Na listama popularnosti publicističkih naslova, povijesne teme tradicionalno dobro kotiraju, posebno onda kada djelo nadilazi suhoparnost činjenica i biva obogaćeno slojevitom interdisciplinarnošću, dopadljivim autorovim stilom te pripovjednim načinom pisanja. Takvim povjesničarima pripada Philipp Blom, uspješni oksfordski učenik kojeg domaća publika do sada nije imala priliku upoznati, sve dok se na listi prijevoda, koje podržava Ministarstvo kulture, nije našla upravo njegova knjiga „Vrtoglave godine:  Europa, 1900. − 1914.” . Vjerujemo da na tome ne treba stati.  

„A Wicked Company” mi je u ruke došao kao neočekivani dar od neočekivane osobe pa možda subjektivnost osjećaja prijeti da mu dodajem više značenja nego što je potrebno, ali ne vjerujem da je ta opasnost toliko značajna. Uostalom, Zlatko Crnković, naš legendarni prevoditelj i urednik, bez ustručavanja je izjavio kako se pri izboru knjiga koje će prevesti itekako vodio osobnim ukusom i emocionalnim odnosom prema djelu. No, činjenica da je sam knjigu dobio na poklon nije jedino što me veže uz nju. Priznajem, posljednje tri godine od kada mi i čitalačko iskustvo uvelike egzistira zarobljeno u čitanje s ekrana i kupovinu e-knjiga s Amazona, narudžba najnovijih tiskanih izdanja iste korporacije sve je rjeđa… Ne mogu reći da sam tom činjenicom nešto posebno zadovoljan, štoviše, ali novac je taj koji presuđuje u korist e-izdanja. Zbog svih ovih razloga, kada se je papirnati „A Wicked Company” našao u mojim rukama, posebno mjesto mu je bilo zajamčeno.  

Sustained by copious food and fueled by fine wines, the philosophical debates in Holbach¨s salon followed the lead of Spinoza and Meslier. Diderot was the voluble and provocative star of these shared attempts to rethink a world without God. 

Tematski okviri djela najbolje su iskazani njegovim podnaslovom  „The forgotten radicalism of the european enlightenment” koji nije puka marketinška navlakuša. Naime, možemo reći da smo o prosvjetiteljstvu učili od prilično ranih školskih dana kada se je kroz lekcije provuklo prilično puno klišeja i općih mjesta − znamo da se htjelo sumirati i širiti sve znanje svijeta, znanost ustoličiti na prvo mjesto ljudskih aktivnosti, da su velikani nosili tajice, perike i puder…. I što je u tome onda doista zaboravljeno i toliko radikalno, osim možda mode? Usudio bih se reći da kroz te šture i klišejizirane školske lekcije nismo previše razumjeli sve slojeve revolucionarnosti i važnosti prosvjetiteljskih mislioca. Riječ je bila o koncentratu umova koji su rušili stotinama godina građene zidove, pokrenuli društveno-ekonomske procese, riskirali živote, potpuno dokinuli i preispitali moral. Školska verzija priče je zapravo ublažena kamilica prema pravoj biti pokreta, a upravo to je ono što nam Bloom otkriva i zbog čega je ovo vrijedno djelo.   

Neizostavna stavka prosvjetiteljskog života, besprijekorno obrađena u knjizi, jest atmosfera pariških salona, prvenstveno onog baruna Holbacha. Bloom pri tome ne zastaje na trivijalnostima o tome što se jelo i pilo, iako otkriva i te aspekte života, već u kontekst salona uklapa  rasprave i sporove velikana. I upravo time na vidjelo sjajno dolazi intelektualna snaga i uloga samog domaćina Holbacha koji je do krajnosti doveo ideje materijalizma ne bi li godinama bio gotovo potpuno zaboravljen.

Hidden behind pseudonyms during his lifetime, Holbach remained obscure after his death, despite the fact that works such as the Syteme and his antireligious polemics were reprinted frequantly and often in secrecy, and read with admiration by people as different as the Marquis de Sade and Karl Marx. 

Naposljetku ovog kratkog bacanja svjetla na knjigu koju treba prevesti, ostaje nam samo načiniti opasku o hrvatskim historiografima koji ne stvaraju ovakva djela o našoj povijesti. Ključna razlika između hrvatskih (izuzev nekolicine) i svjetskih povjesničara je u tome što ovi drugi pišu djela koja mogu pronaći čitatelja na bilo kojem dijelu kugle zemaljske i tako doista utkati svoj rad u povijest svjetske civilizacije. I to nije slučaj samo kada pišu o opće poznatim temama kao što je prosvjetiteljstvo, već i o opskurnim, malim lokalitetima i sudbinama “običnih ljudi”. Prisjetimo se samo uspjeha „Povratka Martina Guerrea”! Dobar stil, tema, naracija, činjenice... kada su isprepleteni u dobru priču, imaju svog čitatelja u svim knjižnicama svijeta. Ulaziti u sve slojeve i razloge zašto je tomu tako, ovdje nemamo namjeru činiti, ali vrijedi imati na umu.

Fotografije: Anicet Charles Gabriel Lemonnier