Iako nisam pristalica većine novovjekih teorija zavjere – naprosto mi je teško povjerovati u neki tajanstveni centar moći koji finim svepristunim manipulatorskim nitima temeljenima na bezbrojnim lažima upravlja našim životima i svakodnevicom - gledajući i iščitavajući novije holivudske naslove namijenjene uglavnom tinejdžerskoj publici, ne mogu, a da se ne zapitam stoji li iza naoko benignih sižea, situacija i prizora i neki dublji smisao, odnosno nečiji plan da se mladim mozgovima u formiranju nizom i ne toliko prikrivenih poruka utisnu ciljani pogledi na svijet, tj. moralni okvir koji dopušta nešto što je nekoć bilo nedopustivo, pa tako i „pravedne“ ratove za „više“ geopolitičke ciljeve - genocid nad cijelom jednom vrstom.

Neću sada na ovom mjestu ponavljati svoje gnušanje moralnim porukama i forsiranjem (kapitalističkog) natjecateljskog duha (do istrebljenja!) u prvom dijelu serijala „Igre gladi“ (dopuštam da se u nastavcima serijala poruke cijele priče okrenu u povoljnijem i humanijem smjeru) gdje izmanipulirani, ali i povodljivi tinejdžeri bez nekog većeg otpora i razmišljanja, osim donekle glavne junakinje, pristaju biti smrtonosni pijuni u propagandnim igrama planetarnih diktatora, ali posljednji holivudski pokušaj za kreiranje jednako popularne filmske franšize – „Enderova igra“, scenarista i redatelja Gavina Hooda, prema SF-klasiku Orsona Scotta Carda iz 1985. godine – donosi jednako opasne, ako ne i opasnije, manje ili više prikrivene poruke.

Orson Scott Card američki je pisac, kritičar, esejist, kolumnist i politički aktivist. Po je članskoj iskaznici demokrat, no neka mu ultrakonzervativna uvjerenja - prije svega oštro protivljenje istospolnim brakovima - takvu orijentaciju ozbiljno dovode u pitanje. Rođen je 1951. godine u gradiću Richlandu u državi Washington, a trenutno radi kao profesor engleskog na sveučilištu Southern Virginia. Godine 1977. napisao je kratku priču „Enderova igra“ (Ender`s Game), koju je 1985. proširio u istoimeni roman, već tada imajući na umu daleko širi okvir priče, odnosno romaneskni serijal koji je kreirao posebni „Enderov univerzum“. Kasnije je isticao kako je po njegovu viđenju „Enderova igra“ samo šira uvertira u ključni dio serijala, sljedeću knjigu „Speaker for the Dead“ (1986).

No „Enderova igra“, prema njegovim riječima „prednastavak“, dobio je iduće godine obje glavne, najprestižnije svjetske nagrade za najbolji SF-roman, Huga i Nebulu, a istim se nagradama može podičiti i sljedeći roman serijala, spomenuti „Speaker for the Dead“, što Orsona Scotta Carda čini jedinim SF-piscem kojem je pošlo za rukom dvije godine uzastopce osvojiti obje najprestižnije nagrade za najbolji SF- roman godine! No iako omiljen i hvaljen i od velikog dijela kritike i od velikog broja ljubitelja SF-a, roman „Enderova igra“ od prvih je dana i prvih čitanja izazvao niz kontroverzi.

Riječ je naime u osnovi o militarističkoj prozi, ma u koliko slojeva i tumačenja bila zamotana. Naslovni junak romana, desetogodišnji Andrew „Ender“ Wiggin, negdje u bliskoj budućnosti jedan je od stotine talentiranih klinaca uključenih u vojnoobrazovni program kako bi ih se osposobilo za predstojeći konačni obračun s izvanzemaljskom rasom, insektoidnim Formićanima, koji su prije 50 godina napali Zemlju i gotovo pobijedili u ratu koji bi vjerojatno doveo do istrebljenja ljudske vrste. Sada čovječanstvo iščekuje njihov novi napad, i sve obrambene nade polaže u izabranu djecu, odnosno u velike mogućnosti njihovih mladih mozgova prilagođenih, između ostalog, i računalnim igricama za ultrabrzo razmišljanje i donošenje presudnih strateških odluka u, zasad, virtualnom svemiru.

Sva nada polaže se u najbistrije i najsposobnije dječake i djevojčice koji se u svemirskoj obrazovnoj postaji na planetoidu Erosu dodatno taktički obučavaju, često u uvjetima nulte sile teže, formirajući međusobno suprotstavljene borbene timove, dok na Zemlji bjesne političke borbe i prepucavanja nekoliko političkih klanova, u što je uključen i Enderov stariji brat, sociopat Peter. U romanu je velika pažnja posvećena Enderovu unutrašnjem životu, odnosno njegovu nagonu za samoodržanjem, što ga u sukobima s ljubomornim kolegama-suparnicima često dovodi u situacije da mora pribjeći (obrambenom) nasilju, a upravo ga ta njegova volja i sposobnost za „preventivnim udarom“ čini favoritom u očima pretpostavljenih, prije svih njegova mentora, pukovnika Hyruma Graffa (u filmu ga tumači Harrison Ford), koji Endera otpočetka vidi kao budućeg zapovjednika Zemljine svemirske ratne flote. U romanu Ender, naravno, izvojuje pobjedu, no zgrožen je činjenicom da je prevaren, odnosno da su sve borbene simulacije u kojima je predvodio Zemljinu flotu bile zapravo prave borbe, pa je i neznajući počinio genocid nad Formićanima razarajući njihov matični planet. Stoga uzme posljednje jaje Formićanske kraljice i krene na putovanje svemirom kako bi Formićanima pronašao novi dom.

