U ovom nizu članaka koje sam već objavio i koje ću tek objaviti na stranicama Magazina GKR-a želim naglasiti određeni kontinuitet književne scene Rijeke koji je pomalo zamagljen (naročito mlađim generacijama stasalima u ovoj posve novoj elektroničkoj verziji zlatnog doba, op. M.Z.), no ipak prisutan, tim više što je posljednja promocija Ri Lita naslovljena Noć velikog čitanja 2.0 već i samom posjećenošću, mjestom i načinom prezentacije bila, ako ništa drugo onda barem dostojan slijednik one iste energije (a i ne samo energije) koja je slijedila po objavljivanju Riječkog kruga redom 1987. godine, a što bi mogle posvjedočiti i fotografije iz onodobnog izdanja kultnoga Vala i manje kultnog, ali sveprisutnog Novog lista.

Kako sam za jedan prigodni broj Vijenca o Rijeci iz 2000. godine napisao nekoliko članaka o književnoj sceni Rijeke (i tada i danas jedinoj autentičnoj hrvatskoj književnoj sceni koja je nastala izvan Zagreba), sada smatram da je pravo vrijeme da se ove važne reference ponovo osvježi, osuvremeni i objavi, jasno s referencama, poveznicama i korekcijama u odnosu na tadašnje objavljivanje.

Dakle slijedi članak o časopisnoj sceni. U njemu spominjem izrazito puno imena i događaja, pa je moguće je da sam negdje učinio pogreške, no tu očekujem pomoć kvalificiranih čitatelja kako bi se što skorije dobila dobro sistematizirana slika ove scene.

Još 1952. Vinko Antić, Zvane Črnja, Ljubo Pavešić i Kazimir Urem pokreću Riječku reviju, časopis okrenut lokalnim temama s intencijom traženja onoga što je autentično hrvatsko u prostoru tek pripojenu Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Bez obzira na vrlo ozbiljnu i stručnu uređivačku politiku, taj je časopis djelovao staromodno, ponajviše zbog svojevrsne političke tendencioznosti. Godine 1968. gasi se Riječka revija, odigravši svoju ulogu ponovnog otkrivanja hrvatskih potencijala u ovom području, a Zvane Črnja pokreće novi časopis — Dometi — s vrlo ambiciozno zamišljenim programom i s naglaskom na hrvatstvu nasuprot Beogradu.

Godine 1970. i 1971. uz Domete se pojavljuje još jedan časopis, novinski koncipiran, pod programskim naslovom Kamov, čiji je glavni urednik bio Nedjeljko Fabrio. Kao što se vidi, rana faza časopisa Dometi i Kamov bili su pojave vezane uz hrvatsko proljeće, pa su oba nestala pod naletom političke sječe 1971. Dometi, doduše, nastavljaju izlaziti, no njihova je tematska orijentacija bila sve više okrenuta prema temama koje nisu imale veze s Rijekom, a s time je, dakako, počeo i padati njihov utjecaj. Zatvorenost kruga suradnika i nezainteresiranost čitalačke publike bili su glavni uzroci mrtvila na riječkoj časopisno-kulturnoj sceni. Osim toga, jako je važno naglasiti kako su i Dometi i Riječka revija izlazili u okvirima institucija Matice hrvatske, Narodnog sveučilišta Rijeke ili Riječkog književnog i naučnog društva, što samo po sebi jamči sigurnost izlaženja i stabilnu financijsku strukturu.

