Sa Zoranom Žmirićem, mojim prijateljem i kolegom, štoviše, suradnikom, razgovarao sam putem fejsa o njegovom novoobjavljenom romanu Snoputnik, naravno, dotaknuvši se još mnogo toga. Bio sam jedan od beta čitatelja ovoga romana i moram priznati da sam u romanu, kao i u autoru, prepoznao onu univerzalnu nit koja književnost i čini književnošću: osobno iskustvo literarizirano na taj način da funkcionira kao zasebna, autentična paralelna stvarnost s kojom se možemo vrlo lako povezati, identificirati, koju možemo asimilirati. Žmirić to zna jer ima tehniku, ima iskustvo koje je sve samo ne zanemarivo i onu ljudsku širinu koja dopušta da se u njegovom književnom opusu pronađe gotovo svaki čitatelj.

U pravom smislu, Snoputnik je moderna ljudska drama čovjeka traumatiziranog svakodnevnim koji se nastoji „izliječiti“, da bi konačno spoznao da je promjenau njemu samom. Ipak, nije to self-helpovska priča, nije to tek neka parodija self-helpa, nije to neproživljeno, dapače, radi se o duboko emocionalno razrađenoj prozi, zasigurno jednoj od važnijih od objavljenih u Rijeci posljednjih godina, tim više što govori o čovjeku koji se nalazi upravo tu i upravo sada, u ovome neuralgičnom trenutku kada i samo pitanje smisla čovjekova života postaje nešto o čemu se svi moramo zapitati.

Milan Zagorac: Kad sam čitao tvoj roman još u rukopisu (kao beta čitatelj, kako to Zoran inače kaže, op. a.), nisam se mogao oteti dojmu pikareske, onoga svima poznatog viteza od Manche; samo nedostaje Sancho Panza. Ali tvoj je vitez izmješten iz Europe u Indiju. Zašto Indija?

Zoran Žmirić: Radi postavljanja diskursa jedne traumatizirane duše, trebao sam prostor koji otvara mogućnost duhovne potrage i eventualne katarze, a bez upadanja u zamku koju postavlja bavljenje religijskim konceptima. Indija je jedan od rijetkih zemljopisnih prostora koji jasno suprotstavlja religijsko i duhovno. Gdje god da pokušaš smjestiti priču osobne potrage, upetljaš se u učenje koje pretpostavlja proroka koji se odnekud pojavljuje, donosi znanje i odlazi ostavivši svijet u čuđenju, što neizbježno koketira s dogmom. Indija je zemlja u kojoj većinska religija nema utemeljitelja, već vjerovanje bazira na Vedama, drevnom znanju koje je tu od početka vremena. Osim toga, Indija je vrlo nalik na Istru, što mi je bilo izazovno s obzirom na to da sam se želio pozabaviti idejom dvojnika. Dodatni plus leži u tome što su te obje zemljopisne cjeline nalik na srce, a moj se glavni lik cijelim putem propitkuje je li vrjednije slušati srce ili razum.

Milan Zagorac: Glavni je junak tvojega romana Snoputnik traumatiziran dvjema stvarima, ratom i ljubavlju. Taj je erotičko-tanatički moment nekako isplivao kao lajtmotiv. Je li njegovo putovanje zapravo put iscjeljenja, integriranja, povezivanja sebe samoga, konačno upoznavanje sebe samoga?

Zoran Žmirić: S obzirom na to da polazna točka pripovjedne niti nad glavu protagonista postavlja upitnike psihološke naravi, a kraj putovanja na pojavnoj razini donosi mir, dok na suptilnoj razini put kroz prostor poistovjećuje s putom u neke nadnaravne dimenzije, rekao bih da je odgovor podjednako u svemu nabrojanom. Glavni lik Snoputnika kreće kao rastrojena i pogubljena osoba, a na koncu svog puta, iako mu to nije bio cilj, odbacuje iluziju, odbacuje želje, prošlost i budućnost, odbacuje san, odbacuje putovanje, potragu za ciljem, i prihvaća sada, prihvaća trenutak. Prepušta se, dopušta i otpušta. On je guru, on je jogin, jer samo probuđeni to mogu. On toga nije svjestan, ali i ne mora to biti. Dovoljno je da jest to što jest.

Milan Zagorac: Zapravo si nam već u prvom pitanju odgovorio na problem religijskih koncepata i dogmi o čemu sam te naknadno želio pitati, dakle, o tome kako se ta duhovna komponenta uopće može odražavati u ovako desakraliziranoj, profanoj, neutješnoj, ponekad i prečesto tjeskobnoj svakodnevici.

