Film u kontekstu: Ana Đordić o filmskoj edukaciji, zamreženosti pojmova te uvijek zahvalnoj učeničkoj publici
Dječja kuća imala je prilike ugostiti Anu Đordić, njenu knjigu Film u školi te ugodan polemički razgovor o nužnosti vraćanja filmske edukacije u učionice.
Kada kažem film u školi, kažem nagrada. U zadnjim satima osnovne škole protutnjali smo nastavcima Mrak filma zahvaljujući razrednici što (ipak zatvorenih očiju) zajedno s nama istražuje adolescentske prostore loših ukusa i zabluda. Kada kažem film u školi, kažem bijeg. Svaki odlazak u kino, ravnopravan odlascima na sistematske preglede i crkvu (op. autora: stolni nogomet), predstavljao je ambiciozna klupka vune koja su mogla, uz dovoljno strpljenja, pažnje i škiljenja, razjasniti zašto smo zakasnili na bus, skrenuli za Srdoče (a ne Zamet) te jednostavno prečuli povratak u školu. Kada kažem film u školi, kažem praznina. Praznina u nastavi jer jedino što opstaje jest slika Mustafe Nadarevića kako gurka TV prijemnik i Gospodu Glembajevih, kao i praznina u glavi kojom se odbijaju vižljaste, duhovite opaske naših roditelja kako su mislili da su nas poslali u školu, a ne u kino; barem ga nisu platili.
Film u nastavi u cjelini je predstavljao samo dobru šalu (ili kako je nonica jednom oderala po odlasku iz trgovačkog centra, sotonski tango!, sotonski tango!, Pere!).
Film u nastavi u cjelini je predstavljao samo dobru šalu (ili kako je nonica jednom oderala po odlasku iz trgovačkog centra, sotonski tango!, sotonski tango!, Pere!). I dok obrazovni sustav još uvijek preferira perpetuirati opisane zgode drugima, pojedinci i kolektivi kroz niz programa (npr. Škola medijske kulture „dr. Ante Peterlić“, Filmska NaSTAVa...) zadnjih godina pokazuju kako film u nastavi zaslužuje jednaku pozornost kao i književnost; iako izvan institucija, novi pogledi postepeno ispunjuju pukotine. Samo dio tog trenutnog, a dugogodišnjeg poleta uhvatila je Ana Đordić u knjizi Film u školi: Uspostavljanje modela filmske edukacije u srednjoj školi (Hrvatski filmski savez, 2021) koju je Dječja kuća u sklopu festivala animiranog filma VAFI&RAFI imala prilike ugostiti. Pored same autorice svoja mjesta pred mnogobrojnom publikom su zauzeli voditeljica izdavačke djelatnosti HFS-a, Diana Nenadić, te sveučilišni profesor, filmski kritičar i dežurni moderator, Dejan Durić.
Upravo je moderator ukazao na činjenicu kako raspisana studija dolazi u vrlo znakovitom trenutku po pitanju filmske edukacije u Hrvatskoj. Prekid duge tradicije, posebice u osnovnim školama, od strane Škole za život i kurikularne reforme nužno je morao rezultirati polemikama, a sama autorica odlučila je analizirati, problematizirati i ponuditi nove modele filmske edukacije u srednjim školama. Razlog? Trinaesta stranica, prva rečenica:„Od uspostave Republike Hrvatske, filmska edukacija u srednjoj školi nikad nije sustavno zaživjela.“ Na kritičarevo pitanje što je razlog tome, gošća se mogla jedino gorko nasmijati te, parafrazirajući Stjepka Težaka, bocnuti upravo one koji nisu došli na predstavljanje:
„Konkretan razlog uistinu ne znam. Doista nedostaje sluha u institucijama koje određuju naš obrazovni sustav. Bit ću zločesta te ću parafrazirati Stjepka Težaka i reći da oni koji odlučuju u tome kakva će biti filmska edukacija u školama i hoće li je uopće biti o filmu zapravo ništa ne znaju. A ako o filmu ništa ne znaju, onda ne mogu razumjeti ni važnost filmske edukacije.“
Kada sagledavamo film kao umjetničku formu, to nam je dodatna argumentacija da se na neki način filmska edukacija uvede u škole.
