Rupčiće u ruke. Uživajte.   

Darko Macan

Autor stripova, knjiga, priča i dobrih magazinskih tekstova... 

Kao što se u oči ne gleda ispovjednike, svodnike ni dilere, tako je teško u oči pogledati knjižničarki.

Kao što se u oči ne gleda ispovjednike, svodnike ni dilere, tako je teško u oči pogledati knjižničarki.

Ona (rjeđe on) zna tvoje tajne, tvoj pravi ukus, tvoj karakter, tvoje mane. Vidjela te utorkom navečer i subotom ujutro, gotovo u pidžami, kako knjigu stavljaš u istu vrećicu s ćevapima, no, još gore, ona pouzdano zna da čitaš i time te može osramotiti sretnete li se ikad izvan zidova njezine ustanove.

Zato je ne gledaš, zamišljaš da je stroj, projekcija, sablast koja uhodi koridore obložene riječima, svećenica bez osobnosti. Ne pamtiš joj imena i moliš se da ona ne pamti tvoje.

Silvija Šesto

Književnica s kojom uvijek rado razgovaramo...

I još danas se sjećam kako bi lagano zanjihala glavom kao da je rekla: ah ti, mala, opet isti problemčić.

Kao djevojčica živjela sam vrlo blizu i danas voljene knjižnice i čitaonice „Bogdan Ogrizović“ na Cvjetnom. Bio je to jedan od punktova na kojima je frekvencija mojih dolazaka iskrila. Arheološki muzej na Zrinjevcu, Kazalište lutaka u negdašnjoj ulici 8. maja i „Bogdan“. U knjižnici je radila gospođa Marija Radić. Otac mi je pričao kako je vrstan tekstopisac i kako su mnogi njeni tekstovi uglazbljeni.

Nisam baš puno marila za tu činjenicu, zanimale su me slikovnice, pa knjige s malo manje slika i malo više slova, a onda sam počela gutati doslovno svašta, većinom ono što nije uladičareno kao literatura za moju dob. Sjećam se koliko je bila draga, pristupačna, otvorena. S jedne je strane prštila zadovoljstvom i bilo je tako očito da voli svoj posao, s druge strane sve je to djelovalo blago, baš onako kao da sam svaki puta nakon posudbe knjiga izašla ogrnuta plaštom životnih mudrosti. A kao što sam par redaka gore napisala, kako sam često poželjela posuditi knjigu koja i nije bila za moj uzrast i još danas se sjećam kako bi lagano zanjihala glavom kao da je rekla: ah ti, mala, opet isti problemčić...koji ćemo naravno riješiti.

Uz tu dragu knjižnicu, to drago biće na najljepšem zagrebačkom trgu koje kao da govori: uđite, uđite, mogu vam se dogoditi samo lijepe stvari, vežem gospođu Mariju. I danas me neki naslovi koje sam u ono vrijeme, sve manje odlazeći u kazalište lutaka, a sve više u knjižnicu i pomalo u kazalište, podsjećaju na Mariju.

Nina Raimann

Grafička dizajnerica koja zna što vizualno ne valja u vašem gradu...

Zavisno koliko je tvoja knjiga imala pečatića, ti bi ispao kralj ili kraljica ili smrt ili kobasica. Genijalno, šta ne?

Sjećam se da smo u knjižnicu išli prije treninga na bazenu, a bila je u jednom zametskom neboderu. Nikad nisam htjela da mi knjižničarka pomogne, sama sam htjela birati. Ali najveća fora je bilo igrati “kralj-kraljica-smrt-kobasica” s pečatima datuma na kraju knjige. To je bila brojalica i zavisno koliko je tvoja knjiga imala pečatića, ti bi ispao kralj ili kraljica ili smrt ili kobasica. Genijalno, šta ne?

Martina Čip

Iako indikativnog prezimena više barata s riječima nego s čipovima... 

Veliki fan knjiga i knjižnica postala sam tek pod stare dane - u srednjoj školi.

Nismo baš imali kulturu knjižnica u obitelji, tako da se sjećam jedino one školske i naslovnice Čipolino (valjda mi je ta bila zanimljiva zbog prezimena). Veliki fan knjiga i knjižnica postala sam tek pod stare dane - u srednjoj školi. Jednom sam prilikom odlučila pročitati sve knjige u knjižnici i krenula abecednim redom. Nakon dvije knjige taj se način odabira pokazao promašenim.

Gorana Stipeč Brlić

Arhitektica u magazinskoj postavi...

Istinski uživam u strukovnim knjižnicama od kojih mi je još uvijek najdraža ona fakultetska.

Prva sjećanja na knjižnicu vezana su za riječki Stribor, dječju knjižnicu iz koje sam posuđivala svoje prve lektire, čekala da vrate nastavak "Pet prijatelja" Enid Blyton  koji mi baš nedostaje u nizu, upoznavala prve fantasy likove u "Čudesnoj krljušti" Zvjezdane Odobašić... ali i za centralnu knjižnicu jer su se tamo mogle posuditi oslikane knjige o povijesti velikih carstava, a kasnije i trileri za "odrasle".

U Gradskoj knjižnici otvorila sam svoju prvu e-mail adresu, mislim da je to bilo u tadašnjoj periodici u koju se ulazilo s bočne strane Palače Modello. Imala je nekoliko računala i za to vrijeme ekskluzivan pristup internetu koji se naplaćivao kroz mjesečnu članarinu. Miris starog papira iz starijih knjiga, tišina i šaputanje, listić na zadnjoj stranici s pečatom i datumom posudbe, kazna za zakašnjeli povrat..to je bila knjižnica. Danas rijetko posjećujem knjižnicu i posuđujem knjige, najčešće ih kupujem, a istinski uživam u strukovnim knjižnicama od kojih mi je još uvijek najdraža ona fakultetska, u kojoj sam provela dane istražujući nove brojeve stranih časopisa ili monografije poznatih arhitekata i dizajnera, diveći se grafici, fotografijama, djelima i filozofiji iza izvedbe.