Neformalna grana

Ona je druga, recimo manje formalna grana riječke časopisne produkcije — a to se ponajprije odnosi na njezin rubni položaj u društvu, a s time i manje sigurnu budućnost — bila prije svega orijentirana na mlađu čitalačku publiku. Ona je po naravi stvari bila vitalnija (a kada govorim o vitalnosti, govorim o suodnosu časopisa i njegove publike), manje opterećena konvencijama zadanim formalnim sustavom vrijednosti, i, dakako, političkom ideologijom koja je još uvijek, kada govorim o osamdesetim godinama, sveprisutna. To su ponajprije omladinski list Val, ali i zanimljiv izdavački pokušaj Kult, urednika Dragana Ogurlića. No kada je riječ o Valu, moram napomenuti da je to prije svega omladinski list, a ne časopis za kulturu ili književnost. Ali u duhu gore navedenog citata Igora Žica, zanemarivanje bi ovog zacijelo najuspješnijeg lista u Rijeci (to govore podaci o nakladi i prodanim primjercima), bilo u najmanju ruku blasfemično.

Osim što je afirmirao suvremeni duh društva u zapadnjačkom smislu riječi (koji u sebi sadrži latentnu otvorenost inovaciji, poštivanje, pa čak i forsiranje razlike te samouvjerenost koja ide do arogancije), pa je zato bio jedan od katalizatora promjene Rijeke, od za kulturu provincijskoga grada, u svojevrstan centar subverzivne, dakle inačice suvremene kulture, Val je postao idejnim temeljem i ishodištem iz kojega je iznikao časopis Rival. List Val je, između ostaloga, organizirao dva natječaja za kratku priču. U trenutku kada u Rijeci nije postojao časopis koji bi pokrivao ovo područje literarne produkcije, Val je odigrao tu ulogu. Prvi natječaj bio je organiziran 1985., a namjera mu je bila da "stimulira rad mladih pripovjedača na teritoriju čitave SFRJ", što je i uspio primivši 172 rada iz čitave bivše države. Ta naizgled mala stvar – natječaj – bio je prvi proboj onoga što često nazivamo riječkom književnošću izvan granica grada i regije, a ona je samim time izgubila neke od atributa književne margine. Ne treba zaboraviti da je termin književnog centra, a misli se na zagrebačke književnike, već toliko uvriježen da je zapravo ovaj iskorak bio jedan od važnijih i hrabrijih obrata u hrvatskoj književnosti. Drugi je natječaj za kratku priču zaokružen 1988, a na natječaju je bilo čak 315 radova.

Rivalov senzibilitet

Kada je u travnju 1988. Rival konačno izašao pod uredničkom palicom Mladena Urema, već su, dakle, bile donekle poznate odrednice koje su usmjeravale uredničku politiku. Naime, osim dva natječaja za kratku priču, u veljači 1987. izlazi Riječki krug redom, izdanje u kojem su bili predstavljeni mlađi "riječki književni potencijali", dok je u listopadu iste godine izašla Pogledom u riječ, časopisno koncipirana publikacija, zapravo drugi predbroj Rivala, koji je sintetizirao sve one odrednice zadane u listu Val: tematska širina, različitost pristupa i tehnika pisanja, pokrivanje cijelog državnog teritorija i tada još neplanirana subverzivnost, koja vjerojatno proizlazi iz činjenice da se Rival u dvanaest godina postojanja nije približio nekom konkretnom, postojećem, poetičkom diskursu, nego je ostao vjeran načelu heterogenosti ili otvorenosti čak mlađim i neiskusnim autorima koji ravnopravno stoje uz bok provjerenim imenima.

Nasuprot institucionaliziranim časopisima koji su obvezni slijediti formalne kanone, bili oni znanstveni ili društveno-politički, pozicija rubnoga, marginalnog časopisa, Rivalu je omogućila, u krajnjoj liniji, autohton razvoj, što će se, između ostalog, odraziti i na dalji razvoj ovog časopisa. No, iako je utjecaj Quoruma na rani Rival neporeciv — štoviše, Quorum je bio jedan od motora koji su ga pokrenuli (a tome u prilog govori i činjenica da se u prva dva godišta u njemu pojavio velik broj tekstova — kako proza, tako poezije i teorije — koje su pisali autori okupljeni oko Quoruma, poput Nikice Petkovića, Damira Miloša, Branka Čegeca, Krešimira Mićanovića, Dragana Ogurlića, Edija Jurkovića, dakle, zagrebačkih Riječana, izuzev Čegeca i Mićanovića), Rivalova će produkcija krenuti, manje-više nezavisnim putem, tragajući za novim senzibilitetom, kako je to uobičajeno reći u našoj kritici, bez obzira koliko taj novi senzibilitet bio zamagljen.

