U ovom trenutku prolazimo specifično tranzicijsko vrijeme za riječku kulturu u kojem je spetljano, isprepleteno, učvoreno nekoliko specifičnih procesa: postepekaovska situacija koja je prvenstveno zbog dvogodišnjeg šamaranja kroz pandemiju i specifične vrste projekta završila bez puno nastavka, političko–upravna reforma riječke gradske uprave u kojoj je upravo odjel za kulturu nestao u dosadašnjem obliku kao uklopljen sa sportom i obrazovanjem što je dodatno začinjeno činjenicom da je s time u ulozi pročelnika nestao i pokretački usmjeren Ivan Šarar, a možda najvažnije i često se zaboravlja, u tih desetak godina od bivše riječke kulturne strategije oblikovane 2013. godine pomeo nas je val svih tech i društvenih procesa koji stalno mijenjaju kulturne potrebe, forme, perspektive, ukuse… 

Te 2013. godine smo doista tek raširili pametne mobitele po rukama, Facebook je još bio mreža za mlade, a ne “boomere”, Netflix još tri godine neće biti u Hrvatskoj, tek je izašao PS4, Nintendov Switch je još bio daleko, nije postojao Zoom, tek smo otkrivali Viber, po Rijeci burgere nisu razvozili Nepalci, a ni kreativni Hrvati nisu u tolikoj mjeri otišli prema Irskoj i Berlinu kao nakon tog ljeta tijekom kojeg ćemo ući u EU, nismo znali da ćemo imati i premijera koji hrvatski priča samo djelomično, ni da ćemo potom imati najduže trajućeg premijera, ni da će kurikularna reforma izazivati ulične prosvjede, ni da će stan na Škurinjama vrijediti 170 000 eura. Elon Musk se bavio raketama i autima, a ne Twitterom i medijskom pismenošću te nismo sanjali da će ti u nekom trenutku za ulazak u muzej, kazalište i knjižnicu trebati potvrda o cijepljenju, a najveći riječki popkulturni fenomen Let 3 nismo zamišljali kao predstavnika na Eurosongu s pjesmom (valjda) o moronu Putinu. A i to se dogodilo u tom burnom i procesima nabijenom razdoblju.

I to je mnoge umorilo, stvari učinilo nerazumljivima, teškima, a kako je sve to kultura pa je višak samo strasti, a novca nikada (ni kriptovaluta koje su se tada tek zagrijavale) nekako se i u ovom trenutku čini kako pravog javnog razgovora o budućnosti riječke kulture, strategijama i suštinskim budućim sadržajima ima minimalno ili nema uopće.  Ima ponešto upravnih krizi i poslovnih sporova (MGR i HNK...), tema oko kojih se uzburka i politička pozornica (uglavnom “Galeb”...), prostornih dilema (smještaj postava starih torpeda…), ali govora o kulturnom sadržaju Rijeke i to u smislu koji nadilazi formalni entitet Grada (mozaik riječke kulture čine osim profesionalnih gradskih, županijskih i državnih ustanova i NGO-i, sveučilišni entiteti, slobodnjaci, kvartovske inicijative, crkvena zajednica, hobističke grupe, mali poduzetnici/obrtnici...)  sljedećih deset godina je stvarno malo.

Koji je naš novi EPK za sljedećih deset godina, što generira ambiciju, stvaranje, pozitivne buduće priče i zadovoljne građane? Uredske krize prođu, sadržaj i rad su jedino ono što ostaje ili je važno za život i stvaraoca i konzumenata. 

U ovoj formi teksta kojeg još uvijek tipkam samostalno bez chatGPT bota i "Kulturni faul" ostavlja nekoliko natuknica na raspolaganju za buduća razmišljanja o nečem što se čini važnim kao sadržaj budućeg rada u riječkoj kulturi u novom desetogodišnjem razdoblju.  

