Ma da, mudrolija starih je mogla svladati bolesti, milje, sjeme i čuda napraviti normalnim, ali jedno nije svladala, kakvi, glad u srcu ljudi, ma da, glad da dobiju još.

David Mitchell, Atlas oblaka

Nemarno je odreći se konteksta, s obzirom na to da je i ovaj Atlas oblaka bio tek jedna kap u beskrajnom oceanu! A opet, što je jedan ocean nego mnoštvo kapi. To jest jedna kap, u isti mah pretenciozna, koliko i hrabra, u podjednakoj mjeri elegantna, koliko i obimna, u sinkronicitetu gusta i zasitna, koliko pitka i protočna. Nemarno je, kažem, odreći se promišljanja konteksta, nekorektno je prema potrebi iscrpnije i dosljedne analize ne smjestiti ovu priču u mrežu srodnih joj priča, onih koje su je možda presrele, onih s kojima je u interakciji izrasla kao zasebna. Istovremeno, moguće je sagledati ovu problematiku fraktalno i prepoznati Atlas oblaka kao kap koja zrcali taj ocean podno sebe.

Utjecaji (kao uzroci) tada su možda pitanje struke i strukture, pitanje teorije i teritorija, pitanje diskursa i discipline, pitanje stanovita znanja i svojevrsne znanstvenosti. Zrcaljenja su, nasuprot tome, možda pitanje osjećaja i prepoznavanja, pitanje pogleda, i to kakvog; pitanje pogleda koje razumiju svirači kada glazbu izvode bez napora, pitanje pogleda, sablasnog prijateljskog prepoznavanja. Atlas oblaka titra na istim idejnim frekvencijama s mnogim drugim proizvodima postmoderne popularne kulture i nije izbjegao uplesti se u fascinacije intersekcionizma, interaktivnosti, isprepletenosti i kauzalnosti. Prije nego što je ova ideja zavela Davida Mitchella, njome se na području književnosti zasigurno oduševljavao i Italo Calvino, u filozofiji su se tom problematikom na jedan odista shizofren način poigravali Deleuze i Guattari, a dotaknemo li se filmske umjetnosti, primjeri se množe u beskraj: od Cameronovog Avatara, preko Scorseseovog Huga, do nešto neobičnijih, možda čak i neugodnijih pokušaja kao što je to bio Noéov Enter the Void.

No tko se prije Davida Mitchella našao ulovljen u toj mreži sapletenoj iz fascinacije – zamislite – mrežama, zapravo je, sasvim, sasvim nebitno.

Ovu fascinaciju principima determinističkog kaosa i kvantne mehanike, koketiranje s interpretacijama kozmičkih objava i konzumiranja popularnoznanstvenih „teorija svega“, može se objasniti postmodernističkom halapljivošću, može se govoriti o njezinoj proždrljivosti i nezasitnosti, o fast food principu, koji izrazito kompleksne sustave pretače u pitku New Age propagandu brzog, sočnog, masnog i zasitnog objašnjenja, koje još k tome ne propušta priliku djelovati uistinu čarobno. I sva ta pompa nastala oko još jednog tapšanja po ramenu, koje našem životu daruje onaj smisao što ga svakodnevica ostavlja nedorečenim, nepotpunim ili, posve iskreno rečeno, nepostojećim, s pravom se da ugurati u ladicu jednog te istog, još jedne te iste „hipi“ utjehe o unikatnim snježnim pahuljama i njihovoj neraskidivoj povezanosti s tajnim planom svemira.

Sve ovo možemo objasniti tim istim gladnim postmodernim kontekstom koji što više sadržaja hoće stisnuti u jedno i tu tako nemarno stisnutu masu svega i svačega prebojiti u onoliko različitih boja koliko boja mu tržište nudi i prodati tu jednu te istu nemarno stisnutu masu pod različitim imenima, kao različite proizvode, čija je drugačije obojena glazura jedinim, ali očito i dovoljnim dokazom, njihove neponovljive unikatnosti. Ipak je to kontekst jednog svijeta u kojem se svatko može pretvoriti u bilo koga nakon samo jednog dana oblikovanja lica. No tko se prije Davida Mitchella našao ulovljen u toj mreži sapletenoj iz fascinacije – zamislite – mrežama, zapravo je sasvim, sasvim nebitno.

Kao da je umjetnost u Što, a ne u Kako. Između ostalog, tražiti egzaktne uzroke, prepoznavati uzorke, sugerirati utjecaje, sumnjati na plagijate i tvrditi kauzalnosti, može ostati samo nedorečen i sam po sebi neispunjen posao. Proučavanje konteksta možebitno je važno i zanimljivo iz nekih posve drugih razloga; proučavanje konteksta odaje nam dinamiku tog preplitanja, otkriva nam frekvencije u učestalosti pojavljivanja, sugerira nam ritam, a ako ćemo slušati pozorno, možda i samu melodiju određene vremensko-prostorne konstelacije, zvala se ona Atlas oblaka ili bilo kako drugačije.