Demokratski momenti

Časopis je Rival, u kronološkom smislu riječi, sljednik one linije hrvatske književnosti u Rijeci od Riječke revije, Dometa i Kamova, uvijek ostao dosljedan svojem autsajderstvu, što mu je, uz stalnu financijsku nesigurnost, donijelo i određenu neovisnost, kako u smislu izbora tema i autora, tako i u smislu njihova tretiranja; ako kažemo da je Rival demokratičan, tu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da je dopuštao najhermetičnije diskurse te zrele radove već afirmiranih umjetnika uz početničke pjesničke uratke (Jedan autor — jedna pjesma) i blokove posvećene studentskoj književnosti (Studentski krug redom i Sedam boja kaleidoskopa). Demokratični moment Rivala pokazao se u tome da su na popisu njegovih suradnika neki od najeminentnijih književnih i kulturnih djelatnika hrvatske scene (Darko Gašparović, Zvonko Maković, Goran Rem, Branko Čegec, Nikola Petković, Milorad Stojević, Igor Žic, Delimir Rešicki, Berislav Valušek, Aldo Paquola, Irena Lukšić, Jadranka Pintarić, Branko Maleš, Giacomo Scotti, Dubravka Oraić-Tolić, Nikica Talan, Miro Gavran, Sanja Nikčević, Duško Kečkemet, Mladen i Višnja Machiedo), ali i stotine i stotine onih koji su se tek okušali na skliskom području zvanom kultura (bibliografija Rivala govori o oko tisuću objavljenih jedinica u 25 svezaka). Stoga, kada govorimo o Rivalovoj generaciji, govorimo o nehomogenoj (kako u smislu godina rođenja autora, odnosno dobi, tako i u smislu onoga što rade, čime se bave i kako pišu), ali u konturama prepoznatljivoj autorskoj i stilskoj aglomeraciji koja će tek naći prostor za pravo vrednovanje. (Ovdje bih dodao da je Ri Lit doslovno 25 godina kasnije, ako ništa drugo, onda barem vrlo dosljedan koncepcijski slijednik op. M.Z.)

Sve ovo tek je uvod u problematiku Rivala, prvog generacijski obilježena časopisa u novijoj hrvatskoj književnosti koji je iznikao izvan Zagreba, a da nije bio tek puki epigon zbivanja u književnom centru. Dapače! Koliko god ova izjava bila sporna, Rival je u mnogome nadišao sve ostalo što se događalo na hrvatskoj časopisnoj sceni. Ne zaboravimo prijevode i blokove posvećene Stephenu Kingu, Janu Fabreu, Denisu Hopperu, Heineru Mülleru, Mammetu, Burroughsu, Queneauu, Jerofejevu, Büchneru, Irvingu, Kunderi, Pazu, Derridi, Naipaulu, Manganelliju, Shephardu, Rushdieu, komonveltskoj književnosti i mnogim drugim temama koje su prvi put bile objavljene u Hrvatskoj, izbjegavši da prednost prigrabi nadasve agilni zagrebački Quorum.

