...koje su uspjele sačuvati, opisati ili rekonstruirati duh življenja u bivšoj državi, imamo prilično velika očekivanja. Neke su romantičnije, neke kritičnije, neke nostalgične, a dio njih smo sabrali i u ovaj paket. Mahom su to romani autora koji su vremenom inspirirani iz prve ruke, nađe se i pokoji autobiografski zapis, a sve zajedno je jedan vremeplov koji se, čini nam se, može podvesti pod osjećaj “sjećanje starima, egzotika mladima”.  

Pavao Pavličić: Narodno veselje

Jedna razbijena podna pločica, odlazak u podrum u potrazi za "zlatnom rezervom" i onda - otkriće starog magnetofona. Sjećanje na dane kad je došao u kuću pokrenulo je rijeku sjećanja na mnoge druge tehničke i društvene novotarije koje su obilježile autorovo djetinjstvo i mladost. Radio i emisije "po željama slušaoca", pojava prvih westerna, twist i rock, otvaranje društva, dobivanje pasoša te odlazak u Trst po traperice i šuškavce... Mnogo je toga bilo drugačije no danas - neki se sjećaju, neki su samo čuli priče, ali iz pera P. Pavličića sve zvuči toplo i blisko i što je najvažnije, zauvijek je otrgnuto zaboravu.

Onda se odjednom pokazalo da i nije toliko daleko, jer televizija je stigla i k nama, a tada je postala seznacija zbog koje se ljudi okupljaju na ulicama. I doista, u toj prvoj, pionirskoj fazi, ona je podrazumijevala otvoreni prostor i velike mase gledatelja što zure u titravi, gotovo posve okrugli ekran.

Pavao Pavličić: Muzej revolucije

Svečanost primanja u pionire započela je tučnjavom koja je zauvijek spojila trojicu dječaka. Bila je 1952.godina, sjećanja na Veliki rat bila su još živa, a dječaci, potomci zaraćenih strana, obilježeni "grijesima" očeva. Gogin je otac bio borac za slobodu i u toj je borbi poginuo; Lujin je otac bio narodni neprijatelj i kao takav strijeljan, a obitelj pripovjedača živjela je kao "materijal" te povijesti. Iskreno dječje prijateljstvo preživjelo je sve zamke života u malom gradu, zaljubljenost u istu djevojčicu... Može li preživjeti raspad Jugoslavije?

Kad smo vidjeli da uz nas polako vozi  veliki auto na kojem se nalazi kamera (sve su snimali za Filmske novosti) došli smo na ideju da ih zbunimo (nejasno mi se čini da je to bio baš moj prijedlog koji mi je šunuo kada sam izdaleka ugledao Kosjenkinu glavu na pločniku): neka Gogo dade štafetu Luji, i neka je ovaj malo nosi, pa neka to ostane zabilježeno i na filmu. Jer, Lujo je bio otpisan kao reakcionar i nitko nije nikad mislio da bi on mogao nositi štafetu, bilo je dovoljno već i to što se našao u pratnji.

Pavao Pavličić: Trajanovo pravilo

Kriminalistički roman kojim se eminentni hrvatski književnik vraća u 1971. godinu, događaje i osobe koje su ga obilježili, ali i posljedice koje se osjećaju desetljećima nakon tih događaja. Glavni junak romana, Vito, asistent je na studiju novinarstva, koji prateći dokumentarac o Hrvatskom proljeću na televiziji, otkriva mnoge do sad skrivene pojedinosti iz života njegovog omiljenog profesora Klobučara, pritom se zaljubljujući u redateljicu...

Drugi prilog bio je o Karavani bratstva i jedinstva. Objašnjeno je najprije kako je ta karavana pokrenuta s ciljem zbližavanja dva najveća jugoslavenska naroda, da bi se pokazalo kako događaji iz sedamdeset i prve nisu ostavili nikakva traga i kako se Hrvati i Srbi i dalje strasno ljube.

Goran Tribuson: Rani dani

Autor se kroz autobiografiju prisjeća "Kako smo odrastali uz filmove i televiziju". Tribuson evocira svoje filmofilsko odrastanje, potom piše "malu kućnu povijest televizije", dok u posljednjem dijelu knjige komentira naš suvremeni život uz TV-medij. Nostalgična, emotivna, nadasve duhovita i pitka autobiografska proza. 