Odabir rješenja u vidu filmske edukacije nije slučajan. Naime, sama Ana Đordić ističe potrebu za raščlanjivanjem mnoštva termina koji plutaju javnom i znanstvenom sferom. Tako primjerice filmska edukacija spaja, kako obrazovanje (kognitivni aspekt), tako i odgoj (afektivni) jer jednog bez drugog uistinu nema. Pritom upozorava kako filmska edukacija nikako ne bi smjela biti uklopljena u medijsku pismenost. Razloga je mnogo, a ishodište predstavlja upravo pitanje definiranje medija, jednog od termina koji, ili ne znači ništa, ili znači sve odjednom. Štoviše, u pitanju je riječ koja ne podrazumijeva umjetnički karakter filma što nas može ponukati samo na pitanje zašto primjerice književnost ne pripada medijskoj pismenosti s obzirom na to kako je i tu riječ o mediju. Ipak, autorica ističe kako se na kraju sve svodi na temeljnu razliku između medijske pismenosti i filmske edukacije:
„Kod nas u Hrvatskoj medijska pismenost podrazumijeva vrijednosno-etički aspekt u kojem pokušavamo djecu i mlade zaštiti od negativnih medijskih poruka. Kada govorimo o filmu i filmskoj edukaciji, tu je jako bitan estetički aspekt. Tu je temeljna razlika; ako ih želimo zaštiti, ajmo im dati alate umjesto da na mala vrata uvodimo cenzuru.
Kada sagledavamo film kao umjetničku formu, to nam je dodatna argumentacija da se na neki način filmska edukacija uvede u škole."
Zaključak? Filmska edukacija ima razloge za postati nastavnim predmetom, dok medijska pismenost ima argumente za postati međupredmetnom temom. Uostalom, prema istraživanjima 60% europskih nastavnika smatra da bi film trebao postati samostalnim školskim predmetom. Autoričino istraživanje pokazalo je slično odobrenje među nastavnicima hrvatskog jezika i književnosti (57%), ali... Jedno su želje, a drugo stvarnost koja nam piše kako je u školskoj godini 2019./2020. devet srednjih škola svojim učenicima nudilo neki oblik filmske nastave. Jednostavno, prostora za poboljšanje ima, ali je to nemoguće bez suradnje relevantnih institucija s obzirom na to kako nastavnici i udruge mogu samo toliko napraviti.
Jednostavno, prostora za poboljšanje ima, ali je to nemoguće bez suradnje relevantnih institucija s obzirom na to kako nastavnici i udruge mogu samo toliko napraviti.
Ipak, napravljeni posao pokazuje u kolikoj mjeri filmska edukacija može biti poticajna, kako za nastavnike, tako i za učenike. Godine prakse stečene tijekom predavanja u srednjoj školi, ali i programima kao što Škola medijske kulture „dr. Ante Peterlić“ te Filmska NaSTAVa pretočene su knjigu koja je, riječima Dejana Durića, metodički korisna studentima i nastavnicima jer nudi primjere priprema pristupa nastavnim satima, obrade i igranoga i dokumentarnog i animiranog i eksperimentalnog filma. U tom trenutku svi smo nesvjesno znali koje pitanje, zajedno s odgovorom, dolazi na red: kakav je odnos spram hrvatskog filma u nastavi? Za gošću argumentacija je jednostavna; ako gradimo filmski pismenu publiku, moramo kao nastavnici pokazati učenicima da je hrvatski film kvalitetan jer i dalje prevladava popularno mišljenje da hrvatski film ne vrijedi ništa. Štoviše, autorica je ukazala na činjenicu kako je praksa pokazala kako upravo hrvatski film uvijek razuvjeri učenike koji ih vole, i gledati, i analizirati.
Za autoricu se važnim pokazalo objasniti nužnost postepenog uvođenja učenikea u svijet filma jer ako im pustite Bergmana u prvom razredu će pobjeći od filma i nikad više neće doći u kinu. Ipak, metodičarka je ukazala na činjenicu kako je riječ o izuzetno zahvalnoj publici koja će uvijek biti otvorena dobrom filmu. Upravo zato se nastavnik ne bi trebao u odabiru filmova voditi strahom ili autocenzurom s obzirom na to kada kažemo film u školi, kažemo film u kontekstu:
„To nije „odveli smo učenike u kino, pogledali smo s njima film i došli smo doma ili vratili smo se u školu i o tome više ne razgovaramo“. Ako im objasnite da sve u filmu zaslužuje svoje mjesto, da ništa nije slučajno, zašto je neštu u filmu tako prikazano i koji su za to dramaturški razlozi, onda tu u principu, ako govorimo o strahu od roditelja ili ravnatelja, nema problema.“
Ako gradimo filmski pismenu publiku, moramo kao nastavnici pokazati učenicima da je hrvatski film kvalitetan jer i dalje prevladava popularno mišljenje da hrvatski film ne vrijedi ništa.
Ako želite završiti tekst sa stavom, uvijek postoji mogućnost sentimentalnog reza. Ipak, finalna nota donosi zaključak kako filmske kulture nema bez stava, stava koji tako prožima cijelu filmsku edukaciju. Time on postaje integralna komponenta procesa unutar kojeg, prema autorici, nastavnici postaju svjesniji važnosti edukacije, kao i činjenice da imamo potrebne tehnološke uvjete, željeni žar i vrijedan civilni sektor za formalizirati film u školi. Uostalom, jedino tako ćemo se moći naći u položaju da jednog dana uzvratimo noni s početka priče: Sotonski tango je odličan film, Pere!