Internet mi je dostupan, na mobitelu ili laptopu, tako da mi ne treba periodika za pristup e-mailu...ali ponovno, veliko je bogatstvo ako imaš knjižnicu u svom gradu koja ti može ponuditi kvalitetno štivo, bilo ono strukovno ili beletristiku, gdje neovisno o financijskom statusu možeš posuđivati 'znanje', zato treba ulagati u knjižnice da ne moram kupovati knjige preko interneta, već da ih mogu prolistati iza ugla svog najdražeg kafića.

Dunja Matić

Vrijedna autorica složenih rečenica... 

Ona je pogledala iskaznicu, pa pogledala mene, pa pogledala u računalo, pa još malo u iskaznicu i još malo u mene.

Kao netko tko se nerijetko i preuveličano voli hvaliti svoji fantastičnim fotografskim pamćenjem, zanimljivo je da nemam baš nijedno sjećanje na svoje najranije dane u knjižnicama. Možda zato što je, zajedno s robom, hranom, doktorskim nalazima, receptima i ostalim sastavnicama života koje dolaze iz vanjskog svijeta, i knjige za mene redovito podizao neki dobri sveobavljajući roditelj. E, al jednom kada mala Dunja je izašla u „svijet“, što je bilo otprilike dvadesetak godina nakon što se to biološki dogodilo, morala je početi sama odlaziti i u knjižnice. Jedna od šarmantnijih uspomena koja me veže uz prostor knjižnice vraća nas na početak ne tako daleke 2013 godine. Bila sam se upravo preselila u svoj novi visoko-vežički dom i primorana sporošću ljudi koji, evo samo što vam nisu došli instalirati internete, po svoju dozu svijeta sam odlazila u knjižnicu, na njihova knjižnička računala. Pri ulasku, javila sam se teti na pultu sa svojom članskom iskaznicom. Ona je pogledala iskaznicu, pa pogledala mene, pa pogledala u računalo, pa još malo u iskaznicu i još malo u mene.

-          Dunja Matić? – pitala je teta knjižničarka.

-          Da.

-          Hrvatski bog Miroslav, Dunja Matić?

-          Ummm...da?

Trebalo mi je neko vrijeme da se prisjetim. Hrvatski bog Miroslav bio je jedan od prvih mojih objavljenih radova, star tada sigurno oko 4 godine, izašao u prvom izdanju našeg fakultetskog časopisa Drugosti. Da ga je teta knjižničarka nekim slučajem pročitala tada i zapamtila me, to bi bilo toliko bizarno da bi postalo i prilično laskavo. Umjesto toga, dogodilo se nešto simpatičnije. Teta knjižničarka je u tom trenutku okrenula prema meni zaslon svog računala na kojem je stajao moj stari, stari tekst, kojeg su iz tiskanog izdanja Drugosti u nekom trenutku preselili na Hrčak.

-          Evo, izgleda da te upravo čitam. – Odgovorila je teta knjižničarka.

Pohvalila je moj tekst, na temelju njega pretpostavila da mi „u glavi nije lako“ i zaključila kako se ovakve stvari nikada ne događaju slučajno. Mene je samo razveselila čarobnost tog neobičnog sinkroniciteta. A knjižnice same po sebi, često jesu neka prilično čarobna mjesta.

Sjećam se da sam tog dana posudila knjigu „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Calvina. Prelazeći preko semafora između knjižnice i Korza, okrenula sam na, ako se ne varam, 11. stranicu knjige, na kojoj je Calvino upravo sugerirao svom bezimenom čitatelju, da barem pričeka dok ne dođe kući, pa onda krene čitati knjigu. Dobro, dobro, pomislila sam i preklopila knjigu. Dosta podudarnosti za jedno popodne.  

Irena Lukšić

Književnica, urednica, prevoditeljica. Naš znalac o fascinantnim pričama klasika... 

Mene je tamo čekala samo jedna knjiga, ona sa životinjama i veseljakom koji kaže da je sve lijepo dok ima kave i rakije.

Možda su sve knjižnice pomalo nalik jedna na drugu, ali ona koju smo prvu posjetili posebna je, drukčija od svih ostalih u kojima smo posuđivali knjige, učili ili nastupali. Tako je barem bilo u mom slučaju.

I danas pamtim tu staru, činovničku zgradu u Dugoj Resi koja je u prizemlju imala biblioteku. Na pročelju nije bilo ničeg zanimljivoga za gledati, nikakvih natpisa ili črčkarija, a prozori, vječno zastrti sivim zavjesama, sugerirali su da unutra nema živih bića. Zato sam kraj te zgrade prolazila šutke i nikada se nisam interesirala što se krije među debelim zidovima. Jednog dana, međutim, mama me uzela za ruku i uvela u strašni prostor biblioteke. Prekasno sam shvatila gdje sam se to našla: ona je već počela ispitivati knjižničarku imaju li Tonija Krögera Thomasa Manna. Kad se žena izgubila iza bijelog zida, pokušala sam pobjeći no mama me sustigla i vratila pred bijeli zid s prozorčićem na kojemu su se izdavale knjige.

Imala sam pet ili šest godina i mislila sam da ću umrijeti od straha. Što će to teta knjižničarka donijeti? Neko čudovište? Zlu vješticu? Opasnu zmiju? Žena se ubrzo vratila s dvije knjige: jednu je pružila mami, Tonija Krögera, a drugu meni. Moja knjiga bila je puna slika raznih životinja, kokoši, pasa, konja, krava i mačaka a na dnu prve stranice bio je neki veseljak i nešto je pisalo. Mama je pročitala tekst i nasmijala se: eto, piše da je sve lijepo dok ima kave i rakije. To me toliko oraspoložilo da sam ubuduće jedva čekala da mama ide po nove knjige u biblioteku. Mene je tamo čekala samo jedna knjiga, ona sa životinjama i veseljakom koji kaže da je sve lijepo dok ima kave i rakije.

