U ovome trenutku u Rijeci se pod etiketom “mladih”, “mladosti”, “za mlade” (...) odvija niz manje ili više vidljivih ili jasnih procesa: na formalnoj razini tu je rad na programu “Grad po mjeri mladih” kroz kojeg u produkciji Grada Rijeke i udruga Centar tehničke kulture Rijeka i Delta nastaju strateške smjernice za razdoblje od 2023. do 2030. godine, tekuća je izgradnja specifičnog studentskog kluba “Slatko&slano” neposredno uz Korzo u prostoru bivšeg Dječjeg odjela Stribor, odvija se proces nastanka prvog odjela za mlade u Gradskoj knjižnici Rijeka u kontekstu novog objekta u kompleksu “Benčić”, revitalizira se “Energana” u Harteri koja formalno ne izvire iz vreće projekata “za mlade”, ali ističe područja koja su tradicionalno mlađahna: razvoj video igara, foto i video produkciju…

Svi koji se bave projektima znaju kako su mladi “magična” riječ. Prošla je godina i na europskoj razini bila Europska godina mladih. Gotovo sva pop i tech kultura možda marketinški i ne govori izravno samo o mladima (kao i svaki dobar marketing), ali svaka pozadinska politika kompanija zna da su joj target ponekad gotovo i isključivo mladi godinama ili interesima - Twitch, YouTube, TikTok…

“Mladost” u suvremenom obliku koji isprepliće stil života, konzumerističke navike, posebnu energiju i potrebe, relativno je novi društveni oblik, posebno u istraživačkim nastojanjima do sada formiranima najviše kroz sociologiju i kreiranje “politika za mlade”. Kao i o mnogočemu drugome u lokalnom kontekstu povijest mladih, mladosti, omladine nije kompaktno ispisana iako se iza teme krije dosta napeto štivo, prije svega jer se stalno mijenjalo što mladi jesu, koji su sadržaji ili oblici rada "za mlade" ključni… Recimo mladi iz 1968. i 2008. godine možda su isti po dobi (cca od 15 do 30 godina), slični u strukturi razmišljanja, ali sama fenomenologija i sadržaj života je toliko različit da imamo osjećaj govora o stoljećima, a ne samo četrdeset godina transformacije.

Iscrtat ćemo nekolicinu momenata iz razvoja riječkog društvenog života od kraja 60-ih i ranih 70-ih do danas, a koji sugeriraju kako se razvijala paradigma “mladosti”, kako se etiketa “mladi” koristila za svojevrsne kulture napore i naposljetku koje fenomene vrijedi dublje istražiti. Iako je po pitanju mladosti uzbudljivo cijelo XX. stoljeće zahvaćam onaj blok vremena koji i danas ima ozbiljne društvene reperkusije, čini određenu zaokruženu cjelinu, ima generacijski utjecaj, aktivne aktere koji upravo iz tog razdoblja “mladosti” i vuku dobar dio energije ili djela… Bit će ovdje malo “boomera”, dosta “generacije X” (koje današnji mladi isto smatraju "boomerima") i malo milenijalaca (koje će novi mladi uskoro smatrati "boomerima").

Proročanski "Future Shock" Alvina Tofflera s temama poput Transistors and Sex, Selecting Cultural Style, Yesterdays Curiculum Today, Bombardment of the Senses, Information Overload, The Overstimulated Individual, Life Style Factories, The Origins of Overchoice, Computers and Classroms, The New Nomads (...) preveden je pet godina nakon originala i to od strane tada vrlo produktivnog riječkog izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani pod imenom “Šok budućnosti” te je vrlo dobro opisala što čeka fenomen mladosti.

Slušanje Drage Mlinarca na LP ploči s RIZ gramofona Trubadur u sobi na Turniću 1969. godine postaje 1999. godine Limp Bizkit s piratskog CD-u tijekom napucavanja u Quakeu II s nekim Korejcem.

I sve to u nekih tridesetak godina, stoga je priča o povijesti mladosti u Rijeci u dobrom dijelu analiza praktičnog odvijanja “šoka budućnosti” iako su šokiraniji uvijek bili oni malo stariji. Ovo su doslovno samo crtice, poput grafiti šara na kakvom riječkom zidu, a pod premisom “povijest mladih u Rijeci” može se napisati cijela dobra knjiga.

Na fotografiji: Naslovnice knjige "Future Shock" u Rijeci prevedene i objavljene 1975. godine, a koja anticipira veći dio strukture i smisla promjena pred zapadnim društvom, posebno mladima. 

Grafit #1: Future Shock pop kulture mladih

Priča o povijesti mladih svakako je govor je o povijesti pop kulture - filmovima, serijama, modi i ponajviše glazbi. Druga polovica šezdesetih godina XX. stoljeća odvija se u kontekstu dobro dokumentirane liberalizacije (npr. katalog izložbe "Šezdesete - mit i stvarnost"): iako je socijalizam u svom sveprisutnom “omladinskom” diskursu potpuno posvećen mladima (jedan od najvećih praznika je Dan mladosti, postoji središnja omladinska organizacija, zanimljivo bi bilo pobrojati koliko se puta riječ "omladina" javlja u svakom govoru, medijskom PR-u…) tek tada nastaje vrlo jasna estetska i stilska distinkcija “mladih” od “starih".

Jeans traperice i jakne izbacuju odijelo koje je cijelo desetljeće sastavni dio pristojne odjeće i “plesnjaka” čak kada je u pitanju i nova rock and roll glazba, muški frizeri su gubili posao kroz puštanje duge kose mladića i fenomen “kosijanera”, minica za djevojke postaje top modni trend, tiskovine poput “Džuboksa” vrlo komercijalnog karaktera i sadržaja usmjerene na pjevače, zabavu, glazbu postaju najčitanije, dijelom i zbog rubrika s pitanjima mladih o odrastanju, zabavi, seksu… Upravo područje potonjeg je i najvažnije pa recimo samo na primjeru pobačaja da 1968. godine nastaje Opći zakon o prekidu trudnoće iz 1969., a 1978. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, poboljšava se i razbija tabu kontracepcije. Pitanja o seksu i seksualnom odgoju dolaze i na stranice “Plavog vjesnika” koji u transformaciji “rasta s čitateljima” prestaje biti dječjom, a postaje “teen” publikacijom. Čak nastaje i časopis “Tina”, ne slučajno tog imena asocijacije na novotkriveni "teen". Riječani su naravno dio tog kulturnog prostora, do njih preko kioska, dolaze isti impulsi, kao i do ostalih, samo ponekad zbog blizine Italije i Trsta malo brže i intenzivnije nego u Čačak.

