U proteklih mjesec dana bar su dva događaja nakratko bacila žarko svjetlo pozornice na enciklopedije, te neobične višesveščane debele knjige obično smještene na počasnim mjestima u obiteljskim vitrinama. Bar u vitrinama obitelji malo klasičnijeg uređenja interijera dnevnog boravka jer u modernijem light minimalističkomambijentu ni njihovo mjesto više nije rezervirano. Zapravo prva rečenica pomalo je romantizirana, ali ne i u potpunosti istinita jer dva aktualna "enciklopedijska" događaja uopće nisu govorila o ormarima i njihovoj knjiškoj dekoraciji, već su motivirana svijetom virtualnosti u koje se pojam "enciklopedija" preselio.

Naime, prvi fenomen rezultirao je senzacionalističkim vijestima o hrvatskoj Wikipediji,za koju se nakon nekoliko godina proučavanja ustvrdilo da je prožeta lažima i nacionalnom mržnjom, dok prosječnog promatrača nije mogla bar malo ne zaboljeti činjenica da smo i u toj fascinantnoj riznici modernog znanja uspjeli zabrljati zloupotrebljavajući ju za razračunavanje s vlastitim povijesnim nejasnoćama.

Druga je vijest bila znatno pozitivnija - Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda napokon je mrežno i besplatno dostupna svima! Dostupnost je pohvalna, a za puno zadovoljstvo trebali bi se u budućnosti pobrinuti sami korisnici njenim redovitim korištenjem jer projekti takve vrste u "Googleovim" vodama vrlo jednostavno zapadnu u solipsizam kakvog se ni George Berkeley ne bi posramio.

Kao vlastiti kolačić madeleine, govor o enciklopedijama bacio me je u vrtlog sjećanja na moje "prijatelje". Ne na Rusa, Lepog, Kompu (...), tu uličnu ekipu s asfalta, već na enciklopedijske prijatelje s dječje sobne police ranih devedesetih godina. Upravo čitamo o spektakularnim Noćima istraživača, u kojima je cijela zabavno-znanstvena mašinerija morala biti spojena s trgovačkim centrima ne bi li se potaknulo roditelje da izvedu djecu izvan butika i na tren ih prepuste čarima znanosti.

To je lijepo, poželjno, potrebno... No ono čega sam se ja prisjetio bila su tri čarobnjaka koja su nam radila privatnu Noć istraživača bez skupog marketinga, trgovačkog centra, mobilizacije stotina ljudi (...) uvijek kada smo bili spremni uroniti u njih. Stoga je ovo priča o odrastanju uz 3 legendarne enciklopedije u dva sveska. One su bile dupli užitak – doznajte zašto.

Svijet oko nas

Negdašnje enciklopedije za djecu ni u težnji za najvećom objektivnošću ne možemo tretirati kao puke fizičke artefakte koje bismo mogli jednostavno znanstveno proučavati jer one su uvijek priča o osobnim snovima, nadama, iskustvima... Za Svijet oko nas zasigurno je tako najvećem broju negdašnjih klinaca s obzirom na broj njenih izdanja i prodanih primjeraka. Moj osobni, ali od mame naslijeđen primjerak, krije tako priču o izbjegavanju dodatnih tečajeva talijanskog jer "šta će mi dodatni jezik kada me zanima blago Afrike", o pisanju zadaći sa zastarjelim informacijama (podsjetimo, to je bio izvorno majčin primjerak!) i o simulaciji ratnog razaranja, zbog čega su ilustracije bile prekrivene šarama dima, eksplozija, vojnika... Sad shvaćam da sam s Azijom napravio nešto doista opako, a ne sumnjam da sam postao i car.

Svijet oko nas prvi se put u dječjim rukama pojavio 1960. godine kao rezultat petogodišnjeg projekta koji je trebao koncentrirati nastojanja edukacije djece na popularan, ali informativan način, a koja su bila rastrgana po različitim dječjim časopisima i knjigama. Svijet oko nas u originalnom je izdanju prije svega lijep i šarmantan, za što su se pobrinuli deseci ilustratora od kojih su neki bili i akademski slikari! Izdavač i uredništvo iz moje su perspektive strašno pogriješili osamdesetih godina kada su ilustracije odlučili zamijeniti fotografijama.