Od tada sam prizemlje u staroj, sivoj zgradi u središtu Duge Rese nosila u sjećanju kao knjižnicu s jednom knjigom, knjigom u kojoj piše da je sve lijepo dok ima kave i rakije. I upravo od te prve, vesele slikovnice, započelo je moje zanimanje za sve ostale knjige na svijetu.

Ivana Sudan

"Nedopričljiva" članica koja i dobro piše...

Čudesna mjesta u kojima žive knjige doista su važan komadić magije u ovom bezjačkom svijetu gdje je inače nema.

Odmalena sam vjerovala da postoje neki drugi uzbudljivi i čarobni svjetovi osim ovog u kojem živim, a knjižnice su mi poput magičnih portala omogućivale da u njih povremeno pobjegnem. Prvu i glavnu ulogu u stvaranju moje velike ljubavi prema čitanju imale su upravo knjižnice – od one male osnovnoškolske knjižnice u kojoj sam često varala lektire drugim knjigama s polica do njezine velike sestre, riječke gradske knjižnice, čiji sam ponosni član danas.

Prema tetama knjižničarkama uvijek sam imala osjećaj strahopoštovanja jer su u mojim očima odrađivale vrlo važan i ozbiljan posao: čuvale su knjige i pazile da im se ništa ne dogodi. Pritom su odavale dojam strogoće, dostojanstva, pa čak i određene nedodirljivosti. Kao član čitateljskog kluba, dobila sam priliku osobno upoznati neke od njih i na vlastitu radost shvatila da nisu baš tako stroge i ozbiljne kao što se čini. Naprotiv, riječ je o vrlo toplim, veselim i dragim osobama koje su baš poput mene pasionirani čitači.

Poznanstvo s njima pomoglo mi je da shvatim da je istina ono u što sam uvijek potajno vjerovala – knjižničarke i knjižničari zbilja jesu superjunaci, a ta čudesna mjesta u kojima žive knjige doista su važan komadić magije u ovom bezjačkom svijetu gdje je inače nema.

Kristian Benić

Urednički malj...

U društvu nas je bilo jedno dvadeset i baš nitko nije bio član Gradske knjižnice Rijeka. Mislim da bi natukli onoga tko je bio. 

Pisao sam sto puta o Škurinjama, školi, razvoju u čitatelja... Jedini detalj koji još možda nisam istaknuo je činjenica da je ta knjižnica u OŠ Ivana Zajca odnosno Ive Lole Ribara, kako se škola zvala još tih nekih mjesec dana u jesen 1991. godine prije nego što su sve biste narodnog heroja svečano bačene u zemlju pored škole, bila i mjesto gdje smo išli gledati Družbu Pere Kvržice ili Vlak u snijegu na crno bijelom televizoru. Mislim da smo to gledali jedno 25 puta s raznim učiteljima i profesorima. Naime, te dvije VHS kazete su jedine bile bar donekle zabavne. Nemam pojma kako se zvala školska knjižničarka, ali sjećam se da mi je jedno dvije godine bila razrednica. Šteta, bila je ok likica, korektna, a ni knjižnica nije bila neugodna... Samo nas su tada više zanimale petarde, Nintendo i naše kvartovsko igralište. Postoji i jedan sociološki detalj - sredinom devedesetih starci nas nisu razvozili po gradu na razne aktivnosti kao što je postao slučaj od ranih 2000.-ih što sam uočio prema odrastanju mlađe sestre, a uostalom brinuli su ih rat, njegove posljedice i privatizacijski džumbus. U društvu nas je bilo jedno dvadeset i baš nitko nije bio član Gradske knjižnice Rijeka. Mislim da bi natukli onoga tko je bio. Na Škurinjama nismo ni imali ogranak, pa nismo znali što propuštamo. Ono što smo dobili umjesto knjižnice je prvi veći dućan u Rijeci - Getro. Baš bezveze.  

Rafaela Rudelić

Mladost iz magazinske postave... 

Baš nikada nisam voljela spavati, a možda pogotovo otkada sam naučila čitati pa se spavanje činilo kao neoprostiv gubitak vremena.

Bez obzira na to što se već neko vrijeme mnogo više krećem po drugim odjelima Gradske knjižnice Rijeka, mislim da će Dječji odjel Stribor zauvijek u meni izazivati onaj osjećaj koji imaš samo kada se vraćaš doma. Postala sam članica Stribora u vrtiću pa su me Pigulica, Kästnerove blizanke i Pet prijatelja spašavali od dosade za vrijeme obaveznog popodnevnog spavanja, jer baš nikada nisam voljela spavati, a možda pogotovo otkada sam naučila čitati pa se spavanje činilo kao neoprostiv gubitak vremena ako umjesto toga mogu pročitati još jednu knjigu. Ili možda po petnaesti put istu poput spomenutih Blizanki, zbog čega sam bila jako sretna kada je došlo novo izdanje jer sam mislila da mama i tata neće komentirati: ''Pa nije moguće da opet čitaš Blizanke!'' ako vide drugačiju naslovnicu.

U Striboru sam i gledala filmove, sudjelovala u kvizovima znanja, koristila kompjutor dok ga još nisam imala doma, sretala prijatelje na kraju ljeta prije nego što bi počela škola pa bi naše oduševljeno vrištanje jer se ponovno vidimo nasmijavalo knjižničarke (naravno da je ono njihovo poznato ušutkavanje svakog šapata u knjižnici stereotip). Krajem osnovne škole Stribor je svima u razredu postao omiljeno mjesto za druženje poslije škole, pogotovo kada smo postali ''kul'' i mogli koristiti teen kutak, gdje smo slušali CD-e i čitali časopise. Rastanak od Stribora pao mi je toliko teško da mi je u prvom srednje on ostao utočište kada sam (ako još idete u školu, preskočite ovu rečenicu ) bježala iz škole upravo u striborski teen kutak i čitala knjige koje sam htjela, a ne one koje sam morala.

Knjižničarkama u Striboru zahvalna sam na brojnim lijepim uspomenama, a zamjeram im samo to što su jednom prilikom spomenule mojoj mami da sam jedna od rijetkih srednjoškolki koja i dalje provodi mnogo vremena u Striboru, što ju je iznenadilo s obzirom na to da s njom ipak nisam podijelila lokaciju svojeg najdražeg utočišta za markiranje.