பொருந்திய ஆற்றுப்படுகை 

EUdict tvrdi da se na tamilskom, popularnom jeziku u jugoistočnoj Aziji upravo ovako kaže “rijeka” tako da možemo samo zamisliti kako izgleda susret naših kultura koji je potpuna novost u našem gradu. U Rijeci je tema različitosti godinama tematizirana, ali se pri tome mislilo na to kako je nekome baba iz Sinja, a djed iz Bihaća, a ne iz Nepala ili Malezije.

Kako će se s imigracijom nositi kultura izvan okvira interakcije dostave pizze Wolt skuterom ispred Dječje kuće prilično je ozbiljno pitanje jer očito kultura stvara skup sadržaja i metoda kroz koje upoznajemo druge, čini nas homogenijima ili uopće omogućava nastanak funkcionalne zajednice. Kada će i kako oni postati naši ili mi njihovi gledatelji, slušatelji, čitatelji bit će važno pitanje posebno ubrza li se proces te nove Riječane do 2030. godine počnemo mjeriti u tisućama. Naše društvo je prilično neiskusno s takvom vrstom susreta i kulturne inkluzije, a posla ima sigurno jako puno.  

Kultura za jahtaše 

Ozbiljnija uronjenost u turistički posao postala je za Rijeku novija realnost koja svakako mnoge iznenađuje iako je ovo sada i grad Hiltona što 2013. godine nije bio. Putovanja i gosti su se promijenili te to više nisu obitelji koje traže dva tjedna izolacije na plaži, nastala je i putujuća klasa radnika na daljinu, a i riječki sadržaj se mijenja te postaje privlačniji novim konzumentima.

U famoznoj frazi “cjelogodišnjeg turizma” samo kultura pravih urbanih sredina na kraju ima financijskog smisla, a i u smislu kapaciteta samo ozbiljne urbane strukture imaju adekvatnu infrastrukturu za komociju i život. S puno odrađenih formalnih i predinvesticijskih radnji pred Rijekom je čini se realan nastanak marine Porto Baroš, a navodno je 2025. godina vrijeme njenog pokretanja. S marinama je svakako zanimljivost kakav oblik lifestylea uopće privlače, ponekad su to gradele i ribarske noći, a ponekad urbana kultura i luksuz.

U svakom slučaju bit će to jedna od rijetkih marina iza ugla koje je fascinantna zgrada kazališta. 

Galebova plovidba 

Famozni novi “Galeb” će u nekom trenutku postati realnost, prestati biti fotografija s barki pri izlaska u Bakarskom zaljevu s obveznim ciničnim komentarom “vidi u kakvom je ovo stanju, zašto nije potopljen”.

Ako mislimo da je bilo komplicirano do sada u sprezi raspravi konzervatora, projektanata, muzealaca i brodogradilišnih izvođača u burnom procesu obnove sačekajmo kakav će izazov biti tek njegov život. Pritisak uspjeha će biti izrazito velik, a nefunkcioniranje će prijetiti da u devastacijski krug potrošnje, sukoba, skepse (...) uvuče značajne dijelove kulturne zajednice, posebno zato jer je "crvena" krpa za cijele sektore politike i zajednice.

U svakom slučaju, bit će ovo desetljeće “Galeba”, kao pukovnika ili pokojnika, na ovaj ili onaj način, a sigurno je da će sve to tražiti svježinu i hrabrost pristupa. Važno je da ostatak kulture ne postane njegovim taocem, ni u smislu diskursa ni financija.  

BB

Zgrade napokon neće biti bez broja! Nakon prilično složenog procesa gradnje, također s ponešto traumi (poskupljenje nekih materijala 110% u jednom trenutku) ove će godine biti i dovršena glavnina građevinske revitalizacije bloka “Benčić” kojeg će se vjerujem sve manje zvati “artom” jer nije riječ o specifičnom uskom "artističkom" sadržaju već o jednom širem shvaćanju smisla i uloge kulture s puno društvenih funkcija, knjižničnim sadržajima, muzejima, filmovima, radionicama... 

Bit će to blok kulture s kojim će logično generirati i pitanje “što sad”, pravi posao i uzbuđenja tek počinju iako je maraton izgradnje bio prilično iscrpljujuć. “Benčić” će morati definirati svoje “blockbuster” manifestacije i trenutke "hypea" (Zimska priča, Tobogan, vRIsak...i što još?), bolje pogoditi tuđe neradno vrijeme kao svoje radno vrijeme, imati snažniju marketinšku pozadinu, kreirati sigurno snažniji model (samo)održivosti.