Zanemari li se buka, savršeni mađarski izum Dongo, kako će otac ubrzo shvatiti, imamo je samo jednu malu nedostatnost. Bio je jako djelotvoran na nizbrdici, ali se uzbrdo na njemu mogao uspeti vozač ne teži od petnaest do dvadeset kila, naravno odjeven u laku ljetnu odjeću. I dok je moj otac psovao Donga, koji je ne mučući na uzbrdici urlao kao da će se rasprsnuti, prišao mu je Dušan Popović i rekao: Milane, Mađari su ravničarski narod i tamo ta stvar vuče kao zmaj, ali za ove naše gorštačke krajeve bolje je da kupiš Jawu. 

Goran Tribuson: Povijest pornografije 

Roman poznatog hrvatskog književnika, prvi put objavljen 1988. godine u kojem autor prati "klapu" generacijskih prijatelja od školskih dana do zrele dobi. Smrt i pokop jednoga od njih povod je za njihovo ponovno okupljanje i nostalgično oživljavanje zajedničkih sjećanja usporedo sa zbrajanjem (ne)postignutoga u njihovim životnim bilancama četrdesetogodišnjaka. Jedan od njih rekonstruira i fenomene nekadašnje svakidašnjice pri čemu mu pomaže iščitavanje vlastita rukopisa iz mladosti pod naslovom "Povijest pornografije".

Osobito sam uživao pratiti film iz jednog “Oriolikova” trosjeda, ali su na cijeni bili i otoman iz palete “Šipadovih” proizvoda, zvučni bračni krevet “Zvonko” neke manje tvornice iz Virovitice, i udobne fotelje “Fahrudin” jednog bosanskog proizvođača posoblja. Kao projekciono platno, služila je velika kartonska oplata regala “Rudi” iz Podravske Slatine, dok se projektor postavljao na komodu “Kosovka” neke srpske tvornice namještaja. Sjećam se duboke tuge koju sam, sjedeći na stolici vrtne garniture “Treska”, proživljavao zbog toga što je neki zlikovac kupio “Oriolikov” trosjed i tako me lišio omiljenog mjesta za praćenje pornića.

Goran Tribuson: Ne dao Bog većeg zla

Priča prati odrastanje glavnog lika Siniše Ančića zvanog Frula od njegove desete godine, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, do njegova odlaska na studij u Zagreb. Uz Sinišu, tu su i ostali članovi njegove sasvim prosječne onodobne obitelji - otac Branko, majka Nevenka, sestra Biba, ujak Emil, te najbolji prijatelji Zumzo i Kompa. Autor je kroz malobrojne opise i vješte dijaloge razgradio bogatu mrežu međusobnih dijaloga. Roman je nastao paralelno s filmskim scenarijem za istoimeni film u režiji autorove sestre Snježane Tribuson.

Pa, jebemu mater, Branko! Što hoćeš reći? Da partija ko maćeha ne brine za svoju djecu? Hoćeš li i ti poći u reakciju? Pa bar si ti oduvijek bio jedan, da reče, progresivan kadar! Jest da si bio u domobranstvu, ali si u pravo čas raskrstio s Crkvom i prigrlio partiju. Evo, jebeš mi sve na svijetu, ako ti mi na komitetu ne pomognemo da nađeš adekvatno mjesto! Ma šta adekvatno! Najadekvatnije!

Slavenka Drakulić: Kako smo preživjeli

Slavenka Drakulić, kontroverzna hrvatska književnica, obračunava se u ovoj knjizi s prošlošću, svojom i svoje obitelji, svoga naroda i bivše Jugoslavije. Tekstovi su izbor iz njenih triju knjiga koje su nastale u razdoblju između 1990. i 1996. godine, a objavljene su na engleskom jeziku. Autorica iznosi vlastito iskustvo i doživljaj življenja u Hrvatskoj za vrijeme komunizma, šok proživljen zbog izdvajanja Hrvatske iz SFRJ i raspada Jugoslavije, te potpuno nesnalaženje i traženje smisla nakon izbijanja rata u Hrvatskoj i BiH. Autorica nije našla smisao u tim zbivanjima te je emigrirala.

