Imaginarni razgovor iz budućnosti

Hrvatska, 2068. godina. Škola. Učionica. Unplugged. Nestala je struja. Prvi put u pedeset godina. Pozvan je čovjek zadužen za tehnička pitanja i popravke kvarove. 2018. godine takve su ljude zvali domar - on bi popravio stolicu, promijenio žarulju, upalio grijanje, donio poštu. Ne bi bilo kvara koji on ne bi znao popraviti. Domare su u međuvremenu zamijenili strojevi, pokazalo se da nema potrebe za domarima. A sada, usred 2068. godine, nestala je struja.

Lektirizmu

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

„Što da radim?“, upitao se glasno učitelj.

„Što da radim?“, upitao je učitelja učenik jer je odjednom svaki stroj prestao raditi.

Srećom, bio je dan pa nije nastao mrkli mrak.

„Nemam pojma“, kratko je odgovorio učitelj. To se nije dogodilo punih pedeset godina.

„Radite u školi već pedeset godina?“

„Da. Baš je onda usvojen zakon po kojemu čovjek mora raditi do smrti. Cjeloživotni rad. Prvo su počeli govoriti o cjeloživotnom obrazovanju, a onda se netko dosjetio kako bi se moglo i raditi do smrti.“

„Wooow. A kako je prije bilo?“

„Prije je bilo da se radilo do šezdeset i neke godine. Ovisno o tome kakav je bio zakon na snazi.“

„Pričala mi je baka o tome. Stara je negdje kao i Vi“, važno će učenik.

„Eh, da, onda se ona vjerojatno sjeća kako je škola izgledala prije dolaska računala, projektora i pametnih ploča. Kada su ploča, kreda i spužva bili najvažnija pomagala. Eh, da… kredom si mogao pisati, ali i gađati nemirne učenike.“

„Gađati učenike kredom?“, zapanjeno će pospanko iz predzadnje klupe.

„Kredom, spužvom, ravnalom, stolicom… eh, da, i nikome ništa. Učitelj je bio autoritet. Ako se nisi primjereno ponašao, mogao te nategnuti za uho ili kosu, opaliti čvoku ili šamar. Naravno, nisu svi učitelji bili takvi. U 21. stoljeću se sve promijenilo. Učenici i roditelji manje su cijenili učitelje, uloge su se zamijenile. Učiteljima su često prijetili inspekcijama i novinarima čim bi dijete dobilo slabiju ocjenu. No, uvijek je bilo normalnih učenika i roditelja, baš kao i učitelja. Nije sve bilo tako crno ili bijelo.“

„Ni crno-bijelo.“

„Ni u boji.“

„Nekada su filmovi bili crno-bijeli“, javi se dijete iz druge klupe do prozora.

„Da. I knjige su se čitale na papiru, a ne na ekranu“, sjetno će učitelj na to.

„Papiru?“

„Da ima struje, pokazao bih vam kako izgleda papir. Imam jedan list u ormaru. Ali kako da otvorim ormar kada nema struje?“

„Znači, papir se radio od lišća?“

„Ma ne… Ali, blizu si. Radio se od drveća.“

„Kako to?“

„Lijepo. Postojao je postupak.“

„Učitelj ste, objasnite nam postupak.“

„Jao, pa ja sam učitelj književnosti, nisam upućen u ta pitanja. Davno je to bilo. Mogli smo pitati knjižničara, ali kako da ga dozovem kad nema struje.“

„Pa mogu ja otići po njega.“

„Može.“

Učenik ustaje, ali odmah i zastaje.

„Po koga moram otići.“

„Po knjižničara.“

„Gdje se on nalazi?“

Učitelj se odjednom sjeti da knjižničara više nema u školama.

„Nema ga. Nema ga skoro pedeset godina. Otkako su ekrani prevladali. Počelo je s izbacivanjem ploča. Pa su izbačeni udžbenici i bilježnice. Pa knjižničari.“

„Baš su ih bacali van, kroz prozor, kao da je revolucija?“

„Skoro tako. Rekli su im da su višak. Da nema posla za njih. Knjižničar naše škole, Miroslav, promijenio je zanimanje kao i svi knjižničari. Prekvalifikacija.“

„Što je postao?“

„Postao je član zbora. Pjevao je na sprovodima. Smotan momak, pomalo smušen. Imao je idealno lice za sprovode. Pogodio je zanat, srećković! Trebao sam krenuti njegovim stopama! To je dobro zanimanje, mrtvih uvijek ima makar je životni vijek ljudi sve duži. U slobodno vrijeme proizvodio je kalifornijske gliste, pravio krvavice i mislio objaviti knjigu, zbirku tekstova o lektiri. Lektirizam. Ali nije mogao naći izdavača. Utjehu je pronašao u jedenju krvavica i čitanju. Stalno je u isto vrijeme jeo i čitao, a učenicima je govorio da se to ne smije. Navodno se zagrcnuo od smijeha, čitao je neku komunu, ovaj, kolumnu.“