Bojan Mušćet

"Dvabodaš", kako nam voli reći... 

Danas živim preko puta kvartovske knjižnice i redovno je posjećujem, sretan jer su u njoj odabrana djela iz portfelja Sergija Bonellija i još puno stripova.

Knjižnica Osnovne škole Pećine bilo je mjesto gdje mi je predivna knjižničarka, gospođa Tulić neuspješno pokušavala objasniti kako 'Orlovi rano lete' i 'Slavno vojevanje' Branka Ćopića nisu još štivo za klinca iz trećeg razreda osnovne. Ja sam, pak, neuspješno njoj pokušavao objasniti da bi knjižnica trebala imati i odabrana djela iz portfelja Sergija Bonellija, s pustolovinama komandanta Marka, Velikog Bleka, Texa Willera i ostalih.

Sjećam se kako je u knjižnicu jednom došao Mladen Kušec. Svi smo kupili njegovu knjigu 'Volim te' i svima je posvetu započeo s "Dragom...", jedino je meni napisao "Prijatelju Bojanu". Vau, oni su bili obični dragi učenici, a ja sam postao prijatelj Mladenu Kušecu. Bio sam jako ponosan, premda očito bez pravog razloga.

Danas živim preko puta kvartovske knjižnice i redovno je posjećujem, sretan jer su u njoj odabrana djela iz portfelja Sergija Bonellija i još puno stripova. I ne samo to, u knjižnici se mogu posuditi CD-ovi i glazbeni DVD-ovi prilično alternativnih žanrova suvremene glazbe. Punker knjižničar kojeg srećem na koncertima upravo takvog tipa glazbe s neskrivenim mi je ponosnom rekao kako je upravo on to odabrao. Kao da je bilo ikakve sumnje.

Nekako sam imao osjećaj da je on 'prijatelju Bojanu' nabavio sadržaj za koji bih se zakleo da ga nitko neće potražiti u knjižnici, npr. kolekciju najboljih pjesama Motorheada.

Lari Šeta

Uglazbljena duša...

Zahvaljujući tadašnjem novitetu iz prve polovice dvijetisućitih godina, izgrađena je moja osobnost strastvenog zaljubljenika u glazbu, film i književnost.

Dolazeći na svijet kao nesavršeno biće, čovjek ne umije imati predodžbu u kojoj je mjeri okružen glazbom, zato, njemu ili njoj kao budućoj uklopljenoj jedinki tradicionalnog i pretežito otuđenog društva puno puta najdražima ostaju oni najranije proživljeni trenuci voljenja od strane njihovih roditelja, rodbine i prijatelja, u razdoblju života kada je, gledajući iz današnje perspektive odrasle osobe, biti dijete bilo prekrasno iskustvo.

A odista srcu priraslo, nerijetko uz prisutnost tebi bliskog djeteta po godinama, značilo je igrati se u svojoj ili očevoj spavaćoj sobi. I dok je zaigrano momče u meni obožavalo svaku novokupljenu igračku, ona druga, nesvjesno zrela  polovica dječačke nutrine voljela je provoditi vrijeme, začuđeno vireći u onaj kut ormara, gdje je mjesto pronalazila roditeljska kolekcija kupljenih ili darovanih gramofonskih ploča, ogledavši ljepotu djetinjstva (i mladenačkih godina) potpisnika ovih redaka u albumima Olivera Dragojevića, ABBE, Bijelog dugmeta, Raya Charlesa, Williea Nelsona, Bee Geesa, Fatsa Domina, Arethe Franklin, Johnnyja Casha i niza drugih nezaobilaznih imena u povijesti popularne glazbe, ali i u odlično prodavanom soundtracku filmske uspješnice "Briljantin".

Glazbu sam, dakle, u općenitom smislu kasnije obgrlio objema rukama, prihvativši ju kao vječnog suputnika na zavodljivim i nepredvidljivim životnim stranputicama, u zrelijim godinama mladosti.

Onaj drugi, podjednako primamljiv način upijanja uhu ugodnih melodija bio je slušanje izvođača na audio kasetama. Naročito pamtim i danas koliko bih puta svirao određenu kasetu dok se ona ne bi do kraja izlizala, neovisno radilo li se o Zagrebačkim mališanima (album "Kad si sretan") ili o Severini u njenom ranom, tek propupalom razdoblju karijere (album "Dalmatinka")

Otvorenje preuređenog Ogranka Turnić 2003. godine, u sklopu djelovanja Gradske knjižnice Rijeka, smatram jednim od najvažnijih događaja tijekom (i ne samo mog) tinejdžerskog razdoblja; većim dijelom, zahvaljujući tadašnjem novitetu iz prve polovice dvijetisućitih godina, izgrađena je moja osobnost strastvenog zaljubljenika u glazbu, film i književnost. 

Zato je važno napomenuti da ključna uloga knjižnice u ova, skoro već proživljena dva desetljeća, obilježena postavljanjem iste u samo središte multimedijalnosti, postaje poticanje razvoja kreativnosti mladih ljudi i osmišljavanje čarolije dječjeg maštanja, uporno trudeći se pružiti drugačiji i neopterećeniji pogled na svijet potonje spomenutih bića, predstavljajući ujedno i kontrapunkt  spram pogrešnosti temelja na kojima je izgrađen već podugo nepromijenjen hrvatski obrazovni sustav.

Potrebit odmak od životne zbilje, prvenstveno vidljiv u godinama slabijeg spominjanja ekonomske krize na svjetskoj razini, i nešto u manjem obujmu tijekom grublje sadašnjosti, na osoban način osjetih više puta, gladan čitanja i upijanja novih informacija, s oduševljenjem nebrojeno puta izgubivši vrijeme u raznim ograncima Gradske knjižnice Rijeka.

