Jedan, dva, tri, četiri... Jedan broji kontejnere, drugi limenke, treći pse. Brajdica je utočište mnogobrojnim riječkim brojalicama. Koliko kontejnera je jedna budućnost? Koliko limenki do jedne prošlosti? A koliko pasa nam treba za jednu sadašnjost? Možda bi i saznali kada ne bi bilo toliko sličnih kontejnera, kada ne bi toliko pili, kada bi psi bili na mjestu. Nezgodno, zar ne?

Osjećaj je znan kultnom bubnjaru Borisu Leineru koji je u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima gostovao na plaži Brajdica. Tko će nakon svega odsvirati brojalicu prošlosti? Srećom, moderator Zoran Žmirić udario je pravi ritam čime je olakšao Leineru odabir godina, događaja i osoba koje za njega tvore jedan život. Taj život započinje odlaskom:

„Moja prekretnica bila je kad sam u vrijeme novog vala otišao iz svog Čakovca u Zagreb. Bog me poslao da budem pri ruci Johnnyju te da zajedno stvaramo muziku. Nakon njega sam zanemario školovanje i krenuo sam ga slijediti. On je bio velika pokretačka energija. Imao je puno pjesama, bunta, ideja te bez njega ja ne bih postojao. Tek bih sad krenuo pisati kao pisac.“

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Unatoč burnom kraju, Leiner i dalje bira samo velike riječi za Azru, kao i Štulića koji pak ne bira riječi kada je u pitanju bivši Azrin bubnjar:

„Osam godina sam svirao s Johnnyjem. To je za jednog smrtnika i previše. Bio sam sretan što sam toliko mogao biti s njim. Rekli smo sve jedan drugome, odsvirali smo sve što smo mogli, probali smo se probiti van, imali jedno bogato prijateljstvo iako me nije percipirao kao prijatelja. Osam godina s jednim genijem.

Knjiga je iskrena do bola. Johnny me učio da budem iskren. Napisao sam iskrenu knjigu te me sad naziva lašcem, a ja sam samo iskren kao što me učio. Svaka rečenica je istinita.„

Leiner jasno ističe kako se Azre prisjeća svakoga dana:

„Pjesme su toliko jake da se nisam nikad prestao družiti s njima. Prestao sam se družiti s Johnnyjem, ali pjesme su i dalje tu. Imale su svoj život, bile su aktualne. Ponukan tim sam i napravio bend Pozdrav Azri zahvaljujući kojem smo odgojili još tri generacije. Azra je duh vremena osamdesetih te je toliko jaka da još uvijek sviram te pjesme.“

Osam godina sam svirao s Johnnyjem. To je za jednog smrtnika i previše. Bio sam sretan što sam toliko mogao biti s njim.

Ipak, nije život krenuo nizbrdo po izbacivanju iz Azre. Leiner priznaje da je bio devastiran što ga je Štulić izbacio, ali i ukazuje kako mu nije trebalo dugo vremena da se snađe:

„Johnny me izbacio iz Azre, izbacio je mene iz Azre. Ubrzo sam našao nove prijatelje (Sachera i Juričića). Zatvorili smo se u moju garažu te smo godinu dana tesali muziku koju još nitko nije ni čuo ni vidio. Uspjelo nam je, ali kratko je trajalo. Mi smo u toj glazbi tražili nove harmoničke sklopove, izmišljao sam patterne, poliritmije itd. To su bile pop pjesmice, ali nisu imale veliki domet. To se sada vidi; nisu Vještice nikada dosegle Azru, ona sjaji iznad svega toga. Svirali smo puno po Europi i to na hrvatskom što se najviše svidjelo ljudima.

Nakon Vještica sam došao u bend koji je nepravedno zapostavljen - Šo!Mazgoon. On je izuzetno dobar, i ozbiljan bend, ali se nije uhvatio. U Rijeci smo svirali svega jedanput i nešto malo po otocima. Bili smo predvodnici otočkog rocka. Izdali smo četiri, pet albuma. On je nestao, a valjda će se vratiti jednog dana.“

Pored novih bendova, Leineru je drago povratiti sjećanja na festival Ko to tamo pjeva iz 1993. godine:

„Ja sam bio jedan od troje osnivača festivala. Imali smo koncerte u Berlinu i Pragu. Izmjenjivali smo pjesme umjesto metaka. To sam rekao na početku, zvučalo je patetično i jako. Uspjeli smo napuniti Bunker, to je jedan klub veličine Kulušića te još jedan berlinski klub veličine Tvornice. Došao je i MTV koji je napravio prikaz od pola sata. Pričalo se o nama u medijima. Ipak, dok topovi grme, muze šute. Nismo ništa puno pomakli osim što smo se dobro zabavili. Rat je išao svojim putem.“

Tijekom cijelog života na glazbenoj sceni, hrvatski bubnjar nije zavolio samo jednu stvar – studijska snimanja:

„Nikad nisam bio profesionalac da bih sutra došao u 14 te snimio dva albuma nekome. Problem sa studijskim snimanjima je što si tamo zbog love. Čim si zbog love, ne daješ se toliko kreativno i to se na kraju čuje. Možeš profesionalno biti na visini, odraditi sve, ali ako tu nema zajedništva... Imao sam ga s Rundekom zbog čega je i album Apokalipso dobio toliko Porina. Znao sam ga od prije, družili smo, i kad sam se našao s Rundekom u studiju, to je bila pjesma. Zbog toga smo i snimili tako dobar album.“

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Svjestan je Leiner kako je publika dobro upoznata s njegovim životom. Teško ju je iznenaditi. Zbog toga dolazi do promjene ritma te kretanja sa zgodama, životnim sitnicama koje nikad ne dosade. Primjer? Darko Rundek je pred cijelom ekipom pojeo staklenu čašu:

„Bili smo mladi, gladni, željni ljubavi i polu pečenih pizza. Nakon iscrpljujuće probe, otišli smo u Studentski centar gdje smo naručili pizzu na četiri parčeta. Naravno, to smo odmah zgutali. Gledajući nas, gladni Rundek je rekao: ajde, budem pojeo ovu čašu. Nismo mu vjerovali, ali pojeo je! Ne do kraja jer je dno bilo predebelo. Pred nama je hrskao, krv mu je išla, ali on je hrskao i hrskao. Fakat ju je pojeo, a onda i pizzu kako bi mu vezala krhotine. Čitavi Studentski centar mu je pljeskao. Ja sam mu tu anegdotu ispričao preko telefona i on se složio s njom.“

Začudo, ovo nije jedina anegdota koja uključuje staklo. Njegov znanac Haro bavio se skupljanjem srče na otoku. Problem? Nije znao kako je se riješiti:

„Haro je bio ekološki osviješten. Po otoku je skupljao srču. S obzirom na to kako nije bilo reciklažnog dvorišta u blizini, on je srču spremio u paket te ju poslao prijatelju Maxu u Zagreb s porukom da mu sutra u četiri ujutro dolazi na aerodrom paket koji mora obavezno preuzeti. On se već poveselio tko zna čemu samo da bi otvorivši paket vidio srču i tri trule naranče od Harinog susjeda preko puta.“

Živopisni Haro Borisu je jednom posudio točno četiri kapi ulja:

„Haro je jako zanimljiv lik. Dubrovčanin – po lokaciji tvrdica. Družio se s nama jer smo u Lazaretima spremali novi album. Haro nam je razdragano dolazio. Tada sam bio zagriženi makrobiotičar i imao sam svoje kuhalo, pedeset kila riža itd.. On je uvijek radosno pitao što se danas jede te je čitavo vrijeme jeo sa mnom. Govorio bi mi da mi fali ulja te da će mi ga donijeti. Dani su prolazili te je opet došao jednog dana sa zelenom bocom okrenutom naopačke. Što je to? To ti je ulje koje sam ti donio. Pa tu nema ulja. Vidjet ćeš sad. Otvori bocu, a u čepu četiri kapi ulja koje kapne u rižu.„

A za publiku zgode su nastavile kapati. Primjerice, Leinerov razgovor s Josipom Lisac koja je za nastup na koncertu zatražila samo jednog kita:

„Bio sam ju zvao na grupni koncert na jezeru Bundek. Pitala me kako sam ga zamislio. Rekao sam joj da bi ona bila centralna figura na vodi, okružena bendovima i reflektorima. Međutim, to joj nije bilo dovoljno jako. Rekla mi je da bi trebalo naći jednog kita iz čijih bi usta ona izašla. Gospođo, bravo. Čim nabavimo jednog kita javit ću vam se.

Ta crtica je vrlo lijepo opisala njenu ekstravagantnu prirodu. Osobno mi se javila da mi kaže da je knjiga fantastična.“

Onda je on rekao nešto važno i patetično: Kad se obogatimo, kupit ću space shuttle i pravac crna rupa! A ja sam ga pogledao ukoso i pitao – tko će te voziti u tu crnu rupu? Naravno, ti.

I dok kita nije našao, uspio je naći nevolje u Portugalu:

„Začetnik je bio Zahtila koji je napravio subverzivni materijal jer se obračunavao s državom. Poslao mi je videokazetu te me pitao ako bih nastupao s njim u Lisabonu. Tamo smo svirali ispod najvećeg Sonyjevog ekrana na svijetu u to vrijeme.

Svirali smo te njegov video materijal se projicirao preko njega. Počeli smo točno u ponoć. Bilo je dosta ljudi. Ljudi su sve više skandirali te su nas gledali otvorenih očiju i usta. Mislio sam kako je to do nas te sam svirao kao nikad. A kad ono na ekranu najžešća pornjava. To je išlo direktno na nacionalnoj televiziji!

