Cijeli je mjesec dražesni grad Rijeka bio mojim domom, gdje sam boravila u rezidenciji Kamov kao pjesnikinja u gostima. Došla sam u svibnju u državu nečlanicu Europske unije, a vratila sam se u Dansku u srpnju iz države članice Europske unije. Hoće li taj novi status Hrvatske unijeti nekakvu promjenu? Kako će utjecati na njezine sugrađane? Kako će utjecati na hrvatsku kulturu i književnost? Sve su to pitanja na koje nije lako odgovoriti, a ja nisam stručnjakinja za ta pitanja pa stoga točan odgovor ne mogu ni dati – mogu samo odgovoriti iz svoje perspektive i vlastitog iskustva.

Imala sam osamnaest godina kada sam dobila pravo glasa na izborima u Danskoj. Osjećala sam to kao nešto posebno i važno. Nisam više bila maloljetnica, imala sam pravo glasa i bilo mi je važno što ću reći tim glasom. Moja prva prilika da izrazim svoje mišljenje bio je referendum za ulazak Danske u Europsku uniju – takozvani Maastrichtski ugovor. Glasala sam protiv iz mnogih razloga – prvenstveno političkih i ekonomskih, a puno manje kulturnih. I pobijedila sam – mi smo pobijedili! Danska je rekla "NE" ulasku u Europsku uniju. U tom trenutku izgledalo mi je da to što sam izašla na referendum, glasala i zauzela stav zaista nešto znači. No, godinu dana kasnije, raspisan je novi referendum na kojem se većinom glasalo za ulazak Danske u EU. Mojem razočaranju nije bilo kraja. Pokazalo se, na kraju, da moj glas ipak nije imao nikakvu važnost. Ako političari nisu zadovoljni rezultatima referenduma, sve što trebaju napraviti jest ponavljati referendum dok ne dobiju rezultat s kojim su zadovoljni. Moj je dojam da takav postupak nije demokratičan i upravo je to glavni problem s Europskom unijom – što više centralizacije to manje demokracije.

Danas smo u Danskoj toliko navikli da smo u Europskoj uniji da se to manje-više uzima zdravo za gotovo. Diskusije o Europskoj uniji puno su blaže nego što su bile devedesetih, a ja sam osobno previše zaokupljena kulturom, književnošću i kulturnim politikama nego politikom Europske unije.

Truditi se živjeti kao pisac nije jednostavno nigdje u svijetu. Pisci i ostali umjetnici imaju puno zajedničkih problema širom zemaljske kugle bez obzira na kulturalne i ekonomske razlike među državama u kojima žive. Nadamo se da ćemo dobiti (pozitivne) kritike, da će nam knjižnice otkupiti knjige i da će nas pozivati na književne večeri i rezidencijalne boravke. Paralelno s tim, živjeti kao pisac privilegija je. Možda kao pisci i spisateljice nismo imućni, ali imamo puno slobode, radimo ono što smatramo smislenim, putujemo i upoznajemo ljude koji, poput nas, dok pišu, ujedno pokušavaju razumjeti svijet u kojem žive.

Naravno da postoje razlike između Danske i Hrvatske i bilo bi suludo pretvarati se da je drugačije. Danska je bogatija zemlja. Vidim to u trgovinama, na zgradama, u javnom prijevozu... No, ta razlika nije posebno velika među piscima i umjetnicima, niti ima veze s članstvom države u Europskoj uniji. Norveška, na primjer, nije članica EU, ali je puno sličnija Danskoj nego Hrvatska u svim navedenim segmentima.

Postoje neki pravni problemi s kojima se u Danskoj moramo nositi, a uzrokuje ih članstvo u EU kao npr. na koji će način knjižnice plaćati piscima naknadu za posuđivanje njihovih knjiga, kako tržište djeluje na tradicionalne knjižare, a kako na nove mrežne knjižare? Ili, ne manje važno, kako djeluje na velike igrače poput Amazona? Tu su još i autorska prava, ugovori između pisaca i izdavačkih kuća... Moram priznati da nisam baš sigurna da se na puno drugačiji način ove stvari rješavaju u npr. Norveškoj. Ne mislim da norveški pisci imaju bitno različite uvjete za življenje od mene i mojih kolega u Danskoj, ali moguće je da kod njih ima više fleksibilnosti te da postoje i neke druge razlike. A i nama je jednostavnije putovati unutar Europske unije.

Čitala sam i predstavljala svoje knjige nekoliko puta dok sam bila u Hrvatskoj te sam imala sreću upoznati priličan broj zanimljivih kolega pisaca. Jedna stvar koja mi je bila iznenađujuća jesu pitanja koja su mi postavljali na književnim večerima. Bila su to pitanja o mom svakodnevnom životu, mojoj profesionalnoj karijeri i o mojim mnogobrojnim honorarnim poslovima. U Danskoj sam navikla da me pitaju gotovo isključivo o mom pisanju i da puno više vremena provodim čitajući, a puno manje odgovarajući na pitanja. Moram priznati da su mi se ti razgovori i interakcija s ljudima jako svidjeli.

Prije nego što sam došla u Hrvatsku, bila sam znatiželjna po pitanju tema koje zaokupljaju hrvatske pisce. U Danskoj mi se čini kao da se sve teme vrte oko identiteta. Mogu se obrađivati urazličitim formama ili različitim stilovima i jezicima, ali sve se one na kraju svode na pitanje vlastitog identiteta i ne uključuju baš previše ostatak svijeta.

S druge strane, shvatila sam da su hrvatski pisci zainteresirani za puno različitih tema i imam osjećaj da je u pitanju velika raznolikost. Moguće je da je ona puno šira nego u Danskoj, a možda je i spisateljska otvorenost veća. Moj boravak u Hrvatskoj još je više raspirio moju znatiželju za čitanjem i razumijevanjem suvremene hrvatske literature. Jedini problem koji imam u tome jest što moram puno bolje savladati hrvatski jezik da bih u tome uspjela.

Voljela bih jednom biti toliko vješta da mogu prevoditi suvremenu hrvatsku poeziju i prozu na danski jezik. Smatram čitanje suvremene književne produkcije drugih europskih zemalja esencijalnim jer nam ono otvara svjetove na način na koji ni EU ni bilo koja druga organizacija to ne može (iako dobivanje potpore koju daje EU za prijevode može biti od velike koristi). Ono što sam naučila jest da je ono što imamo reći važno.Mi možemo mijenjati stvari. Kao umjetnici, imamo odgovornost da svojom umjetnošću govorimo o svemu što nas zaokuplja, fascinira i ljuti u svijetu u kojem živimo.

Mogu postojati nedemokratska pravila ili birokracija ili neravnopravnosti s kojima se moramo boriti unutar i izvan EU i može nam se ponekad činiti da je naša borba beznačajna, ali nastaviti čitati i pisati esencijalno je, kao i otvaranje mogućnosti piscima i drugim umjetnicima za upoznavanje preko njihovih djela i za susrete u fizičkom svijetu. Ja sam istinski zahvalna na prilici da radim na ostvarenju tih stvari i upoznajem toliko bistrih, provokativnih i prijateljskih ljudi u Rijeci kao i zbog toga što imam vlastiti glas u ovom toliko različitom i čudesnom svijetu koji svi zajedno nastanjujemo i činimo.