Daleko od toga da nam je u rukama možda i informativnije izdanje, ali ono je zauvijek izgubilo dimenziju djetinjstva kakvu je Svijet oko nas izvorno imao jer on nije trebao i nije ni napravljen da ikada odraste sa svojim čitateljima, već da čitatelji odrastaju s njim. Razmišljajući o ulozi i vrijednosti Svijeta oko nas,moramo biti svjesni jedne trivijalne, ali karakteristične činjenice – bilo je to vrijeme bez interneta u kojem su se buduća računala nazivala "elektronskim mozgovima". Iako je to možda teško shvatljivo svakome mlađem od dvadesete godine, kome je spojenost na "mrežu" prirodna stvar, od vremena prvog klikanja pred računalom Svijet oko nas bio je monopolist. O. K. , bili su tu i npr. Plavi vjesnik i Politikin zabavnik, koji su propagirali sličan pristup zabavi i znanju za najmlađe, ali nitko nije bio tako posložen i sustavan kao ta enciklopedija.

Kako smo napomenuli, nemoguće je izbjeći glupu patetiku, romantiziranje vlastitog odrastanja, ali Svijet oko nas doista je pokazivao što je to svijet oko nas. Čak i onda kada su autori pokušavali predvidjeti kako će izgledati automobili i građevinski strojevi budućnosti ili pak naše baze na Mjesecu, to samo svjedoči o jednom naivnom optimizmu ere ili su bar oni kojima je do toga stalo željeli da ga ima.

Od pješaka do rakete

Ime Petra Mardešića kao autora nešto manje poznate enciklopedije Od pješaka do rakete nije mi značilo ništa, kao ni Googleu. Ali Hrvatskoj enciklopediji (predstavljenoj premijerno i na mreži) itekako: "Mardešić, Petar, hrvatski pomorac, leksikograf, kartograf i publicist (Makarska, 18. IX. 1903 – Zagreb, 14. II. 1973). Diplomirao na Višoj pomorskovojnoj akademiji 1940. Radio je u Hidrografskom institutu tadašnje Ratne mornarice i predavao na Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku.

Nakon II. svjetskog rata radio u Učilima, a od 1953. u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža kao urednik za pomorstvo i kartografiju te pomoćnik glavnog urednika Pomorske enciklopedije. Osnivač je kartografskog odjela Leksikografskog zavoda. Bio je glavni urednik Atlasa svijeta (četiri izdanja, 1961–69), Atlasa Jadrana (1964) i Auto-atlasa Jugoslavije (1967., 1973). Djela: Riječno brodarstvo (1943), Pomorstvo (1944), Enciklopedija plovidbe (1949), Brodovi kroz vjekove (1949),  Morski čovjek (1951),  Kristof Kolumbo (1957), Marko Polo (1960) i dr. Bavio se i prevođenjem."

Dodajmo stoga ovoj enciklopedijskoj natuknici da je Mardešić stajao i iza enciklopedije Od pješaka do rakete, koja je štoviše jedan od njegovih posljednjih uradaka. No od cijelog znanstveno-istraživačkog rada mene je više zaintrigirala hladna natuknica o prevođenju, koja je kao i obično ostala bez pojašnjenja kao da je riječ o nekoj nataknutoj i sporednoj aktivnosti. A Mardešić je preveo 40 tisuća milja ispod mora, knjigu o čijoj sam važnosti za jedno odrastanje već pisao. A da nisam potpuno zabludio u vjeri u čarobnu moć Vernea, svjedoči i Pavao Pavličić, čija čak dva junaka Literarne sekcije polude za knjigama i čitanjem nakon uzimanja u ruke Puta u središte zemlje!

Dakle, svi preduvjeti za avanturu s autorom bili su tu. I doista, Od pješaka od rakete upravo je to – avantura. Ni približno poznata kao Svijet oko nas, nastala je iz sličnih pobuda, samo je specijaliziranija. A i izbor autorove teme ne čudi jer su se upravo na planu prometnih sredstava na svakodnevnoj razini događale najveće promjene. Najljepši je dio što je Od pješaka do rakete u dobroj mjeri putovanje kroz prošlost prometnih sredstava koja više ne možemo nigdje vidjeti. Autor nije govorio u prazno tvrdeći da je "ovo djelo posvećeno pomorcima, automobilistima, izumiocima i radnicima koji su za razvoj brodova i motornih vozila, pomorstva i automobilizma žrtvovali svoje živote".