Stoga je moje sljedeće pitanje puno profanije. Već si jako dugo u svemu tome, mislim na pisanje, pa osjećaš li da je ono u nekom uzajamnom odnosu sa zajednicom, da se nekako nadopunjavate? Malo je patetično reći, pitati, osjećaš li se shvaćenim, ali formulirajmo to tako – imaš li osjećaj da postoji kontakt između tvoje književnosti, ovdje konkretno mislim na Snoputnika, i tvojih čitatelja... i to bez obzira na specifičnost tzv. riječke književne priče?

Zoran Žmirić: Nisam siguran da kao autor imam svoju publiku. Moje knjige imaju, svaka za sebe, određeni broj čitatelja, čak po reakcijama nekih mogu reći i da imaju određeni broj štovatelja. No ja nemam tu sliku o sebi kao o nekome tko svojim pisanjem plijeni pažnju šireg kruga ljudi. Zato i ne vidim tu kemiju o kojoj pitaš. Ja čak i ne poznajem svoju publiku, čemu su skloni, što inače čitaju. Iako se u svojim knjigama gotovo uvijek bavim istim temama, svaka je moja knjiga drugačija – pisanjem sam uranjao u svašta, pisao sam od autoironije, kritike društva, bavio se sukobima, ratovima… Preširoko sam zagrabio u premalo knjiga da bih imao neku svoju čitateljsku sljedbu.

Milan Zagorac: Opet se vraćam na ranije dotaknuto. Imaš li osjećaj da je književnost neka vrsta duhovnog utočišta od vrlo sirovog života (da ne kažem surovog, tvom je glavnom junaku on svakako surov)? Dakle, ako zanemarimo religijske koncepcije i dogme, ako zanemarimo ideologije, koje je tada utočište čovjeka?

Zoran Žmirić: Nadam se da knjiga nije utočište ili barem da nije u većini slučajeva. Knjiga bi trebala biti alat za primanje informacija, za učenje, promišljanje, rad na sebi, osluškivanje sebe i usklađivanje s idejama u kojima smo se pronašli ili su nam poticajne. Knjiga bi trebala obogatiti čitatelja, pomoći mu da živi u svijetu, a ne ga otimati od njega. Gdje je čovjekovo utočište ne znam, nisam duhovni učitelj. Ali vjerujem da bi trebalo biti u istini i ispravnosti. Osoba koja to slijedi i kojoj je to životni kredo teško može biti ometena izvanjskim.

Milan Zagorac: Nakon toliko knjiga koje si objavio, nakon svih sudjelovanja u brojnim aktivnostima, svim tim lit likovima, ri litovima, ku-ovima, i još mnogo toga, što je tvoj zaključak? Svi se sjećamo tvojeg problematskog teksta o izdavačima i autorima. Dakle, što je tvoje mišljenje? Naime, neumoran si u promotivnim aktivnostima, to radiš osobno i zdušno... Koji je tvoj zaključak na tu izdavačko-objavljivačko-autorsko-promotivnu temu?

Zoran Žmirić: Prvo, sva ta (ne)formalna druženja služe mi za obnovu energije jer me sve to u početku pisanja mimoišlo. Objavio sam Kazalište sjena i Vrijeme koje nam je pojeo Pac-man i imao svoju publiku daleko prije negoli sam se uopće upoznao s nekim riječkim piscima i daleko prije nego što su riječki pisci uopće znali da sam ja iz Rijeke. Uživam u druženju s njima, ponašam se kao kad odrastao čovjek kupi minijaturni vlak pa u stanu složi maketu željeznice s tunelima i vijaduktima jer mu to u djetinjstvu nisu mogli priuštiti. Hahaha. Ne, zaista, sve to gibanje s kolegama vrlo je inspirativno. S druge strane, baš u slučaju RiLita kako ga ja vidim, vjerujem da mu je primarna funkcija plasirati nekog od mlađih kolega pod svjetla reflektora i tako mu dati priliku da mimoiđe godine pisanja i nametanja okolini koje sam ja morao proći. Već sam razgovarao s Vavom (Vladom Simcichem Vavom, op. a.) kao selektorom ekipe i rekao mu da je vrijeme da prepustim svoje mjesto jednom mlađem riječkom piscu koji je sjajan potencijal i od kojega imam velika očekivanja.

