Programski ciklus imena “OK knjižnica, OK zajednica” u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera.

Kada ste zadnji put čuli za ime Donald Trump? Prošlo je vremena, zar ne? U zaborav lakim korakom (opet) odlaze i brojke zaraženih; nitko se neće zamarati jednoznamenkastim statistikama. Završili su i izbori s rezultatima koji većini daje još nekoliko godina nade što je daleko više nego čemu smo se ikada mogli nadati. Pričajući s ljudima oko sebe, imam dojam kako smo, tik pred početak ljeta, ponovo resetirali sve na početak. Jedan uzbuđeni kolega po cijepljenju je čak rekao kako nas čeka novo, vrtoglavo desetljeće; kao da se ništa dogodilo, ili upravo jer se sve dogodilo. Unatoč posljedicama koje se trenutno sumiraju isključivo općim mjestima, trudimo se spremiti um za nadolazeće ričuće dvadesete.

Za političkog konzultanta Aleksandra Musića koji je gostovao prošle srijede u American Corneru Rijeka u sklopu ciklusa OK knjižnica, OK zajednica prije se čini kako će vrtoglave dvadesete zamijeniti rastrgane dvadesete. Ili barem kako neke čekaju rastrgane, a neke vrtoglave. Pred mnogobrojnom publikom, Musić je odlučio izvesti zanimljivu tezu o svijetu koji nije pokošen, već o svijetu koji je pokleknuo tijekom korona krize.

Moja teza je ta da je korona kriza došla u kritičnom trenutku te razotkrila kraj dugotrajnih procesa poprilično dubokih korijena. Do sada su oni bili vidljivi vještom oku, ali ih je korona pred očima sviju razobličila. Kada govorimo o svijetu poslije 2020. godine, nećemo imati nužno uzročnu-posljedičnu vezu s koronom gdje je ona prelomila svijet; ona je samo intenzivirala ili ugušila postojeće momente.

Ovdje je riječ o procesima dugog trajanja koji se zbivaju na razmeđu onoga što možemo zvati politički zapad te politički istok. Jednostavnije rečeno, ovdje je riječ o frikcijama između NR Kine te SAD-a, ali tu nam pak nedostaju Europa, kao i Indija za koju postoje indicije da će u budućnosti postati monolit.

Ipak, svaka teza treba popratne vokale. Musić je svoje odlučio podijeliti na četiri razine: politička, gospodarska, ideološka te kulturološka. One su međusobno isprepletene, ali ih je prvenstveno nužno sagledati unutar vlastitih okvira s obzirom na to kako svaka od njih nudi obilje činjenica o stanju, kako Zapada, tako i Istoka. Badava nam eklekticizam ako ne znamo od čega nam se isti sastoji. Prva na redu je politička:

Kada pogledamo drugu polovicu 20. stoljeća, vidimo kako se liberalno-demokratski konsenzus zapadnog svijeta pod popriličnim udarima. Prvo je tijekom Hladnog rata bio je na udaru SSSR-a, a sada se nalazim pred nizom unutarnjih udara tvorenih od strane različitih čimbenike koje bi mogle uopćeno podijeliti na populističku desnicu te progresivističku ljevicu. Važno je pritom naglasiti kako pritom socijaldemokraciju te dotadašnji konzervativizam sagledavamo kao dosadašnje igrače sustave. To znači kako sve slobode koje smo uživali sada dolaze pod znak upitnika. Izrazito je interesantan način kako se one ugrožavaju na agresivan način, već preko društvenih mreža i izbora, nominalno pristojnih institucijskih i političkih polja.

S iznimkom Tiananmena, kao i manjih partijskih turbulencija, na Istoku postoji konsenzus. Moć partije nije upitna, jedino joj prijete unutarnji ratovi frakcija i klanovi. Društvena hijerarhija nije dovedena u pitanje, kao ni temeljne vrijednosti. To znači kako sve što se na Zapadu događa izrazito agresivno s izravnim posljedicama se na Istoku događa prigušeno, bez utjecaja na bitne komponente društva.

Na gospodarskoj razini procijep uočen na političkoj razini postaje samo veći:

Zapad ima sve sporije stope rasta, pitanje nejednakosti je sve aktualnije, inovacija dolazi sve više pod znak upitnika, dok su interesne skupine samo još više ojačale. Diskrecijska moć politike nad gospodarstvom nikad nije bila veća, a rezultati nikad skromniji.

Na istoku gospodarstvene prilike izgledaju znatno superiornije: stope rasta su izrazito visoke, stopa inflacije ima daleko manje društvene posljedice. Ono što za nas znači popriličan kaos, na Istoku s time računaju od davnih dana. Njihovi lanci opskrbe odavno obnovljeni za razliku od zapadnih.