Direktor nas je počeo ganjati, a mi smo se kao u Monty Pythonu počeli derati We are art terrorists!!! Kasnije sam shvatio da su me iskoristili za svoje niske pobude.“

Ipak, za Borisa Leinera ključna je samo jedna anegdota:

„Duga kišna holandska noć. Mi sjedimo u jednoj sobi, iznajmljenoj u Utrechtu i šutimo. Tako je to obično bivalo. Kad Johnny nije pričao, ja nisam pričao. Kad je Johnny pričao, ja nisam pričao. Iza nas je svirao Miles Davis, cijedio je svoje blues notes. Johnny je bio smrknut i gledao u daljinu. Ja sam se kašljuckao tek tako da naznačim da sam prisutan. Onda je on rekao nešto važno i patetično: Kad se obogatimo, kupit ću space shuttle i pravac crna rupa! A ja sam ga pogledao ukoso i pitao – tko će te voziti u tu crnu rupu? Naravno, ti.

Mene se nikad nije ništa pitalo. To je moj život s Johnnyjem.“

Međutim, bubnjara se pitalo daleko u noć na Brajdici koja je nenadano postala mjesto okupljanja ljudi koje su Azra, ali i Leiner nagnali da naprave nešto.

Nakon četiri uzastopna književna susreta, za program Knjiga na nezgodnim mjestima sprema se pauza od mjesec dana nakon koje se družimo s Monikom Herceg i Robertom Torreom!

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Drugi singleovi

O knjizi iz usta Jasminke Mitrić

„Nagovaranje je trajalo dvije i pol godine, a sve je krenulo od priče o Mišu; šetali smo, konzumirali i ja sam ju vidjela kao strip. Prva ideja je bila da isti radi Igor Kordej, ali ispostavilo se da je malo pretenciozno u priču ubaciti nekoga toliko jakog uz Borisa koji je početnik u tom mediju. Bilo bi malo predizajnirano. Odlučili smo se na autobiografiju popraćenu stripovskim ilustracijama koje su fanzinske te imaju dašak vremena.

To su highlightsi njegove rokerske karijere. Nije potrebno doslovno pisati sve što se desilo tijekom života jer svi onda započinju biografije nesretnim djetinjstvom. Ovdje se toplina iščitava kroz ekscentrične priče. Dotakne te, a nije patetično. Priče imaju eksplicitan seks i droge jer te priče nisu nastale kod mame i bake na kolačima.“

Azra ili Haustor

„Družili smo se te sam jednom uletio svirati s Haustorom dok se još zvao Nagradni bataljon. Tu su bili Rundek i Sacher. Počeli smo svirati stvari koje su bile totalno drugačije od  drugih. Kasnije se to nastavilo s Vješticama. Međutim, onda je na probu došao Johnny te me brutalno odvukao u bend.“

Bubnjarska dionica Iggy Pop

„Mom egu bila je najdraža jer sam pokazao brzinu, okretnost, dinamiku, ingenioznost spajanja. To je bio moj ego prvenstveno, ne kvaliteta pjesme. Pokazao sam što mogu.“

Rijeka = saobraćajna nesreća

„Dosta bendova je polomilo zube u Rijeci. Ona je bila nemilosrdna prema stranim rokerima. Ipak je Rijeka izrodila Parafe, Termite itd. Ne da se ona zajebavati. I zato smo bili samo jedanput i više nikad!“

Zadivljena Moe Tucker, ali razočarani Boris Leiner

„Ona je bila oduševljena sa mnom, ali nemojte nikome reći – ona je grozna bubnjarica. Ne bih ju nikome preporučio, čak ni Psihomodo Popu.“

Tehničar Toni

„Malo je previše popio te je pomiješao radnje. Došao je potpuno pijan te sam mu dao ključeve kako bi postavio činele. I on je došao, otvorio auto, rasložio čitav bubanj, stavio ga u auto, donio ključ te mi rekao kako je bubanj u autu. Deset minuta prije koncerta. Još uvijek je moj tehničar.“

Kipar Boris

„Nemojte se baviti kiparstvom bez mecene. Možete biti grafičar, možete biti slikar, ali propast ćete bez mecene ako ste kipar. Ja imam sreće. Ne jer sam toliko dobar kipar već jer sam dobar bubnjar. Zahvaljujući tome sam došao u njihovo dvorište gdje kupim ideje i narudžbe.  Jasminka me tjera na to, malo sam se ulijenio, a nemam ni atelje. Biti kiparom je prljav posao.“

Bista Johnnyja

„Danas mi je doma ispod stola s tri navučene vrećice da mi ne kvari vibracije. Valjda će se jednog dana naći naivac/fan koji će je otkupiti.“

Jasminka Mitrić: Trebao je biti postavljen kod Grakalića gdje se on preselio pored Zagreba. Problem je što je bronca skupa, a tamo je i puno Roma koji bi ga odmah maknuli. Rekao je prijatelj da jebiga, on je roker, daj ga u beton, što će mu bronca.“