Da li su te rasprodaje ili sconti u Trstu zaista i bile prave rasprodaje? Uvijek sam sumnjala da nisu, i osjećala sam se prevarenom... Postojao je i ritual kupovanja; trebalo je doputovati što ranije, dovoljno rano da se prvo posjete uobičajena mjesta (Giovanni, Standa, Ponte Rosso), to je davalo iluziju izbora. Dućani tj. magazini koje bismo posjećivali bili su uvijek puni iste jeftine robe, ali ušteda od nekoliko tisuća lira značila je još jedan par tenisica ili traperica. 

Ratko Cvetnić: Polusan

Roman o Zagrebu s kraja osamdesetih. Glavni lik, Vjeko Modrić, nezavršeni je student prava, naglašeni individualac, ironičan prema svijetu oko sebe. Njegov život obilježavaju povremeni poslovi, veza s djevojkom Brankom, obiteljski odnosi te odnosi s mnogim likovima kojim roman obiluje. Ima tu raznih karijerista, partijskih aparatčika, netalentiranih književnika i drugih. Na razdoblje osamdesetih se gleda iz pozicije onoga koji zna što se poslije događalo, tako da roman ima određeni odmak od stvarnosti.

Bambija nisam našao ni u Blatu ni u Zvečki. Na Devu sam naletio u Kavkazu stisnutog usred šminkerske bratije, pa je na moj dolazak spremno iskočio iz separea, uhvatio me ispod ruke i tako smo okrenuli natrag prema Blatu. Ima nepovoljne vijesti; staroga su pozvali na jedan zatvoreni partijski brifing na kojem se proučavala prognostička karta Međunarodnog monetarnog fonda: da su u Jugoslaviji u sljedeće dvije godine očekuje više od osamsto tisuća nezaposlenih. 

Ana Tajder: Titoland; jedno jednakije djetinjstvo

Autobiografski roman zagrebačke autorice s inozemnom adresom donosi nostalgičnu priču o odrastanju u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. To doba, koje je obilježilo brojne generacije, autorica opisuje iz naglašene suvremene perspektive, ispreplećući općepoznate podatke iz povijesti i popularne kulture s gorko-slatkom pričom o vlastitom odrastanju u specifičnoj intelektualno-umjetničkoj obitelji.

Zagrebačka društvena scena bila je mala, ispunila je tek tri lokala u centru: Zvečku, Kavkaz i Blato. Starije, krupnije konobarice u plavim uniformama i borosanama (Borovo iz Vukovara proizvodilo je te tamnoplave ortopedske cipele na vezanje do gležnja s otvorenom petom i prstima) servirale su beskrajne travarice i loze. Ljudi su stajali vani, ispred lokala, pili su kada su imali novca i nisu pili kada ga nisu imali. Svi su se poznavali. Htjeli su biti zajedno, zajedno stvarati, ostaviti neki trag.

Mario Bazina: Pozlaćeni kavez

Treći dio romaneskne trilogije koja se odnosi na modernu hrvatsku povijest. U ovom romanu obuhvaćeni su događaji vezani uz uspon i pad "hrvatskoga proljeća", a završavaju Titovom smrću. U tom razdoblju glavni lik odlazi sa svoga dotadašnjeg posla u gradskom prijevoznom poduzeću i poslije kraćeg o izgubljenosti počinje raditi u novopokrenutom tjedniku za kulturu. Novu radnu sredinu autor koristi za uvođenje novih likova koje glavni junak ovdje upoznaje i s kojima dijeli sudbinu, ali i za prikazivanje neprekidnoga otpora koji on uporno vodi s dogmatskim okruženjem. Jedna od okosnica djela također je i njegovo traganje za emocionalnim središtem, za intelektualnom i svjetonazorskom družicom, pri čemu mu je raščlamba uzajamnih odnosa, kao pravom intelektualcu, možda i važnija od same konkretizacije.

S lijeve strane mog redakcijskog stola sjedio je drug Vojo Radeš, inače prvoborac iz banijskog kraja, zadužen za financije i cjelokupno poslovanje lista, koje je bilo donekle samostalno, ali u sklopu izdavačkog koncerna “Radost”. Drug Voja bio je čimbenik broj dva u hijerarhiji lista, što sam tek sa zakašnjenjem saznao. Licemjernom skromnošću on bi se najprije izdavao za običnog činovnika i lukavim smiješkom davao na znanje.