Među temama posebno će biti zanimljiva Dječja kuća, pretpostavljam na pozitivan način kreativnog izazova, jer malo što se toliko stalno mijenja poput roditelja, potreba i favorita novih generacija, a to je utrka koja je u tom obliku u sektoru riječke kulture vrlo nova.  

(AI) be back 

Kao što sam i rekao u uvodu za ovaj tekst nisu korišteni AI botovi i alati, ali mogli smo ići i tim pravcem pa biti kao jako šaljivi u cijelom nizu otrcanih ChatGPT šala.

U području stvaralaštva u Rijeci i cijelom svijetu svakako nam se mogu malo i znojiti ruke jer cijela područja stvaralaštva mijenjaju smisao pa ostaje otvorenim što će zapravo biti kreativni ili intelektualni rad karakterističan za neka područja kulture (spisateljstvo, novinarstvo, scenaristika, dizajn, likovna umjetnost, film, programiranje….).

U svakom slučaju AI neće više biti samo alat iz rasprave s festivala “Moje, tvoje, naše” udruge Drugo more ili s predavanja Damira Medveda u Zavičajnom muzeju Drenove već realan igrač koji će izazivati originalnost, istinu, značenje truda i autorstvo novih riječkih generacija. 

Rijeka informacija 

Rijeka ni inače nije izdavačko-medijska meka pa se neće dogoditi pomor izdavača uslijed slabljenja tržišne pozicije knjige u odnosu na druge sadržaje (naravno, pozicija neke kulturne politike može biti cilj npr. "Rijeka kao središte izdavačke industrije", ali zanimljiva događanja sigurno su moguća na medijskoj sceni. Nova scena malih portala će proći put diversifikacije iz koje će samo neki opstati, a svakako najviše pogleda bit će usmjereno prema Novom listu. Naklade tiskanih dnevnih novina su i u ovom trenutku rubne što možda dovede do nestanka dnevnika, a nastanka kakvog lokalnog tjednika (osobno mislim da je informiranje s papira najkvalitetnije i kognitivno najdublje) sa specijaliziranim kulturnim prilogom ili pak drugačlijeg profiliranja internet portala. 

Ovo će ujedno biti era u kojoj će eksplodirati tema medijske pismenosti, pokušaja edukacijskih utjecaja na navike informiranja, selekcije sadržaja, smisla i uloge lokalnog novinarstva. Jedino sam siguran kako Facebook neće biti mreža na kojoj se novi tridesetogodišnjaci informiraju o događanjima i sadržaju u riječkoj kulturi, samo je mali problem što zbog prirode medija to možda neće biti ni TikTok. Uglavnom, informiranje će biti vruća tema jer smo uronjeni u digitalni Mrtvi kanal. 

Izlazak iz digitalnog Mrtvog kanala

U uskoj vezi s ranijim, ali u jednom pomaknutijem smislu produbljivat će se eskapističke potrebe i želja za digital "detoxom", a dodatno će se produbljivati potrebe za duhovnim zdravljem, osobnim osnaživanjem, a čini mi se da će upravo AI tek kreirati pravu krizu smisla i osjećaja.

Čini se kako će razni formati kulturnog stvaranja na tom planu moći podosta ponuditi. Tražit ćemo ne-ekransko, autentično, originalno, afirmativno. Ne bi se čudio da potreba za slikarskim tečajevima i radionicama pisanja poraste 100%. Područje biblioterapijskih pristupa bi također moglo rasti i ponuditi zanimljive sadržaje. Kultura u tom smislu neće biti samo dokolica, zabava ili estetsko iskustvo već i terapija. A da je to toliko potrebno svjedoče prepuni susreti autora self-help tema, a poluprazni gotovo bilo kojih drugih. 

