Prije otprilike dvije godine u jednom smo razgovoru Vlado Simcich Vava i ja spomenuli nužnost ubacivanja nekog trećeg puta, neke nove priče, novog zamašnjaka u posustalu, bankrotiranu i posve neautentičnu riječku književnu priču koja je, ne samo izgubila dah, već se nalazila na rubu fizičkog nestanka.

Naime, već je tada, početkom te ledene zime 2012. godine bilo jasno, unatoč činjenici da je upravo izlazila njegova autorska knjiga naslova Odstranjivač ljubavi u izdanju nasmrt bolesne izdavačke kuće koju sam vodio, da će sve to skupa jednostavno propasti: klasični izdavači suočeni s brutalnim smanjenjem svih poticaja, gotovo nedotupavo glavinjanje kulturnih elita koje nikako da pruže neku suvislu novu priču osim slijeganja ramenima (čitaj i moje kolumne na tu temu poput Stariji uvijek znaju bolje, zar ne? ili Slijeganje ramenima, zatim nikakva ili bezvodna, uvijek ista rješenja Ministarstva kulture koja su već dvije godine u vrućem startu (koji nikako da krene) da kažu jednu ozbiljnu o problematici krize nakladništva na razini cijele zemlje koja je još dodatno pogoršana krizom tiskanih medija pod veliki pritiskom e-medija i gotovo sigurnim gubitkom prestiža (naime, sada je već posve jasno da "ono što nije na netu, jednostavno ni nije", pa nije ni čudo da se zaredalo inicijativa, akcija, stranica, grupa, pojedinaca, izdavača) koje su se ujedinile u akciji kodnog naziva "spašavanje knjige".

Stečaj, stečaj, stečaj... 

A tada je već jedan od kolega zaključio: ovako se ništa ne može spasiti. Ako knjiga nema čitatelja, ako je nedostupna, ako je zabačena u nekom marginalnom zakutku društvenog zbivanja, ako je nebitna ili sve manje bitna, ako se sve svodi na beskrajno sajmovanje na rasprodajama beskrajnih zaliha po 10 kuna komad, kako se, zaboga, ona uopće može spasiti? Riječka je književno-nakladnička scena, a odnosi se na sve odreda, zapala u "tužibabinsku" priču s dežurnim tragičarima koji konstatiraju da se ovako dalje više ne može, ali ne nude rješenja. Sliježu ramenima. Nude isti, već potrošeni model svodiv na ovo: riječka (lokalna) tema - gradsko/županijsko/ministarsko financiranje - naklada koja se prodaje isključivo u danu promocije i to ako ne pada kiša/nije bura/nema snijega - neprodane zalihe - eventualni otkup i šlus = skriveni gubitak u bilanci i ponavljanje istog maloumnog modela u beskraj. To je priča koja tone u stečaj. Ona nije dovoljno široka da primi nove energije, nema dovoljno daleke horizonte niti je aplikabilna na složenu stvarnost u kojoj svaki dan živimo.

Dovoljno je samo to da se smanje poticaji i svaki takav izdavač je trenutačno u stečaju. I nije to samo riječka priča, to je opća nacionalna izdavačka priča, priča koja nema ovakve budućnosti i koja ne može odgovoriti ni na sadašnji trenutak, a kamo li na onaj koji dolazi u sljedeće dvije, tri, četiri, deset godina. Naime, posve je jasno da će ovakva knjiga kakvu smo imali nestati, ali knjige kao nositelji sadržaja neće. Nestat će nešto, nastat će nešto novo što ćemo jednako tako nazivati knjigom. Ova je priča zahtijevala duboko preslagivanje, nova pitanja, nove odgovore, nove ljude, nove ideje, stare ljude koji žele misliti na nov način i, jasno, crveni karton i penziju za sve one koji su ostali zaglavljeni nostalgično maštajući o čuvanju stečenih pozicija.

Naime, od svih kulturnih industrija čini se da je zapravo ovu književno-izdavačku nagli val tranzicije zahvatio najranije. Druge kulturne branše, prije svega mislim na one institucionalne, još uvijek vijećaju o svojim kolektivnim i granskim ugovorima, kao da su posve nesvjesne da već za godinu ili dvije neće ostati ni u sličnoj poziciji, a kamo li istoj. Izdavačka je scena od početaka devedesetih bila djelomično na tržištu, iako je ogromnim dijelom ovisila o javnim sredstvima.

