Svi lijepi pogledi nalik su jedan na drugog. Panorama s 26. kata četvrtog nebodera na Rastočinama naoko nam odaje Rijeku s razglednica: vizura prema Kvarnerskom zaljevu, i primorskom zaleđu kazuju nam priču o zavičaju nemjerljivih granica. Ipak, zavičaj je naivan, kazao bi nam Arsen Dedić. Jedan pogled više, i pred nama se razotkriva puna, potkresana kvadratura Rijeke. Cres i Krk sada su nam daleko dalje, a nezgodna mjesta sada su nam daleko bliže. Zavičajem protiv zavičaja, uzviknuo bi Arsen. Upravo zato smo susret u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima organizirali na osamdeset metara iznad svakodnevice. Prijeko potrebna promjena gledišta za projekt koji će u narednim mjesecima stupati u međuprostore naše svakidašnjice, nastojeći ukazati na transformativnu moć, kako knjige, tako i priče, za zajednicu.

Prvi gost projekta, Ivica Đikić, iskoristio je riječku sveobuhvatnu vizuru kako bi mnogobrojnoj publici ocrtao širu priču o medijima i književnosti. Uz pomoć moderatora Zorana Žmirića, Ivica Đikić odlučio je prvo rasplesti medijski čvor koji (pre)često potežemo s krive strane kako bi došli bliže istini:

„Mediji su postali lošiji; ne ljudi, ne sugovornici, ne društvo već su mediji oni koji su propali. Posebice su u zadnjih 10 do 15 godina ozbiljan pad doživjeli tiskani mediji. Od financija do radnih uvjeta, mediji padaju i ne vidim da će se zaustaviti. Mediji su postali poligon za mediokritete i mediokritetsko shvaćanje svijeta i mislim kako je to najveća razlika ako gledamo situaciju od prije deset godina.“

Ipak, jedno je reći, a drugo je znati. Svjestan je toga i Ivica Đikić u trenucima kada  raspliće čvor koji nema još dugo do prvog zamaha mača. Zbog toga je važno razumjeti kako smo se našli u situaciji u kojoj nam preostaje samo, riječima našeg gosta, proživljavati agoniju narednih godina:

„Sama pojava interneta, prvenstveno društvenih mreža i portala, jedan je od glavnih faktora koji su utjecali na pogoršanje položaja tiskanih mediji. Drugi, važniji element koji često ističem i kao presudan za pad tiskanih medija je taj da je biznis s novinama postao slabo isplativ.

Primjerice, ako uzmemo Njemačku u kojoj živi 80 milijuna ljudi i ako tamo 3% kupuje novine, to je respektabilan broj. Ako u Hrvatskoj 3% kupuje dnevne novine, to je mizeran broj od kojeg se teško može opstati.

Prije desetak godina tiraže su počele padati jako te nije više bilo novaca kao u devedesetim godinama. Ljudi koji su bili vlasnici ili ljudi koji su u zadnjih deset godina postali vlasnicima na novine su počeli gledati kao na polugu za ostvarivanje drugih poslovnih interesa. Netko tko ima novine, ima i npr. naftnu kompaniju. Novine su tako počeli koristiti kao polugu za ostvarivanje interesa u onim segmentima koji im je donosio novac. To je postala vrsta polureketarenja; ako mi ministar ne da neku dozvolu, onda mi novine služe da u jednom periodu udaram po načelniku, gradonačelniku, ministru sve dok mi jedan od njih ne da tu dozvolu. Novine su se pretvorile u neku vrstu batine, kriminalnog oruđa. To je najveći razlog gubljenja vjerodostojnosti, tiraže, čitatelja, novinara itd.

