Kulturni faul: Trumanov show s kapulom iliti placa
Tržnice su gradska mjesta koja oblikuju smisao cijelih kvartova, društvenost i prehrambene navike. A malo je reći kako se puno toga mijenja. 40. "Kulturni faul" zato ide do štanda.
Pogled (doduše leđni) iz mog ureda usmjeren je ravno na prvi paviljon riječke tržnice, lijepi uradak vještog arhitekta Isidora Wauchinga osmišljen 1880. godine po investiciji riječke Komunalne banke i štedionice. Unutra, van, unutra, van…tako obično izgleda hiperaktivno kretanje jutrima. Pa tako i tog kada me na okret leđa prema prozoru pokrenula sirena vlaka u prolazu prugom jer netko je automobil parkirao točno na nju nasred glavne ceste.
Napeto čekanje, tip izlazi bezbrižno s vrećicama, stavlja ih u automobil, ne žuri, a vlak čeka, opet napeto čekanje... Pali svoj skupi stroj i premješta se na pješačku zonu ispred ulaza u paviljon. Baš je to mudro sredio. Kupci s vrećicama zaobilaze. Naš urbani komunalni devijant se vraća kupovini, pješaci ipak nisu vlak…
Tržnica, placa, pijaca, merkat, kako god ju nazivali ima posebnu snagu, jaču od prometnih pravila. A snaga tih mišića se sada mijenja.
Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene s područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.
Paradoksalno, jedan od većih izazova iscrpnijih istraživanja novije povijesti ekonomije, rada, svakodnevice (...) Rijeke između 1945. - 1991. godine uništavanje je i nestanak dokumentacije, zapisnika sjednica, materijala, fotografija, radničkih listova (...) koji su jednostavno odlazili u smeće u euforiji tranzicije ili u gorčini rata i stečaja. Monografije poduzeća ostale su tako slučajno jedan od rijetkih komada lako dostupne, relativno iscrpne, informacijski posložene (...) tiskane baštine u obliku knjige. Jedna takva naziva "Gradska tržnica Rijeka" iz 1981. godine preživjela je na policama knjižnica ili pojedinih kućanstava i jako je dobar intro u riječku povijest hranjenja kroz fenomen i danas toliko romantiziranih, voljenih, ali ipak rjeđe korištenih gradskih tržnica. Prvo kako ne bude semantičke zabune - sam naslov knjige “Gradska tržnica” Rijeka upravo je bilo i istoimeno poduzeće koje je među ostalim brinulo o onome što i danas zovemo glavnom gradskom tržnicom iako je upravna osnova drugačija.
Solidan je to pregled razvoja riječkih tržnica, posebno u pokrivenom obliku, a koji s najvećim naglaskom na segment jugoslavenske povijesti vodi kroz labirint prehrambenih firmi čiji nazivi mahom danas više nisu dio naše svakodnevice, zakučice samoupravne organizacije u jednom takvom poduzeću, ali i s posebno zanimljivim sadržajem o budućnosti. Naravno, malo tko si u slavljeničku knjigu popu ove stavlja poglavlje "budućnost je neizvjesna" pa tako nije učinila ni Gradska tržnica Rijeka koja pred sobom tada vidi izazove, ali i rast. Tako je u intrigantnom poglavlju "Mreža tržnica na malo u urbanističkom planiranju Rijeke" autor Draško Bižaca, poznati hrvatski urbanist, kasnije i glavni urbanist Splita u vrijeme degradacije te struke devedesetih, dobro artikulirao koliko su urbanizam i tržnice neraskidivo povezani iako to u riječkoj implementaciji nije bio slučaj - Rijeka je 1969. imala najskromnije kapaciteta tržnice u odnosu na sve veće jugoslavenske gradove što se nadomještalo novim izgradnjama ili barem planovima. Ovako je to otprilike trebalo izgledati:
Ni snažnih poruka nije nedostajalo: "Moderne prodavaonice ne mogu nadomjestiti zelenu tržnicu" utvrđeno je te 1981. godine.
A onda su slijedili šamari realnosti.