Možda bi se moglo govoriti i spajanju svega i svačega u duhu fin de sieclea (suvremene književne produkcije, teoretskih tekstova koji tretiraju povijest avangarde, prijevoda na strane jezike, kao i prijevode na hrvatski), no kada govorimo o Rivalu, ne smijemo zaboraviti da je on baštinik tradicije koja ima tragove u još nerazotkrivenim kamovljevskim stopama na sušačkom mostu, zaboravljenim ezoteričnim iskustvima riječkih modernista između dva rata (poput Venuccija ili Ladislaoa de Gaussa), betonu, ponovnoj industrijalizaciji i posvemašnjoj profanizaciji grada nakon Drugog svjetskog rata koja je rezultirala (namjernim) kolektivnim zaboravljanjem onog iskonski urbanog, koje je ostavilo otisak u knjigama, slikama, u zgradama, uličnim blokovima, neboderima, dizalicama i dizalima.

Ostali

Slijedeći kronološku liniju morao bih spomenuti Sušačku reviju, jedan od uspješnijih riječkih časopisa koji izlazi od 1993. u okviru Kluba Sušačana, no sadržajno orijentiran isključivo lokalnim i nostalgičnim temama s tek ponekim iskorakom iz uvriježene uređivačke politike, te Književnu Rijeku, časopis pokrenut 1996. godine u okviru Društva hrvatskih književnika iz Rijeke s namjerom da uspostavi svojevrsnu ravnotežu na riječkoj književno-časopisnoj sceni između Dometa koji danas izlaze u okviru Matice hrvatske, ogranka u Rijeci i Rivala koji se potkraj devedesetih našao u procijepu između priglupe etikete lista za omladinu i pravno-formalnih nejasnoća vezanih uz izdavača.

Ipak, Književna Rijeka nije postala uteg na vagi, već časopis koji djeluje anakrono, tendenciozno i nadasve nezanimljivo, počevši od grafičkog uređenja pa do sadržaja. Sve do ove godine nije bilo naznaka hoće li biti promjena u redakciji ovog časopisa, no dolaskom Darka Gašparovića na mjesto glavnog urednika najavljene su promjene koje bi mogle uspostaviti novi image časopisa. (Mala pripomena o Književnoj Rijeci – činjenica je da se s vremenom taj časopis značajno osuvremenio, a da za vrijeme glavnog urednika Igora Žica postaje sve sličan nekoj riječkoj verziji Partisan Reviewa, no još uvijek nedostaje jedna snaga koja bi ga izdigla na višu razinu s kojom bi dostojno mogao parirati starim velikanima poput Foruma ili Republike, op. M. Z.)

Valjalo bi spomenuti još dva časopisa koja su vezana više uz književno-znanstvenu i jezikoslovnu problematiku — to su Fluminensia koju izdaje Filozofski fakultet u Rijeci te Riječ u izdanju Hrvatskog filološkog društva, no oni, kao i studentski listovi i časopisi koji povremeno zaiskre, više govore o stalnoj pozitivnoj želji za djelovanjem no o bogatstvu časopisne produkcije u Rijeci, koju bolje opisuje isprekidan graf no uzlazna linija kontinuiteta. (Još jedna o časopisima u Rijeci: već kao značajne bivše projekte možemo spomenuti Novi Kamov, časopis koji je unatoč namjerama urednika Ljubomira Stefanovića ipak ostao u sjeni glavne struje hrvatske književnosti, ali i Re, zacijelo jedini uspješni riječki književni studentski projekt, koji i dan danas izlazi, op. M.Z.)

Rival nije avangardan samo zato što se bavio povijesnom avangardom (ne zaboravimo uspjehe vezane uz objavljivanje pripovijedaka Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže, Ive Andrića ili Ivana Gorana Kovačića u nekim od najutjecajnijih svjetskih časopisa za književnost poput Grand Streeta ili Partisan Reviewa), ne mogavši skinuti sa sebe čudesni ezoterični fluid koji se provlači riječkim mentalitetom već više od stoljeća. Čak ni njegovo jedinstveno demokratično stajalište, kao ni heterogenost poetika, nisu ono bitno što ga čini avangardnim.

