Distopije/Antiutopije/Utopije - trojka za dobre romane
Naša Hana Dagostin je otišla na put alternative, novog društva, traženja bolje budućnosti, kaosa, pretjeranog reda, usamljenosti... Slijedi priča o najboljim utopijama, distopijama i antiutopijama u književnosti.
“Bolje nikada ne znači bolje za svih… To uvijek znači gore, za neke. ”
Sluškinjina priča: Margareth Atwood
Drukčiji svijet je moguć. Kakav god on bio.
Prikaze utopija i distopija nalazimo u umjetnosti oduvijek – Boschov Vrt naslade objedinjuje umjetnikovu utopiju i distopiju na jednom mjestu.
Utopija je imaginarno društvo organizirano da stvori idealne uvjete za ljude. Ponekad su utopije opisane kao savršeno društvo, no nekad su samo satira na postojeće. Upravo iz tog razloga i roman Aldousa Huxleya Vrli novi svijet možemo promatrati i kao utopiju i kao distopiju, ovisi iz čijeg stanovišta promatramo – primjerice, iz stanovišta opisanog društva ili onog Divljaka, što navodi i sparknotes.com.
Čiste utopije, poput Moreove Utopije (1516.) vrlo su rijetke - češće govorimo o djelima s utopijskim elementima.
Pisci i spisateljice češće pišu distopije - kao riječ, distopija ne postoji u Anićevu Rječniku hrvatskog jezika ni u Anić-Goldsteinovu Rječniku stranih riječi, već je zapravo akademski sinonim za anti-utopiju – negativnu viziju zamišljenog društva, mogući svijet najčešće totalitarnog društva, ili svijet uništen prirodnom katastrofom ili ekološkim incidentom.
Distopija je termin udomaćen na studijima književnosti i srodnim studijima s obzirom da je češći žanr od malobrojnih utopija u književnosti - u kojima opisano idealno društvo ničim nije ugroženo.
Distopije su tako mnogobrojne - što ne čudi. Kroz njih pisci i spisateljice iz raznih dijelova svijeta mogu progovarati otvorenije, a čitatelji/ce iščitati brojne poveznice sa stvarnim svijetom - i još više, svijetom kakav bi mogao biti. One upozoravaju na pojave u društvu kojih ljudi nisu svjesni, odnosno nisu dovoljno svjesni. Stoga se toliko poistovjećujemo s njima, kao i s junacima koji su često vrlo bliski nama samima (Winston Smith, Divljak, Therru, Richard, Katniss Everdeen…).
Kroz izlog Središnjeg odjela i ovaj tekst želimo vam približiti upravo literaturu s distopijskim/utopijskim elementima s polica Gradske knjižnice Rijeka.
Izostavivši možda najpoznatije distopije, primjerice Orwellovu 1984., Huxleyjev Vrli novi svijet, Bradburyjev Fahrenheit 451 i trilogiju Igre gladi Suzanne Collins, nudimo vam ovdje u Magazinu jedan osobni izbor:
1. Generacija A: Douglas Coupland
"Pitao sam svoje nove prijatelje prenose li tulum direktno na nekom vlogu, a iz njihovog sam odgovora razabrao da bez vlogginga uživo ne mogu zamisliti život."
U Couplandovom svijetu bliske budućnosti petero mladih ljudi ubode pčela, biće nestalo prije 5 godina, da bi ih nedugo zatim znanstveni tim odveo u izolaciju i naložio im - pripovijedanje priča jedni drugima.
“Prvi sam put za žal čuo u Bangkoku, na Ko Sanh Roadu.”
Backpackeri Richard i mladi francuski par otkrivaju tajni, skriveni otok u tajlandskom arhipelagu na kojem skupina mladih kreira idealnu, pravednu zajednicu. Garlandov roman uspoređivan je s Goldingovim Gospodarom muha, ali za 20 i 30-godišnjake.
3. Gospodar muha: William Golding
“Možda, kazao je oklijevajući, možda je tamo zvijer." "A opet, možda smo to samo mi.“
U ovoj zastrašujućoj distopičnoj drami, skupina dječaka nasukanih na otoku naučit će što je preživljavanje - i to u svakom smislu.