Došlo je do jedne lančane reakcije. Po mojem mišljenju, to je najkrupniji razlog toga što danas imamo, uz činjenicu da smo siromašno tržište. Primjerice, ako uzmemo Njemačku u kojoj živi 80 milijuna ljudi i ako tamo 3% kupuje novine, to je respektabilan broj. Ako u Hrvatskoj 3% kupuje dnevne novine, to je mizeran broj od kojeg se teško može opstati. Odnos brojeva igra veliku ulogu.“

Unatoč tome što razumijemo i ukazujemo, novinar Novosti zna kako nam je uzaludan trud sviračima tiskanih medija u Hrvatskoj:

„Od 2009. do danas svim ozbiljnijim dnevnim listovima pada tiraža za 10% na godišnjoj razini. Dolazimo do toga da više ne možemo tako nastaviti; Jutarnji list je prodavao 150 tisuća primjeraka, a sada 20 tisuća. I Novi listi, kao i Večernji list su na sličan način pali. Ja ne vidim kako se taj proces može zaustaviti, a onda još i preokrenuti. Može se pokušati; Večernji list to pokušava s nedjeljnim izdanjem. Međutim, to može cijeli proces samo nakratko zaustaviti, ali već za godinu dana će se vratiti padu od 8 do 10 posto.

Ružno je reći, ali trenutna publika tiskanih medija polagano odumire. To su uglavnom ljudi koji su naučeni na novine. I oni su sad pred ili u penziji. Oni će za dvadeset godina fizički nestati. Mlađe generacije, barem ja ne vidim, nemaju nikakvu sklonost prema novinama. Čak ni u kafićima mlađi ljudi ne posežu za novinama. Sve imaju u džepu, mobitel je postao stvar koja je preuzela kod mlađih ljudi sve informativne punktove. Društvene mreže postale su najvažnija mjesta informiranja.

Treba reći i kako su naše novine loše. Imate u Njemačkoj ili u Francuskoj, općenito velikim zemljama, novine koje su ostale dobre i nakon dvadeset godina kao Guardian, El Pais, Zeitung itd. Velike kulture i tržišta uspjele su sačuvati novine iako ni kod njih situacija nije bajna i pitanje je koliko će to trajati. Međutim, kod nas je stvar propala. Možemo agoniju proživljavati još nekoliko godina, ali po pitanju tiskanih medija ne vidim čudo koje bi trebalo preokrenuti stvari. Ne vidim kako bi netko tko ima 25 godina danas počeo na dnevnoj bazi kupovati. Stvarno ne vidim što bi ih to moglo potaknuti, a ako ti ljudi ne počnu kupovati novine, onda ih nema ni smisla imati.“

Tome neće pomoći ni nedavna ideja za naplaćivanjem internetskih sadržaja dnevnih listova:

„Mislim da je najbolja varijanta da dnevni list ima tiražu od 30 tisuća, a ne od 10 tisuća primjeraka i onda mu neće trebati ničija podrška. Međutim, nema ju. Kao što ni Telegram ili Jutarnji ili Večernji koji su uveli pretplatu neće od toga moći preživjeti. Brojevi koji se nalaze u optjecaju su maleni, to su malene količine novca. Izrazito malo ljudi se pretplaćuje na to iako nije ovdje riječ o velikim iznosima. Međutim, ljudi nemaju potrebe za time. Ako nešto imaju besplatno, oni se neće pretplaćivati da bi čitali Juricu Pavičića u petak navečer ili subotu ujutro. Ja bih volio da se pretplati sto tisuća ljudi i da dnevni listovi od toga žive, ali to se neće dogoditi.“

Međutim, nestanak tiskanih medija ne znači i nestanak novinarstva. Za Ivicu Đikića to znači isključivo promjenu paradigme koju moramo pažljivo komparirati s prošlim vremenima, kako bi izdvojili i negativna i pozitivna novinarska čvorišta. Jedno od njih predstavlja položaj istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj 21. stoljeća:

„Jednom mi je Viktor Ivančić objasnio da istraživačko novinarstvo u devedesetima nije bilo u smislu zanata izrazito zahtjevno jer je Feral objavljivao ono što zapravo drugi nisu htjeli objaviti. Naravno, bilo je situacija kada bismo nešto pronašli i istražili. Međutim, mi smo većinom objavljivali ono što su svi vidjeli, a samo rijetki su objavljivali.