„Umro je čitajući… Koji peh.“

„Da, čovjek bi rekao da je umro za čitanje. A zapravo je samo umro tijekom čitanja. Eh. Eh…“

Prostorijom odzvanja učiteljev eh. Prostoriju ispunjava eh. Zvuči kao kašalj. Ona vrsta kašlja koji se javlja u snu i na kraju sna. Knjižničar Miroslav odjednom uviđa da je sve to samo sanjao. Ponovno. Kada puše južina, stalno sanja isti san - školu iz budućnosti u kojoj odjednom nestane struja. Prekvalifikaciju. Pjevanje na sprovodima. Ucviljene udovice ugodne vanjštine. Pita se zašto stalno sanja isti san. Treba li možda promijeniti zanimanje? Naći dodatni posao? Okušati sreću u pjevačkom zboru? Da bi ponovno zaspao, pali računalo i počinje pisati raditi na Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri.

Smrt struke

Nije tajna da neki knjižničari strepe da će ostati bez posla jer, kako statistike kažu, djeca sve manje čitaju i posuđuju knjige. A to uopće nije istina. Učenici čitaju i posuđuju knjige, do sedmog razreda gotovo svi pročitaju knjigu, ako ništa drugo, zbog što bolje ocjene. Dolaskom puberteta pada interes za čitanjem jer mladima u toj dobi na pameti budu prve veće ljubavi i tinejdžerske brige, pojedini se pogube na prelasku iz djetinjstva u mladenaštvo, a čitanje ne bude popularna aktivnost. No, čita se. I posuđuju se knjige. Dakle, knjižničari imaju posla. Opet, knjižničarima nije u opisu posla samo posudba i povrat knjiga, već tu bude hrpa sitnih poslova koje oni možda i ne bi trebali raditi, ali ih rade jer drugi ne znaju ili se makar prave da ne znaju.

Osim posuđivanje knjiga, knjižničari imaju i druga zaduženja – organizacija kulturnih događaja, distribucija časopisa, održavanje satova medijske kulture i književnosti; održavanje satova lektire; pomoć pri učenju; održavanje izvannastavnih aktivnosti; promocija književnosti kroz javna čitanja. O ostalim poslovima bolje da se ne govori.

Neki knjižničari strepe da će ostati bez posla zbog elektroničkih knjiga i e-čitača. Boje se da će ekrani potisnuti papir. Sličan je strah vjerojatno u prošlosti prožimao ljude koji su u narodu oko ognjišta priče širili usmenim putem, kada su se ljudi počeli masovnije opismenjivati. Nije zbog pojave knjiga nestalo usmeno pripovijedanje, sasvim su drugi razlozi zašto se danas djeci manje pričaju priče prije spavanja ili tijekom dana. Nije da se priče manje pričaju zato jer se u većoj mjeri piše i čita, što na ekranima, što na papiru.

Usmeno pripovijedanje danas najintenzivnije živi na prepunim terasama kafića, a najmanje u domu zbog nemara brojnih pojedinaca. Srećom, neki se posvete djetetu u toj mjeri da ne žele raditi, svjesni su da su prve tri godine života najvažnije za razvoj djeteta. Moja draga prijateljica Maja posvetila je prve tri godine svojoj kćerki koja je zbog uloženog vremena i truda izrasla u srdačno, izuzetno empatično i simpatično stvorenje.

Ekrani neće smanjiti broj čitatelja i dovesti do smrti jedne struke, to su najobičnija pretjerivanja. Ekrani ipak pretežno služe za zabavu. Ako već moraju birati kako će čitati lektiru, na papiru ili pomoću ekrana, većina učenika izabrat će papir. Gledanje u papir manje umara. Upravo ekrani umaraju, posebice kad se moraju koristiti zbog zadaće; u svrhu izvršavanja obaveza; zadaće čine da i ekrani barem ponekad budu mrski njihovim najodanijim korisnicima.

Poklonici papira daleko su brojniji kada je u pitanju čitanje – čak i oni koji nisu ljubitelji čitanja kažu da im je prirodnije čitati papirnatu knjigu.