Smisao fizičkog susreta 

Sva ta digitalija, Disney+, YouTube, TikTok snažno mijenjaju našu potrebu za sadržajima i oblikom iskustva koja trebamo. Što nam uopće znači predavač ili susret s autorom uživo? Plaćamo putovanja, trudimo se oko fizičke produkcije, publike i raznih detalja, a novijim konzumentima je sve što mnogi od njih imaju reći već poznato (jednom prenošen “event” iz knjižnice u Vinkovcima gotovo je jednak bilo kojem drugom susretu u smislu informacija i sadržaja). 

Pitanje ontologije događanja i programa će snažno eksplodirati, tražit će se dodana vrijednost, složenija produkcija usmjerena na jače iskustvo i stvarno dobar razlog fizičkog ili virtualnog dolaska na bilo koji kulturni i edukativni sadržaj. Nećemo se moći ljutiti na publiku da "nije razumjela naše događanje" nego samo na to da nismo uspjeli stvoriti osjećaj koji suvremena publika traži. Ponekad je to čaša vina, a ponekad laseri.

U tom kontekstu vrijedi reći da programi "razvoja publike" će tražiti novi kut iako su sada u priličnom zatišju. Ostaje vidjeti i raspetljaj teme VR-a i metaversea, za sada se ne čini da postoji velika tendencija publike za kliženje u takav oblik iskustava (to bi se sigurno dogodilo da se nastavila pandemijska socijalna distanca), ali ulaganja su ogromna te samo sve kockice nisu sjele na svoje mjesto. To se obično dogodi naglo te tada mijenja sve. 

Nova etapa baštine

Kroz infrastrukturne projekte (“Energana” u Harteri, “Benčić”, Porto Baroš, lučka skladišta uz budući autobusni kolodvor…) pomalo će i nestajati fama o nevjerojatno velikom infrastrukturnom potencijalu bivše industrijske baštine što je bila vrlo važna tema u razdoblju 1999.-2023. kada se često i naivno tumačilo kako je u njih samo "potrebno ući". 

Naravno, oplemenjivanje će morati ići dalje jer cijeli pojasevi grada ostaju i ozbiljne gradske “fleke” što svakako nadilazi kulturu što se prije svega odnosi na ogroman blok ex-Industrijske ulice čiju sudbinu vjerojatno treba tražiti u poduzetničkim i gospodarskim kretanjima oplemenjena novim kontejnerskim terminalnom. No sljedeća (betonska) točka jasno govori kako revitalizacja kroz kulturu nema točku u kojoj je gotova...  

Mješalica kulturnog betona 

“Benčić” nije riješio sve izazove postojećih kulturnih ustanova, a kamo li da treba predstavljati kraj infrastrukturnog ulaganja u kulturu koje može nadilaziti postojeće entitete i okvire.

Lutkarsko kazalište je građevinski izrazito skromno i vrlo teških uvjeta za rad i suvisli razvoj, Art-kino je u dvorani čiji nije vlasnik, a zanimljivo je i pitanje razvoja Sveučilišta kroz potrebu za ambicioznijom suvremenom znanstvenom knjižnicom jer infrastruktura postojeće sveučilišne knjižnice u Dolcu ni s podružnicom Kampus to sigurno nije. Svakako i te djelatnosti će pratiti potreba za preispitivanjem i samog smisla i uloge pa će se i nadograđivati na kreativne načine.

Malo je vjerojatno kako će novi objekti biti izgrađeni kroz narednih 10 godina ("Benčićem" se bavi od 2012. godine uz ogroman impuls EPK konteksta), ali misli li ih se ikada izvesti proces planiranja, izrada dokumentacije, potraga za financiranjem, lobiranje, javna komunikacija, javne nabave i natječaji (...) pripremaju se sada. 

KI

Ljubitelji radikalnijih kritičkih teorija često vezu kreativnih industrija i kulture kroz kritiku komercijalizacije, gentrifikacije, prekarijata i sl. sasijeku i prije nego što one ikada u kakvom suvislom obliku u nekoj sredini i nastanu. Naravno nisu kritike krive što Rijeka nije središte npr. “gaming” industrije, a to možda postane na tom planu agilnija Novska.

