Stojimo podno nebodera na Podmurvicama. Gledamo kako si dječaci na travnjaku dovikuju Verratti, Di Lorenzo, Donnarumma čekajući jednu od djevojaka da dovikne IVANE, DODAJ. Iz zvučnika se šuljaju zadnji stihovi Pips, Chips & Videoclipsa: Pa kaže dečki sorry/Za vas nemam bolje dane/Mogu vas pretvoriti iz lopova/U kleptomane.

Njima ususret dolaze prvi majčini povici da je vrijeme za gašenje reflektora. Njih prekidaju očuđenja srednjoškolaca koji zbrajaju i oduzimaju stvarnosti jer na mjestu gdje su do jučer pili danas traje književni susret.

Igor Emili jednom je kazao kako vjeruje u jednadžbu spoznati okolinu = potvrditi vlastitost. Odista, tek gledajući kako na jednom mjestu Lorenzo Insigne provlači loptu kroz noge Dubravku Ivanišu dok Zoran Žmirić i Korana Serdarević raspleću našu književnu republiku možemo razumjeti što znači ponoviti riječi riječkog arhitekta kako je krivo ako prostor počinje ili svršava u objektu. On se ostvaruje i nadograđuje, kao i identitet koji razumijemo do trenutka kada nas pitaju za njega. Želimo li uistinu preispitati nas, i Rijeku, moramo krenuti od (ne)zgodnih mjesta koja se na Korzu mogu pojaviti jedino zaštićena staklenim vitrinama, potpisana odabranim interpretacijama.

Program se odvija uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u sklopu programa koji potiču čitanje i razvoj čitateljske publike u Republici Hrvatskoj za 2021. godinu. 

Drugoj gošći projekta Knjiga na nezgodnim mjestima, Korani Serdarević, identitetska pitanja nisu strane ni ziheraške naravi. Ipak, ona dobivaju novu dimenziju kada se postavljaju pred punim neboderima, i tribinama nogometnog igrališta Robert Komen. Uz pažljivo skiciranje širih okvira od strane Zorana Žmirića, zadarska spisateljica prvo se uhvatila opisa koji ju slijedi kroz život:

„Ne mogu reći da nisam zadarska spisateljica, kao što ni moj Zadar to ne može reći. Nedavno je u sklopu FEKP-a Zadarski list objavio festivalsku najavu s Romanom Simićem, a na stranici se našla moja ogromna moja slika zato što sam bila jedna od sudionica. Zapravo, osjećam se zadarskom autoricom u onim tekstovima u kojima na neki način vidim da moj glas poprima nešto što je dio mojeg zadarskog djetinjstva. Ne na gnjecavi i nostalgičan način, već na način kao što radim u novoj zbirci Gušterov rep gdje on predstavlja motiv mojeg djetinjstva. Da, tu sam zadarska spisateljica. Ipak, roman Eksperiment Irene Tot nije napisala zadarska spisateljica tako da na kraju svega se ne mogu tako određivati.“

Ipak, za njeno stvaralaštvo daleko važnijom čini se kategorizacijska oznaka ženskog pisma. Riječ je o olako korištenoj oznaci koja zna privući pažnju, ali i nerijetko izazvati nesporazume zbog neslaganja oko njenog sadržaja. Korana razumije terminološku problematiku zbog čega i podupire njeno razrješenje:

Otpor prema terminu ženskog pisma izaziva njegovo poistovjećivanje s chick litom. To poteže sljedeće pitanje: što su ženske teme? Jesu li to torbice, one night standovi te vrckavi način pisanja? 

„Ono što se meni čini problematičnim kod ženskog pisma je ono što isto podrazumijeva. Otpor prema terminu ženskog pisma izaziva njegovo poistovjećivanje s chick litom. To poteže sljedeće pitanje: što su ženske teme? Jesu li to torbice, one night standovi te vrckavi način pisanja? Ili je žensko pismo teorijski postavljen konstrukt te pretpostavlja upisivanje ženskog iskustva i života u povijest svakodnevice gdje onda veliku ulogu ima žensko tijelo.

To su ženske teme. One su ženske jer je žensko iskustvo drugačije od muškog iskustva svijeta čime ne želim raditi nekakve razlike u temama koje mogu imati druge vizure. Međutim, kada govorim o tome da sam dio ženskog pisma, govorim da se svjesno i angažirano želim priključiti kanonu koji nije muški kanon već je kanon koji kod nas počinje s Dubravkom Ugrešić, Slavenkom Drakulić itd. Tu liniju želim svjesno i otvoreno podržavati te se na nju svjesno i otvoreno naslanjati.