Glazbena evolucija Rijeke i taj aspekt kulture mladih je možda najkvalitetnije dokumentiran dio riječke povijesti od trenutka prvog diska “Husar” (npr. u knjizi “Red! River! Rock!: riječka rock-scena 60-ih”) do priči o nastanku svih ključnih pjesama (npr. “Riječke rock himne” Zorana Žmirića). Kultura mladih koja izaziva središnju pažnju je ona formirana na temelju britanske i newyorške zvučne i vizualne estetike (tri akorda, električna gitara, ziherice, oštećene traperice, kožna jakna, sunčane naočale…), zapravo prve prave riječke subkulture, a to će biti pankerska. Potonja će biti interesantnija kao kreativna jer je motor nastanka niza zanimljivih proizvoda u području glazbe, medija, videa (...), a manje kao masovna jer većina riječkih mladih ni na vrhuncu pokreta nisu bili “pankeri”.

Multimedijska revolucija od sredine 80-ih izrazito ubrzava i heterogenizira mladenačke pojave. Širenje prošvercanih satelitskih tanjura riječkim balkonima u kombinaciji s videorekorderom potpuno mijenja brzinu i snagu širenja utjecaja - časopis "Bravo" nije više ključan jer sada je tu MTV koji se gleda bez posrednika. Izboj TV Omišalj s višednevnim piratskim puštanjem filmova i nešto vlastitog materijala u produkciji entuzijasta oko omladinskog lista "Val" u drugoj polovici osamdesetih vezan uz utrku brzih glisera možda je najbolje pokazao kako se potrebe mladih mijenjaju. Ideja "Valovca" Vladimira Mrvoša upravo o riječkoj omladinskoj televiziji koja je trebala biti prva riječka televizija ostala je samo Amiga telop.

Više zbog tehnološke i pop kulturne, a manje zbog političke revolucije, životi i stilski izbori mladih postaju heterogeniji, kao što se i cijela struktura mladih, subkultura, interesa mijenja… od dilema kosijaneri ili pristojni omladinci s početka sedamdesetih, pankeri ili čobani s početka osamdesetih, devedesete postaju jedva uhvatljive.

Rađaju se programerski geekovi, gaming krugovi, skateri, metalci, reperi… Kako se mijenjala pop kultura i tehnologija tako se mijenja i struktura mladih i uz nju vezanih sadržaja.

Sredinom devedesetih u kulturu mladih ulazi recimo i grafiti scena izražena kroz grafiti jamove (npr. škurinjsko školsko igralište) u izravnoj želji za oponašanjem kulture iz NY podzemne.

Devedesetih ideologija mladosti kao konzumerističkog ideala postaje značajno sveprisutnije i agresivnije projicirana kroz amerikanizirane slike koje su se gutale kroz serije - Beverly Hills, I to mi je neki život… Kombinacija naručene pizze kroz koncept “halo” telefonskog poziva, posudba VHS-a uz rastuću pornografiju, igranje vikendom LAN partyja (Doom, Duke Nukem 3D, Quake II…), stvarale su posebno u drugoj polovici devedesetih totalno drugačiji okvir razumijevanja “prostora mladih”.

Na fotografiji: Dio najave nerealizirane riječke omladinske televizije.

Grafit #2: Indeksovska kultura mladih

Sveučilište je uz "pop kulturu" središnji dio kruga razvoja “omladinske kulture” u Rijeci jer je riječ o entitetu čiji rad je danas središnji, možda čak i najvažniji za održavanje dinamike mladih, posebno za sofisticiranije intelektualne, kulturne i umjetničke izboje.

Ipak, Rijeka kraja 60-ih i početka 70-ih nije formalno sveučilišni grad, a empirijski je to samo djelomično. Riječko sveučilište nastaje tek 1973. godine, a do tada tu djeluju pojedini fakulteti ili viša učilišta: Visoka teološka škola 1947. godine, Viša pomorska škola 1949., Viša stručna pedagoška škola, Viša ugostiteljska škola Opatija, Medicinski fakultet 1955., Strojarski fakultet 1960. i Ekonomski fakultet 1961. Na tim fakultetima je u Rijeci tada bilo oko 4 000 (danas oko 16 000) studenata, a za njih paralelno nastaje i ostatak studentske infrastrukture. Oblikovan je formalno Studentski centar, kao i Studentsko naselje "Ivan Goran Kovačić". "Index" kao restoran studentske prehrane uspostavljen šezdesetih, tek 1976. godine nakon preuređenja dobiva prepoznatljivu formu na Brajdi, a 1971. godine završen je prepoznatljivi neboderski glavni objekt studentskog naselja.

U kontekstu razvoja fakulteta nastaje, pokazat će se, važan segment “dugog trajanja riječke kulture mladih” famozni klub u Kružnoj ulici. Naime 1966. godine u prizemlju zgrade u Kružnoj ulici otvoren je Studentski klub na oko 700 četvornih metara, s nekoliko odvojenih prostorija. Studenti su na raspolaganju imali buffet, čitaonicu, učionicu, prostoriju za biljar i ostale igre te prostoriju za gledanje televizije. Klub je svečano otvorio tadašnji predsjednik Skupštine Općine Rijeka, Dragutin Haramija. klub je preuzelo poduzeće Studentski centar. Ono što se pokazalo je suprotnost takve vizije djelatnosti kluba s onime što su studenti htjeli, pa su u prostor počeli dolaziti ljudi za koje on nije bio namijenjen, s obzirom na povoljne cijene alkohola.

Studenti Medicine tada pokreću inicijativu o izuzimanju iz Studentskog centra i predaji na upravljanje direktno studentima što je na kraju i urodilo plodom pa u siječnju 1969. dolazi do promjene upravljačke strukture, time i programske orijentacije. Pod utjecajem u njemu održane izložbe o neredima u Čehoslovačkoj, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Saveza studenata Igor Mrduljaš predlaže da se klubu da ime preminulog češkog studenta Jana Palacha pa Indeks 5. veljače 1969. godine postaje klub Jan Palach. Kako 1965. upravo uz tu zgradu nastaje nova središnja Riječka banka postavljena je pozornica za višedesetljetni kontrast života kapitala i mladenačke alternative. Klub je pak u veljači 1974. službeno promijenio ime u Studentski klub „Ivo Lola Ribar” te kasnije u Omladinski klub „Ivo Lola Ribar”.

