Gledajući iz ureda na “mezaninu” Palače Modello prema tržnici često kolegici mutantom ironije i cinizma znam reći “da u jedan od ovih cvjećarskih kioska na tržnici staviš knjižnicu i kažeš ljudima to tako treba biti, evo ovo vam je knjižnica, oni bi se pomirili”. Rijeka je svoju središnju knjižnicu smjestila tako daleke 1966. godine, u nekoliko desetaka kvadrata bivše banke i kavane. Privremeno, naravno.

Od tada do danas mnogo toga se promijenilo u cjelokupnom razvoju Gradske knjižnice Rijeka, od nastanka mreže ogranaka, profesionalizacije zaposlenika i praksi, raznih tehnoloških inovacija, pokretačkih programa i projekata, ali Modello je takav neadekvatan, skučen, derutan i skroman kroz desetljeća stabilno prolazio praktički kao središte čitateljskog života u Rijeci. Mirno je prolazio i onda kada su ispred njega doslovno uz ulaz bili parking i baje za smeće (do izgradnje i uređenja prikladnijeg trgića) preko faze u kojoj su horde čitatelja dolazile doslovno do dva spojena stola na kojima je bila nabacana hrpa knjiga i na to iskustvo svodili doživljaj knjižnice. Pa do danas kada ga šamara pandemijsko vrijeme, ograničenje svih programa, nemogućnost da se u njemu održavaju prave distance i ostali zahtjevi. Modello je mnogim Riječanima drag, prepoznatljiv, blizak, ali svi kojima iskustvo o knjižnicama ne staje s mojim uvodnim ciničnim stavom, znamo da to nije knjižnica za Rijeku ni za neku daleko skromniju sredinu.

Stvari izgledaju fenomenalno i napokon dolaze na svoje mjesto. Treće desetljeće dvadeset i prvog stoljeća je naše. A opet, prati me strepnja.

Ipak, potrebe za nečim kompleksnim poput suvremene knjižnice nisu tako očite i “na prvu”, ali kada nastanu uvijek pokažu svoju snagu. Da stanovnike u kvartovima bez neke posebne kampanje, na sirovo, pitamo što trebaju rekli bi vjerojatno uvijek i gotovo isključivo “parking”, nikada ogranak knjižnice, ali kada kroz implementaciju suvisle kulturne politike doista napraviš ogranak knjižnice, vrlo brzo postaje jedan od najplemenitijih i najdražih dijelova kvarta. Uvijek smo na terenu borbi svjesnih i nesvjesnih potreba kao i hijerarhije njihove vrste i važnosti. Kada bi govorili kroz termine Maslovljeve teorije potreba ona za knjižnicom nalazila bi se gotovo među onima na vrhu u skupini samoaktualizacija, a to je već sofisticirana razina.

Izgradnja prave, funkcionalne, bogate i reprezentativne središnje zgrade Gradske knjižnice Rijeka dugačak je i u mnogočemu traumatičan proces. Bilo je tu planova i konkretnih projekata u koje je podosta ulagano i koji su nestajali. Najupečatljiviji je svakako onaj na Klobučarićevom trgu iz 2004./2005. godine, a još upečatljiviji onaj koji se realno odvija u kompleksu “Benčić”. Taj put sada prelazi solidnih dvadeset godina. U rukama mi je letak Gradske knjižnice Rijeka iz 2001. godine u kojem se među ostalim kaže: "Preispitajmo prioritete! Suočimo se sa slikom u zrcalu! Ne podliježimo krivim predodžbama. Svijet gradi knjižnične zgrade za 21. stoljeće!" Stvarno solidnih dvadeset godina puta do točke u kojoj se čini da smo napokon na čvrstom terenu.

