Noni u kamarinu. Stricu podno enciklopedija. Mami uz lampu. Bratu iznad računala. Poznaniku u priči. Strancu pod rukom. Vjeveričini naslovi nastavljaju putovati i pronalaziti utočišta u rukama i prostorima raznih generacija. Ipak, kako je sve počelo? Kako smo došli do toga da tražimo i slikamo vjeverice u našim sobama, a ne parkovima? Upravo to je bilo temeljno pitanje predstavljanje knjige Biblioteka Vjeverica i urednički rad Grigora Viteza u dječjem nakladništvu (Naklada Ljevak, 2021) na terasi Dječje kuće gdje su u sklopu Tjedna dobre dječje knjige redom zasjele autorica Ivana Božović, urednica Dubravka Zima te moderator Kristian Benić.

Ako želimo govoriti o Vjeverici, nužno moramo započinjati naše razgovore s Grigorom Vitezom koji je mnogima u sjećanju ostao samo kao književnik. Ipak, autoričino istraživanje ubrzo je pokazalo kako je autor od pedesetih godina do svoje smrti 1966. godine osnovao i/ili uređivao 13 nakladničkih nizova za djecu i mladež što je ubrzo dovelo do važnog pitanja: koliko velik trag je ostavio Grigor Vitez u dječjem nakladništvu? Za urednicu Dubravku Zimu odgovor je poprilično britak i jasan: „Ivana je otkrila mnogo toga što mi do tada nismo znali, a posebno činjenicu da je Vitez umnogome, ako ne i u potpunosti, oblikovao ono što mi danas znamo kao suvremenu dječju književnost.“ Kao glavni urednik nizova među kojima nalazimo i Vjevericu i Jelena, Vitez je udario ritam suvremene dječje književnosti koji nastavljamo razvijati i dan-danas.

Prije nego zakoračimo naprijed, moramo zakoračiti unazad i osvijestiti kontekst unutar kojeg dolazi do Vjeverice. Dječja književnost u periodu neporedno nakon Drugog svjetskog rata predstavlja jedno od najvažnijih područja djelovanja s ciljem primjenjivanja nove društvene ideologije. Dubravka Zima ističe kako je posljedično došlo do „mapiranja i popisivanja“ ondašnje kulturne scene s ciljem razabiranja onih koji smiju i ne smiju objavljivati. Pritom nisu samo autori nastradali, već i druge umjetnosti; strip je tek početkom pedesetih godina ušao na mala vrata u nakladnički svijet.

Ivana je otkrila mnogo toga što mi do tada nismo znali, a posebno činjenicu da je Vitez umnogome, ako ne i u potpunosti, oblikovao ono što mi danas znamo kao suvremenu dječju književnost.

Unutar tog burnog i zakučastog poslijeratnog razdoblja Vitez je uspio obraniti vlastite uredničke prakse te na površini održati princip prema kojem „književnost koja se objavljuje mora biti dobra književnost.“ Bila ona dobra ili loša, svaka književnost u potrazi je za nakladnikom, a onda i čitateljima. Vitez je svoje pronašao u Mladosti koja se 1951. godine razvila iz izdavačkog poduzeća Novo pokoljenje (1947.). I tu počinje priča suvremenog dječjeg nakladništva jer je Mladost bila prvo specijalizirano poduzeće za dječja i omladinska izdanja. Upravo tamo Vitez započinje svoj dugogodišnji urednički rad koji neće napustiti niti u trenucima kada završi u bolničkoj postelji. Za Ivanu Božović nema dileme: bio je to idealan posao za osobu koja se školovala za učitelja, ispisala kao književnik i prevoditelj te prakticirala kulturu kao kulturni radnik. Jednostavno, „to je bio posao u kojem je mogao ujediniti sve.“

Upravo to je pokazala Biblioteka Vjeverica čiji je idejni začetnik te prvi i glavni urednik od 1957. do 1966. godine bio Grigor Vitez. Iako nam devet godina na papiru izgleda minorno, Ivana Božović nas uvjerava kako je tih devet godina ključno za ostale 32 godine: „Naša saznanja o Vjeverici danas počivaju upravo na njegovim postavkama i temeljima. On je na više mjesta isticao da djeci treba pružiti najbolje od najbolje, i to ne samo u smislu tekstova, već i u smislu opreme knjiga. Na Vjeverici je radio impozantan broj likovnih umjetnika, sve velika imena koja su i danas poznata (npr. Edo Murtić, Albert Kinert, Nives Kavurić-Kurtović). Zalagao se i da recentna, domaća književnost dođe do djece; isto tako i za prijevodnu književnost. Kada sam analizirala koji su naslovi objavljeni tijekom njegova uredništva, skoro je bilo pola-pola. Trudio se pružiti i raznovrsnost kroz klasike, ali i suvremene književnike.“

Temelji su to na kojima nastavljaju graditi preostale dvije urednice: Ana Kulušić i Vera Barić. Štoviše, tijekom njihovog uredničkog rada dolazi do zlatnog doba Biblioteke Vjeverica koje nam je pod povećalo stavila Dubravka Zima:

Naša saznanja o Vjeverici danas počivaju upravo na njegovim postavkama i temeljima. On je na više mjesta isticao da djeci treba pružiti najbolje od najbolje, i to ne samo u smislu tekstova, već i u smislu opreme knjiga.