Ono što primjećujemo je da već tada kao ključno pitanje, koje danas samo mijenja formu i smisao, postaje “prostor za mlade” - nije zabilježen istup “mladih” u kojem skupina mladih ne voli iskazivati potrebu za vlastitim prostorom. Ujedno, vrlo lako time u realizaciji ne budu zadovoljni jer možda ne pogađa baš njihovu estetiku, društvo, interese…

Na fotografiji: Prizori iz Vjesnika u srijedu koji su potresli riječke studente omladince i usmjerili ih prema nazivanju prvog pravog gradskog kluba za mlade prema dečku koji se iz protesta zapalio. 

Grafit #3: religiozna socijalistička mladost

U oblikovanju života “omladine” tih godina nije sve samo zabava - ističu se dva visoko ideologizirana procesa i dvije revolucionarne godine - 1968. godina i 1971. godina, a koji su zahvatili dvije potpuno različite skupine riječkih mladih - jedne sklone socijalističkim idejama, ali za koje su mislili da su se iskrivile ili da se loše primjenjuju, te drugu skupinu više usmjerenu prema nacionalnim i vjerskim pitanjima. Sva razmatranja kulture mladih potonje obično isključuju iz formule već se usmjerava na onu koju se percipira “urbanijom” i “progresivnijom”. Druga polovica šezdesetih donosi ozbiljno ideološko podvajanje mlade populacije, a nije baš uvijek prikladno koristiti današnji pojmovni aparat poput "konzervativci", "progresivci", "demokrati"... Pitanja vrijednosti su tada do kraja zaoštrena i to je kontinuitet koji traje do danas - odnos prema vjeri, seksualnim slobodama, glazbi, modi, načinu ponašanja, hedonizmu…

Što se riječke mladosti u procesima oko kaotične 1968. godine tiče procesi nisu preburni ali su prisutni. Studenti s postojećih fakulteta formulirali su zahtjeve: u proglasu koji su objavili povodom pobunjeničkih beogradskih događanja, osuđuju postupke tadašnje milicije prema studentima ali i izražavaju privrženost socijalizmu i drugu Titu kojem žele pomoći u rješavanju problema i aktualne krize. Iz teksta proglasa može se uočiti kako je više puta uređivan vlastoručno te kako je na kraju isprintanog teksta kemijskom olovkom dodano: „Osuđujemo grubost i nasilje bez razlike odakle dolazilo“. Nastanak kluba “Palach” i unapređenje studentskog smještaja izgradnjom nebodera 1971. godine bio je dio procesa kojima se na takve zahtjeve i odgovaralo.

A druge pak strane, u procesima znatno burnijeg Hrvatskog proljeća riječki studenti posebno iz crkvenih krugova značajno sudjeluju. Ličnosti poput Darka Dekovića studenta Pedagoške akademije i Vladimira Žmaka, studenta Medicinskog fakulteta, aktivni su sudionici reformske struje riječkog studentskog pokreta 1971. izravno suprotstavljeni vodećim članovima riječkoga SKH. Obojica su bili riječki studenti, hrvatski usmjereni, tada članovi riječkog Instituta za teološku kulturu laika (ITKL) i katoličke zajednice mladih Synaxis koja je vrlo aktivno djelovala u samom središtu gradu u prostorijama dominikanskog samostana crkve sv. Jeronima.

Među ostalim upravo ta grupa studenata dovodi do toga da upravni odbor riječkog Ogranka Matice hrvatske donosi odluku o osnivanju Kluba sveučilištaraca. Bio je to prvi takav slučaj u povijesti Matice hrvatske da su studenti u tako velikom broju masovno primljeni među članove. Osnivačka skupština Kluba sveučilištaraca održana je 28. svibnja 1971. godine. Tih mjeseci studenti usmjereni prema idejama Hrvatskog proljeća nastojali su senzibilizirati i ostale čak i na blokadu fakulteta, prosvjede i sl., ali nakon raspada cjelokupne aktivnosti naposljetku u pravosudno-policijskoj represiji uslijedio je prestanak rada riječkog Ogranka Matice hrvatske, Kluba sveučilištaraca, a nakon toga stigla su i smjenjivanja, isključivanja iz SK, ostavke i uhićenja niza mladih u gradu. Bila je to i prva veća skupina mladih koja je stradala u takvom obliku pred represivnim aparatom zbog vlastitog oblika bunta.

Rad Crkve s mladima se time nije ugasio. Od 1975. do 1984. odvija se niz aktivnosti obilježavanja 1300 godina katoličanstva u Hrvata a jedan od glavnih organizatora Nacionalnog euharistijskog kongresa u formi skupljanja čak 400 000 ljudi u Mariji Bistrici 1984. godine bio je mons. Josip Pavlišić, tada riječko-senjski nadbiskup i metropolit. U toj organizaciji je niz riječkih skupina srednjoškolaca i studenata tada stigao na to vjersko okupljanje koje se tumači kao jedan od uvoda u raslojavanje države. Pisati o kulturi mladih okupljenih oko crkve mnogima nije toliko atraktivno kao oko recimo punka, ali relevantan je dio razmatranja povijesti i društvene strukture mladih. I jedni i drugi mladi su pričali o slobodi iako im se semantika često nije poklapala te je to ostala karakteristika i do danas samo s drugim temama. 

Na fotografiji: Zahtjevi riječkih studenata 1968. godine.

Grafit #4: Omladinska kreativna klasa

Onkraj mladim nacionalistima i vjernicima koje vlast nerijetko represivno sankcionira službeni socijalizam je bujao “mladošću”, a paradigma “omladine” bila je ugrađena u najdublje pore političkog sustava: od izgradnje lokalne hijerarhije saveza socijalističke omladine s dužnostima, omladinskih radnih akcija, preko spomenutog otvaranja omladinskog kluba kao prije svega studentske zanimacija do ulaganja u toliko tražene “omladinske” prostore. Izgradnja riječke Dvorane mladosti, što joj govori i ime, bila je također jedan takav “omladinski” projekt. "Dvorana mladosti" je od početka i mišljenja kao svojevrsni centar mladih s kombinacijom sporta kao aktivnosti mladih i glazbe.