Zašto ovo sve pišem? Stvari idu dobro, gradi se, s užitkom pratimo prva izdizanja novih nosivih stupova iz temelja, stvorili smo Dječju kuću u kojoj je Dječji odjel Stribor. Stvari izgledaju fenomenalno i napokon dolaze na svoje mjesto. Treće desetljeće dvadeset i prvog stoljeća je naše. A opet, prati me strepnja. Znam da ne zna svatko stvarati, znam da ne vjeruje svatko u altruizam, znam da ne vjeruje svatko ni u snagu znanja. Zapravo, stvar koja me zbunila imalo izbacila iz balona deluzija je panel o kulturi organiziran s temom lokalnih izbora, a na kojem je bila većina kandidata za riječkog gradonačelnika. Panel kao panel, ali bolje rečeno, zbunila su me izvješća o njemu. Pa tako tportal piše, i kroz nekoliko mjesta prenosi izjave sudionika koji u pitanje dovode “skupu infrastrukturu”, pitaju se “tko će ju puniti programima”. Malo protrljam oči i uši pa ne vjerujem. Razgovara se o manjku, rezanju, revizijama, problemima koji će doći sa “skupom infrastrukturom “Benčića”. Racionalnost upravljanja i održivost javnih budžeta svakako je važna tema i nešto što se tiče lokalne samouprave. Škare ovdje, škare ondje, reži, excelica dobro izgleda. I znate što? Onda kada takva logika prevlada obično strada onaj koji radi, a ne onaj tko je problem. Ono što želim čuti je kako ćemo stvoriti, kako ćemo graditi, i što to sve za nas znači. Možda, ako se baš tako jako vjeruje da će računi za struju, vodu i ostale troškove održavanja, biti toliko presudni i nevjerojatni, iskustva treba potražiti od svih onih hrvatskih sredina koje su normalnu infrastrukturu knjižnice doista i stvorile. A ta lista je poduža i nisam siguran da je nekome zbog knjižnice nastao kolaps javnih financija. Uglavnom, mislio sam da ću doživjeti više uzbuđenja oko cijelog procesa i više otvorenih pitanja tipa “kako ćemo na svemu tome kapitalizirati”, “kako ćemo to nastaviti razvijati”, “kako će “Benčić” postati tvornica novog grada novog vremena”. To mi je zanimljivo i to vjerujem da ima smisla pričati.

Ono što želim čuti je kako ćemo stvoriti, kako ćemo graditi, i što to sve za nas znači. 

Dodatna zbunjenost mi proizlazi iz toga što iako godinama uz sve temeljne usluge implementiramo model i sadržaj knjižnice koji u središte pažnje stavlja poslovni kutak, zeleni kutak, “makers” i STEM kulturu, dječji rast i razvoj, digitalne servise i usluge, rad u zajednici i svojevrsni aktivizam, a sve to tražeći i potpuno nove modele financiranja (gotovo svi inovativni i “pomaknutiji” sadržaji rezultat su borbe za vanjsko financiranje i obogaćivanje broja kriški“torte prihoda”, a kao primjere možemo navesti crowdfunding za bibliobus, EU projekte širokog raspona tema, EIFL, US Embassy i ostale grantove), govor o knjižnici se uvijek svodi na to kao da je neko skladište knjiga s cijenom. Gradska knjižnica Rijeka nije neka skupina “uhljeba” već uz zakonodavno propisane obveze prema lokalnoj samoupravi za financiranje i održavanje knjižnica, razvija svijet koji je proaktivan i propulzivan. Na tom putu ima uspona i padova, dobrih i loših dana, nestajanja daha, ali tema na našem katu gdje su uprava i projektno-programski tim su ROI (povrat investicije), natječajne dokumentacije, izrade projektnih prijedloga, marketinških planova i naposljetku razgovor o ljudima - što netko dobiva od nas ako napravimo baš određenu aktivnost. Na policama Gradske knjižnice Rijeka želimo da su uvijek i najbolje knjige o razvoju umjetne inteligencije i najbolje knjige o pokretanju posla, a u prostorima najbolje edukacije i radionice o iznajmljivanju apartmana, pokretanju OPG-a il 5G-u. Naravno, i da je tu sve ono što nam slobodno vrijeme čini ljepšim, a umove bogatijima - stripovi, lijepa književnost, slikovnice… Knjižnice prije šezdesetak godina kada je nastao Modello, i nisu doživljavane na jednak način kao i danas kada su središta zajednice, pokretači, stvaraoci dodanih vrijednosti. Uloga “skladišta knjiga” je bila česta, ali taj svijet je doista iza nas i neće se vraćati.

Suvremene knjižnice su zeznuti svjetovi, a proći možemo kroz razne primjere. Danski Dokk1, iz Aarhusa, nam je dugo najštosniji zbog mnogih relacija s Rijekom - to je bivše lučko područje koje je postalo top knjižnicom također u gradu koji je nosio projekt Europska prijestolnica kulture. Siguran sam i da Dokk1 ima najrazličitije izazove, ali sam još sigurniji da s njima trebamo raditi i s njima razgovarati. Tako ćemo znati kako i živjeti s tom famom o “skupoj infrastrukturi”. Naš partner je Danska, a ne bankrot, ako od toga odustajemo imamo problem. A da ta fama nije banalna i da je rezultat nevjerojatno površnih opservacija i pogrešnih uvida koji se lako šire uvjerio me članak na Kulturpunktu.

Više volim kada se na nas ljute jer nemamo tu najnoviju knjigu o AI-u i motiviraju da se poboljšamo nego kada nam govore “vama je dovoljna i kućica za cvjećarice na placi, tko još čita” te potpuno promaše okvire suvremene urbane zajednice.