Miljenko Jergović: Historijska čitanka 

Zbirka kratkih priča poznatog autora čijom se tematikom iz Zagreba vraća u rodno Sarajevo, sjeća se, nostalgičari, prepričava skice iz djetinjstva, prvih poslova i općenito priča svoj tamošnji stvarni život, prepun sitnica, detalja, koještarija kojima je ispunjen život koji je sam po sebi postao svjedokom promjene država, grada, imena ulica, trgova, novčanica, novina, običaja, mjesta boravka i prebivališta.

Posljednja konzerva Coca-Cole iskočila je iz automata onoga dana kada je otpjevana pjesma "Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Calgaryju". Neko vrijeme nadali smo se da će ovlašteni zastupnik preko noći napuniti automate novim konzervama. Onda smo se malo ljutili. I na kraju smo zaboravili. 

Jadranka Bukovica: Dug put prema gore

Roman suvremene hrvatske književnice u kojem prikazuje obiteljski život u razdoblju između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata i kako su društvene promjene koje su se događale u to vrijeme odražavale na obiteljske i moralne vrijednosti. Luka i Marija, brat i sestra, bezbrižno odrastaju u selu u Lici kod djeda i bake, dok im razvedeni roditelji žive u Rijeci. Otac još i pošalje koji paket za njih i koje pismo, ali majka za njih niti ne pita. Nakon što Luka odlazi na školovanje u grad, životni putevi Marije i njega se razdvajaju. Luka se u gradu posvećuje karijeri i nikako ne pronalazi sreću u ljubavi, a Marija ostaje u Lici gdje se udaje i zasniva obitelj.

- Ali, što će mi! Pa zar ti ne znaš da svaka šuša na poslu ima bolji auto od mene? Sramota me da na posao dolazim fićom. kraj toliko drugih, jeftinih automobila.

- A što ćeš kupiti? I kako ćeš platiti? Ja sam jedva skupila novac za ovaj. Da nisam prodala stan…

. Vera, danas se kupuje na kredit. Samo ne smiješ prijeći trećinu primanja. A moja su i previsoka za to. A, da - sjetio se - treba li ti novaca? Plaća je sutra, ali ti mogu ostaviti koliko ti treba.

- Ne treba, sine, imam dovoljno za tržnicu. Ionako kuham samo večeru jer ti na ručak ne dolaziš.

Irena Lukšić: Nebeski biciklisti

Roman Nebeski biciklisti Irene Lukšić sagrađen je na odnosima intimnog i javnog, službenog i privatnog, dječjeg i odraslog, i svi se ti nizovi međusobno dotiču i prepleću. Ima nečeg tragikomičnog u slici svakodnevnog života u Dugoj Resi s konca šezdesetih, pri čemu se naročito komičnim doima odnos lokalno-globalno, npr. kad se radnici iz karlovačkih komuna "pridruže protestima svih ljudi naše zemlje protiv agresivnog rata što ga je poveo Izrael na arapske zemlje" o čemu onda piše list "Kolektiv" dok je interes tih istih radnika uglavnom koncentriran na piće, kartanje i preljub kao najveću avanturu kojom se njihovi malograđanski brakovi pretvaraju u melodrame.

Pa onda veli da se, tobože, njegov tata itekako natrkao dok je našao majstora koji će ga primiti na nauk, a ja kao student po cijele dane kartam…. Evo, još uvijek mi je pred očima kako izvlači cigaretu iz one metalne kutije na kojoj piše Morava i ispod toga Državni monopol… izvlači cigaretu i lomi je na dva dijela… Vlahek će meni tumačiti tko je i što je student! Vlahek!

Ivan Kušan: Toranj: ljetopis za razbibrigu Ivana Kušana

Kultni roman (1970.) hrvatskog pripovjedača, dramatičara i prevoditelja, čitalačkoj publici poznatog i po dijelu opusa namijenjenoga dječjem uzrastu. Okosnica ovog romana, satire o balkanskom duhovnom i političkom primitivizmu, priča je iz provincijske socijalističke svakodnevice o tome kako mjesni politički moćnik odlučuje sagraditi toranj koji ničemu ne služi, umjesto da sagradi školu, cestu, trafostanicu...