Bez obzira na nedoumice i nepoznanice u izgradnji optimizam se širio bez ustezanja kroz šezdesete “Bez razmišljanja i oklijevanja mi smo za novi samodoprinos” - kaže predsjednik Općinske konferencije Saveza omladine Rijeke Ivica Zbašnik. “Svejedno nam je gdje će se objekti graditi, a važno nam je da se izgrade, jer gdje god niknu tu ima omladine. Želja nam je da se sportska dvorana izgradi u sklopu društvenog doma. Omladina će se svesrdno zalagati da građani prihvate prijedlog o uvođenju novog samodoprinosa za djecu i omladinu”, prenio je “Novi list”. Naposljetku je Dvorana mladosti i otvorena krajem 1972. godine te je osim kao dom sporta postala i mjesto svakog značajnijeg koncerta. Za potrebe omladinskih radnih akcija građeno je i omladinsko naselje “Lovorka Kukanić” na urbanistički kaotičnoj i rubnoj Rujevici 1978. godine, nazvano Lovorka po mladoj SKOJ-evki s Kastavštine.

“Lovorka” je ujedno postala i koncertni prostor, gotovo dislocirani neslužbeni omladinski glazbeni klub.

Glazba je glavna identitetna odrednica “mladosti” još od kraja 60-ih godina, a u Rijeci se u pučkoj percepciji stvorila slika kako su postojali “pankeri” i “ostali” iako je stvarnost bila kompleksnija. Godine 1978. upravo u Dvorani mladosti otvoren je i novi Omladinski klub Dva boda. Za razliku od kluba Ivo Lola Ribar odnosno Palacha Dva boda je bio disko klub s dodatnim programima u kojem se više cijenio DJ-ing od oštre gitare. Kako se sjeća jedan od DJ-a Bojan Čukić “Dva boda” su bila mjesto praćenja i svih transformacija osamdesetih: Osim disco komercijale, 2 boda su pratila rani početak rapa (Curtis Blow, The Breaks), legendarni funk (Rick James, Super Freak; Change, Hold Tight), digitalizaciju (Sylvester, Do You Wanna Funk), provalu novog vala (Madness, One Step Beyond), novih romantičara (Duran Duran, Girls on Films) break dancea (Grandmaster Flash, White Lines) i mnogih drugih trendova. U moje vrijeme, u 2 su se boda testirale i dorađivale demosnimke (Denis & Denis, Soba 23), gradio se kult lokalnih bendova (Idejni Nemiri, Ja Sam Narkoman), podržavala domaća produkcija (Videosex, Videosex; Boa, Jer Ljubav Je).

Disko kultura mladih je u mnogočemu bila važnija za veći broj mladih od percepcijski dominirajuće punkerske, jednako kao što je narodnjačka glazba bila slušanija i kupovanija od “urbane”. Uz to se profilira fenomen opatijske rivijere koja za Rijeku funkcionira kao svojevrsni “Monte Carlo zabave” s disko klubovima po putu, a mantra mladih postaje “živim u Rijeci, zabavljam se u Opatiji”. Putovanje je na sebe vezalo i automobilske interese i povećan broj prometnih nesreća mladih.

Sav taj život između svježih izboja pop kulture, dva omladinska kluba, sveučilišnih klupa i novih riječkih ulica posebno je dobro pratio famozni omladinski tisak, a oko kojeg je uvijek bilo određenih pokušaja, neuspjeha, nezadovoljstava. Bilo je očito da mladi žele u rukama komad dobrog štiva, ali nemaju uvijek jasan osjećaj i kako on treba nastati. Još je 1969. zajedno s novonastalim “Palachom” pokrenut kao dio Novog lista “Upitnik” koji je u ovakvom obliku izlazio do lipnja 1969., kada je trebao postati samostalni omladinski list „Prisutnost” - „Upitnik”. Izdavači te nove edicije bili su Općinska konferencija socijalističke omladine Rijeka i Skupština Saveza studenata Rijeka.  List „Upitnik” je ponovno pokrenut 1971. i izlazio je do 1975. godine. Glavni i odgovorni urednik je bio Mario Samsa.

U Rijeci je kao najvažniji ipak opstao “Val.” pokrenut 1975. godine koji je kroz razne uredničke posade bio i generator, i pratitelj, i kreator cijele kulture mladih” u dijelu koji se smatra urbanim, progresivnim, cool… “Val” prošao je put od vrlo “tvrde” i "na liniji" publikacije s puno službenih omladinskih tema do glavnog promotora antikulturnih i subkulturnih pokreta, praktički do jednog od rušitelja socijalizma s čijim nestankom se i gasi list.

Kasnije, važniji mediji za kulturu mladih u Rijeci tranzicijskih devedesetih je Svid Radio, danas također nestala pojava. Kao prva komercijalna radio postaja, s puno manje obzira prema politici, na lokalnoj razini mijenja zvuk u ušima mladih Riječana te će od 1995. godine postati čvorište cijele jedne generacije kreativaca koji su kroz format radio emisija ispitivali nove sadržaje, zabavljali se, stvarali lijepu mlađahnu energiju… U tom smislu iako u znatno skromnijem obliku postojala je srodnost s procesima Radija 101 u Zagrebu. Imena važna za kasniji život Rijeci kao urednici, voditelji, producenti, tehničari (...) tu su bili među ostalim tada mladi Zvonimir Peranić, Ivan Šarar, Dražen Zima, Pjer Orlić, Zoran Medved, da spomenemo samo neke.

I u slučaju Vala i slučaju Svid Radija a u kontekstu povijesti kulture mladih važno je da upravo medijski proizvodi služe kao multiplikatori i katalizatori nastanka riječke kreativne klase ma koliko skromna bila: u tom krugu nastajala je (proto)kreativna klasa, ljudi kasnije važni za puno ozbiljnije medije, glazbu, filmove, manifestacije… Mnogi od njih danas su i generacija koja ulazi u zadnju fazu rada pred mirovinu.

Na fotografiji: Vizual za dva omladinska riječka kluba.  