Gradske tržnice diljem svijeta nestaju, smanjuju se, discipliniraju se. Delboy Trotter skoro nigdje više nema prostor za driblanje (u jednoj od posljednjih special epizoda "Mućki" već ostarjeli junaci tržnicu u Peckhamu mijenjaju za trgovački centar u kojem ilegalno prodaju kraj sjajnih dućana, nema Kobilje glave, ni Brzog s metlom iza ugla…). Logističko-trgovački lanac je nepovratno promijenjen onog trenutka kada se suvremeni grad počeo oblikovati oko fenomena betonskih samoposluga čiju evoluciju u lokalnim okvirima možemo pratiti kroz konzumerističku fazu socijalizma (kvartovski marketi Brodokomerca, slovenske Preskrbe…), a potom kroz tranzicijski “boom” prvotno prilagođenih skladišnih, a kasnije kompleksnih i profinjenijih trgovačkih centara s hyper, mega, turbo iteracijama marketa s voćem, povrćem, mesnicom, ribarnicom, mliječnim proizvodima…
Svemu se potom priključio dodatni digitalno-dostavljački začin manifestiran kroz dva fenomena - narudžbu dostave svježe hrane iz dućana preko aplikacije ili izravnu nabavku, najčešće u Facebook i Viber oblikovanim grupama zelenih tržnica s izravnom dostavom iz bunkera automobila. Da je kombinacija sadržajnog bogatstva trgovačkog centra s globalnim lancima (teoretski može postojati i trgovački centar malih lokalnih poslova/vlasnika, ali zapravo malo gdje postoji…) u kombinaciji s digitalnim online iskustvom kupovanja "ubojica" tzv. main streeta, pojedinih oblika malog poduzetništva i trgovine, a uz to i dramatični transformator gradskih centara i kvartova uopće, dobro je dokumentirano iako većina gradova pa ni Rijeka nemaju nekakve ozbiljne studije koje to pedantno prate.
A tek smo na početku procesa koji naravno, kao i svaki takve vrste, preispituje naše intuicije i osjećaje.
Tržnica u tradicionalnoj formi poprilično je značila i mom odrastanju. Devedesetih je odlazak nedjeljom na nju bio omiljeni ritual mojih roditelja, prije svega tate, kroz kojeg bi došli do potrebnih namirnica za kroz tjedan, a ja i do odjeće koja je u tom predteen razdoblju u kojem su nas Back Street Boysi učili stilu postala posebno važna. Bio sam jedan od onih koji se doslovno "oblači na placi" jer to nam je bilo cjenovno dostupno. Nije ni bilo važno što Reebok ima tri "eee" ili što je Adidas možda Abidas, djelovalo je otprilike moderno, doduše možda ne baš potpuno kao ono što su nosili Jordan ili Ronaldo, ali za nas iz obitelji “u stečaju” (Brodomaterijal i Gramat) dovoljno. Nosilo je to i neke ulične društvene kavge tipa “ta Lacosta ti nije originalna, oni nemaju tri dugmića” s Kompom, ali manje važno, tržnica je spašavala stvar. I normalno kada vidiš naslov Novog lista “Đir po riječkoj placi: Otužno i na tržnici i u ribarnici, čak i neki kafići rade skraćeno”, a upravo on i komentari ispod njega me i potaknuo na ovaj kulturni faul, ne ostaješ ravnodušan. I znak Nike se na originalu tada okrene sam od sebe u tužnu poziciju.