Proces gubljenja također me obuzimao dok prstima prebirah po mnogobrojnim albumima i kompilacijama, zastupljenima na policama najdraže knjižnice, s dušom djeteta nanovo radujući se svakom novitetu sa svjetske glazbene scene, no emocija radosti uistinu me podizala čim ugledah još bogatiju diskografiju (u odnosu na prije) meni nekog vrlo dragog solista ili benda. 

Iz navedenih razloga tako nisam sastavio svoju listu najdražih ili najboljih albuma svih vremena za vas, dragi čitatelji, jer ako nije objavljen novi studijski album, onda se sastavljaju mnoge kompilacije, većinske s namjerom približiti ostavštinu glazbenika, glazbenice ili benda novoj generaciji. A koliko je samo dragulja bilo na cijelom nizu poslušanih albuma, e, to je tema za zaseban razgovor, kao i činjenica o sve slabijem posuđivanju (i kupnji) glazbenih CD-a, čemu svjedoči dominantan osjećaj uvučenosti u vlastitu kolotečinu života.

Vjekoslava Jurdana i Jasna Gržinić

Najljepše bibliobusno sjećanje blizanki koje su kasnije doktorirale književnost... 

Strogo je pregledavao vraćene knjige, nije ništa smjelo biti na njima, ni zarez ni uho, sve je moralo štimati.

Tako smo već s četiri godine pomalo čitale. I, onda, na Zvoneću je dolazio bibliobus. O, to je bilo tako magično, taj čovjek koji je vozio bibliobus, pa miris tih knjiga, listanje, bilo je to kao da idete na hodočašće. Trenuci kada smo vraćale te knjige, uzimale nove, sve je to bila čarolija. Strogo je pregledavao vraćene knjige, nije ništa smjelo biti na njima, ni zarez ni uho, sve je moralo štimati.

Ali koliko god smo bile odgajane i disciplinirane, djeca k’o djeca. Jednom smo se igrale u nekoj šumi, zaboravile koji je dan, a bibliobus je došao. Čekao nas je i kad je vidio da nas nema, knjižničar je zvao, onako strogo, na sav glas: “Jasna, Vjekoslava!” A mi smo se u zvonejskoj šumi ukočile kad smo ga čule, brzo se sjurile u kuću po knjige i sve mu ih vratile.

Ana Širola

Znate ju kao knjižničarku...

Ja se njih sjećam kao toplih, susretljivih čuvarica blaga koje su uvijek bile spremne pomoći.

Neka od najranijih i najdražih sjećanja vežem uz stari ogranak Zamet, gdje sam znala provesti sate i sate lutajući među policama i birajući knjige koje sam naprosto gutala. Dvije knjižničarke koje su radile u to vrijeme, Ružica i Ankica, godinama su mi kasnije postale drage kolegice. One me se sjećaju kao tihe, samozatajne djevojčice koja je po cijele dane "visjela" u knjižnici ali nikad nije gnjavila, što mi je bilo drago čuti jer nitko ne voli gnjavatore.

Ja se njih sjećam kao toplih, susretljivih čuvarica blaga koje su uvijek bile spremne pomoći. Kada sam pročitala sve dječje knjige, molila sam ih da mi dopuste posuđivati knjige za odrasle (u ta davna vremena, djeca su imala posebne iskaznice) i one su mi to, na moje posvemašnje oduševljenje, dopustile. Iako sam pročitala goleme količine popriličnog šunda, koji me u to vrijeme opčarao (Konsalik, Danielle Steel i slični biseri), tada se otprilike rodila i moja dugovječna romansa s gospodinom Stephenom Kingom kojeg i dan danas kujem u zvijezde.

Moje dvije knjižničarke uvelike su zaslužne za moju ljubav prema knjižnicama i knjigama, kao i za moj odabir poziva. Tko ne bi htio biti poput njih?!?!  

Andreja Silić Švonja

I nju znate kao knjižničarku...

Tražile smo i spremale knjige na police, učile o knjižnim kartončićima i učeničkim džepićima.

Budisava Tijan bila je knjižničarka u Osnovnoj školi Gornja Vežica. Ulijevala je strahopoštovanje jednostavnošću, odlučnošću i ozbiljnošću. Jesu li tomu kumovala kašnjenja s povratom knjiga, ili je to bila siva kuta, sijede vlasi i odrješit nastup, više se ne sjećam.

Svakako, reda je u knjižnici moralo biti. U starijim razredima osnovne škole priključila sam se svojim prijateljicama iz razreda u slobodnoj aktivnosti pod nazivom Mali knjižničari. Povukle su me svojim oduševljenjem ovom slobodnom aktivnošću. U sklopu Malih knjižničara čitale smo Bijelo ciganče, Besu, Tessu iz porodice D'Uberville i još mnogo toga. Tražile smo i spremale knjige na police, učile o knjižnim kartončićima i učeničkim džepićima. Neke male knjižničarke ostale su gutačice knjiga - znam to kad ih sretnem u knjižnici ili na susretu osnovnoškolske ekipe, a ja sam, eto, igrom slučaja ili sudbine, postala knjižničarka u Gradskoj knjižnici Rijeka.

Posljednji put knjižničarku Budisavu Tijan vidjela sam prije četiri godine u Narodnoj čitaonici na predstavljanju zbirki poezije Glas hridi i Crveno sidro Jadranke Orlić. Javila sam joj se. Razgovarale smo i bilo joj je drago. Obje smo uživale prisjećajući se minulih dana.

Miroslav Cmuk

Tekstualni hiperproduktivac...

Pamtim boravak u ravnateljevom uredu, ali ne i "knjižnicu".

U mojoj osnovnoj školi prije dvadesetak godina nije radio profesionalni knjižničar. Tko zna kada je zapravo zaposlena osoba s diplomom. Za razmjenu knjiga u nižim razredima bile su tada zadužene razredne učiteljice, svaka za svoj razred. Učiteljice hrvatskoga jezika posuđivale su knjige učenicima viših razreda, time bi im se vjerojatno dopunjavala satnica. I danas je tako u manjim sredinama, posebice u područnim školama. Neka djeca dobiju člansku iskaznicu tek u petom razredu pa počnu posjećivati knjižnicu u većoj, manjoj ili umjerenoj mjeri. Koja je umjerena mjera?