Grafit #5: Tvrdi asfalt

Govor o kulturi mladih u posljednjih pedesetak godina nije moguć bez neformalnog života, a kojeg doslovnog oblikuje ulica, društvo, ekipa… Bujajući urbani razvoj od 1969. - 1989. doveo je u grad niz mladih obitelji, a zbog eksplozije stanogradnje nastaju potpuno nove ulice, često bez neke posebne prateće infrastrukture. Često je tematiziran uloga mjesnih zajednica, gotovo kao svojevrsnih kvartovskih kulturnih centara i mjesta za život mladih, ali većina ih nije bila u obliku koji bi odgovarao toj populaciji, posebno onda kada bi centar mjesne zajednice bio u baraci kao što je bio slučaj na Škurinjama. Zgrade, ulica, portuni, bili su mjesto za okupljanje. Kako sadržaja posebno kriznih osamdesetih godina nedostaje bujaju izvješća o porastu devijantnosti, recimo vijesti o tučama posebno između kvartova, uništavanju učionica, igrališta, a potpuni je novitet kulture mladih šaranje autolak sprejevima na zidovima…

Formiraju se urbani mitovi poput onih o 'ekipi s Campetta" ili “iz Starog grada” ili pak “tovarima s Vežice”. Nova urbana oprema i kada je bila postavljena često bi stradavala, kao i portuni novih zgrada koji su postali okupljališta. Na Škurinjama na novom igralištu golovi završavaju u provaliji. Od druge polovice šezdesetih odvija se i širenje opijata, prvo u obliku kosijanerskih hašomana, a potom stvari postaju i ozbiljnije. Omiljeni “hobi” djece postaje snifanje ljepila, a 1980. godine i na riječke police stiže knjiga “Djeca s kolodvora Zoo" koju se čitalo i gledalo raširenih očiju. U kontekstu ulice važno je organiziranje mladih u navijačku skupinu Armada od 1987. godine koja će također prolaziti put od neformalne do formalne skupine, različitih formata i sadržaja s jedne obične terase kavane do organizirane udruge građana s vlastitim prostorom. Ultras navijaštvo je bilo par excellance proces oblikovanja urbane kulture mladih, a oko Armade će se isplesti niz važnih identitetnih procesa za Rijeku.

Iako u teoriji nije učila mlade devijaciji, ali nasilju svakako je to je bila JNA i obvezan vojni rok za mladiće. Ritual izlaska puberteta/adolescencije pratio je odlazak na služenje vojnog roka i putovanje iz Rijeke u vojarne BIH, na jug Srbije, Kosovo, Makedoniju…. Bila je to izrazito važna fenomenologija i dio u ritualnom životu muške djece, a u Rijeci su kao fenomen bilježeni odlasci s kolodvora kao kolektivne pijanke mladih i rodbinske pratnje.

Ono što je potrebno puno bolje istražiti je riječka narodnjačka kultura mladih jer to je bila popularna glazba voljena od raznih strana što je potvrđivala i prodaja. I prema sjećanju “valovca” Bojana Mušćeta: "U Rijeci su Dvoranu mladosti uredno punili – narodnjaci. Miroslav Ilić, Halid Muslimović, Šaban Šaulić i ostali uspijevali su ono što medijskim ljubimcima nije tako jednostavno polazilo od riffa. Pa se onda nije ni pisalo o tome. Tu i tamo bi omladinski tisak fenomenološki prozborio koju riječ uglavnom uzdižući Šabana Bajramovića i to bi bilo sve. U Valu smo objavili intervju s novorođenom zvijezdom Fahretom Jahić alias Lepom Brenom koja u komercijalnoj supremaciji novokomponirane narodne muzike, dakako, nije vidjela ništa sporno." 15. ožujka 1983. godine pojavila se prva jugoslavenska video kazeta "Hit parada narodne muzike 83" što dovoljno govori za sebe. 

Rane devedesete čine višestruki rez, te generacija mladih za početak postaje životno ugrožena. Dio u obliku dobrovoljaca odlazi na bojište, drugi kao ročnici. Mladost od 1991. do 1995 značila je i opasnost od pogiblje. Ono što se tim rezom dogodilo je nestanak okvira svih socijalističkih omladinskih organizacija te ni novoj vlasti, iako je to možda u nekom obliku htjela, nije više moguće uspostaviti više tako čvrst i sveobuhvatan ideološki okvir puberteta i adolescencije. Doduše višestranačje nosi fenomen "stranačkih mladeži". Politika i mladi isprepliću se na niz načina, a suvremeniji pristupi oblikuju se krajem devedesetih godina.

Za oblikovanje kulture mladih dodatno će se pokazati važnim parlamentarni izbori 2000. godine koji su u ranijem razdoblju donijeli zamah aktivizma i borbe za suvremenije pristupe. Recimo tada je predsjednik Riječkog studentskog pokreta koji je ujedno i asistent regionalne koordinatorice GONG-a u Rijeci Igor Bajok preko novina 1999. godine poručio kako je to “početak studentskog optimizma” u Rijeci. Možemo reći da se novi oblik aktivnosti mladih u Rijeci pokazao deset godina kasnije u proljeće 2009. godine kada studenti blokiraju Fakultete u prosvjedu protiv zaoštravanja sustava plaćanja studiranja. Interesantno je da riječki studenti ni revolucionarne 1968. ni potom 1971. godine nisu iskazivali takve akcije pa s time ovo svakako ulazi u povijest bunta mladih u Rijeci.

Tektonsku promjenu u navikama i interesima napravilo je i otvaranje prvog pravog riječkog trgovačkog centra 2006. godine čime je napokon i do Rijeke stigao fenomen o kojem su do tada gledali samo u "teen" serijama. Ulica postaje sve manje važna, a na kraju ostaje i prazna.

Na fotografiji: Tranzicijska mlada generacija na vrhuncu uz estetiku Armade i zapada 1994. godine u susretu protiv Dinama punog gradskih napetosti i konflikata s policijom.   

Grafit #6: točka na nezavisnu kulturu

Za formalniji razvoj post-yu kulture mladih možda ključnim pokazat će se 1997. godine donesen Zakon o udrugama koji je napokon uokvirio život već tinjajuće nove generacije koja je napokon dočekala nestanak opasnosti od završavanja u rovu, a dovoljno daleko joj je su joj bili centri socijalističke omladine. Umjesto pojmova društvene organizacije i udruženja građana, uvodi se pojam udruge, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je 1997. godine bilo 21.945 udruga, od čega registrirano ih je 8.208 od 1991. do 1997. “Omladinska tema” sada postaje dio razvoja "nezavisnih udruga" i kroz njih izraženog aktivizma, a razvoj civilnog društva i kultura mladih postaju povezani na najdubljoj razini pa tako i u Rijeci upravo tada dolazi do redefiniranja toga što čini novi “omladinski pokret.