Danas više nije tako; nema ratnih zločina, nema privatizacijskih pljački, nema tog postratnog bremena. Kriminala ima, ali ne tako očitog i sveprisutnog. Jedno je kad imate kriminalca koji krade u firmi na dnevnicama, a drugo je kad imate zatvor Lora. To su različite razine priče. Danas ima jako dobrih istraživačkih novinara te imamo ono što prije nismo imali, a to su novinari na nacionalnim televizijama koji se bave dobrim novinarstvom (npr. RTL i N1).

Puno se stvari promijenilo, ali nikad neće prestati potreba za dobrim novinarima, kao ni njihova potreba da pred ljude iznesu prave stvari.

Ipak, istraživačko novinarstvo nije više dominantna orijentacija kao u devedesetim godinama ili bolje rečeno, tiskane novine nisu više dominantna platforma. Prije smo imali Nacional, Globus, Feral, niz novina i medija koji su otkrivali. Danas novine više nisu tako važne. U devedesetima su bile zaista primarni, najvažniji i najuvjerljiviji izvor informiranja za ljude koji su htjeli znati što se događa. Tome više nije tako već dugo vremena.

Stoga je logično što se novinari sele na druge platforme kao npr. Telegram i Index. Još uvijek ima ljudi koji se time bave. Međutim, kada danas govorimo o tome, govorimo o jednoj drugoj razini spram devedesetih godina. Danas je sve manje prostora za takvu vrstu novinarstva, sve je teže. Sve je manje medija koje to zanima i koji su spremni uložiti novac u novinara. Do 05/06 bilo je medija koji su ozbiljan novac ulagali u novinare kako bi oni mjesecima i tjednima istraživali i radili.

Puno se stvari promijenilo, ali nikad neće prestati potreba za dobrim novinarima, kao ni njihova potreba da pred ljude iznesu prave stvari. To nikad neće umrijeti, ali nije to samo po sebi garancija opstanka tog novinarstva.“

Ipak, za Đikića se kroz godine iskristaliziralo rješenje koje će za jedne imati utopijske, a za druge distopijske konotacije. Da, riječ je o javnom financiranju te podcrtavanju novinarstva kao javnog dobra:

„Već duže vremena mislim da bez ozbiljnog javnog novca i podrške neće biti ozbiljnog novinarstva; novinarstva koje je kritičko, vjerodostojno i utemeljeno. Potrebno je samo da vlast počne osvješćivati druge o novinarstvu kao javnom dobru nalik zdravstvu i obrazovanju. Ovdje ne govorimo o istim razinama, ali bez kritičkog novinarstva nema demokracije. Ako je novinarstvo javno dobro, zajednica mora biti spremna da se pomogne tom zanatu da preživi. Važno je da postoje mediji koji kritiziraju te koji traže sporna mjesta. Bez toga ne vidim kako bi trebali funkcionirati kao društvo. Utoliko vidimo javno novinarstvo kao javno dobro što bi trebalo propagirati. Vjerujem da je za naše tržište to jedini put.“

Riječ je o zaključku koji će mnoge odvesti na put prema Novostima i njihovim domaćim putešestvijama. Međutim, Đikić želi da prije nego odemo tamo, stanemo na kočnicu i dobro razmislimo o poziciji Novosti u našem društvu:

„Nećete naići na puno ljudi ili grupacija koje traže zabrane drugih medija. Nikad se nije našlo sto ljudi da zabrane RTL ili Index; nikome ne pada na pamet zabrana kao metoda kada je riječ o medijima koji nisu Novosti. One se nalaze u specifičnoj situaciji koju definiraju dva parametra. Jedan je da su glasilo srpske zajednice, a drugo da su u velikoj mjeri javno dotirane kroz Savez za nacionalne manjine otkud dolazi oko 70% prihoda. Stoga, ne traže grupacije da se Novosti ukinu same od sebe, već da im se prekine dotok financija iz javnih sredstava. Jednostavno, oni traže da se dotok sredstva prekine kako bi Novosti same od sebe nestale. Primjerice, tražiti da se ugasi Večernjak nema smisla jer ako vlasnici ne stave ključ u bravu, nema drugog načina da ga se ugasi. Novosti se nalaze u poziciji koja je s jedne strane lagodnija od drugih jer ima javna sredstva koja su skromna, ali ih ne treba zaraditi na tržištu, a onda je tu moment srpstva koje je popularno napadati.“

I dok je pitanje Novosti fragment naše društvene svakodnevice, pitanje slobode koju živimo danas je fragment globalne svakidašnjice. Unatoč tome što danas možemo reći štogod želimo, važnijim se čini zapitati možemo li uistinu znati sve što želimo. Upravo zbog toga Ivica Đikić uporno inzistira na heterogenosti pojma slobode u današnjem svijetu:

„Paradoks je ono što mi danas živimo. Paradoks je da ovome času možemo napisati što god hoćemo i god hoćemo te će to u roku od deset minuta vidjeti ne znam koliko ljudi. U tom smislu, mi živimo u jednom slobodnom vremenu. To prije nismo mogli.

S druge strane, to nije novinarstvo. Ono je zanat koji ima svoje procedure, protokole, pravila, načine dolaska do finalnog proizvoda. Novinarstva nam nedostaje, a ne slobode u izražavanju. Nedostaju nam radni uvjeti da ljudi koji se bave tim zanatom imaju prostor, platformu, sigurnost... Ne možemo se ozbiljnim novinarstvom baviti tako da jedva preživljavamo. To može trajati neko vrijeme, ali dugoročno nema šanse. Netko će nas kupiti, odvesti na svoju stranu. Da bi takvo novinarstvo postojalo, trebaju postojati materijalni resursi, a ne samo dobra volja i želja.

U Beari nastojim pratiti genocid kroz vizuru ljudi koji ubijaju. Pokušao sam književnim sredstvima shvatiti neshvatljivo – zašto ubijaju 8.ooo ljudi u Srebrenici? 

To je ono što nama nedostaje, ta vrsta slobode, a ne sloboda zahvaljujući kojoj možemo reći što hoćemo. Ona nam ne pomaže da neke stvari jasno vidimo jer tako vidimo samo perspektivu nekog čovjeka koja može biti uža ili šira. Novinarstvo je nešto drugo. Javno dobro, javna priča, a ne uski moment. Bitno je povući granicu između društvenih mreža i njenih sloboda od novinarstva kao zanata i posla.“

I dok nam mreže daju jednu, a novinarstvo drugu, književnost nam daje treće poimanje slobode. U svojoj zadnjoj zbirci priča Štapići za pričanje (Fraktura, 2021) Ivica Đikić zapisuje kako u književnosti nestaje naši vapaji za pomoći u nošenju s perfidnom mukom. Vodeći se tim riječima, uranjamo u galeriju likova koji su u zadnjih trideset godina obilježili postjugoslavensku kulturu pamćenja. Ljubiša Beara, Ratko Mladić, Slobodan Praljak – oni za našeg autora nisu izuzeci, već presjeci jednog društva. Stoga je potraga za odgovorima koji se kriju iza njihovih postupaka za Ivicu Đikića neizmjerno važna ako se želimo suočiti, kako s prošlošću, tako i sa sadašnjošću. Naslov Beara (Naklada Ljevak, 2016) je primjer potrage za značenjem i smislom devedesetih godina:

„U Beari nastojim pratiti genocid kroz vizuru ljudi koji ubijaju. Pokušao sam književnim sredstvima shvatiti neshvatljivo – zašto ubijaju 8.ooo ljudi u Srebrenici? Bearu pratim kao egzemplarnog ubojicu koji organizira tu vrstu užasa. On ga organizira tako da pribavlja buseve, nalazi mjesta zarobljavanja i ubijanja, određuje ubojice, kopače raki itd. On je arhitekt genocida i zato se on nalazi u naslovu. Zbog toga sam išao tragom da pokušam razumjeti što se događa u glavi čovjeka koji ima 56 godina i koji nije adolescent već zreo i obrazovan čovjek. On je visoki oficir Jugoslavenske armije koji na kraju svog života organizira ubijanje osam hiljada ljudi samo jer su Bošnjaci i muslimani. Nema drugog razloga za taj genocid osim vjeroispovijesti  i nacionalnosti tih ljudi. To radi takav jedan čovjek.

Ja sam pokušao dokučiti što se dogodilo u Bearinoj glavi. Koliko god to ružno zvučalo, ali za mene je  književnost jedina djelatnost pozvana da razumije takve ljude. Ne da ih opravda, već samo da ih pokuša razumjeti. Ne mislim da sam uspio shvatiti zašto su oni to napravili. Naravno, ima jasnih elemenata koji su zasigurno bili prisutni, ali nisam došao do srži tog nadrealnog zločina. Da su to predvodili drumski razbojnici ili ljudi koji su već imali povijest nasilja, onda bi govorili o rođenim ubojicama i Tarantinu. Ovdje imamo posla s ljudima koji su bili divni susjedi, išli na komandu itd. Zato je književnost nastojanje da se dođe do tih odgovor. Beara je jedna potraga za njima.“

Književnost na nezgodnim mjestima je druga potraga, na drugim mjestima za odgovorima koje ćemo sljedeći četvrtak u 20 sati tražiti na tribinama Nogometnog igrališta “Robert Komen” uz pomoć spisateljice Korane Serdarević. Sada kada smo vidjeli dokle seže naša priča, vrijeme je i da saznamo koliko narativnih rukavaca ona krije.

I još neka ključna pitanja: 

Beara na velikom platnu

„Teško je po vlastitom romanu ili zbirci priča napraviti scenarij jer ste već jednom napisali priču na najbolji način na koji ste znali. Ponovo pričati tu priču na jedan drugi način nije jednostavno. Uvijek preferiram da netko drugi uzme priču, pročita ju svojim očima te da u njoj pronađe drame i momente od kojih može napraviti film. Vjerujem da ima potencijala, ali to je užasno teška tema i vidite da se o Srebrenici do Jasne Žbanić nije snimio film. To nije tema s kojom se lako nositi u književnosti, a kamoli u filmu koji je skuplji sport.„

Scenarij ili roman?

„Netko je napisao kako su serije društveni romani 21. stoljeća. Ono što su bili Flaubert, Zola i Balzac u svoje vrijeme, to su danas televizijske serije. Riječ je o jako različitim formama. Scenarij nije estetski doživljaj; kada ga čitate, ne uživate u čitanju. Oni su konstrukcije, detaljnije upute režiseru i svim ljudima na setu kako da naprave seriju. Književnost je zaokružen svijet kojem nitko više nema što dodavati, valjalo ili ne. Ona je zaokruženi svijet jednog pisca. A kada napišete scenarij, to je tek početak jedne priče u kojoj niz ljudi daje svoj kreativni doprinos.“

Što nagrada znači mladom piscu?