Proučavanje konteksta otkriva nam kako se čestice raspršuju u valove i na koji se način ti valovi zapliću u mrežu čija čvorišta prepoznajemo kao znakove, a kojima nerijetko, ali i uzaludno, naknadno istražujemo – tako što im izmišljamo – uzroke. Ja tvrdim kako su to sve preduvjeti i rezultati, a ne uzroci. Gotovo znanstveno tražiti uzroke u točkama koji su bili tek čvorišta zapleta, ili tim točkama tražiti pouzdane uzroke, uzaludno je s obzirom na to da su mnogi od kapitalnih događaja u povijesti znanosti, kao i u svim ostalim povijestima, bili posljedice sličnih slučajnosti.

Ta je potraga za uzrocima u mnogočemu srodna, ako ne i istovjetna, procesu discipliniranja umjetničkog puta, takva je kontekstualizacija jednaka poravnavanju njegove višedimenzionalne mreže u linearan slijed kauzalnih veza u kojem jedna, samo jedna točka, ravnom crtom vodi do druge i nikamo dalje, nigdje drugdje, nikada. Taj je proces racionalizacije ujedno i redukcija stvaralačkog putovanja, koje je u svojoj esenciji daleko prisnije Velikom Albatrosu, ptici lutalici, čija ga znatiželja vodi uvijek drugdje i uvijek dalje. Disciplinirati takav jedan put značilo bi fabricirati stvaralački nagon, čija zaplitanja inače ne mogu nego činiti digresije, ne mogu drugo doli umnogostručiti se u paralelnim životima koji se isprepliću, ne mogu drugo doli nijansirati i umnažati lica, tamo gdje je postojao samo profil, sa svakim novim nađenim kopnom hraneći svoju znatiželju za sljedećim i u konačnici se otuđiti od svakog obrasca koji smo im sa sigurnošću htjeli pretpostavljati. (U glavi sam počela čuti glas… bio je to glas osjetila… moj se jezik razvio… porasla mi je znatiželja… doživjela sam otuđenje.)

Atlas oblaka jedno je fino, iznijansirano, stilski i izričajno stupnjevito i stupnjevano književno štivo kojim se lako i bez velikih poteškoća leti.

S pravom se Atlasu može uputiti svaki od gore iznesenih prigovora: od rabljenosti već dovoljno izrabljivanih floskula, preko senzacionalističkog momenta koji se očituje u brzopoteznom rješenju kozmičkog smisla, preko argumenta „evo ponečeg za sve“, koji najčešće sugerira nedoraslost autorskih sposobnosti njegovim vlastitim megalomanskim željama. Ali ovaj prigovor kreće se na razini onog nebitnog što i uopće ne dotiče daleko plodnije kako. Mitchellovo kako otkrilo je genijalnost stvaralačke konzistencije koja gotovo savršeno žonglira svojim intervalima pravilnosti i nepravilnosti, dosljednostima i odstupanjima, filozofskom težinom i stilskom lakoćom, no prije svega i spomenutoj filozofiji na tragu, potonja se pokazala dosljedna sebi samoj.

Te ozloglašene kozmičke podudarnosti nisu sugerirale ni sudbonosnu neizbježnost ni tajni smisao koji valja otkriti, pravilnosti među njihovim pojavljivanjima nema, sinkronizacije ne upućuju na unaprijed zadan plan, likovi su ljudi koji žive živote uvijek između prošlih, budućih, mogućih i nemogućih, jednom riječju – drugih života. Ove neobičnosti ostale su neodređene, nezacrtane i nepovezane ičim drugim doli plemenitom ljudskom znatiželjom za čiju se slobodu knjiga zalaže i čiju slobodu, samim načinom svoga stvaralaštva, ova knjiga i utjelovljuje. U šest različitih priča, ispričanih u šest različitih žanrova, srećemo se sa šest različitih načina na koje se glas osjetila i osjećanja bori da razvije pravo na svoj vlastiti jezik, razvijajući svoju znatiželju i izmičući unaprijed zadanom putu koji mu je viša instanca nametnula i tim ograničila njegov razvoj. U šest različitih priča i na šest različitih načina problematizira se glad za vlasništvom i posjedovanjem: posjedovanjem kapitala, kreativnog stvaralaštva, tajne i/ili informacije, intelektualnog kapitala, ritma života kao kapitala i u konačnici arhaizam, posjedovanjem zemlje.

Atlas oblaka jedno je fino, iznijansirano, stilski i izričajno stupnjevito i stupnjevano književno štivo kojim se lako i bez velikih poteškoća leti. Općih mjesta hrskavog, krupnog sladora ima i nisu ugodna, tematike smo se nagledali, naslušali i načitali. Njezina ekranizacija nalijepila je na sebe sve poznate borbene pjesmuljke Wachowskih, koji su od nje napravili još jedan Matrix i O za osvetu (V for Vendetta). Koliko je to učinjeno, više ili manje, u maniri svega onoga što tako aktivistički-anarhično kritiziraju, pitanje je za neke druge rasprave. Sve je to vidljivo i dade se donekle uvjerljivo argumentirati. Ali unutarnja konzistencija knjige, čija je filozofija uspjela ostati dosljedna samoj sebi, odaje jedan fantastičan ritam. Na koji ćemo ga način slušati, pitanje je konteksta, pitanje je cijelog oceana kulturoloških uvjetovanosti iz kojih je isplivao kao zasebna, unikatna kap, ali, pitanje je i individualnog čitanja, kao jedne kapi, koja će ga možda, eto, upravo slučajno, čuti drugačije. Između ostalog sada uviđam kako su granice između zvuka i buke tek proizvoljne konvencije…