Procesi i zbivanja 1997./1999. godine postaju jako zgusnuti, a za početak važne bivaju udruge Otvoreni krug i Točka na Ri te će oko toga opet biti važan konstantno spominjani klub iz Kružne. U skladu s kaotičnim godinama 1991. - 1995. sve kaotičnije će postati i oko Palacha koji unatoč tome i dalje ostaje živahan i na trenutka buran koncertni i zabavni prostor. Pod voditeljem Tončijem Tibljašom “ponedjeljak je bio Prljin dan, imali smo i seksi utorke koje je Mrle osmišljavao, radili smo i gay partyje”, a održavale su se i prilično alkoholne zabave “Pičvajzi” koji će postati predmet sporova, etiketirane i kao jedan od glavnih izvora problema. Cijelo to vrijeme Palach leluja između problematika buke, inspekcija, radnog vremena, ljutih susjeda, zatvaranja 1995. godine. Uz sam Palach pak od 1992. godine djeluje udruga građana Otvoreni krug u kojoj se profilira Damir Čargonja Čarli kao izrazito zainteresirana osoba i krug ljudi za budućnost “Palacha” te njegov poziciju u životu mladih Rijeke. U trenutku eskalacije problema oko zatvaranja "Palacha" svoju udrugu “Točka na Ri” organizirao je Simon Dejhalla, jedan od ranijih organizatora glazbenih programa u klubu.

Dejhala je kroz 1997. i 1998. godinu na proljeće vješto zavrtio pravu kampanju "Hoćemo novi Klub“. Organizira se ”Dan velikog provoda” na Korzu uz svirku pedesetak gradskih bendova i stvara pozitivna euforična atmosfera oko ”hitnoće” otvaranja novog prostora za mlade ili trajno rješenje problema oko rada kluba "Palach". Već s naglaskom na “provod” zanimljivo je naglašavanje dosade kao jednog izbora i zabave kao drugog. Nastaje u sklopu toga i angažirana pjesmu ”Ajmo Rijeka” u kojoj se na riječkim ulicama i lučkim dokovima pojavljuje mnoštvo mladih u društvu riječkih rockera.“. ”Treba nam neki klub kojeg ćemo doživjeti kao nešto svoje, gdje ćemo postavljati izložbe, svirati, kreirati nešto zajedno”. Treba nam jedan moderan klub. Palach ima milijun problema koje svi znaju, a oni su nerješivi u neko dogledno vrijeme. Jednostavno, mladi ne trpe političke začkoljice, svađe i prepucavanja preko novina. Što nas briga za te svađe. Bitan nam je Palach. Bitno nam je da on izgleda onako kako mi hoćemo” - izjavio je tada pokretač akcije Simon Dejhalla u časopisu Arkzin.

Iako je apel upućen prema gradskim strukturama, na kraju je ipak vlastitim sredstvima zakupljeno staro skladište blizu centra grada, točnije na Mlaki, u ulici Luki.

Rezultat svega bio je otvaranje kluba Točka 20. svibnja 1998. godine privatnim sredstvima čime je rođena “Točka”. Čargonja pak i Otvoreni krug nastavljaju rad oko Palacha koji je u konceptu multimedijalnog centra ponovno proradio s jakim fokusom na alternativnu umjetnost. Zanimljivo, 2004. godine pokreću ponovo i list ”Val” s opisom “list za kulturu mladih”, ali nakon nekoliko brojeva pothvat se gasi.

“Točka” će pak ostati nekoliko generacija, do sredine 2000-ih, jedno od glavnih gradskih okupljališta srednjoškolaca i studenata, mjesto za koncerte potpuno različitih profila, a ujedno i prilično rubno, diskretno i ponekad nesigurno mjesto, što zbog prometne ulice, što zbog stepenica po kojima nije bilo jednostavno ići nakon dvije litre bambusa, a ponekad zbog krivih boja vezica pred mladim članovima Armade. “Točka” je u skladu s vremenom postala i virtualnim entitetom kroz internet forum što je lomilo granice fizičkog i digitalnog.

Zanimljivo je da će život završiti kao turbo-folk klub u drugoj polovici 2000.-ih. 

Na fotografiji: Atmosfera u kvartu godinu nakona otvaranja novog kluba za mlade "Točka".

Grafit #7: fanzinizacija i časopisizacija

Kultura i kulturni interesi očito bili su jedan od upečatljiviji interesa raznih skupina mladih. Sveprisutna glazba često zaglušuje interpretaciju, ali upravo kroz mladenačku energiju razvijale su se razne grane riječkog kreativnog života. Primjere možemo pratiti od samog kraja 60-ih do novog tisućljeća: skupina riječkih studenata je početkom 1968. godine osnovala Studentsku eksperimentalnu kazališnu scenu skraćenice SEKS koja će uprizoriti i scenski prvijenac Nedjeljka Fabrija “Arhanđeli Modre gore”.

Kasnije je tu Teatar mladih Alternativa kojeg osniva Bernardin Modrić s konceptom kazališta obilježenog eksperimentima, uličnim performansima, netradicionalnim tehnikama… Predstavu “Iz života kukaca” Karela i Jakoba Čapeka (prva faza) izvode u omladinskom klubu 2 boda, a u travanj 1979. događanje Istina je akcija na riječkom Korzu, što je bila i naslovnica u omladinskom listu Val br. 71.

Devedesetih je najzreliji izdanak takvog pristupa rada mladih, ekipe pri kraju studiranja ili u traženju kuta profesionalne karijere, riječki Trafik čiji pothodnički izvedeni “Hodač” iz 1998. godine je uključivao mnoge aktere na početku profiliranja: Iva Nerina Gattin, Alex Đaković, Edvin Liverić i Žak Branko Valenta tu su kao autori dok likovna rješenja potpisuje Lara Badurina, a glazbu Ivan Šarar. Studenti ili oni koji su taman završili fakultet tih godina postaju važan dio kreativnosti i novog stvaranja. Kako nad procesom studiranja i mladosti nije više bila omladinska organizacija stvari postaju autonomnije.