Međutim, umjesto da je taj period iskoristila za izgradnju jakih čitalačkih navika, umjesto na nepotrebno potpirivanje taština nakladnika ili autora, mi smo se nakon dvadeset godina suočili s pitanjem "pa tko uopće knjige danas još čita". Ili kao u onom vicu o Muji i Hasi kada Mujo pita Hasu bi li možda knjigu za rođendan, a ovaj lakonski odgovara: "ma nemoj, Mujo, imam već jednu". Ne moram dodati da se pretpostavlja da je nije ni pročitao. Ipak, ispada da to nije samo vic i da je kulturološka predrasuda prema "glupima" Muji i Hasi ujedno i predrasuda prema nama samima: mi smo glupi i ponosimo se time.

RiLit, Magazin GKR, Katapult... 

Već se tada, prije dvije godine, počelo uočavati neke nove vjetrove, no zacijelo još uvijek slabašne i tek u naznakama, poput onih prvih vjesnika proljeća koje se još ne osjeti, ali znamo da je tu negdje: postojala je grupa Pokojni gdje se jedna konzistentna grupica poznato-nepoznatih autora predstavlja na zajedničkom blogu, ja sam započinjao s intenzivnijim radom na svojem blogu Aksiomatični Milan, započela je realizacija ideje Objavi knjigu koja je do danas pomogla brojnim autorima da dođu do svojih prvih ili drugih naslova gotovo "za kikiriki" (kako se hvali neka naša telekomunikacijska kompanija), pripremao se, jasno tada još posve teoretski, Ri Lit, odnosno Noć velikog čitanja, radilo se i na Magazinu GKR, pričalo se što bi bilo kad bi bilo, no jedno je bilo jasno: nedostajao je neki zajednički nazivnik koji bi svu tu priču pogurao, predstavio kao jednu veliku promjenu paradigme, promjenu u načinu razmišljanja, u načinu plasmana sadržaja, u načinu predstavljanja svih tih poznato-nepoznatih ili totalno nepoznatih autora u jednom novom prostoru, na jedan novi način.

Sva sreća da su se sve te stvari odvijale simultano i u beskrajnim kavama, dogovorima, razgovorima, pregovorima, gotovo posve bez prebijene pare (naime, prva financiranja svi su ovi programi doživjeli tek dvije godine kasnije, a i to će poslužiti da se domognemo nekog ozbiljno artikuliranog projekta koji će cjelokupnu književnu priču, ovaj put samo bazno lociranu u Rijeci, podići na još relevantniji nivo), zatim sva sreća da je bilo toliko novih mladih ljudi koji su se posve volonterski uhvatili u koštac s ovim kaotičnim novim vremenima u kojima je sve to zaista izgledalo kao velika gerilska akcija bez presedana. Možda baš i zato, tko zna, mlade "pali" gerila.

Upravo je tako nastao i prvi Ri Lit, onaj na kojem smo se predstavili lani, a koji smo objavili i kao e-knjigu, dakle, gotovo kao gerilski plan za skretanje pažnje koja je kulminirala u toj večeri, Noći velikog čitanja, jednog hladnog siječanjskog dana u Filodrammatici kada je više od dvjesto ljudi bodrilo nas devetoro u akciji predstavljanja poznato-nepoznatih autora. Na istome valu već nekoliko mjeseci kasnije rodila se i Književnost uživo s dosad objavljena 3 časopisa s više stotina autora i više od 17.000 ljudi koji je prate, hrabre, sudjeluju i čine jednu pravu malu književnu republiku, dodatno ohrabrenu Magazinom Gradske knjižnice Rijeka, talentiranim djevojkama poput Tamare Crnko, Mirele Fuš, Dunje Matić, Dajane Šalinović, Irene Hartmann, Sare Livaić, Eve Simčić, Katarine Lovrečić i Tee Marković, a ne zaboravimo niti ono što čini Marina Vrđuka Beleš u okviru Katapulta, koji je sasvim suvereno zašao na književnu scenu Rijeke kao relevantan faktor (suorganizator Književnosti uživo i organizator cijelog niza raznih događaja, uz jasno već poznatu ediciju (spomenimo samo ovogodišnje autore poput Morane Žunec, Luke Murine ili Ivane Kovačić), nije nimalo "malo" i nevidljivo. Zapravo, mala gruda kao da se počela kotrljati i počela se odvijati sama priča, priča koja pogoni samu sebe, književna priča utemeljena na jednoj širokoj profesionalno-poluprofesionalnoj platformi, pogonjena mladim energijama, slobodnim od mnogih predradsuda, smjelo ulazeći u nebranjeni i beskrajno veliki prostor virtualne "popularnosti" koja se, s vremena na vrijeme, ali svakako sve češće, prelijeva u one klasične medije, kao i u sve posjećenije i ozbiljnije promocije knjiga i autora, ali se vidi i u onim institucionalnim promjenama koje tek očekujemo (poput osnivanja sveučilišne naklade ili, primjerice doktorskog studija Izdavaštva i medija pri Filozofskom fakultetu u Rijeci pod vodstvom Marine Biti i njezinog tima.