Prostor nalik maloj knjižnici nalazio se blizu ravnateljevog ureda. Kako sam već u prvom razredu bio na glasu kao nemirno dijete, brzo sam prošao kroz "knjižnicu" kako bih upoznao ravnatelja. Pamtim boravak u ravnateljevom uredu, ali ne i "knjižnicu". Sjećam se da nas je ravnatelj poredao u vrstu, da je vikao na nas i uhvatio nas za čuperak pored uha. Metoda i prijetnje bile su uspješne, jedno vrijeme nisam prolazio kroz "knjižnicu".

Od petog razreda samostalno sam posuđivao knjige. U "knjižnici" nije bilo mjesta za čitanje i pisanje zadaće. A i tko bi to radio u blizini ravnatelja? Police su bile malobrojne, prepune i visoke. Učiteljica bi se morala penjati po ljestvama da bi došla do određenih naslova. To je veselilo pojedine fakine koji su koristili priliku pa promatrali učiteljičine noge. Pao bi i pokoji učenički komentar. Ja nisam komentirao, već bih samo promatrao! Bio sam, reklo bi se, sramežljiv. Drugim riječima, kukavica! ;)

Blagodati knjižnice upoznao sam tek u srednjoj školi. Ista sredina, no knjižnica ogromanjska. Kako mi je raspored sati bio poput sira, pun rupa, slobodno vrijeme provodio sam u knjižnici. Za stolom bih čitao Matoša, Ujevića i ostatak pjesničke ekipe, a između polica guštao u filozofskim knjigama. Kako je u cijeloj knjižnici bio tepih, nije mi bio problem boraviti između polica. Osoblje me toleriralo. Kako bih ja reagirao da mi dijete čita i sjedi na podu? Ne bih znao. U mojoj maloj školskoj knjižnici sve police su uz zid. U pravilu sjede na stolicama, na podu i nema previše mjesta za sjedenje.

Dario Abram

The Lektor i nema veze s Hanibalom...

Ljudi koje sam u njemu upoznao postali su sastavni dio moje svakodnevnice kao i svega što stvaram, i sasvim je lijepo znati da na njih uvijek možeš računati.

Moj je prvi susret s knjižnicom bio davne 1997. i to u prostoru školske knjižnice Osnovne škole Podmurvice. Bio sam sastavni dio generacije koja je dočekala veći, ugodniji prostor knjižnice, koji se iz dana u dan mijenjao, širio, prilagođavao svim korisnicima – i učiteljima i učenicima. Dapače, djeca su bili svojevrsni dizajneri svega što je i danas tako posebnom čini. :) Svakako se sjećam i školske knjižničarke Alide Devčić Crnčić, koja je pomno pazila da sav inventar bude spreman za korištenje te svačiji boravak u knjižnici učinila posebnim.

Tako su prolazile godine i godine obrazovanja dok me sudba zvana Studentski čitateljski klub nije povezala s Dječjim odjelom Gradske knjižnice Rijeka. Zapravo, Verena me tada podsjetila da moji korijeni povezanosti sa Striborom sežu još u doba radionice crtanja stripova s Ivanom Miškovićem u Narodnoj čitaonici, a što sam u potpunosti zaboravio. Moram priznati, Stribor mi je u međuvremenu postao drugim domom. Štoviše – utočištem. Ljudi koje sam u njemu upoznao postali su sastavni dio moje svakodnevnice kao i svega što stvaram, i sasvim je lijepo znati da na njih uvijek možeš računati. Bez obzira na internet (mada i po tom pitanju GKR fantastično napreduje!), knjižnica je mjesto koje okuplja ljude sve dobi i svih svjetonazora. Rijetkost je na jednome mjestu uočiti toliko raznoraznih hodajućih priča koje spajaju i djelatnici knjižnice i želja za čitanjem.

Uostalom, premda sam (trenutno) mlad profesor, neke svoje učenike već godinama pratim još od radionica u GKR-u. Roditelji rado djeci u najranijoj dobi pružaju uvid u bogatstvo svijeta riječi i slika, što im pomaže da stasaju u osebujnije, svestranije odrasle osobe. Takvih nam ljudi nedostaje, takve osobe knjižnica odgaja, takve umove ona oblikuje. Zašto se pak i kao odrasla osoba neprestano vraćam knjižnici i provodim vrijeme u njoj? Jer su joj zidovi obloženi razumijevanjem, prepuni prozora u neke nove avanture. I ma koliko dan bio glasan, knjižnica mi je uvijek bila zaliha tišine. Ne osuđuje, ne straši, ne razdvaja. U njoj pronalazite djeliće sebe koje ste, odrastajući, smatrali izgubljenima. :)

Verena Tibljaš

Knjižničarka iz Staklenika...

I sad su žive slike tih ruku koje joj pečatiraju datume u osam prekrasnih knjiga, osam kartončića koji liježu u osam kartonskih džepića, zagrljaja u kojem osam knjiga s njome trči kući...

Sjedila je, uspravna i ozbiljna, u školskoj knjižnici i posuđivala knjige. I kao takva, moja prva knjižničarka, neće dobiti ni retka više.

