Čovek od pera – pjesnik i književnik, Čovek od knjig – urednik i izdavač, Čovek od velega srca

Ča suprotiva pravde reć
Va oštariji ale va đornalu
Ter ne more
Pokazat
Veramente
Ma mu gre
Zajik (domaći)...

Ovako nan je lepo govoril, pravo po domaći. I celi nan je život to delal od srca i vadil nas kako bi rabilo tu domaću jubav najboje i reć i zreć i napisat.

Va Ustanovu Ivan Matetić Ronjgov pul Ronjgi Ljubo je prišal na poziv prof. Duška Prašelja. Rabilo je pred čuda let pripravit, posložit i uredit kapitalnu knjigu izdavačkega dela „Zaspal Pave“, pa je najzad 1990. leta knjiga i tiskana. Knjiga je bila namenjena celemu svetu i va njoj je po prvi put predstavjena naša istarsko-primorska, narodna, netemperirana muzika. I zaspraven je zašla va saki del ovega okruglega sveta: od Londona i Tokija, New Yorka i Pariza, do Skandinavije i Australije.

Ovde, doma, va našen mićen svete od čakavskega materinskega zajika, već 1991. leta, Ljubo je uredil i prvu našu zajedničku zbirku „Pul Matetićevega ognjišća“. Devet knjig je do sad bilo, seh devet je on posložil. Pak onda je uredil i dvajset i pet samostalneh autorskeh zbirki od člani Katedri čakavskeh pjesniki. Nikad ni rekal da neće, da ne more al da ne bi otel. Za sakega je imel vremena i za sakega je našal lepu teplu besedu. Njigov način pogovora je bil fin, skoro svilni bimo rekli, kad je onako spod glasa daval uputi i svetoval ča i kako trebe dopopravit va knjige ku će on – onako srdašno i teplo – prestavit va Matetićevoj kuće pul ognjišća na Glavice pul Ronjgi.

Oneh mićeh, najmlajeh i najslajeh, jako je štimal. I veselil se kot otrok kad je videl on veli kup kuverat z dečjemi radi keh je rabilo pročitat, dat ocjenu i zibrat za nagradi.

Užal je čitat dečje pjesmice, smet se spod glasa i uživat. „Vidi mašte! Ovo je priča!“ užal je reć. Jedanputa, već trudni i skoro potni komać smo čekali da se ta kup smanji, kad se Ljubo od sega srca počel smet i rekal: „Ki zna ki će od ove sadašnje dece nas jedan dan zamenit?“ Tako je bilo sakega leta od desete do zadnje, dvajset i prve knjigi, a to znači da je jedanajst let za jedanajst knjig prosujeval i zbiral dečji teksti i pjesmice za „Čakavčići pul Ronjgi“. I nikad mu ni bilo štufno. Va ten je dele užival i opeta bil samo otrok!
 
Od njega se čuda tega more napisat aš je čuda tega umel i volel delat. Bil je jedan od najbojeh rečkeh izdavači. Vavek s knjigun pod bok i vavek mej knjigami. Dušu bi bil regalal za nov naslov. Ki put je rabilo i dušu spustit dokle j' od kakovega netorajnega dela storil dobru knjigu. Na čast će mu zavavek bit da spod njigove ruki ni nikada šla va svet ni jena loša knjiga. Bil je majstor od arta!

Govoril je četiri zajiki. To su si znali. Ale govoril je i peti – čakavski, sporad česa smo ga mi čakavci najviše štimali.

Ljubo je odrasal v Reke, Reka ga je zasenjala, oženil je Rešćicu, Reke ga je timbrala. V Reke je ostal za si veki i sada počiva na Trsate od kuda se vidi se do mora.

Pisal je pjesmi i prozu, eseji, kritiki, prikazi, osvrti i filmski scenariji. Pisal je za dušu i ni maril ča ni više sam za sebe storil. A mogal je. Mogal je a ni. Ale je zato sen bil i mentor i prijatel.

Njigove besedi pustile su trag va Dometeh, va Književnoj Rijeci, va Noven Kamove, va još nekoliko listi, a najvećo delo odbavil je va Izdavačken centre Rijeka ki je s Ljubotoven othajanjen počel zdahnjevat. Puno ga je judi od struki štimalo i volelo. Bilo je i jeložeh. Neka je. Neka sakemu bude na duše koliko j' ki zamerital.

Ale istina je da je malo judi od struki ki svojo znanje ne šparaju samo za se, nego sen okol sebe pomažu od se svoje dobre voji. A naš ronjgovski Ljubo je bil jušto takov. Govoril je da znanje ne sme umret s čovekon, nego se mora širit i poć daje, naprvo.

Pa, prijatelu naš, poučil si nas, prijeli smo kušćić Tvojga znanja i ono naprvo živeje s nami. A spomen na te živet će se dokle bude nas ken si bil i Učitel i Prijatel!

Cvjetana Miletić
Vlasta Sušanj Kapićeva

Fotografije: Promocija Pul Matetićevega