Riječani jako izražavaju žaljenje za tržnicom (online žalovanje i samopreziranje je posebno kompleksna fenomenologija razočarane “boomerske” generacije na društvenim mrežama u Hrvatskoj i Rijeci, ali o tome u sljedećim epizodama), a prvo je to bilo vezano uz prilično opustjelu verziju na Brajdi, a sada i uz glavnu tržnicu koja očito ima sve depresivnije dane. Uzgred recimo da apsolutno isti mehanizam nalazimo i u govoru o gradskim kinima i fenomenu "Teatro Fenice" kojeg su pomeli među ostalim slični mehanizmi nastanka atraktivnijih i bogatijih mjesta za gledanje filmova. Teško je i pobrojati sva lijepa sjećanja i emocije ispod fotografije čekanja u redu za premijeru “Titanica” (obratiti pažnju upravo na odjeću, mislim da je jasno gdje je kupljena) iako je cijeli proces nestanka i transformacija pokrenulo ono što je “South Park” davno sažeo u epizodi o Walmartu i njegovom srcu koje je zapravo obično ogledalo pred kojim stojimo kao konzumeri - naše konzumentske želje te kupovne i doživljajne navike su te koje pokreću i svaku propast i svaki nastanak. Kupujemo u Toweru, naručujemo namirnice iz Studenca preko Wolta, filmove gledamo u 4D dvorani Cinestara, ali bi da nekako postoji klasična tržnica puna originalnih proizvoda i slikovitih likova i ljudi. A poslije nje na film u "Teatro Fenice".
Klasičnim tržnicama nije pomogla ni pandemija sa svim svojim poremećajima kretanja, kao ni opće promjene distribuiranosti mjesta rada. Na tržnici teško mogu kupovati oni koji rade u poduzetničkim zonama (Viškovo, Kastav, Kukuljanovo…), fenomen "domaćica" koje se opskrbljuju ujutro mahom ne postoji, tržnice nemaju svoje kvalitetno uređene parkinge između zadanih historicističkih zgrada, euro s praktičnijim plaćanjem karticama dodatno je zakomplicirao ulično poslovanje naviknuto na gotovinu, a tržnice poput središnjih gradskih najčešće nemaju svoje marketinške kampanje, jumbo plakate, TV reklame, društveno-mrežne objave (zanimljiv je pulski primjer gdje poduzeće Tržnica doo Pula vodi svoju aktivnost na Facebooku, kao što i u Rijeci Rijeka plus koji zaprvo upravlja tržnicama ima određenu komunikacijsku aktivnost s pokojom fotografijom s tržnice), angažirane agencije, influencere… Ponekad to uspije osobno za svoj posao kakav vrijedni prodavač i uzgajivač poput recimo Ane Smokrović i Aninog povrća ili Tamarino Cvijeće ali to sigurno nije pravilo. Ne postoji televizijska poruka dođi na sniženje na tržnicu nego u Lidl, Konzum, Kaufland… te upravo u toj marketinškoj borbi tržnice možda i najviše gube pažnju onih koji su im potrebni kao pokretači.
Opadanje snage tržnica sigurno ima višestruke posljedice - prodavači i proizvođači gube izvor prihoda, nestaju rituali i specifičan način života, cijeli komadi gradova mijenjaju ili traže identitet i smisao… U sliku suvremenih tržnica pomalo ugrađujemo značenje baštine (i materijalne i nematerijalne) koja ujedno treba biti održavana poput kakvog tematskog parka ili interaktivnog muzeja. U takvom scenariju svi na tržnici su glumci (kada to i ne znaju) u simulaciji lokalne autentične kulture - Makedonac s paprikom, čakavska prodavačicu srdela, Međimurac s krumpirom… Tržnica je tako Trumanov show samo ne onako uglađen kao grad Jima Carreyja već s kapulom. U nekom misaonom eksperimentu budućnost možda nosi i postojanje javne ustanove “Tržnica” koju i dodatno financiramo zbog neke percipirane emotivne i društvene vrijednosti.
Možda je to “start-up” doživljajnog turizma s kakvim inovativnim modelom financiranja jer odlazak na tržnicu za goste s cruisera postaje nalik odlasku u Disney park.
U svemu tome miješaju se koncepti toga što bi tržnica budućnosti trebala biti - jednima je perspektiva u anarhičnoj zoni potpuno besplatnih štandova s elementima buvljaka, drugi ju vide kao mjesto održavanja programa - koncerta, degustacija, razgovora, treći kao temelj "zdravog" života, ali samo kada bi znali "da nije špricano"… Najčešće na površinu izbijaju različiti “eco green market” koncepti iako i njih brzo zamijeni trgovačka pragma, izravnije trgovanje iz bunkera automobila i dogovori preko društvenih mreža kao u slučaju inicijative Kupuj lokalno: Spasimo riječke OPG-ovce. I mobilnost i digitalnost potpuno su promijenili značenje fizičkog štanda.