Prevarila sam je, samo nekoliko mjeseci kasnije, u tek otvorenoj, maloj turnićkoj knjižnici s knjižničarkom koja je imala "ono nešto". Oči koje se smiješe, toplinu koja ti kaže da joj je drago što si tu, osjećaj za djecu s kojom ne treba trošiti riječi. Ali je znala. Točno je znala kad i što treba reći. Djevojčici koja širom otvorenih očiju stoji ukopana na vratima knjižnice zagledana u stolić na kojem se, još i sad ih jasno vidi, svojim novim ruhom hvali sedam ilustriranih Hajdica i jedna narančasta debela knjiga priča o životinjama – svaka na hrpici istih primjeraka. Brda novih knjiga, a sve prekrasne! Pušta ju da proživi doživljaj i sa smiješkom postavlja pravo pitanje: „Ti bi ih sad najradije sve ponijela kući odjednom, je l' da?“

Djevojčica s nevjericom gleda u tog anđela koji joj čita misli i bojažljivo cijedi: „Pa bi, ali znam da smijem samo dvije…“

A na to će anđeo: „Ma znam ja da ti brzo čitaš i da ćeš opet sutra biti tu. Ponesi ih sve. Ne događa se ovakvo nešto svaki dan.“

Taj val sreće koji je tog časa preplavio djevojčicu ona neće zaboraviti dok je živa. I sad su žive slike tih ruku koje joj pečatiraju datume u osam prekrasnih knjiga, osam kartončića koji liježu u osam kartonskih džepića, zagrljaja u kojem osam knjiga s njome trči kući, kuhinjskog stola na koji se baca potrbuške, otvara jednu od njih (da, sad i njoj to izgleda nekako čudno?!) i uranja u svoj omiljeni svijet, a sutra brzo trči vratiti knjige kako njen anđeo ne bi imao problema zbog nje (da, u drugoj smjeni je radila još jedna uspravna, ozbiljna knjižničarka koja je posuđivala knjige…).

Puno kasnije djevojčica i sama postaje knjižničarka (u istoj toj knjižnici, ponekad i uz rame svom anđelu) i danas zna da je sreća s ove strane pulta jednaka sreći s one kad pažljivo promatraš.

Marija Ott

Zaljubljen u dnevnike, čitanje od malih nogu... 

Biblioteka je za mene i danas pojam slobodnog izbora.

Možda zvuči kao floskula, ali uvijek sam mislila da je jedini problem s knjigama što ih na svijetu ima previše pa ih neću stići sve pročitati. Čitala sam stalno, sve što mi je došlo pod ruku.  Puno smo knjiga imali kod kuće, mogla sam samo posegnuti rukom i odabrati neku koja mi se sviđa. Zato sam često birala prekomplicirane naslove, neke za koje sam bila premlada.

U ranom pubertetu sam čitala Parfem Patricka Süskinda i taj je roman na mene ostavio jaki dojam – osjećala sam se pomalo kao da čitam neku zabranjenu literaturu, iako pojma zabranjenog u vezi s knjigama nikad nije bilo.

A knjižnice? Ne sjećam se kad sam ih počela posjećivati - čini mi se oduvijek. Iz djetinjstva najviše pamtim odlaske u biblioteku na Cvjetnom trgu, knjižnicu Bogdana Ogrizovića. Tata je radio u blizini i tamo sam često boravila. Osobito sam voljela sjediti na galeriji i čitati – lebdeći tako u nekom međusvijetu, ni na nebu ni na zemlji, tamo kamo su me odvodile i knjige. Knjižnicu sam uvijek doživljavala kao mjesto slobode. Za razliku od škole koja je propisivala i određivala, premalo me motivirajući, biblioteka je za mene i danas pojam slobodnog izbora. Možeš s police uzeti knjigu samo zato jer ima privlačna slova, ili posegnuti za nekom fantastičnog, misterioznog naslova i dugih nerazumljivih riječi, teško izgovorljivih, kao što su Mali lord Fountleroy ili Doktor Dolittle. Jedna takva je bila i Brežuljak Voteršip, roman engleskog pisca Richarda Adamsa kojeg sam baš u toj knjižnici čitala i iščitavala u Nolitovom izdanju, s bijelim mekanim koricama na kojima je bio crno-bijeli zec. Stalno sam mogla biti u tom romanu, pratiti sudbinu kunića koji su krenuli u potragu za boljim životom, i kad bih birala knjigu koja je na mene u djetinjstvu ostavila najveći utjecaj, to bi sigurno bila ta. 

U knjižnici Bogdan Ogrizović imali su i knjige i slikovnice na stranim jezicima, i to je također otvaralo nove svjetove. Bila je tamo jedna sitna, ljubazna, tiha i plava knjižničarka koja bi mi znala preporučiti knjigu i s kojom bih dugo razgovarala o onome što sam čitala. Zatim je tu bila knjižničarka Jasna koja je danas ravnateljica i vrlo aktivno promišlja mjesto knjižnica u društvu. Ali kad pomislim na tu knjižnicu i vrijeme provedeno tamo, shvaćam da nije stvar samo u knjižničarkama, njihovoj ljubaznosti, njihovom primjećivanju introvertiranih osoba koje zapravo s malo kime razgovaraju – jer vezala sam se jednako za prostor. Prostor prepun knjiga, ljudi koji dolaze čitati i razumiju se u tišini, ponekad samo pogledavaju s odobravanjem, bez riječi, i ne poznajući se. Još uvijek se tamo osjećam kao kod kuće. Ta knjižnica je otvorena, nudi mogućnost slobodnog izražavanja, svatko tu može doći i posegnuti za maštom, za znanjem, za mišljenjem. Danas oni svoju inkluzivnost potvrđuju i svakodnevnim tribinama i promocijama na kojima se obrađuju različite kulturne i društvene teme. 

Knjižnica je jedno od mojih najdražih mjesta. Prilika za otkrivanje stalno novih pisaca i naslova, beskrajno sastavljanje nikad do kraja iščitanih popisa knjiga koje treba čitati, za ono što najviše volim - neprekinuti krug njuškanja i čitanja knjiga. Kao što je napisala Rosa Montero: „Prestati pisati može biti ludost, kaos, patnja, ali prestati čitati donosi trenutačnu smrt. Svijet bez knjiga svijet je bez atmosfere, poput Marsa. Nezamislivo, nenastanjeno mjesto."

Anda Bukvić

Autorica specifične vedrine... 

Lijepu bih kartografiju svoga života mogla iscrtati spajajući točke na kojima su se smjestile biblioteke.