Time ne ignoriram muške pisce, ali u toj potrebi da na neki način ispričam žensko iskustvo koje intimno osjećam okrećem se ženskim likovima kojima dajem prostor za govor. Uostalom, premalo ih je govorilo. Kanonski ženski glasovi, premda prekrasno napisani, napisani su iz muške vizure. Anu Karenjinu napisao je muškarac, Madam Bovary napisao je muškarac. Dakle, ne postoje tu iskustva koja su konkretno vezana za tijelo. Sad imamo odličnu zbirku priča Slavenke Drakulić koja govori o starosti. Ta zbirka predstavlja za mene žensko pismo, vrstu angažirane otvorenosti da se korpusu pridonese nešto o čemu se zapravo treba pričati.“

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Slični narativni rukavci o književnosti trebali bi svoj početak nalaziti osnovnim i srednjim školama. Kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, Korana će među prvima dignuti glas za drugačiju nastavu, ali će i među prvima uvidjeti kako je dugi put od kritike do reforme:

„Oduvijek sam bila za Solarovu ideju da nastava književnosti treba kretati od suvremenijih djela. Tako učenici čitaju nešto što im je bliže jezikom i iskustvom poslije čega ih se onda upućuje prema kompliciranijim djelima. Zbog toga često zalazimo u teme kako oni ne mogu razumjeti velika djela te ih onda mi mičemo iz lektire.

U zadnje vrijeme sam razmišljala o tome kako ni to nije dobro. Stvar je u tome što moramo odrediti želi li nastava književnosti podučavati o povijesti književnosti ili želi ostvariti ljubav prema književnosti. Činjenica je da te knjige koje ih mi tjeramo da čitaju oni više nikad neće čitati. Škola mora imati na umu da odabrana vrijedna i velika djela predstavljaju jedinstvena mjesta za 90% učenika. Čini mi se kako je potrebno da nastava čini i jedno i drugo. Ona im mora dopustiti da nađu svoje štivo, ali i odabrati djela koja predstavljaju jedina mjesta gdje će moći ista pročitati i razumjeti.“

Razmotavanje školskog klupka popraćeno je gakanjem galebova koji ne pokazuju razumijevanje, kao ni zanimanje za naše probleme. Mi pričamo, oni gaču i nitko ne želi stati. Nedostajao nam je šaljivac koji će uzviknuti – generacijski jaz! Tko se nije našao u situaciji da kaže kako mladi samo gaču umjesto da uzmu knjigu u ruke i počnu pričati? Svi dižemo ruku u zrak, ali prije zbog riječi Korane Serdarević doli zbog naših ciničnih komentara:

Uvijek upiremo prstom u mlade. Čini se kao da odrasli čitaju kao ludi. To mi je nevjerojatno: mladi ne čitaju, a vi doma sjedite i čitate minimalno pola sata dnevno. 

„Uvijek upiremo prstom u mlade. Čini se kao da odrasli čitaju kao ludi. To mi je nevjerojatno: mladi ne čitaju, a vi doma sjedite i čitate minimalno pola sata dnevno. Stvar je u tome što se u zadnjih trideset godina dogodio generacijski jaz. S kolegicom Ivanom Bodrožić često pričam o tome kako se razumije s kćeri koja joj ide u prvi razred srednje škole. Ona ponekad ima osjećaj da govori starim jezikom, a ona nije stara majka. Dogodio se nevjerojatan skok, a veliku ulogu odigrala je tehnologija. Ona ima svojih negativnih strana kao primjerice smanjivanje mogućnosti koncentracije zbog čega im je teže pratiti duže forme. Ja sa svojim učenicima u srednjoj školi tekstove čitam naglas kao da su mi učenici dječica, ali naprosto znam da oni trebaju shvatiti kako im mozak treba drugačije razmišljati.