Možda su najjači trenuci enciklopedije u pokušaji šetnje u budućnost i tvrdnje o ljudskom duhu koji stalno želi više: "Iako su dostignuća moderne tehnike i ljudskog stvaralaštva bajoslovna i jedva shvatljiva, ipak čovjek kao da nije zadovoljan. Posljednju šetnju po Mjesecu nije promatrala ni petina gledatelja televizije koji su pratili prve ljude na Mjesecu. Kao da je ovo sada bilo posve obično putovanje, Čovjek doista teži hitro naprijed i već se pita što sad, poslije Mjeseca?" I mi ostajemo nijemi. Recimo i da je Od pješaka do rakete raskošno i prikladno ilustrirano djelo, a na tome je radiločak 13 autora!

Enciklopedija naučne fantastike

Ako su nam internetska prostranstva škrta po pitanju informacija o Petru Mardešiću, to ni približno ne vrijedi za Zorana Živkovića, kojeg slobodno možemo nazvati jednim od vladara jugoslavenske znanstvene fantastike. Možda bi se netko mogao i naljutiti, jer nam na um nam ne padaju velebni Živkovićevi romani iz tog perioda, ali riječ je o čovjeku koji je znanstvenu fantastiku živio...

Teško je i nabrojati sve njegove relevantne poteze: pa recimo tako da je stajao iza izdavačkog poduzeća Polaris, koje je, osim što je bilo jedno od prvih privatne prirode u Jugoslaviji, objavilo i na desetke esencijalnih radova; pisao je znanstvene radove o znanstvenoj fantastici, što je bila rijetkost u području obilježenom čistom, ali amaterskom ljubavlju; prevodio je strane autore, a egzistenciju SF-a u domaćim vodama doveo na neviđenu razinu stvaranjem i vođenjem TV emisije Zvezdani ekran!

No ne pišemo o Živkoviću zbog svih tih inicijativa, već zbog Enciklopedije naučne fantastike stvorene taman u smiraj bivše države. Teško je zapravo reći što je u tom poduhvatu zanimljivije. Prije svega, impresivna je činjenica kako je Živković sve te materijale skupio i pretvorio u enciklopedijske natuknice s obzirom da je informacijskih izvora bilo znatno manje nego danas. O načinu rada svjedoči podatak da je enciklopedija pisana punih pet godina nakon dva desetljeća skupljanja materijala! Živković je cijeloj temi pristupio vrlo široko pokušavajući zahvatiti sve aspekte znanstvene fantastike – strip, film, knjige, animaciju, radiodrame...

No ono što je možda najvažnije jest osjećaj postignut vizualnim materijalom. Gotovo i nema natuknice koja ne sadržava i bar malu fotografiju, a s obzirom da domaći korisnik veći dio knjiga, serija i filmova o kojima Živković govori i nije imao gdje vidjeti, bio je to jedinstveni prozor u svijet. Kao poseban način tu su se našle kvalitetno i u boji otisnute naslovnice  Amazing Storiesa, Astounding Storiesa, Wonder Storiesa, prekrasne časopisne perjanice zlatnog vremena pisane znanstvene fantastike.

I sada zamislimo...

Tmuran je jesenski dan, klinac u vama ili klinac kraj vas, sasvim svejedno, lista šest svezaka ove tri enciklopedije s preko 2 000 stranica! Vraća li vam se doista na jednak način pitanje hrvatske Wikipedije? U redu, ako ove stare enciklopedije čita dijete, potrebno je biti oprezan i upozoriti da dio toga ne vrijedi jer vrijeme gazi i negdašnje najčvršće činjenice, ali ovaj je triptih prozor u svijet u kojem je Noć istraživača svaki dan.

Treba li i reći da su ove enciklopedije u punom sastavu u našem Dječjem odjelu Stribor te da svoje mjesto neće ispustiti tako lako ? :)