Razlika se ogleda i na ideološkim razinama od kojih samo jedna pokazuje znakove erozije:

Na pitanje što je ideologija zapada, rijetki bi imali suvisao i koherentan odgovor. Osnovni set odgovora je poslije Drugog svjetskog rata bio da su liberalna demokracija i tržišna ekonomija svetinje. To više nije slučaj. Konsenzusa nema ni u vanjskoj politici; sada su svi kritičniji prema američkoj vanjskoj politici, posebice u pogledima odnosa prema NATO-u i drugim saveznicima. NATO-u. To vrijedi i za europska društva.

Ako pokušamo sagledati kinesku ideologiju, to znači kako gledamo prema tradicionalizmu kod kuće te inteligentnijem i tišem pristupu vanjskoj politici. Izrazito ćete se pomučiti da u Kini nađete neki glas koji će reći kako je protiv autoritativne države ili primjerice protiv državnog kapitalizma.

Ipak, za Musića se sve svodi na zadnju, najopsežniju razinu – kulturološku:

Kultura se reflektira u svim prethodnim razinama. Nevjerojatno je kako kombinacija konfucijanskih, komunističkih te visokotehnoloških elemenata mogu postići takav utjecaj kod lokalnog stanovništva. Oni podupiru takav režim i tu kulturu. Sam sustav se autoritativno uspješno testirao pandemijske krize dok su zapadne zemlje, pokušavajući imitirati taj isti sustav, završile samo s desetinom njihovih rezultata. Njihov uspješan test je, iz moje vizure, na jedan grozomoran način potvrdilo da je sve no što je njihovom stanovništvu bilo nametano i prodavano rezultiralo spektakularnim uspjehom.

Zapad se nije okrenuo svojoj kulturi već je pokušao imitirati što je groteskno završilo s jednakim ili većim brojem umrlih, razrušenim institucijama, rekordno niskim povjerenjem prema izvršnim vlastima te frustriranijim masama koje pumpaju desniju desnicu i ljeviju ljevicu.

Zbroj svih razina za rezultat ima projekciju koju je i zaslužio:

Izrazit ću se izrazito kontroverzno. Vjerujem da je budućnost Zapada kakvog poznajemo pod izrazitim upitnikom. Ne planiram se razbacivati apokaliptičnim tezama, ali sve ono što vidimo na istoku, od kulturoloških obrazaca do lukavih pristupa vanjskih politika, vjerujem da će sve to vidjeti još bolje i efikasnije na sreću njihovih elita, a na štetu naših elita.

Iz moje vizure, oni su pronašli poprilično opasan optimum različitih elemenata koji im omogućuje da pomire niz različitih stvari: red, rad, strah, ekspanziju, ekonomsku stabilnost, stabilnost tečaja, osobnu potrošnju itd. Oni imaju nevjerojatne omjere svega pomalo što uspješno funkcionira. Ničega nema previše, ali zajedno daje jedan superioran koktel. Njihova dominacija još uvijek nije vidljiva, ali ju vidim u perspektivi. Zapad da bi uspio odgovoriti na te izazove trebao bi promijeniti dvadeset do trideset ključnih stvari. Stvar je u tome što ne samo da bi ih trebao početi mijenjati ovog trenutka, nego ih je već trebao krenuti raditi odavno. Ja ne vidim koja bi snaga uspjela zadati takav tempo te vratila taj famozni Zapad na tračnice koje su ga činile zadnjih sto godina najboljim mjestom za životom.

Moguće je kako će se mnogima pročitana teza učiniti daleko provokativnijom i konzervativnijom nego što jest, ali Aleksandar Musić računa s time. On se pomirio s time kako ne može pomiriti sve perspektive, ali se i pomirio s činjenicom kako nije uvijek lako razumjeti pravila geopolitike:

Zašto je geopolitika izrazito ubojita? Jer ono što je možda logičar izbor pojedincu na mikrolokalnoj razini, može imati potpunu drugačiju dinamiku na kontinentalnoj razini. Primjerice, nešto može imati smisla jednom senatoru, ali to isto može predstavljati izrazito veliki problem jednom predsjedniku SAD-a koji mora voditi računa o tome kako će se jedna odluka odraziti na druge Amerikance, ali i na stanovnike njegovih saveznika. S druge strane, onima u Pekingu i Moskvi je super jer oni nisu ni pripustili prava pojedincima zbog čega ne mogu biti na gubitku!

Čovjek koji se bori za ostvaraj vlastite sreće ne može znati kako za 30 godina može igrati ulogu korisnog oruđa nekome tko ima sasvim drugu računicu na globalnoj razini.

Veliku ulogu igra komunikacija na svim razinama; zbog nje zadnjih mjeseci nismo prilike čuti za Trumpa, kao što smo i zbog nje imali prilike slušati samo o Trumpu. Na tom tragu Musić upozorava kako je bitno znati prepoznati supstancu u vijestima koje čitamo iz dana u dan:

Moramo biti svjesni što predstavlja razinu pojavnog, izgovorenog i percepcijskog, a što supstancijalnu razinu. Primjerice, pitanje vladavine Trumpa je prvenstveno komunikacijsko, a tek onda supstancijalno pitanje. Trumpov mandat je bio prekratak da je mogao napraviti ne znam kakvu štetu. Stvar je u tome što je način na koji se on izražavao stvorio snažnu protivničku koaliciju. Način na koji se on izražavao, kao i vrijednosti koje je deklamirao vezane za vanjskoj politici bile su promašen. Ipak, ako se sagledaju konkretni potezi, moći ćemo vidjeti samo rošade u američkim ambasada diljem svijeta; odstupanja u odnosu prema NATO-u ili svijetu nije bilo.