Vjerujem da postoji jedan generacijski pomak koji mi nismo razumjeli, ali to ne znači da će oni ispasti idioti već da će otići u jednom smjeru koji trenutno ne možemo predvidjeti.“

Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Ako želimo razumjeti prilike u našem školstvu, ključnim se čini znati objasniti pojam Borisa Jokića, strah od suvremenosti:

„Suvremenost otvara i razvija kritičko mišljenje o svijetu oko nas i to je opasno. Meni je činjenica da se kurikulum za hrvatski jezik i književnost našao na meti javnosti i politike uz povijest pokazala kako strah od suvremenosti može biti opravdan od strane tih institucija. Ja samo naoko imam otvorene ruke. Kada odaberem suvremeni naslov, mene uvijek nazove jedan od roditelja da bi mi rekao kako njegovo dijete to neće pročitati jer nije na popisu lektire. Ja nemam iza sebe stabilnost da mogu kazati kako je to na popisu. Nitko mi ne čuva leđa u trenutku kada mi dođe tradicionalni roditelj kojih je danas više nego kada sam počinjala prije deset godina. Meni je jedna učenica rekla da neće pročitati Osmog povjerenika jer je to jako vulgarno djelo te da ona zna kako postoje kvalitetniji tekstovi. Hoću reći, ništa ne znače nagrade ili činjenica što sam djelo metodički obradila. To je sve nebitno ako ono nije na popisu lektire te samim time politički podobno.

Nitko nije rekao kako neće čitati Salingera i njegove epizode s prostitutkama jer je to bilo na popisu. A reći će da neće pročitati Olju Savičević jer se spominje seks. Taj licemjerni moment u današnjem svijetu da se ne smije čitati o seksu, a smije se o   komadanjima tijela, puškama i ratu – to je problem.“

No, promjena je moguća kazala bi nam Irena Tot. Potrebno je osvijestiti gušterove repove te krenuti naprijed. Iskoraci su to koje Korana Serdarević radi u književnosti u kojoj se ponajviše osvrće na žensku svakodnevicu, tražeći priče koje nam mogu dati dublje razumijevanje finesa koje zanemarujemo:

„Meni je ova pandemija bila izrazito loša jer sam stalno bila usmjerena na sebe te nisam imala druge ljude. Ja nisam takav tip pisca; ja tražim druge priče, a jedna od njih, nesretan brak, je priča koja se ponavlja: mojim starim prijateljicama, mojim novim prijateljicama, mojoj mami! Činjenica je da su žene nesretne u brakovima. Nisam to izmislila iz svojeg propalog braka.

Žene kao supruge, domaćice, majke, sve te uloge koje povlači brak sa sobom, kao i taj okorjeli patrijarhat koji mislimo da ne postoji, ali postoji, postoji u tim finesama. Kada pričam s prijateljicama, intelektualkama, uvijek dođemo do toga da se bakćemo s banalnim klišejima kao npr. on ne čisti ili on je prljav. To su banalni problemi koje žene danas drugačije percipiraju i koje smatram važnima zbog čega o njima pišem iz različitih perspektiva.“

Za drugi književni susret i mi odlučno mijenjamo perspektivu. Nakon nebodera i nogometnog igrališta, treći susret u sklopu projekta Knjiga na nezgodnim mjestima održat ćemo u četvrtak 15. 7. u 20 sati u parkiću na Campettu, uz Uspon Irene Tome gdje ćemo o književnosti imati prilike slušati od strane Jerka Mihaljevića .

Razotkrivajuća recenzija

„Ja sam za kritiku iz Republike saznala na dan svojeg rođendana (21.7) od jedne starije prijateljice. Problem je u tome što Republiku nitko ne čita osim onih čije su kritike tamo objavljene. Tada se njena kritika našla u časopisu te sam ju pitala da mi pošalje slike jer sam bila na otoku. Međutim, kako je bila starija, nespretno mi je fotografirala kritiku zbog čega mi je prvo došla treća stranica na kojoj se pričalo o Hrvatima i braniteljima. U tom trenutku sam bila uvjerena da ne može biti riječ o kritici mojeg romana. I onda je došla prva stranica s tim problematičnim uvodom. Kritika se zvala Sluškinja, a ne gospodarica što je vrlo vjerojatno bio promašeni cinizam. Najproblematičniji trenutak je bio u činjenicama da je to osoba koja inače predaje književnu kritiku na FFZG-u, kako je to časopis s dva urednika te kako je to časopis financiran od Ministarstva kulture što ukazuje na diskurs koji ima prođu na najvišim razinama.