„Iz današnje perspektive možemo primijetiti da je Vitez postavio temelj od kojega se nije odstupalo, ali on je imao ravnomjernost između klasika i suvremene i prijevodne i domaće. Njegove nasljednice, Ana Kulušić i Vera Barić, imat će primjetniji, naglašeniji urednički utjecaj. Kulušić objavljuje daleko više domaćih autora što znači da će se onda Vjeverica etablirati kao prostor na kojem će se razvijati povijest naše dječje književnosti. Naravno da ona objavljuje i klasike i prijevode, čak i suvremene književnosti. Zanimljivo je primijetiti (i to je Ivana zapisala) da se može vidjeti kako Ana Kulušić ima naglašeniju sklonost prema dječjoj poeziji. Ona je iznjedrila praktički cijelu hrvatsku dječju poeziju druge polovice 20. stoljeća jer je imala hrabrosti objaviti mnoge autore koje danas vidimo kao klasike. Također, Vera Barić je naglašenije birala tekstove koji su na neki način kontroverzni te je voljela malu igru s anti-autoritarnošću, s idejom dječje neposlušnosti, malo avangardnije."

Tijekom duge povijesti Biblioteke Vjeverica događale su se vrijednosne korekcije. Za Ivanu Božović i Dubravku Zimu posebice se slučaj Jagode Truhelke našao u centru pažnje s obzirom na to kako bilo riječ o „izrazito neatraktivnoj autorici nakon Drugog svjetskog rata“ zbog uronjenosti u kršćansku ideologiju. Iako prva knjiga Zlatnih danaka izlazi 1918. godine, njeni nastavci nakon duge pauze izlaze tijekom trajanja NDH-a gdje je bila nakladnički priznata. Stoga je bilo nužno postaviti pitanje: kako se osječka autorica našla na uredničkom stolu Ane Kulušić? Prema Zimi je ključnu ulogu morao odigrati jedno od ključnih imena dječje književnosti, Milan Crnković, koje je istodobno moralo stati, kako iza umjetničke vrijednosti djela, tako i iza intervencija u vidu izbacivanja poglavlja iz prve knjige. Pored Truhelke, Zima je istakla primjere Heidi gdje su intervencije rezultirale nemogućnošću razumijevanja teksta ili Pipi Duge Čarape koja je bila problematična s obzirom na to kako se opirala ondašnjoj slici djetinjstva.

Pored ideološkog momenta, postojao je i komercijalni moment koji je skicirala autorica:

„Vjeverica je veliki broj naslova objavila i lektirnih te mislim da u tome leži njihovo dobro kotiranje na književnom tržištu. Zanimljiv je podatak da su se pojedini naslovi u ponovljenim izdanjima tiskali s novom likovnom opremom što znači da se isplatilo investirati u takve naslove. Mladost je općenito imala dobro razgranat sustav prodaje, ne samo po Hrvatskoj, nego i po cijeloj Jugoslaviji. Organizirali su se književni susreti, prodaje po školama i to je bila sasvim druga priča od danas.“

Iz današnje perspektive možemo primijetiti da je Vitez postavio temelj od kojega se nije odstupalo, ali on je imao ravnomjernost između klasika i suvremene i prijevodne i domaće. Njegove nasljednice, Ana Kulušić i Vera Barić, imat će primjetniji, naglašeniji urednički utjecaj.

A Biblioteka Vjeverica nije doživjela taj danas. Nakon smrti Grigora Viteza 1966. godine, uredništvo preuzima Ana Kulušić te ga 1984. predaje Veri Barić koja se za njega drži do 1994. godine. Vjeverica će skakutati još četiri godine, ali će zajedno s Mladošću nestati i, riječima autorice, platiti dug ondašnjem vremenu. Ipak, knjige nastavljaju nastanjivati naše prostore, nastavljaju se nasljeđivati i posuđivati. Dubravka Zima podcrtava kako je tome bitno doprinijela kvalitetna izrada samih knjiga koje su se, za razliku od drugih dječjih naslova, uspješno probile kroz razigrane godine djetinjstva druge polovice 20. stoljeća. Pored toga, bitnim se pokazao kolekcionarski momentum koji je od samih početaka podržavao Grigor Vitez, a kasnije i druge dvije urednice; čitatelji su mogli pratiti Biblioteku Vjeverica označujući u svojim izdanjima ona koja ili imaju ili su pročitali.

I dok možemo žaliti zbog zapuštanja određenih razvojnih linija koje za jedan od rezultata imaju naše izbacivanje iz tokova suvremene dječje književnosti, naši gosti jasno su, gotovo uglas, kazali kako se vrhunci hrvatske dječje književnosti nalaze u drugim rukavcima i drugim prostorima koji možda više nisu pod našim budnim okom, ali to zasigurno ne znači kako nisu pod budnim okom djece. Nama će zauvijek ostati vjeverice, a njima prepuštamo odabir nove generacijske životinje koju ćemo opet tražiti kod none, ujaka, sestre, prijatelja, poznanika...