Vjerojatno cijela priča treba biti više vizionarska i razvojna - jedan od većih problema tržnica je da njeni proizvodi često nemaju veliku razliku od svega onoga u dućanima koji su ih devastirali. Teško mogu postojati dobre tržnice izvan ambijenta snažne lokalne poljoprivrede. PIK je odustao od Tonke i mlijeka jer ga više nisu mogli nabavljati dostatno ni lokalno. Zanimljivo već 1981. godine u uvodno spomenutoj monografiji navodi se za poljoprivredu u riječkoj regiji: “Iako obradive površine na području riječke regije predstavljaju veliki prirodni potencijal za proizvodnju povrća i voća i za stočarsku proizvodnju, na riječkoj tržnici na malo pojavljuje se vrlo mali broj proizvođača s tog područja, s vrlo malim asortimanom.” Jednako tako produbljena je misao o mliječnim proizvodima: “Riječka tržnica na malo u razdoblju od oslobođenja do danas kontinuirano je bila slabo opskrbljena mliječnim proizvodima… Smatra se da je to uzrokovano nedovoljno razvijenim stočarstvom u riječkoj regiji.” Od 1981. godine do danas procesi su postali još neobičniji i nepovoljniji.
Tržnica je svakako i ozbiljno pitanje socijalizacije, dobar dio njenog šarma, vrijednosti i fenomenologije dolazi iz različitih aspekata društvenosti, susreta, razgovora, komentara (...) a da li će ih upravo tu u potrazi za fizičkim, autentičnim, životnim (...) nalaziti TikTok generacija koja tek postaje odraslija vrijedit će pratiti. U nedavnom razgovoru s vlasnikom jednog kafića uz tržnicu Brajda sjetno objašnjava kako je vrijednost kafića nekada doživljavao kroz poznate i važne “face” koje su subotom dolazile na kavu ili nešto ranojutarnje žestoko uz vrećice s tržnice, a danas su u njemu mahom kladioničari. Sličan proces promjene populacije prošle su i narodne čitaonice - nekad mjesta za imućnije i aktivnije građane danas su mjesta pristupa najrubnijim skupinama. Kulturu gradskih tržnica djelomično može oživjeti i radikalan porast broja stanovnika. Veći dio novijeg fenomena tržnica na zapadnijem zapadu od nas vezan je uz imigrantsku temu, ljude koji upravo tu traže prostor života, društvenosti, donoseći kroz relaciju sa “starim krajem” i "street food" fenomenom u novu sredinu proizvode i specijalitete koje lokalni supermarket nema što je fenomen koji praktički postoji od vremena kolonijalizma…
Kako će taj scenarij teći u istočnoj i jugoistočnoj Europi koje su prije svega u demografskom minusu i bez takvog oblika imigrantskog prilijeva ostaje vidjeti.
Mi možemo pisati nostalgične emocije, retoričke demagogije, ljutiti se, razočaravati se, ali tržnice su uvijek bile prije svega posao (vratiti se na prvu rečenicu tko je uopće uložio u izgradnju središnje gradske tržnice u Rijeci), a kako je temelj dobrog dijela današnjeg posla doživljaj i proaktivno oblikovanje gradskog života i kulture i one će negdje na tom planu tražiti budućnost. Kako se i 1981. godine govorilo one su “jedan od oslonaca komunalne privrede” samo što novo značenje traži i pravu potragu negdje na raskrižju urbane i lokalne poljoprivrede, urbanizma, sociologije, trgovine i marketinga.
Komunalno urbano nepristojni čovjek iz uvoda sjeda u svoj automobil, spušta se s pločnika i oslobađa prolaz, čeka se sljedeći vlak, i sljedeći lik s bijesnim strojem koji žuri po kajmak…