U tom điru sredine devedesetih vrijedi spomenuti i svježije umjetnike koji sada stoje uz epitet “mladi” ili “nezavisni”. Klub mladih Rijeka (1995. – 1999.), a pri tome ne govorimo o ničemu sličnom današnjem Klubu mladih Rijeka u ulici Erazma Barčića djeluje u Rijeci u periodu od veljače 1995., pa sve do kraja devedesetih godina. Okosnicu grupe činili su umjetnici Melita Sorola Staničić, Jasna Šikanja, Lara Badurina, Predrag Todorović, Damir Šegota i Damir Božić Pišta. Nazivali su se još i Grupa mladih, te su formirali Udrugu riječkih artista (URA). Akcija obilježavanja Dana planeta Zemlje, održana 1995. na lokacijama Parka Vladimira Nazora i u pothodniku na Piramidi, označila je skupno djelovanje i realizaciju kolektivnih radova članova Kluba i suradnika. Lara Badurina, Jasna Šikanja, Anamarija Orel i Paola Korošec izvele su u umjetničku akciju 4 slike. Uz izložene instalacije na temu četiri elementa prirode, bio je priređen happening na temu suodnosa čovjeka i prirode u kojem su akteri i publika, glasovnom artikulacijom i zvukovima bubnjeva, simulirali obred plemenskih zajednica. Kolektivan rad izveli su i još mlađi studenti Odjela za psihologiju i Likovnog odjela Pedagoškog fakulteta, Tomislav Ćurković, David Maljković, Damir Stojnić, Ivan Šarar. Studentski stan Davida Maljkovića na Žabici u kojem se okuplja i eksperimentira ekipa pokazuje da su neformalni prostori kulture mladih ponekad važniji su od formalnih, upravo su oni Davida i odveli u svijet.

A kada smo kod neformalnog fanzini postaju posebno važan dio komunikacije i stvaralaštva mladih, posebno anarhističke i pankerske estetike s čime se gasi potreba za “trebamo naše novine” jer sada si ih mogao raditi sam i to vrlo radikalno. Spomenimo tako kako se iz kruga studenata kroatistike javlja artzin “Off skroz”, praktički paralelno i studentski časopis za kulturu i književnost “Iže”, studentski list “Kacot”. Samo zbog ilustracije evolucije estetike spomenimo objavljenu pjesmicu od šezdesetih do druge polovice devedesetih istaknimo: Doktore, lijep je jezik tvoj/žustro ližeš, uvijek čistiš sloj/vaginalnu glazuru stručno ništiš/po vlažnosti kružiš, kliziš… Pepeo pjeva u bakinoj kući/Što pizdiš, Il prštiš žuči./Žar grmi u peći, s kim ćeš leći?/Doktore, krevet te čeka, baka je raširila udove./Ta bubrežnjača će ušmrkavati ti mudove!” Iz studentskih krugova i mladih koji su taman krenuli prema svijetu profesionalnog profiliranja izašao je i časopis Re s opisom o umjetnosti i kulturi.

Realan proces za suvremenu kulturu mladih u Rijeci postaje status stvarno sveučilišnog grad što se oblikuje i kroz nove studije (možda najupečatljiviji u ovom kontekstu nastanak je odsjeka za filozofiju 1998. godine i kulturalnih studija 2004. godine), nove infrastrukturne kapacitete u obliku izgradnje kampusa, domskih resursa, uz njih vezanih ugostiteljskih objekata. Sveučilište zrelije postaje i kroz oblikovanje studentskih udruga od kojih neke razvijaju dosta snažan život ili povremene upečatljive izboje - Furija (filozofi), Malleus (povjesničari), Psirius (psiholozi)...

Iako je studentski status prolazan svaka od ovih inicijativa ostavljala je u samoj strukturi sveučilišta osjećaj kako je potrebna zaokruženija i ozbiljnija priča - konačna zrelost je stigla pokretanjem Studentskog kulturnog centra (2012./2013.) s uvodnom kampanjom “Ne budi panj”!, Galerijom SKC i izgradnjom cijelog sustava oko tog entiteta koji stabilno ispraća već nekoliko generacija. Zajedno s mrežom udruga okupljenih u savez "Molekula" koji obilježava drugu polovicu 2000-ih, i uz manifestacije poput "Moje, tvoje, naše" udruge Drugo more, nastala je konkretna mreža ovoga puta neovisna od ideološki obojene socijalističke organizacije, ali svakako vezana uz noviji fenomen - EU fondove, projektnu logiku, strategije i ciljeve. Mladost u tom aspektu postaje puno formalnija i birokratskija tema.  

Na fotografiji: "Tri brata" iza "Off skroz" i fanzinska estetika devedesetih.

Grafit #8: sva ta vječno mlada baština

U gradskoj transformaciji 2000-ih, općim uletom u hiperkomunicirani konzumerizam kojeg recimo simbolički prikazuje reperska “Simpa” reklamna kampanja 1999./2000. godine za mobilne tarife otvarajući prostor posjedovanja mobitela tinejdžerima i adolescentima, u riječki diskurs pa i u dio zajednica mladih, posebno fokusiranih na kulturu i umjetnost, ulazi pitanje što s industrijskom baštinom nakon nestanka proizvodnih pogona. Ovisno o pristupima i estetici jedni sanjaju o gentrifikacijskoj urbanoj regeneraciju, drugi o skvotovima i centrima nalik na ljubljansku “Metelkovu”. Maturalna putovanja tih godina više nisu “putevima revolucije” pa se inspiracija ne traži na Neretvi već u Amsterdamu i Berlinu. Stvara se slika o famoznom “ogromnom praznom prostoru” koji će izazivati stalne dileme, biti motiv gradske politike i rasprava mladih nekoliko sljedećih generacija. Kada je riječ o “mladima” dvije prostorne mete bivše industrije su bile glavne - kompleks “Benčić” i “Hartera”.

Kao dio vala spomenutog poslijeratnog entuzijazma 1997. godine nastaje i riječka udruga Spirit usmjerena na (sub)kulturne i kreativne programe. Vrlo “underground” estetike i subkulturnih interesa Spirit stvara 2001. godine i vlastiti projekt revitalizacije te klub za članove "Kreativna kuhinja ”. Igra riječi s kuhinjom nije slučajna s obzirom na to da su se smjestili u oronuli prostor kuhinje bivše tvornice motora “Rikard Benčić”. Nekoliko godina “Spirit” će biti mjesto za grafiti radionice, izložbe, svirke za mlade bendove, DJ radionice, slušaonice, video sekciju, projekcije… Estetski “Spirit” je izgledao kao mali začin Berlina u Rijeci, ali u prostoru nije moglo biti ulaganja te ta priča mladih nestaje.