Pa iako je cijela situacija na riječkoj časopisnoj sceni dodatno radikalizirana nedovoljnim financiranjem i manje-više političkim nesluhom za to područje, i još dodatno potencirana potpunom nezainteresiranošću šire javnosti za problematiku, upravo je Rival, dijeleći sudbinu svojeg imena, sigurno ušao u najdublji sukob sa svim instancama hrvatske sredine i malograđanštinom novoga doba, inzistirajući, upravo kao i avangardisti s početka stoljeća, na borbi kojoj je ishod poprilično upitan. Rastrgan iznutra, s neizvjesnim financijskim stanjem (bez financijaša nakon dvanaest godina postojanja) i ambicioznošću projekata te preskakanjem granica lokalnog i provincijalnog, Rival je (bio) jedan od najboljih reprezentanata riječke i hrvatske književne produkcije pa je samim time i jedan od izvornih navjestitelja novoga doba. (2001. časopis je i formalno prestao s izlaženjem, op. M.Z.)

Do Ri Lita

Zapravo dosta vremena mi je trebalo da sam povežem, štono bi se reklo "dva i dva" i da shvatim da je zapravo cijela ta rivalovska priča upravo ova sadašnja rilitovska. Rijeka najbolje svoju scenu živi upravo na ovaj način; ona je najartikuliranija, najpovezanija sa svojom okolinom i daje upravo najbolje plodove kada je demokratska, bez patroniziranja i kada se svi njezini pripadnici osjećaju samostalno u djelovanju, a da ih objedinjuje tek jedan ili poneki zajednički cilj, pa se zapravo time paradigma predrivalovskog okupljanja prenosi samo na sljedeću generaciju – s time da su "kliconoše" ideje bili uvijek jednako gorljivi Vava, Urem i Ušljebrka, svaki na svoj način.

Upravo je tako nastao i prvi Ri Lit, onaj na kojem smo se predstavili lani, a koji smo objavili i kao e-knjigu, dakle, gotovo kao gerilski plan za skretanje pažnje koja je kulminirala u toj večeri, Noći velikog čitanja jednog hladnog siječanjskog dana u Fildrammatici kada je više od dvjesto ljudi bodrilo nas devetoro u akciji predstavljanja poznatih-nepoznatih autora. To je bio znak da se stvari moraju mijenjati i da je pravo lice književne Rijeke godinama bilo zakopano pod naslagama kojekakvih pojava koje su bile sve samo ne autentična riječka scena.

Tako je, zapravo, jedna jezgra Ri Lita (Alen Kapidžić, Enver Krivac, Moris Mateljan i ja) nastajala kasnih devedesetih, u dvostruko rubnom položaju spram dominantnog Rivala, ali svakako suradnički s njime (Sedam boja kaleidoskopa, spomenuto ranije, a kasnije i naše sretno "nedonošće" Iže, pa rubno još nekoliko manjih projekata koji su iako mali, bili sve samo ne simbolički – Kacot i, jasno, fanzin Offskorz – sve odreda projekti koje smo radili tako što smo rezuckali škaricama špiglove i učili prve računalne slogove, valjda predosjećajući da ćemo morati misliti o samima sebi, vodeći računa o baš svakom detalju tog slagarsko-dizajnersko-izdavačkog posla) i drugoj opoziciji spram zagrebačke kulturne centrale, u stalnom traganju za vlastitim prostorom i afirmacijom u sjeni ne baš divova, ali svakako mimo zaštitnih kišobrana koji bi omogućili neke strelovite književne karijere ili barem pokoju uspješnicu, a što je značilo samo jedno: dug i mukotrpan rad i traženje vlastog životno-radnog prostora, mimo velikih i "ozbiljnih" izdavača.