Široko polje kreativnih industrija sigurno je i dalje važno područje razvoja iako je diskurs o njima lokalno prilično utihnuo, ali broj izazova uz spomenuti AI će postati popriličan. Prilično tiho prolazi i rad na "Energani", kao prvi pravi infrastrukturni revitalizacijski zahvat na području Hartere, a koja se zapravo i gradi pod premisom kreativnog poduzetništva i kreativnih industrija, točnije kao "Inkubator za kreativne tehnologije i IT industriju".

U svakom slučaju, kada bude gotovo, buka od tamo treba samo rasti.  

Osamdesete (skoro) out, dvijetisućite (skoro) in 

Nije popularno reći, ali starimo, mijenjamo se, nestajemo… Bez impulsa imigracije apsolutna većina konzumenata kulture bit će treće životne dobi s potrebama za učenjem ili barem kulturnim iskustvom koje ispunjava svakodnevicu. 

Kroz sljedećih deset godina i cijeli komadi važne riječke kreativne i kulturne scene, stasali osamdesetih i ranih devedesetih, postat će ljudi u dubokim pedesetim i šezdesetim godinama što će svakako mijenjati interese i estetiku. Neki će sigurno upravo tada i do prave zrelosti, a bilo bi fora da ih većina zasjeni ono što su radili u mladim danima koje se obično smatra “vrhuncem”. Netko će stariti dobro, netko loše jer netko je Rolling Stones, a netko Crazy Town.

Ono što je za vitalnost kulturne sredine svakako i važnije je tko su ti koji dolaze, nove generacije u dvadesetima i tridesetima neopterećene nekim starijim temama i područjima. Pitanje svježine bit će važna stavka nove riječke kulture sljedećih deset godina. S fakulteta izlazi upravo generacija rođena, recite si to na glas, 2000. godine.  

Raspetljana budućnost nostalgije

Cijeli je niz zanimljivih riječkih kulturnih priči koje izazivaju visoke emocije, koje ponekad smatramo upravo onim "the" pričama riječkog kulturnog stvaralaštva, a pomalo su rubnog stupnja realizacije - “Peek&Poke” je i dalje izrazito simpatičan koji nastaje kao aktivnost udruge, ali koji nije ostvario željenu profesionalizaciju i potrebne prostorne iskorake, o temi baštine oružja tvornice torpeda i njihovom pukom smještaju dovoljno se već govori i kroz novine, sjednice gradskog vijeća i društveno-mrežna zgražanja pa nema potrebe dodatno komentirati, a glazbena baština je prilično eksploatirana u različitim formatima iako je dojam kako nikada do kraja i kompletno što bi valjda bilo ostvareno u konačnoj varijanti ponekad zazivane muzealizacije “Palacha” i pretvaranja u svojevrsni aktivni muzej "riječke rock glazbe". Svakako treba zamijetiti da je u sva tri slučaja riječ prije svega o prošlosti uz koju postoji i određena forma nostalgije te o nekom obliku njenog konzerviranja i atraktivnijeg predstavljanja.

Ove priče će i dalje izazivati emocije, okupljati dosta pažnje, ali pretpostavljam i dobiti potpuni rasplet u narednih nekoliko godina. Muzej računala teško može opstati u ambijentu prostora kojeg nagriza vlaga, torpeda na etaži loše statike, a muzej glazbe u klubu s pretenzijom na daljnji suvremeni rad. 

Art sa stepki 

Kulturu ispred tvog portuna vukao sam daleke 2016. godine kao tada osobno vrlo važnu mantru. I stvarno je bilo uzbudljivo, posebno kada su rađanje kvartovske kulture podupirali EPK programi poput Zelenog vala, Civilnih inicijativa, 27 susjedstava. Novaca je bilo stvarno malo s obzirom na potrebne intervencije, ali ponešto pokretačkog duha i nekonvencionalnih ideja izvlačilo je stvari. U naglom lomu tog projekta 2020./2021. godine kada je socijalizacijski aspekt kulture najviše stradao, nestali su i ovi okviri bez pojave novih. 