Priča u nastajanju

Ono najbitnije je da se stvorio prostor i promijenila klima: doslovno samostvarajuća scena kojoj, jasno, još uvijek nedostaju neke stvari (prije svega se radi o organizacijsko-artikulacijskim stvarima), no koja jasno iznjedruje nova i kreativna imena, izuzev poznato-nepoznatih rilitovaca (Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Zoran Žmirić, Tea Tulić, Enver Krivac, Vlado Simcich Vava, Zoran Krušvar, Milan Zagorac, Bojan Mušćet, te naknadno uključeni Robert Vrbnjak, Izet Medošević, Igor Večerina i Kristina Posilović) tu su još mnogi, poput mlade i agilne prozaistice Tamare Crnko, Alena Brabeca, Igora Beleša, Slavena Jelenovića, samozatajnog skarleta, Bibe Dunić, Melinde Kostelac, Đurđe Mihić, Predraga Šnelera (od kojih mnogi objavljuju svoje proze u obliku nekih modernih feljtona, poput "roman u nastanku u nastavcima"), da ne nabrajamo, mnogih već od ranije nagrađivanih, ali i mnogih do sada uglavnom nepozantih, a što je još važnije, putem Književnosti uživo zakoračilo se u prostor izvan fizičkog prostora Rijeka - štoviše, suvereno se ušlo u prostor onoga što se naziva internetskom nacijom, da bi se broj novih imena proširio gotovo u beskraj, jasno u očekivanju novih projekata i rezultata (svakako je ovdje gotovo nemoguće spomenuti 200 objavljenih autora Književnosti uživo, spomenimo tek neke poput Željka Maurovića, Senke Staniševski, Floriana Hajdua, Tamare Čapelj, Andreje Hraščanec Jezeršek, Želimira Periša, Blage Vukadina, Ljiljane Jelaske, Denis Kožljan, Ivana Glišića, Daniela Radočaja, Silvije Šesto, Miloša Petronijevića, Jelene Šimunić, Mladena Blaževića, Darka Cvijetića, Grozdane Poljak, Jasne Dimitrijević, Antonije Kralj... više na linku.

Kako bilo da bilo, ovo je novo doba, pa ako nije književna bajka, stvaraju se preduvjeti za neku novu podjelu karata: stalna komunikacija izuzetno bogata sadržajima, umnožavanje događaja, knjiga (e-izdanja ili onih tiskanih), kritička recepcija (gotovo svi naslovi dobivaju svoje kritičke reference u relevantnim medijima, pa bile one čak i nepovoljne), zacijelo nedostaje samo neka dobro osmišljena nagrada i jedna ili više dobrih edicija koje bi sve to skupa mogle obuhvatiti i složiti u artikuliranu izdavačko-književnu priču.

No ono što je još važnije, ovo je istovremeno priča i o demokraciji, o komunikaciji, odnosu novih medija i književnosti, o načinu na koji će se sadržaji plasirati i, jasno, jednoga dana, kada se za to stvore preduvjeti i načina na koji će se ovakvi složeni i višesmjerni projekti financirati. Svakako će to biti zanimljivo, a očito je da se baš u Rijeci ovo dogodilo na najbolji mogući način i to u odnosu na sve druge sredine u Hrvatskoj. Usporedi li se ovo stanje sada s onim prije desetak godina, riječka scena daje, eksperimentira, uči, posrće i traži nove puteve u posve neprokrčenim prostorima, usput dajući sve zanimljivije rezultate.

Pa, dakle, želim na kraju zaključiti: čini se da se preduvjeti jedne riječke "književne bajke" zaista stvaraju. No kako je to priča u nastanku i kako je riječ zapravo o vrlo živom organizmu, ona je istovremeno i obaveza, neka vrsta našeg preuzimanja odgovornosti za nas i za one koji slijede.