Volim i cijenim Kulturpunkt kao i veći dio tzv. nezavisne scene obilježene raznim NGO-ima. S mnogima radimo ili se međusobno podupiremo u projektima. Iskreno ne znam što bi bez tog aspekta zajednice i suradnika. Zato me nekako dublje rastužilo kada sam u osvrtu na isti taj panel pročitao rečenicu “A buduću će gradsku vlast dočekati mnogo takvih, otvorenih pitanja ... donošenja odluka ostalih prostora o namjeni prostora koji su opremljeni za potrebe EPK kao što su dijelovi kompleksa Rikard Benčić.” ili pak isto u kontekstu prostora “njihovo su održavanje i daljnja namjena pod znakom pitanja.”. Stvarno se nadam da je samo omaška.

Naime, što se “Benčića” tiče meni nije poznat niti jedan komadić terena kojem se ne zna namjena od samog početka projekta ili u kojem je ona nešto misteriozno, nestabilno, sporno. Osim zakupaca pojedinih poslovnih prostora koji su nastali obnovom objekata, a što se odvija kroz transparentne natječajne javne procese, zna se da je: H-objekt Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Palača Šećerane Muzej grada Rijeke, Dječja kuća sinergija Gradske knjižnice Rijeka, Art-kina, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i Gradskog kazališta lutaka Rijeka te prostorno dominantni t-objekt Gradska knjižnica Rijeka kao napokon ta pristojna supstitucija za nesretni Modello i ostale kažotiće.

Bez te jasne definiranosti sadržaja i funkcija ne bi bilo moguće ni ostvarivati EU sredstva koja većinom i financiraju izvedbu projekta. Jednako tako ne znam ni za jedan komadić terena u tom kompleksu koji je nastao baš “zbog potrebe EPK”. Svi projekti su definirani potpuno neovisno i ranije, kao dio već navedenog dugotrajnog nastojanja za stvaranjem kulturne infrastrukture, i definirani su mahom već i kroz kulturnu strategiju iz 2013. godine kada je EPK bio bilješka u nekoliko bilježnica tima za izradu koncepta prijave. Jedini koji je imao primjese EPK je Dječja kuća zbog jednako nazvanog programskog pravca, a koji uopće nije ovisio o toj infrastrukturi, to čak tako definirano ne postoji ni u dobitničkoj programskoj knjizi. Jednostavno, ideja da skupa infrastruktura nastaje zbog EPK koji sad pak kao cirkus odlazi iz grada je mit, a jedino što može biti točno je da je EPK logično pružio čvršći kontekst da se realizacije i dogode. Zato smo se za njega i borili.

Naš posao je stvarati na duge staze. I s ekonomskim krizama i u godinama “mršavih krava” i u kontekstu pandemije. Da, bit će opako, ali odrežimo pravu suhu granu, a ne mladicu koja je pred cvjetanjem. 

Projektom “Benčić”, ako ćemo ga tako zajednički etiketirati, odvija se najozbiljniji revitalizacijski proces jednog gradskog područja u posljednjih pedesetak godina, a pod etiketom kulture (jedan takav se odvijao u zoni Škurinjske draga, ali s premisom nastanka trgovačke zone dok je drugi nastanak sveučilišnog kampusa na području bivše vojarne na Trsatu). To je urbanistički, kulturni, društveni proces kojim dio proširenog gradskog centra dobiva smisao integriranog i korisnog životnog područja s javnim uslugama i javnim servisima koji pak imaju smisao u stvaranju snažnijih i zadovoljnijih građana za zeznuti svijet kriptovaluta, pandemija, streama, AI “deep fakea”, da ne nabrajam dalje kontekst suvremenog života. “Benčiću” će se moći prigovarati ako akteri budu neuspješni u stvaranju adekvatnog odgovora na taj svijet (to svakako je ogroman izazov), a ne zbog cijene miješalice betona. Više volim kada se na nas ljute jer nemamo tu najnoviju knjigu o AI-u i motiviraju da se poboljšamo nego kada nam govore “vama je dovoljna i kućica za cvjećarice na placi, tko još čita” te potpuno promaše okvire suvremene urbane zajednice. Tanka je granica između hinjene brige za excelicu i devastacije.

Stoga opet ću ponoviti, iako se ne želim izravno dirati u politiku i političke izbore, već se isključivo baviti javnom pozicijom i razvojem suvremene knjižnice u svim uvjetima i svim vladajućim okvirima - naš posao je stvarati na duge staze. I s ekonomskim krizama i u godinama “mršavih krava” i u kontekstu pandemije. Da, bit će opako, ali odrežimo pravu suhu granu, a ne mladicu koja je pred cvjetanjem. I hajde, za besplatno, častim s nekoliko regularnih prizora iz Palače Modello. Jer ova infrastruktura je valjda razina s kojom nam je “izdrživo” živjeti.