U drugom kontekstu i od strane druge ekipe rađa se proces oko “Hartere” koji će pak dosegnuti još složenije oblike s puno više javne percepcije i govora o mladima. Ekipa okupljena u prvotno neformalnu skupinu Klub ljubitelja buke (arhitekt Idis Turato, glazbenik i marketingaš Ivan Šarar, glazbenik Damir Martinović Mrle…) stvara vrlo konkretan i slojevit festival koji će od 2005. godine stvarati sliku života tog dijela grada bar na nekoliko dana. Za Hartera festival od 2005. će se do 2012. godine pokazati da će u nekoliko top izdanja biti najozbiljnijim riječkim festivalom s privlačnošću za mlade iz drugih gradova što je svakako bio fenomen nove ere. No ono što je bila konkretnija i složenija meta bila je pretvaranje većeg dijela bloka “Hartere” u centar za mlade što je prihvatilo nizom odluka i riječko gradsko vijeće.

Autori projekta su pisali: "Mladi ljudi, umjetnici, kreativci, pobornici ekstremnih sportova i rekreacije, svi ljudi posebnog senzibiliteta koji povezuju šarm staroga i uzbuđenje novoga, cijeli krug ljudi koji se bavi svim oblicima alternativne kulture, te poduzetnici i obrtnici koji imaju smisao za novo i staro - razumiju ovaj projekt.”. Sljedećih godina održavao se festival, periodički se pisalo i raspravljalo o realizaciji centra za mlade, Grad Rijeka je kupovao terene, ali u spletu ekonomske krize 2009.-2013. i promjena prioriteta projekt u takvom obliku odlazi na začelje, kao što se gasi i sam festival.

Godina 2013. s “edutainment” konceptom festivala “Republika”, prvenstveno usmjerenog mladima, također nije uspio osigurati održivost iako je integrirao u realizaciji i brod “Galeb”, “Benčić” i “Harteru”, ali ono što je svakako bilo zanimljivo je broj mladih iz drugih gradova i država koje su takvi festivalski proizvodi privlačili. Time je tema “mladi u Rijeci” prošla dug put od vrlo lokalnog pitanja “želimo naš klub” do složenog regionalnog pitanja i razgovora studenata u Ljubljani i Beogradu “hoćeš li u Rijeku”, što će naravno ovisiti o ambicioznosti i vrsti budućih aktivnosti.

Na fotografija: Dio života kluba "Spirit" ranih 2000.-ih. Izvor: https://www.spirit-ri.hr/

Grafit #9: šta sada kada smo svi mladi

Sumiramo li proteklih pedesetak godina povijesti “mladosti” u Rijeci možemo zaključiti kako gotovo nije usporedivo odrastanje socijalističkog omladinca (bilo kojeg profila - pankera ispred Aleksinačkog podruma, šminkera u diskoteci Milde Sorte na Preluci, vjernika iz skupina mladih u samostanu na Trgu riječke rezolucije, urednog oportuniste iz socijalističke omladinske organizacije…) koji iščekuje svoj poziv u JNA s ispraćajem na željezničkom kolodvoru, i traži kakvo mjesto u riječkom industrijskom ekosustavu u oronuloj industriji motora “Benčić” pikirajući mjesto na listi za stan, sa suvremenim mladolikim likovima koji dostavljaju tajlandsku hranu na Wolt skuteru nakon kašnjenja na dostavu zbog gledanja u sobi maminog stana iz “Brodomaterijala” Twitch stream igranja neke Japanke obučene u Bilbo Bagginsa.

Ono što možda jest blisko točkama kontinuiteta, uz karakteristične fokuse u tom razdoblju života (zabava, seks, kreiranje interesa...) su konstantna pitanja “gdje nam je prostor”, “trebamo vlastiti mediji”, “trebamo pravo na sudjelovanje” ili pak možda još važnije “nikad čuli da xy postoji” što je danas dodatno amplificirano ili paradoksalno s obzirom na složeni informacijski svemir. Doduše, svako od ovih pitanja sada ima potpuno drugačiju semantiku - studentsko pismo kojim se budući liječnici žale da je klub Indeks u Kružnoj mjesto alkoholičara 1968. godine te kako očajnički trebaju baš svoj pravi klub, ima potpuno drugačije značenje u trenutku u kojem su takvi prostori “mainstream” i gotovo sveprisutna pojava s obzirom na potpuno drugačije funkcioniranje kulture, industrije zabave, ugostiteljstva i činjenicu da “prostor” danas nije ograničen xyz fizičkim koordinatama već pixelima i bajtovima.

Suvremeni narativ o mladima je prilično širok i transformiran - negdašnja dramatika oko zapošljivosti u radnim kolektivima zamijenjena je poticajima mlađahnom energijom obilježenom “start up” kulturi, “paušalnim“ obrtima, co-workingu uz pripadajući diskurs kreativnih industrija kao što svjedoče projekti RiHuba ili obnove Energane u Harteri. Uz pitanje posla mladih usko je vezana i problematika napuštanja roditeljskog doma s obzirom da smo ili nevoljki ili financijski nemoćni potpuno se odvajati od roditelja (ili oni od mladih s obzirom na prosječnu mirovinu) u ranim dvadesetima. Zabava u svim formama je “mainstream”, nije pitanje u negdašnjem smislu jer ako ičega ne nedostaje onda je to barem sadržaj iako su svi izbirljiviji, kritičniji, heterogeniji nego ikad. I danas se traže putevi participacije mladih u politici iako tema postaje češće apatija i uopće politička/medijska/informacijska pismenost s obzirom da demokracija nosi i osobne odgovornosti. Rađaju se i generaciji svojstvene teme - važnim postaje pričati o digitalnoj detoksikaciji i mentalnom zdravlju, a s osnaživanjem imigracije postaju važni i sadržaji kulturnog transfera, prilagodbi, asimilacije… Imigranti su, kao što i vidimo na riječkom kolodvoru ili Wolt skuterima, gotovo redovno mladi.

Desetljećima je pitanje bio prostor, a sada je pitanje - vrijeme.

Upravo u procesima kasnih šezdesetih godina, a potom sve dublje i radikalnije važnim je postalo pitanje kako ostati vječno mlad odnosno bolje rečeno prvi puta je ta vječna želja počela imati i oblike realizacije - nastaju prve generacije koje imaju pedesetak i više godina ali su gameri, rado bi izašli i na techno party, biraju novu tetovažu na podlaktici, kupuju novu narančastu duksu.

“Šok budućnosti” je tek otrčao krug. Za zagrijavanje.

Penzioneri budućnosti zato će biti neka sljedeća tema...