojasnim, strateška manifestacija je ona koja ima budžet izvan Javnih potreba i obično raspolaže solidnim novcem. Kroz Javne potrebe u zadnje vrijeme se dijeli kikiriki.

Krivi su i organizatori koji su se svi međusobno posvađali jer su im koncepti drugačiji. Nažalost, još se nije pojavio organizator koji bi pokazao da je sposoban dogovoriti neko tripartitno partnerstvo, dakle Grada, organizacije i privatnog sektora voljnog financirati dio projekta kao što je to slučaj u Puli. Ja sam dugo godina zagovarao sajam u Rijeci i jedno vrijeme izgledalo je kao da se nešto počelo pokretati, ali sve je onda stalo, da bi sada otišlo još par koraka unazad. Problema je puno, ali za sadržajnije objašnjenje treba više prostora. Naprimjer tribina koju ćeš ti organizirati, a ja moderirati. :-)

Ništa manje nisi bio aktivan i u pisanju o nezavisnim knjižarama... I u crowdfunding  priči vani javljaju se zanimljivi projekti. Čini se da je to u nas izgubljena bitka...

Čini se. I to prvenstveno zbog protuprirodnog bluda izdavača-knjižara. No knjižare ne stoje dobro ni u svijetu. Veliki lanci se zatvaraju ili su u krizi, ali potreba za malim kvartovskim knjižarama nije nestala. One su se, doduše, morale promijeniti i početi uzimati u obzir da papir nije više jedini medij konzumacije sadržaja. Morale su se prilagoditi. Kod nas je problem i dugogodišnja politika MK koja je favorizirala izdavače. Pisci su se sad malo probudili, čekamo da se nešto desi i s knjižarama. Changing Hands je dobra priča. Nadam se da će skupiti potrebne pare. Držim im palčeve.

U nekim umovima postoji ideja da fizički prostori postaju izlišni zbog e-knjige i novih navika čitanja. Nikada nisam čuo gluplje razmišljanje, ali ajde... U kontekstu e-knjige evidentno je da postoje dva kolosijeka: svjetski, u kojem postoje usponi i padovi, ali uglavnom se stvar razvija, i Hrvatska, u kojoj je novih e-izdanja malo, dostupnost je vrlo slaba, korisničko iskustvo najčešće loše... Gdje tu vidiš smjerove razvoja?

Supostojanje. Svjetski trendovi pokazuju usporavanje porasta udjela e-knjiga u ukupnom izdavaštvu. Velike svjetske face govore da papir nikad neće umrijeti. Neki idu toliko daleko da tvrde i da se previše priča o e-knjigama, odnosno da će temelj uvijek biti papir. Pitanje je što će biti, ali mogu ti reći da je kod nas tržište stvarno skučeno. Trude se neki izdavači, kao Jesenski i Turk, i nadam se da će im se to jednom isplatiti. Nek' cvjeta tisuću cvjetova!

Napustimo teritorij knjige - neizbježno je komentirati i neke nedavne festivale... Jedan si od rijetkih riječkih novinara koji je Republici davao podršku od samog starta iako si prepoznao i određene nedostatke, promašaje... Moj dojam jest da se je puno toga opasno izmiješalo: opće nepovjerenje, realni propusti u organizaciji, razočaranost financiranjem, lokalpatriotizam, sitni interesi, politika, negdašnji i sadašnji odnosi dionika sa „scene“... Nastao je tako jedan vrlo neugodan koktel.

Mogao si mi dati da nešto i odgovorim. :-) Ali sve si rekao, a to je ozbiljna priča. Rijeka nije podržala Republiku. To je notorna činjenica i to Odjel mora uzeti u obzir kad se bude kontalo što dalje. Nikako se ne smije desiti ulupavanje velikog novca u nešto što gradu ne treba. Dakle, neki oblik samoodrživosti treba festivalu pa ako u tome uspije, možda dobije i podršku riječke scene. U svoje ime mogu reći da mi je žao što nije prošao taj eklektični spoj aktivizma, umjetnosti, poduzetništva, novih medija, gaminga, zabave...

Pitanje „lokalne“ scene je već famozno u nizu područja. Meni samo na pamet pada da uz sve krasne ljude sa 110 000 stanovnika ipak ne možemo biti New York. Ponekad valja imati mjeru za očekivanja što ne treba shvatiti kao poziv na malenost i skromnost, ali sigurno ništa dobro ne donosi međusobno gaženje, bojkotiranje...

Eto, ne bih to bolje rekao. :-)