Komunikacije se povlače i po pitanju raskrinkavanja grijeha drugih; u trenutku kada uistinu spoznamo drugoga, prestat će nam se vrtjeti naše projekcije. Problem je što se to ne događa, niti će se početi događati:

Kada bi se razotkrilo umjetno izvorište virusa, vjerujem kako bi mnogi aplaudirali s obzirom na to kako su izrazito isfrustrirani domaćim političkim elitama, društvom, gospodarstvom. Često jastrebi Zapada griješe kada misle da će raskrinkavanjem promijeniti ljudsku percepciju. Ljudi koji u Kinu gledaju kao na nešto pozitivno neće honorirati to što ona jest ili nije izmislila virus, već će honorirati postupanje koje ne postoji u Europi; svemoćnu državu kao ideal, strogu hijerarhiju, projicirani društveni konzervativizam, neiskvarenu omladina, snažnu vojsku. Za njih su to stvari koje u percepcijskom smislu nedostaju Zapadu. To su izvori ideološke/kulturološke moći, a ne to hoće li biti dokazano je li virus uistinu pušten od strane NR Kine.

No dobro – gdje smo mi u cijeloj toj geopolitičkoj utrci?

Hrvatska je daleko ljepše mjesto za život nego što smo mi svjesni kada se realno sagleda svijet. Ipak, ono što je Hrvatskoj goruće pitanje, ali i u manjoj mjeri Europi je problem stanovništva. Hrvatska kao rubna država, kao povijesno predziđe je zbog gubitka stanovništva daleko podložnija stvarima koje će drugima tek kasnije doći. Hrvatska možda nema unutarnje probleme država zahvaćenih kulturološkim ratovima, ali će njihov problem stanovništva utjecati na mnoštvo odluka.

Hrvatskoj nedostaje ambicioznosti, iako budimo realni, koliko god ona bila ambiciozna, ona će na kraju podijeliti sudbinu europskog projekta. Ako EU implodira na povijesnom testu te polovica kontinenta ode za vrijednostima Istoka, Hrvatska će biti u problemu. No, ne vjerujem da će se pridružiti istočnom taboru.

Ipak, postoje stvari koje bi država mogli uraditi (ili je već trebala) kako bi ojačali svoju otpornost. Radi bolje preglednosti, podijelili smo misli Aleksandra Musića na sljedeće točke:

Gospodarstvo: Izrazito sniženje poreza

Birokracija: Uvođenje penalizacije; kombinacija otkaza i radnih penalizacija

Sveučilište: duboka obrazovna reforma koja treba znati koga i za što obrazuje.

Vanjska politika: Ne bismo trebali ništa inovirati s obzirom na naše slabe karte.

Diplomacija: Smanjenje diplomatskog aparata, kao i jačanje gospodarske diplomacije

Vojska: Krećemo se u korektnom smjeru.

Pravosuđe: Reforma koja se kreće u smjeru penalizacija predmeta koji stoje predugo, kao i u smjeru ojačavanja kadra Državnog odvjetništva i Uskoka.

Ostalo: Moramo ukinuti nepotrebne subvencije, kao i groteskne otpremnine u javnim poduzećima.

Na kraju balade, ispostavila se teza točnom ili ne, kakve dvadesete nas čekaju?

Izraziti sam tehnološki optimist te umjereni antropološki pesimist. Sve više će biti tehnologije koja će ulaziti u osnovnu ljudsku košaricu. Vjerujem kako će u bližoj budućnosti električna struja biti granično besplatna zbog nuklearne energije te kako će mnogi ponižavajući poslovi postupno nestajati.

Onaj dio u kojem sam pesimist je da mehanizmi porobljavanja i siromaštva postaju sve perfidniji i sofisticiraniji. Neće više biti ludih diktatora, ali ono što se može dogoditi je da prvo na mala vrata uđu tehnološki mehanizmi nadzora stanovništva. Od toga nismo daleko kada vidimo razinu panike koja je obuzela Europu, a onda i potpunu nesposobnost da se pomoću tih izrazito strogih mjera išta promijeni. Europa je žrtvovala mnogo svojih tekovina kako bi imitirala istočno postupanje. No, ne samo da nije dobila njihove rezultate, nego si je pucala u nogu. Stoga vjerujem da postoji ozbiljna šansa da neke stvari koje smo smatrali nepojmljivima kao primjerice GPS nadzor stanovnika mogli vidjeti tijekom naših života.

S druge strane, ovaj veliki uzor sa Zapada koji je Europu barem dva puta spašavao od sveopćeg barbarstva (1917 i 1941) kao da je postaje sve pospaniji i zagledaniji u svoje dvorište.