Druga je jezgra zaista imala specifičan put nastanka, poput Zorana Krušvara koji se afirmirao kao dobar SF autor, između ostalog i jakog aktivističkog naboja, ali i nedvojbenih kratkopričaških kvaliteta kojima je uspio osvojiti prilično veliku naklonost publike ili, primjerice Tee Tulić, autorice romana Kosa posvuda, aktivne sudionice Katapulta, i svakako pozitivnog iznenađenja iz neke "feminističke sekte" riječke književne scene, džoker iz rukava, adut koji je "od prve" dobio Prozaka (doduše, dobio ga je i Krivac kasnije, ali je on kao autor duže na sceni te je već od ranije poznat i po autorskim knjigama i umjetničkom radu, pa je nagrada njemu sama po sebi bila i očekivana i u posljednji čas).

Treću skupinu, a u biti "priču za sebe" čini Zoran Žmirić, autor zacijelo najpoznatijeg domaćeg antiratnog romana Blockbuster, no isto tako vrlo aktivan pisac, urednik i aktivist, ali i glazbenik s onim dobrim starim pedigreom riječkog rockera, kao i Vlado Simcich Vava, koji je unatoč činjenici da je zacijelo najpoznatije lice rilitovske priče (ali kao glazbenik), prilično produktivan pisac, autor jedne knjige, ali brojnih objavljenih priča i u očekivanju novoga romana (da se razumijemo, ovdje se radi o kontinuitetu njegova literarnog rada od valovskih i rivalovskih zanosa u labuđem pjevu socijalizma krajem osamdesetih do današnjeg dana). Slično kao i Vava, Bojan Mušćet je "teškaš" scene, "ono neko ime" koje postoji u analima riječke i zagrebačke izdavačke scene, jedan od pokretača onih gotovo manifestnih izdanja Pogledom u riječ i Riječki krug redom iz 1987., a to znači i samoga Rivala (od 1988., uz, jasno, neizbježnog Mladena Urema, a s kojim sam i ja bio i zadnji izvršni urednik od 1997. do 2000/01. kada projekt i završava s već "notornom" knjigom Dan velikih valova, svojevrsnom antologijom Rivalove generacije s predogovorima, bibliografijom i radovima izabranih autora, a koju smo potpisali Mladen Urem, Goran Ušljebrka i ja). Već je po ovome vrlo kratkom prikazu moguće povući vremensku nit skroz do rivalovske književne Rijeke, prepoznati neku vrstu kontinuiteta, kako u osobama tako i u načinu prezentacije koji je, ako ništa drugo, sam po sebi neka vrsta teatra, neka vrsta događaja, kolektivne katarze koja se dugo, jako dugo povlačila marginom ne shvaćajući zapravo vlastitu misiju.

Već se u siječnju ove godine dogodila druga Noć velikog čitanja: sada lagano obnovljena (došlo je četvero novih autora – Igor Večerina, Izet Medošević, Kristina Posilović i Robert Vrbnjak – s time da posebno treba izdvojiti i Vrbnjaka i Večerinu, kao autore koji sustavno sudjeluju od Rivala do danas na sceni, ponekad pomalo na marginama, dok u sljedećem trenutku ulaze u glavnu struju, e da bi već sljedećeg trenutka nestali, ali, znamo, opet privremeno), ali s još snažnijim medijskim zamahom, na valu istoga uspjeha kao i lanjska, ova je prezentacija Ri Lita s prigodno objavljenom tiskanom knjigom bila više nego zahvalna potvrda svega onoga o čemu smo razmišljali i na što smo računali: publika treba još.

Ipak, ono što se sada već uviđa, a što postaje novi sine qua non riječke književne scene, to je nova izdavačka kuća, odnosno sustavan, artikulirani program izdavanja (ne samo riječkih) autora, a koja bi modelom financiranja, prisutnošću u glavnoj medijskoj struji, ekipirana mlađim, ali profesionalnim urednicima mogla itekako utjecati na cjelokupnu hrvatsku književnu praksu. Taj se ispit sada očekuje, a njega se može potvrditi samo masovnošću objavljivanja, kvalitetom onih knjiga-perjanica i aktivnim (multi)medijskim pristupom za što su mnoge pretpostavke već postavljene.