Rijeka je premalena za ambicioznije koncepte kvartovskih kulturnih centara (izuzetak možda bude Drenova), ali svejedno je zanimljiva za kvartovske izvedbe, stvaranje "kulturnih" kvartovskih točaka, stvaranju jedne atmosfere u kojoj je stanarima ok “bookcrossati” naslove u portunu umjesto ulaska u tuču oko parkinga i fasade. Glavni izazov kulturnih politika je kako stvoriti okvir u kojem sve ne ovisi o entuzijazmu i kratkotrajno povećanoj volji privremenih struktura, a to postojeći okvir MO-a sigurno ne osigurava.  

Pretpostavimo da će se kroz značajnije doseljavanje mijenjati i struktura stanovnika u naseljima pa će i kvartovska kultura generirati neka nova pitanja, za sada je iseljavanje stvorilo više spuštenih roleta na zgradam od sudionika na kvartovskim događanjima.   

Kultura u klupi s urbanizmom i poduzetništvom

Cijeli skup tema iz područja male ekonomije/poduzetništva, kulture i urbanizma ključan je za razvoj sredine iako ih ne doživljavamo formalnim dijelom kulture:

odnosi s ugostiteljima i odnos ugostitelja prema gradu (kvalitetniji i interesantnijih kafići generiraju cijelu svakodnevnu kulturu prostora i građana - npr. Klub mladih za mlade, Kingsova uloga u revitalizaciji prostora uz kazalište ili fasadno obnovljeni željeznički kolodvor), pitanje transporta (javni prijevoz, biciklističke staze…), urbano vrtlarstvo i produkcija hrane (tema urbanih vrtova je često otvarana, ali nije se dogodilo ništa radikalno kao što zbog pandemije ne proizvodimo više lokalne hrane, samo je nestala jedina prava lokalna mljekara), izgled i smisao dječjih parkova (uloga kreativnosti i dizajna prostora, noviji pristupi igri, uređenje, multifunkcionalnost…)...

U ovako heterogenom, a vrlo životnom području često je nerazumijevanje sektora (poduzetnik: “ma šta će ti meni uhljebi s filozofskog govoriti”, kulturnjak: “poduzetnici su seljaci”, urbanist: “oprostite, ja zapravo ništa ne mogu, evo možda ovaj dopis…”). Interakcije koje nastaju u tom području izazivaju najdublje sporove - Burger King umjesto slastičarnice Kraša izazvao je snažan osjećaj gubitka identiteta dijelu zajednice (iako je riječ o slastičarnici koju je relativno nedavno otvorio optuženik Nadan Vidošević bez neke posebne romantike). Mnogima nelagodu izaziva pogled na gotovo sav sadržaj na Gatu Karoline Riječke na kojeg se više ni ne vraćaju klupice za šetače s obzirom da između šatora klizališta zimi i lunaparka u proljeće teško mogu naći smisao boravka. 

Postoji sukobljavanje pristupa, propisa i vizija. Netko bi sadio u parkove voćke, netko gradio parkinge, ali u svakom slučaju na tom križanju poduzetništva, urbanizma i kulture odvijat će se moguće najambicioznije i najuzbudljivije životne situacije za sve uključene aktere. Blok "Benčić" će ovisiti o svim urbanističkim i poduzetničkim procesima Potoka i Brajde, marina "Porto Baroš" će generirati svoj svijet nove Delte, novi autobusni kolodvor i parking umjesto oslobođene Rive drastično će transfromirati Žabicu i kretanje gradom, a u svemu tome sukobljavat će se estetike, stilovi i sadržaji od kojih mnogi imaju veze sa svijetom kulture i stavovima o urbanoj kulturi i potrebama građana.   

Fešte ili festivali?

Iako ju je pandemija itekako išamarala industrija “doživljaja”, najčešće simbolizirana u velikim festivalima i manifestacijama, ostat će važan pokretač i faktor domaće kulture u širem smislu. Neka od najupečatljivijih kulturnih iskustava Riječana proteklih desetljeća nastala su na taj način - kroz davne Riječke ljetne noći, festival Harter, pa potom niz novih formata 2010-ih, EPK festivale i sl.