4. Sluškinjina priča: Margareth Atwood
“Ali tko se sjeća boli, jednom kada je završila? Sve što ostaje je sjena, ali ne u umu, već u tijelu. Bol ostavlja trag, predubok da bi se vidio. Daleko od očiju, daleko od uma.”
Uspoređivana s 1984., autoričina mračna budućnost dana je iz perspektive žene - koja je u ovome svijetu ili Sluškinja zadužena za rađanje ili neplodna Supruga.
"Možda bi kroz uništenje svijeta konačno bilo moguće vidjeti kako je stvoren. Oceani, planine. Masivan spektakl stvari koje prestaju biti. Pročišćavajuće pustošenje, ravnodušno svjetovno. Tišina."
Postapokaliptična priča o ocu i sinu koji putuju na jug preko uništene zemlje, u svijetu kojim lunjaju horde kanibala i u kojem je gotovo svaki oblik života uništen.
6. Ljudi bez ičega: Ursula Le Guin
"A najčudnija stvar vezana uz tu košmarnu ulicu bila je da ništa od tih milijun stvari namijenjenih za prodaju nije bila proizvedena tamo. Tamo su se samo prodavale. Gdje su im radionice i tvornice, gdje su im seljaci, obrtnici, dizajneri... gdje su sve te ruke, ljudi koji su to izradili? Iza zidova. Svi ti ljudi u tim trgovinama bili su ili kupci ili prodavači. Njih s tim stvarima nije povezivalo ništa doli vlasništva."
Maštovito, domišljato, fantastično – roman-utopija o alternativnom društvu, snazi prirode, anarhizmu kao pokretačkoj snazi dubokih društvenih previranja i promjena. Le Guin kroz Hainski ciklus istražuje imaginarne svjetove i, još više, funkcioniranje alternativnog društva.
7. Ogled o sljepoći: Jose Saramago
"Negdje duboko u nama postoji nešto što nema imena, a što nas određuje bolje nego sva naša imena."
U bezimenu gradu sve više ljudi počinje slijepiti. Vlasti ih zatvaraju u posebnu zgradu u kojoj uvjeti, u posvemašnjem mraku, postaju neizdrživi.
8. Paklena naranča: Anthony Burgess
"O braćo moja. Ležali biste tamo nakon što ste popili staro moloko i onda biste dobili misal da je sve oko vas nekako u prošlosti. Mogli ste sve vidjati jako dobro - ali to je bila kao neka vešč što je bila tamo, ali više nije tu."
Ultranasilje svakodnevna je pojava u gradu u kojem Alex i njegova ekipa žive i sami provode. Kada brutalno napadnu starca, Alex je uključen u poseban program treniranja da postane - dobar.
9. Plavo salo: Vladimir Sorokin
"Mjesto moga sedmomjesečnog boravka posve je čudno. GENLABI-18 skriven je između dvaju golemih bregova, koji podsjećaju na guzove.
Na svemu je aluzija, rips ni ma de da bian. "
Kontroverzno i zahtjevno - u svijetu Plavog sala Hitler i Staljin sporazumno su raznijeli London atomskom bombom, a klonovi ruskih pisaca Dostojevskog, Čehova, Nabokova, Tolstoja, Platonova, Pasternaka i Ahmatove procesom pisanja proizvode plavo salo, materijal neprocjenjive vrijednosti.
10. Kako sam preživjela: Doris Lessing
"Naravno, do tada je već svatko imao taj osjećaj - spoznaja da moramo napustiti grad nije bila ograničena na mene. Hoću reći, to nije bilo objavljeno preko razglasa niti s govornica, nije o tome bilo vijesti u novinama, na radiju, na televiziji."
U bliskoj budućnosti, u velegradu gdje štakori i ulične bande teroriziraju stanovnike, jednog dana jednoj ženi dovode nepoznatu djevojčicu. Od tog trenutka, žena pokušava sačuvati dijete u društvu koje se raspadaoko njih.
"Nitko ne mora ići nikamo. Svi smo već tamo, samo kada bismo to barem znali."
Huxleyjeva utopija Otok odvija se u izoliranom društvuna zabranjenom otoku. To društvo usmjereno je na sadašnji trenutak, zajednički odgaja djecu i koristi otočni halucinogen kao sredstvo za samospoznavanje. Želeći doći do njihovih resursa ulja, na otok se namjerno nasuče Farnaby…