Što se tiče promocija… Svakom je piscu primarni cilj dobaciti do publike. Što mi onda ostaje negoli se baviti promocijom svojih knjiga i knjiga svojih kolega, kad već zakazuju mehanizmi koji bi to trebali činiti? Krenimo od početka. Izdavači knjigu neće objaviti ako u nju moraju uložiti samo jednu svoju kunu. Namireni su iz raznih fondova, po izlasku knjige već su toliko u plusu da svu tiražu mogu komotno iskrcati u spalionicu. Recimo da dobiju 20.000 kn potpore za knjigu, a njezina priprema i tisak koštaju 8.000… Gdje im je motiv da se bave marketingom i knjige i autora? Uz to imamo maleno tržište nad kojim je izvršen desant svega i svačega bez ikakvog kritičkog promišljanja, a u konačnici svjedočimo nepoštenim ugovorima koji do kraja pečate autorsku sudbinu – pisca se demotivira i njegovo djelo na koncu ne dopire do čitatelja. To je užasno kompleksna tematika i tiče se isključivo novca. U njoj nije lako nikome, no činjenica je da su se izdavači bolje snašli od autora, prirodno, jer na koncu, autori su kreativci, a izdavači poduzetnici. Zato i mislim da bi izdavače trebalo maknuti od Ministarstva kulture i staviti ih pod okrilje Ministarstva poduzetništva, a pisce i pjesnike ostaviti tamo gdje prirodno pripadaju. Ja sam, priznajem, s izdavačima oprezan, ne zato jer mislim da zaslužujem neki povlašteni tretman, već zato jer sam se u jednom trenutku probudio gol i bos na livadi i posramio se svoje ignorancije. Godinama nisam razumio da izdavač od jedne prodane tiraže sebi može kupiti automobil, dok pisac u istoj raspodjeli ne može namaknuti honorar kojim bi si priuštio nekoliko rezervoara goriva. U svemu tome nezaobilazan je i najnenormalniji segment, a to je distribucija. Trgovci grabe 40% samo zato što knjigu drže u izlogu. Svakom piscu je primarni cilj dobaciti do publike, ali dok knjiga košta 130 kn i od nje se naplaćuju lektori, korektori, dizajneri, izdavači i prodavači, autoru, koji ih je sve nahranio, ostane 5 do 8%, a pisac u svemu tome pred svojim izdavačem glumi trgovačkog putnika; to zaista nema nikakvog smisla. No s druge strane takva situacija otvara vrata manjim izdavačima, što opet velike izdavače prisiljava na korektnije odnose s autorima.

U konačnici vjerujem da će sve to izaći na dobro. Ako se prije toga sistem ne uruši, hahaha.

Milan Zagorac: Osobno sam oduševljen tvojim „nusproizvodom“, radi se o zbirci poezije Zapisano metkom. Je li to onaj najkoncentriraniji sok tvojeg pisanja-pjesništva? Kako ga uopće doživljavaš?

Zoran Žmirić: Ti si jednom prilikom dobro napisao da je to talog Blockbustera i nemaš pojma koliko je to točno. Kad sam završio s Blockbusterom, vidio sam da se tijekom pisanja nagomilalo materijala koji zbog narativne strukture romana nije našao svoje mjesto u tom rukopisu. To ti je efekt ventilatora – kad ga ugasiš, on se još neko vrijeme vrti. Tako se i meni neko vrijeme vrtio popriličan broj slika koje su morale na bilo koji način izaći iz mene. Tako je nastala zbirka Zapisano metkom. Sasvim sam slučajno odabrao narativnu poeziju. Trebale su to biti samo skice za priče, no onda sam, vraćajući im se, vidio da sasvim dobro funkcioniraju i u tom obliku. Ista mi se stvar dogodila i sa Snoputnikom. Ta je energija putovanja i traženja sebe, susreta s raznim ljudima od kojih se rastaješ bogatiji za neko iskustvo, jednostavno izrodila novi roman, koji je već napisan i kojim ću se pozabaviti iduće godine.

Milan Zagorac: Smatram da se u tim godinama i s tim iskustvom od tebe može očekivati puno novoga. Imam li točna očekivanja? Ima li neko novo područje koje nisi dotaknuo, neki novi umjetnički (ne samo književni) izazov?

Zoran Žmirić: U mom je slučaju ispalo da iskustvo nije dovoljno, potreban je i poticaj. Prije Snoputnika bio sam siguran da više neću pisati, iako sam tu priču imao u sebi. No onda se pojavio podstrek u obliku druženja s RiLitom. Pokazalo se da smo zajedno uspjeli doprijeti do publike, pojavilo se čak i nešto do tad neuobičajeno – čitatelji su se javljali i propitkivali spremam li nešto novo. To je bio jasan signal da je opet vrijeme za pisanje. Što se tiče daljnjeg rada, kao i u slučaju Blockbustera i njegovog post efekta – Zapisano metkom, tako se i sa Snoputnikom dogodilo da sam po svršetku rada na rukopisu one nagomilane ideje koje u romanu nisu našle mjesta jednostavno nastavio pisati pod drugim imenom. Taj je novi roman već gotov, iduće ću godine vidjeti što s njim, zasad je odložen na hlađenje. No to se dogodilo usputno, ono što želim planski napisati još je jedan roman, koji će s Blockbusterom i Snoputnikom zaokružiti bavljenje temom potrage i odnosa pojedinca i okoline u odnosu na (ne)proživljeno iskustvo.