U tome se području kultura vrlo lako miješa sa svojom “pop” sestrom ili industrijom zabave za uho i želudac - simulacijama rimskih bitaka, maškarama, ribarskim noćima, sajmovima vina, adventskim lampicama i kobasicama, lunaparcima (...) a koje su pak ponekad i jedini sadržaj i estetika iskustva koju mnogi žele. Ta će se pojavnost čini mi se u narednom razdoblju zaoštriti, a izazov će biti kako zadržati ambicioznost stvaranja uzbudljivih "eduteinment" događanja, u čemu na žalost daleke 2013. godine nije uspjela “Republika” iako je za mnoge od njenih tema, formata i ambicioznost tek sada sazrijelo vrijeme.

Kako neki riječki NGO-i lijepo rastu ili se barem stabiliziraju možda će i neke festivalske forme koje već stvaraju uspjeti odvesti na novu razinu. U svakom slučaju poanta svake fešte, konferencije ili festivala je da privlači publiku iz drugih gradova te stvara atmosferu mjesta. A vibracija mjesta stvara i stanovnike... 

Otpornost: klima, virusi, hakeri, potresi, multipolarci... 

Ako je išta lekcija proteklog razdoblja to je kako je najgore uspavljivanje. Ruska agresija probudila nas je iz sna po kojem na europskom prostoru više ne može biti pravog rata, pandemija i reakcije na nju pomutile su nam puno logika postupnja na koja smo navikli i mnoge od nas dovele u stanje emocionalne nesigurnosti ili ljutnje. Situacija potresa pokazala je kako upravo kulturna baština najlakše nestaje, a neku od budućih riječkih generacija snažniji potres će pogoditi gotovo sigurno. Zgrade spremne? Znamo točnije od Zagreba kako se obnavljaju npr. palača Adrije ili Guvernerova palača u slučaju naglog oštećivanja? 

Klimatološki scenariji su pak prilično opaki i neposredniji, a tu su pitanja u rasponu od energetske održivosti objekata kulture, načina realizacija tijekom toplotnih udara koje postaju sve teže do reakcija na vanredne situacije nepogode. Poplava dobrog dijela središnjeg dijela grada, s posebnim naglaskom na stradanje bloka "Benčić" i Dječje kuće tijekom ekstremnog pljuska 28. rujna 2022. godine, nanijela je kulturi štete koje do danas nisu potpuno sanirane. Kako reagirati brže, kako biti spremniji, kako prevenirati i biti opremljeniji za takvo stradanje? Da li je IT & digitalna infrastruktura riječke kulture dovoljno snažna za nove razvoje, otporna na nesigurnosti i opasnosti hakiranja? Može li riječka kultura ostati bez električne energije i kako ju zapravo koristi/stvara/plaća?   

Čini se potrebnim i kulturnu politiku stvarati kroz  A, B, C scenarije (uvijek će nas nešto iznenaditi - pandemija, inflacija, prirodna katastrofa...samo na nama je koliko), imati timove koji su dobro obrazovani upravo za vanredne situacije, a snažnije produkcije manje prepuštati slučaju. Ujedno, sam sadržaj koji pruža kultura vrijedi kada građane usmjerava prema snazi i otpornosti, što su opet teme s područja praktičnosti, znanosti, tehnologije i inovacija, a manje klasične kulture, ali (p)ostaju prilično važne, ponekad dobro izrečene i kroz umjetničke prakse.  

Elementi političkog svijeta multipolarnosti o kojima se glasno priča vjerojatno će dio sukoba i preslagivanja prevesti i na područje riječke kulture, a u tom kontekstu bit će važno kojem vrijednosnom i sadržajnom krugu želimo pripadati. Neke stare ideološke borbe postaju prevaziđene, ali stvaraju se potpuno nove, samo što će scenariji nastajati u hodu.

U ovom pregledu toliko, u nekim budućim nastavcima nadam se da ćemo neke od točaka i produbljivati, a zelene grane pustiti da rastu ili barem podrezati gdje treba ne bi li dalje još bolje plodove.