Orson Scott Card u kasnijim je izdanjima gotovo redovito osuvremenjivao određene dijelove romana, a najradikalnije izmjene napravio je u izdanju iz 1991. godine ponukan slomom SSSR-a i okončanjem Hladnog rata. Već i taj njegovo potez vjetar je u leđa onim kritičarima koji su u njegovoj prozi iščitavali određeni obračun s ondašnjom „drugom stranom“, koju je Scott Card – prema nekima – vidio kao agresivni insektoidni soj koji će u rojevima zaprijetiti zapadnoj civilizaciji. A u kolikoj mjeri roman ide uz dlaku militarističkim nagnućima jednog moćnog konzervativnog dijela američkog društva govori i činjenica da je „Enderova igra“ uvrštena na popis poželjne literature za pripadnike mnogih rodova američke vojske, između ostalog i za polaznike obuke za mornaričko pješaštvo. Svima njima „Enderova igra“ je valjda trebala ucijepiti snažan natjecateljski duh, požrtvovnost i ustrajnost u naporima za ostvarenje cilja. I što je nakraju od svega toga vidljivo u filmu Gavina Hooda? Prije svega jedna velika, tragična zbrka.

„Enderova igra“ jako je loš film. Iako komercijalna prodaja u američkim kinima zbog „osebujnog“ ukusa američke uglavnom površne kinopublike i nije neki pokazatelj kvalitete filma, znakovito je da je bjesomučno reklamirani film Gavina Hooda ostvario tek solidno otvaranje u prekooceanskim kinima utrživši u prvom vikendu prikazivanja 27 milijuna dolara u 3400 kinodvorana, što za film s budžetom od 110 milijuna dolara i nije neki bogznakako veliki domet. Tome je vjerojatno doprinijela i „antienderovska“ kampanja na koju su pozvale mnogobrojne udruge za obranu ljudskih prava zgrožene Scott Cardovim homofobnim izjavama posljednjih mjeseci koje su kulminirale u vrijeme donošenja nekih pozitivno intoniranih zakona glede ostvarenja prava LGBT zajednice. Čak su i producenti filma i drugi uključeni u njegovu proizvodnju u vrijeme promocije bili primorani gotovo više govoriti o Scott Cardovim stavovima no o samom filmu, a najjasniji je bio upravo Harrison Ford rekavši otprilike kako je „svjestan Scott Cardovih izjava, ali njegovi stavovi su pobijeđeni, što je priznao i sam pisac. A pobijedili smo svi mi, pobijedila je humanost. I to je kraj priče.“.

A vjerojatno je kraj priče i svima nadanjima u prerastanje „Enderove igre“ u filmsku franšizu. Naime, nema ni govora da će film postići barem približan komercijalni uspjeh „Igrama gladi“, premda dijeli neke upitne moralne nazore tog serijala. Najveći problem filma njegova ježanrovska nefokusiranost: iako s gomilom klinaca u glavnim ulogama (naslovnu ulogu igra Asa Butterfield, poznat nam iz sjajnog Scorseseova „Huga“), teško je reći da je to film baš za adolescente, a svima drugima gotovo je nepodnošljivo dva sata gledati infantilna nadmetanja gomile predbubuljičavih nadobudnih momčića i djevojaka. Njihova „borbena strateška“ nadmetanja u virtualnom svemiru, odnosno u „borbenoj kupoli“ u bestežinskom stanju nalik su dječjim igrama i u kombinaciji s neuvjerljivim prikazom razaralačke moći Formićana gledatelj filma nema dojam stvarne opasnosti koja prijeti junacima, odnosno Zemlji.

Prizori s bijesnim narednikom (Nonso Anozie, Xaro Daxos iz „igre prijestolja) koji nadgleda klince koji moraju spasiti svijet toliki su klišej da to izaziva podsmijeh, a posebno je iritantno neuredno profiliranje naslovnog junaka koji je i isfrustrirani klinac, i bijesni osvetnik, i nemilosrdni borac koji bez razmišljanja puca na tisuće „zavojevača“, i suosjećajni moralist koji se nekoliko trenutaka potom u očaju pita nisu li Formićani možda samo radilice koje gledaju svoja posla, a Zemljani ih sada uznemiravaju. Pa nakon što je počinio genocid sjeda u svemirski brod s jednim jedinim preostalim jajetom formićanske kraljice u želji da toj vrsti „pronađe novi dom“?! Kao da smo svi zajedno pali s planeta Erosa ili Marsa, kako vam je draže...

No u cijeloj toj zbrci dolazimo i do onih opasnih trenutaka s kojima smo i započeli cijelu ovu priču: trenutka u kojem (još uvijek sugestivni, iako u loše napisanoj ulozi) Harrison Ford uvjerava naslovnog junaka riječima: „Ili mi ili oni, Endere. Nema nam druge. Ako ne uništimo mi njih, oni će nas“. Tko smo ovdje mi, a tko su oni, ostavljamo vašoj mašti na volju, iako nije teško raspoznati ciljeve. Rečenice su to koje nepogrešivo asociraju na neke aktualne stavove konzervativnih jastrebova unutar američkog establishmenta i koje pomoću ovog filmskog vida masovne kulture opravdavaju neke daleko ozbiljnije poitičko-vojne poteze u svijetu oko nas.

Nije nikakva tajna i velika mudrost saznanje da se Hollywood od samog svog postanka stavio u kulturno-propagandnu ulogu promicatelja američkog načina života i američkog sna, no čini mi se opasnije no ikada da nam sve više sublimiranih ili posve otvorenih poruka o nepodnošljivoj lakoći ratovanja - pa i genocida - serviraju kroz naoko benigne popularne filmove.