Od jučer poslijepodne već se radilo punom parom, seljaci ostavili posao u poljima, Kentešovi radnici srušili Kentešev mlin pijucima i čim stignu, studenti jurišali ovamo-onamo, vikali, a oko podneva se pojavila i vojska s onim poznatim vojničkim žarom i disciplinom, tehnikom. Beethovenu je uopće bilo šugavo, mislim što ne bi čudo.

- Zdravo Mišo viđe ti otu meanizaciju kojis mu to buldožderi prožderaće nam oto malo zemlje puca njjiz ju ču li Mišo kakve su svirene izmislili prosto mis džigerica prevrne kad zacvile mater im švapsku - veli općinski starješina iz općinskog autora, neprestano je u pokretu, nema odmora dok ne budemo toranj, eto ga, to je.

Marina Horkić: Sex, domovina i rock&roll

Roman o vremenu kada su se mladim ljudima u SFRJ počela otvarati vrata Zapada i kada su ih nove ideje mamile u obliku glazbenih, modnih i likovnih stilova i trendova. Opisan je odnos pojedinca i sustava te želja za bijegom zbog dosade dostupnim, ali i odnos suvremenika prema onome što je danas povijest.

Spaček se ljuljao kao brodica, ali je dobro vukao. Odostraga su ugurali Jelin mali kartonski kovčeg, kupljen preko oglasa, rabljen, oblijepljen naljepnicama davno propalih kompanija, na čiju je nepraktičnost bila nerazumno ponosna.

Ante Tomić: Ništa nas ne smije iznenaditi 

Ante Tomić u svom romanu "Ništa nas ne smije iznenaditi" uvodi čitatelja u svijet koji su naši muškarci ne tako davno prošli, a to je služenje vojnog roka. Ova se duhovita štorija iz JNA s tipično-netipičnim likovima i situacijama zbiva osamdesetih godina u jednoj karauli na jugoslavensko-albanskoj granici. Glavni je junak mladi splitski liječnik Siniša koji krati "zarobljeničko" vrijeme slušanjem punk-rocka, zajedno sa svojim buntovnim prijateljem beogradskim taksistom Ljubom Vrapčetom. Radnja se zapleće oko tajanstvene bolesti Sinišina poručnika Nađa - što našu dvojicu prijatelja dovodi u svakojake neočekivane situacije (izlasci u grad, ljubavne veze s poručnikovom ženom Mirjanom, sukob s pukovnikom...). Prema nakladnikovim riječima - Tomić je napisao jednu mušku priču sa služenja vojnog roka koja će nas iznenaditi na svakoj stranici, nasmijati, potresti i podsjetiti nas na sve što smo o vojsci čuli, doživjeli ili sumnjali. 

Sjedili su u kožnim foteljama u salonu pokraj Jovanovićeva ureda, ispod monstruozno velikog ulja s prikazom junačkog boja partizanskih gerilaca s njemačkim okupatorom u nekoj suroj vrleti. Pijuckali su pukovnikov konjak, televizijska ekipa emisije "Dozvolite da se obratimo", koja je samo zbog ovoga jutros doletjela iz glavnog grada Federacije, dopisnici "Nove Makedonije" i "Express politike" s fotoreporterima. Snimatelj je namještao kameru na stalak, rasvjetljivač je petljao s reflektorima, a Rade Orhideja nastavljao samozaljubljeno mljeti...." 

Ernest Stadler: Tucači kamena

Roman hrvatskog autora, podijeljen u sedamnaest priča koji autor započinje radnju 1974. godine, opisujući ekonomske, političke, gospodarske prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, okupljanja, zapošljavanja, obiteljske navike i sve što je činilo društveni život. Roman završava pronalaskom poznate slike istog naziv kao i naslov romana, Gustavea Courbeta, uništena u Drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je pročitati što spaja ovakav početak i kraj…

Fićo je imao spremnik goriva u prtljažniku s prednje strane. Da bi se napunio gorivom morala se otvoriti hauba. Trgovac je sve to uredno obavio, rekao cijenu, a Egon opet onako frajerski platio kroz prozor. Vraćajući mu kusur, trgovac je samo promrmljao: Ne znam baš kako će se taj vaš grah prodati u Trstu?

Ovo je izbor samo jednog dijela radova s motivom bivše države. S čitateljima podijelite i vaše preporuke i favorite. 

Opisi djela preuzeti su iz katalog.gkr.hr