U intervjuu za portal Magazin multimedijalni umjetnik Zdenko Bašić ustvrdio je sljedeće: „Iz vlastite perspektive gledajući, meni je zanimljiva baršunasta tekstura papira, miris knjige i trenutak koji imam kad otvorim knjigu, samo moj trenutak s knjigom kad mi je u rukama. Tablet mi to nikad neće moći zamijeniti.“

Prednost papira, prednost ekrana

Knjige u elektroničkom obliku lakše se šire, što će reći da su lakše dostupne i da ih više ljudi može pročitati. Veliki je problem u tome što rijetke knjižnice imaju dovoljan broj primjeraka knjiga. Većina se najprije zaleti u školsku knjižnicu jer im je ona najbliže. Ne dogodi se jednom da zato knjigu ne uspije posuditi upravo dijete koje nije učlanjeno u narodnu knjižnicu. Ako nijedna knjižnica nema primjerak potrebne knjige, spas se može pronaći u knjizi u elektroničkom obliku.

Imućniji će, ukoliko nema knjige za posuditi, knjigu kupiti. Rijetki su oni koji kupuju lektirne naslove. Čak ni imućnijima rijetko kada padne na pamet da bi mogli trošiti novac na papir. Kupnju lektire rijetko tko doživljava kao bacanje novaca, većinom je svima bezvezno kupovati knjigu koju će možda samo jednom pročitati. Knjige koje su na popisu lektire na glasu su kao dosadna ostvarenja, a zapravo su mnogi naslovi itekako vrijedni višekratnoga čitanja. „Čemu, koja korist, ionako ću ju jednom pročitati. Što da radim poslije s njom?“, pomišlja većina. Zaista, pretežno pročitaju knjigu jednom jer moraju i nikad joj se više ne vrate.

„Zašto kupujete knjige ako ih možete posuditi u knjižnici?“, pitaju me ponekad učenici. Tada im objašnjavam da volim uvijek imati u blizini svoj primjerak drage mi i korisne knjige jer nikad ne znam kada ću ju morati citirati za potrebe teksta, podsjetiti se nečega ili naprosto uživati u njezinom sadržaju. Dok imam svoj primjerak kod kuće, knjiga mi je uvijek dostupna, nadohvat ruke. Kada se potrebna knjiga nalazi u narodnoj knjižnici, nikada ne mogu znati je li posuđena ili dostupna. Opet, neke od njih možda pripadaju zatvorenom pristupu pa se ne mogu posuditi, već ih moram čitati u čitaonici, a ovako imam svoj primjerak kod kuće pa sam na miru.

Prednost papirnate knjige je u tome što papir nije ovisan o struji – dovoljno je imati dobru dozu dnevnog svjetla, svjetiljku ili svijeću u slučaju da nema struje. Čitanje uz svijeću nije odveć zdravo za oči i podsjeća na davna vremena kada se na struji štedjelo i kada bi svako malo došlo do nestanka struje, a jednako tako nije zdravo ni pretjerano gledanje u ekran. Oko se više napreže, prije se umori. Ekrani su itekako ovisni o struji, kada se baterija potroši, on više ničemu ne služi. Višesatno zurenje u ekran bude naporno, čega nisu svjesni samo ljubitelji knjiga, već i uredski radnici kojima je u opisu posla da stalno gledaju u računalo – stradaju im leđa i vrat, noge budu neaktivne…

Papir i ekran

Tehnokracija vlada, ali nema sve pod kontrolom, nisu svi obuzeti njome, već su ostali privrženi papiru koji je dostupniji i prirodniji za korištenje. Ekrani jesu sveprisutni i naizgled dominiraju, ali ne vjerujem da će zbog njih papirnata knjiga drastično izgubiti na čitanosti, vrijednosti i važnosti. Ekran valja promatrati kao još jedno sredstvo u procesu čitanja.

Prvo je postajala usmena predaja, zatim se proširio zapis, da bi došlo do zapisa u elektronskom obliku. „Ne spadam u one koji strahuju da će knjiga umrijeti, sad kad su elektronski čitači postali stvarnost. Ovako ili onako, knjiga će se objavljivati, a vjerojatno je da će preživjeti i svi njeni oblici, uključujući i tradicionalni, papirnati.“, zaključio je Semezdin Mehmedinović u knjizi Autoportret s torbom.

Papir ili ekran? Oboje, odgovorio bih. I papir i ekran. Čemu se ograničavati, sužavati izbor i mogućnosti čitanja, zašto strepiti pred ekranima? Prednost dajem papiru, ali ne isključujem ekran. Moguć je ugodan suživot ovih dvaju sredstava.

U slučaju najezde ekrana, ako kojim nesretnim slučajem u budućnosti papir zaista postane višak i izgubim posao knjižničara, uvijek se mogu okušati u pravljenju krvavica, uzgoju glista ili pjevačkom zboru.