Knjižnice volim oduvijek, a ako ćemo precizno, od 1985. – sjećam se tog datuma na svojoj prvoj iskaznici Gradske knjižnice u Metkoviću. Čini mi se da je bio plavi taj članski kartončić, a htjela sam rozi. Ili obrnuto. Nije to bio prostran ni demokratičan prostor, moja prva knjižnica – police su bile metalne, zbijene i prašnjave, često u polumraku, a dio inventara nalazio se u staklenim vitrinama od poda do stropa, i staklo bi zazvečalo kad bi se otvorila ili zatvorila vrata.

Nije to bio ni ugodan prostor za boravak duži od ovo-ću-uzeti-a-ovo-vraćam, ali isporučio mi je beskonačno mnogo sretnih trenutaka kroz svoj bogati fond. I osnovnoškolska knjižnica, koju sam upoznala par godina poslije, nikako mu nije mogla konkurirati, mada je bila otvorena, svijetla i s udobnim stolcima i stolovima. U srednjoj školi su se ta dva koncepta spojila – mjesto s nepreglednim metrima knjiga, svijetlo, osunčano, mjesto za druženje i mjesto za tišinu, i čovjek koji je doslovce živio unutra i s kojim sam se skužila čim sam prvi put prešla prag njegovog svijeta. Pusti lektiru, čitaj ovo, i ovo, i ovo, i ovo. I još ovo, i još ovo, a evo i zašto, i ako raj postoji, onda je to knjižnica. Imala sam svog vlastitog Borgesa i prije nego što sam znala da ovaj argentinski uopće postoji.

Onda mi kronološki dolazi knjižnica Goethe instituta u Zagrebu, stol do prozora, vlastita lampa, i ispred mene uglavnom enciklopedije i rječnici. Kvartovske knjižnice po Zagrebu, redom, i po principu koja je najbliža. Najmanja i najšarmantnija knjižnica u najstudentskijem njemačkom gradu, s najsjedijim i najmudrijim knjižničarem, koji mi je odmah ispod pulta izvadio svoje preporuke, a dok je hodao po škripavim tavanskim daskama i među svojim knjigama, mislila sam da bi mu bolje pristajao London Harryja Pottera nego Heidelberg. I po preporukama se pokazalo da je znao odlično čarati.

U svakom gradu u kojem sam se našla, imala sam svoju knjižnicu, i kad malo bolje razmislim, lijepu bih kartografiju svoga života mogla iscrtati spajajući točke na kojima su se smjestile biblioteke. I neka elektroničkih knjiga i audioknjiga koje redovito konzumiram, i vlastite kućne knjižnice koja je hipertrofirala u međuvremenu – uvijek nađem neki razlog zbog kojeg su mi knjižnice i dalje dragocjene i nezamjenjive.

Jagoda Prebeg

Ljubiteljica knjiga i autorica kratkih priča

Ti prvi susreti s knjigami i knjižnicami, ako su lipi, obilježe nan život i ta jubav ustane zavavik. Osjetiš da te knjige vole i ti voliš njih.

Tako se ja sjećan svoje prve knjižnice. Stara tesna škola va Jelenju ni imela mesta za knjižnicu pa j bila smještena va montažnu drvenu baraku. Z jedne strane te barake je bila jedna učionica a z druge strane knjižnica. Mala prostorija a tako ugodna i tepla kako samo va drvenih kućah more bit. A stalaže pune knjig i za veli i za mići, od slikovnice do enciklopedije i ćirilice i latinice...

Jedan svećenik je jedanput va propovjedi rekal „taj susret u posljednji dan bit će zagrljaj s osobom koju najviše volim“. Va moj posljednji dan pustite me va našu staru knjižnicu va baraki i niš drugo mi ne rabi. Te barake va Jelenju zdavna već ni, zrušili su ju kad su delali novu cestu za cimiter. Ali sigurna san da tamo gori nigdi još postoji.

Art mašina

Rukotvorni magazinski začin.

Nekad smo se šuljale između polica i sramežljivo se raspitivale o naslovima koje smo htjele čitati. Danas smo već sigurnije i hrabro koračamo kroz projekte na kojima surađujemo s knjižnicom.

Jelena Pervan

Netko tko smisli formulaciju da njene tete knjižničarke mirišu na danske kekse...

Moje su tete knjižničarke nešto između Petra Pana i Mary Poppins. Zapele između stvarnosti i snova, života i priče.

Pisci i piskinje za djecu, zna se, imaju povlaštene položaje u teta knjižničarki.

I pokojeg barbe knjižničara. Tako rijetkog, kao komad jagode u jogurtu od jagode.

Položaji su to koji se stječu morem održanih književnih susreta, radionica i pričaonica.

Odnosi su to koji se teško mogu opisati nekome tko i sam nije iskusio takvu povlasticu.

Imati svoje tete knjižničarke. Koja divnost!

Moja je velika radost da u svakom dijelu zemlje imam barem jednu, svoju, najdražu.

Moje tete knjižničarke sve su redom bivše zaposlenice Wonkine tvornice čokolade. Na svojim suknjama uvijek imaju toliko džepova, a svaki od tih džepova punjen čokoladicama, bombonicama, žvakalicama kao knedle šljivama i štrudle jabukama.

Njihove su odaje bogate kao seoske smočnice, svake sezone prepune novih teglica ukiseljenih slova koje čekaju da ih otvoriš i ponjušiš. Iz njihovih se odaja, baš kao s bakinih nedjeljnih ručaka, doma uvijek vraćaš punih ruku onoga što je baš na tebe čekalo.

Knjižničarke mirišu na požutjele stranice i boemske živote onih koji spavaju na policama njihovih književnih hostela.

Hostela s doručcima u ponudi.

Jer tete knjižničarke mirišu i na danske kekse, a u njihovim kutijama zaista i jesu keksi, nikako ne igle i konci.

Njihovi su čajevi uvijek svježe ubrani, kao birani s livade kod Heidi, a njihove kave mirišu na djetinjstvo i na dom.

Moje su tete knjižničarke nešto između Petra Pana i Mary Poppins. Zapele između stvarnosti i snova, života i priče.

Priče kojoj se vraćaš dok si živ.