Nisam se osjetila poraženo u smislu njegove kritike, već zbog načina govora koji je bio mizogin i šovinistički. To je, dakle, otvorilo temu da kao društvo nismo otišli naprijed već natrag po pitanju rodne ravnopravnosti. Ono što su neki muškarci prije šaptali  poslije tri pive, sada jedan profesor objavljuje u časopisu koje financira Ministarstvo.“

Prijevodi, a ne nagrade

„Najčešće bih se sklonila u lažnu skromnost koja kaže kako nagrade nisu bitne. Nagrade su svima bitne, svakome je draga te svakome golica ego. No, u zadnje vrijeme sve više razmišljam tako da gledam koliku težinu ta nagrada ima za mogući prijevod. To je ono što nemam. Ako me pitaš što bih voljela da mi se dogodi s knjigama, voljela bih prijevode. Zaista bi mi bilo drago kada bih dobila nagradu koja bi imala vrijednost nakladničkim kućama vani.“

Naravno, tko god zna način na koji Fraktura te Seid probire naslove, ne bi pomislio da kaže kako su oni objavili knjigu žene koja im je u rodu.

Serdarević, ne Serdarević

„Odlučila sam zadržati prezime poslije razvoda. Kad sam se sljedeći put srela sa Seidom, zafrkavali smo se kako možemo konačno reći da nikakva veze nemamo jedno s drugim. Naime, Seid i moj bivši muž su neki daljnji rod, ali ja ga nisam upoznala po toj liniji već tijekom rada u kulturnoj rubrici Večernjeg lista gdje je on predstavljao referentu točku za kulturu.“

Fraktura i ja, nakladnički par

„Prije nego što mi je objavljena prva knjiga, dobila sam ponudu od malog srpskog izdavača. U tom trenutku nisam znala previše o izdavaštvu te sam odlučila napisati mail Seidu ako bi mi mogao reći nešto o toj izdavačkoj kući te ako bi mi bio dobar potez objaviti tamo. S obzirom na to kako Seid odgovara istu sekundu, i to vrlo kratko, dobila sam odgovor da mu pošaljem tekstove te kako će mi on kazati kome bi oni najbolje odgovarali. Nakon više od mjesec dana dobila sam sljedeći odgovor: Ništa od onog, Fraktura će ti to objaviti. To je bilo to. Naravno, tko god zna način na koji Fraktura te Seid probire naslove, ne bi pomislio da kaže kako su oni objavili knjigu žene koja im je u rodu.“

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Pisac u vrlom, novom svijetu

„Nikad prije pisci nisu morali interpretirati svoj rad. Novinari nas pitaju konkretno o našem djelu i mi im moramo dati konkretne odgovore. Mi jednostavno moramo davati intervjue jer tako sudjelujemo u marketingu knjigu. Znači, moramo biti PR stručnjaci. Sama koristim FB kao platformu za reći gdje sam bila i što sam radila. Problem je u tome što moram imati sve te vještine te ne mogu biti pisac kojeg to apsolutno ne zanima. To može samo Danijel Dragojević. To je jedno veliko opterećenje.

S druge strane, pisci kao intelektualci i umjetnici nisu dovoljno prihvaćeni u javnosti kao oni koji su opinion makeri. To su još uvijek političari. Možda jedino Miljenko Jergović ima sličan doseg kao kolumnist i intelektualac.“

Raspisivanje zbirki

„Kad sam pisala prvu zbirku, bilo mi je bitno drugačije pisati jer sam imala teme koje su me progonile već trideset godina. One su bile motivski autobiografske te sam znala da ću izvesti ono što želim pomoću njih. Dobar primjer je kad sam bila u osnovnoj školi te je moj najbolji prijatelj završio na štakama u prvom razredu. Ja sam tada nosila dvije kockaste torbe i to sam radila mjesecima zbog čega nisam išla van s prijateljicama te se zezala uz more. Meni je to kao djetetu išlo na živce te sam jedan dan ostavila torbu i njega i samo pobjegla. Dan danas se sjećam osjećaja da sam napravila nešto što sam htjela i na što imam pravo, ali kako je on tamo i kako sam ga ja iznevjerila. Kasnije je došla njegova obitelj zahvaliti mi se, shvaćajući kako su možda tražili previše, ali mene je progonio osjećaj krivnje i stida.

Druga zbirka sastoji se od priča koje sam čula, ili od prijatelja, ili poznanika, ili pak nešto nastalo isključivo iz karaktera ili atmosfere kao priča o samostanu i tri časne sestre.“