„Imao sam 25-26 godina kada sam dobio nagradu, ali nisam nikad razmišljao ako mi je ona naštetila ili pomogla. Svakome na početku karijere nagrada znači vjetar u jedra jer te ohrabri i pokaže ti da cijela stvar ima smisla. Utoliko mi je nagrada pomogla i otvorila mnoga vrata. Najvažnija stvar je što me ohrabrila da nastavim dalje i pokazala mi da imam što reći. Štoviše, Meša je bio potpuno neočekivan zbog konkurencije u kojoj sam se nalazio: Dvori od oraha, Mimezis... Kada gledam na to, gledam na to kao na poguranac jer da Circus Columbia nije dobio nijednu nagradu već da je bio popljuvan uzduž i poprijeko, možda bi me to odvratilo, a možda i ne bi. Ipak, čini mi se da nagrade ne treba precjenjivati. One su dobra potvrda da ono što se radi nije samo fiksacija.“

U gotovo svim američkim filmovima novinari su heroji koje gledatelji trebaju voljeti. Novine ruše tu herojsku priču jer su ovdje novinari pokvareni, zločesti, tašti. I mislim da su bliže istini doli njihovi heroji. To je dvosjekli mač.

Mogu li Amerikanci razumjeti Novine?

„U gotovo svim američkim filmovima novinari su heroji koje gledatelji trebaju voljeti. Novine ruše tu herojsku priču jer su ovdje novinari pokvareni, zločesti, tašti. I mislim da su bliže istini doli njihovi heroji. To je dvosjekli mač. Zbog toga su Novine odlično prošle u zemljama Južne Amerike gdje nema ozbiljnijeg portala koji nije napisao, uglavnom pozitivnu, kritiku. U SAD-u zapravo ništa nije izašlo. Različite su to kulture, različita poimanja novinarstva, ali mislim da ovo naše inspirativnije. Ljudi su šareni, nisu ni heroji ni zločinci, većina je uglavnom u sredini koja nije striktno definirana. Novinari nisu ništa bolji ljudi zbog svojeg zanata iako je kod nas bilo sličnih razmišljanja. Ne vjerujem da su novinari osjetljiviji ili moralniji. Previše sam se nagledao, uključujući samog sebe, novinarskih, a ljudskih slabosti da bih vjerovao da su novinari bolji ljudi.“

Od rukopisa do krasopisa

„Izrazito sam nestrpljiv kada je riječ o objavljivanju. Kad kao novinar napišeš tekst, on se objavi za sat vremena i već ga čitaju svi. Dakle, ja sam taj tip: želim da što prije izađe. Prije objavljivanja rukopis šaljem na pet do šest adresa u čiji sud vjerujem te do čijeg mišljenja o književnosti držim. Ako mi sugeriraju da popravim, dopunim ili izbacim, uglavnom ih poslušam.

Međutim, imam još jedan problem. Naime, ja bih u svim dosad napisanim knjigama štošta izmijenio. Ne bi ih pisao iznova, ali mnoga rješenja koja u njima danas postoje ne bih više ikad iskoristio. Ovdje prvenstveno govorim o stilu, rečenici, liku, dramaturgiju itd. Primjerice, Bearu ću sigurno napisati drugo izdanje, popravljeno i prošireno. Želim da ta knjiga bude bez greške iz moje perspektive i mislim da ću kroz naredne dvije do tri godine to sigurno napraviti.“

Što nam Praljak može reći o našem društvu?

„On možda nije usporediv s Mladićem i Bearom po zločinačkom potencijalu, ali je interesantan lik kada gledamo kako je izgledao njegov životni put u devedesetim godinama. On mi je interesantan u smislu pranja očevih grijeha, ali to nije naravno cijela priča o Praljku. Interesantan je i u smislu da je on tražio sebe. Nije on bio kao Mladić koji je znao što želi i tko je. Praljak je naprosto htio biti važan i bio je spreman na svašta da bude važan te da se vrati kao general Hrvatske vojske u Hercegovinu. To je njegova priča i zato mi je izrazito interesantan. Ipak, nije razina kao Beara ili Mladić. Ako ništa, on je interesantan zbog načina na koji je završio jer sličnih smrti nismo imali prilike često vidjeti kroz ljudsku povijest. Uostalom, Praljkom se bavim u najnovijoj knjizi, ali on ostaje temom kojom se treba baviti jer nam on može mnogo toga reći o nama.“