Uroš Petrović piše knjige za djecu i mlade koje, bez izuzetka, pomiču granice u suvremenoj literaturi. Počevši od zbirki priča, mozgalica i romana u zagonetkama do fantastičnih pripovijesti, djela ovog autora originalne su pustolovine koje "čitaoca zgrabe i ne puštaju". Razmrdavanje vijuga, susret s čudesnim, neobičnim, ali i zastrašujućim, raskošna mašta i osebujni humor u njegovim knjigama, razlozi su zbog kojih su postale omiljenim štivom i za odrasle.

Početkom listopada boravio je u Rijeci. No to nije bio njegov prvi susret s Rijekom. Prije nekoliko godina u Filodramatici je bila izložba fotografija.

Uroš Petrović drugi put među Riječanima, kako se osjećate?

Taj podatak mnogo govori o Rijeci, gradu u kome bih mogao živjeti – a nema takvih gradova puno, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Zaista se ne mogu odlučiti gdje sam bio ljepše primljen i gdje je bila bolja, interaktivnija i kreativnija atmosfera – u Osnovnim školama “Vežica” i “Trsat”, u Dječjoj knjižnici “Stribor” ili kad sam držao predavanja profesorima na Sveučilištu i radionicu sa studentima biotehnologije.

Suradnik ste dječjeg lista “Bijela pčela”. Kako Vam je u tom timu?

Taj je časopis jedna od trajnih tradicionalnih vrijednosti, koje se ljubomorno gaje i čuvaju. Tek sad sam upoznao i osobno veći dio suradnika i čini mi se da sam još ponosniji što sam dio ekipe. Uvijek se razveselim kad vidim da se, u nemalo posrnulom svijetu okrenutom isključivo materijalnim vrijednostima, još održavaju i odoljevaju malobrojne ali stamene oaze kulture i duhovnosti.

Vas je teško i predstaviti; može kao majstora fotografije, kao književnika, ili kao koautora NTC sistema učenja.

Ustvari, sve sam to ja. Fotografijom se bavim već dugo, veoma uspješno. Dva sam puta dobio nagradu National Geographic, Microsoft mi je otkupio četiri fotografije za Windows 7, zaista mnogo nagrada u toj oblasti.

Koautor ste Programa “NTC sistem učenja”, gostujući ste predavač u školama i na fakultetima, od Švedske do Lomonosova. Kako Vas oni prihvaćaju?

To što radimo doktor Rajović i ja svagdje je novo. Hoćemo naučiti djecu razmišljanju, da prestanu učiti napamet, što je dosadno i brzo se zaboravlja. Danas svatko ima pristup informacijama na internetu. Mnogo je bolje učiti djecu da razmišljaju, da smišljaju nove ideje, različite puteve do ciljeva. Postoje mnogi primjeri. Ako dijete shvati da gepard, najbrža životinja, nikad ne uvlači pandže, jer tako brže trči, shvatit će zašto zimske gume imaju dublje brazde od ljetnjih, zašto se kopačke uvelike razlikuju od ostale sportske obuće. Ako to znaju, u školi će mnogo lakše shvatiti mnoge lekcije iz fizike, biologije i drugih predmeta.

To znači da ih u školi ne uče razmišljati?

Nije tu riječ samo o našim školama, već je tako u cijeloj Europi. Tu su davno uspostavljeni sistemi koji se odupiru promjenama. Europa uvelike zaostaje za azijskim zemljama, posebice Južnom Korejom, Japanom, Kinom. To ne znači da smatram da u našim školama ništa nije dobro. Dapače. Nije dobro kritizirati, a ne ponuditi prijedloge i rješenja.

Knjige koje pišem i naš program jedno je od mojih rješenja, jer nastojim da djeca počnu drugačije razmišljati, kvalitetnije, a na to se može utjecati najefikasnije u ranom životnom razdoblju. Tome sam se posvetio. Već u dječjim vrtićima treba na taj način raditi s djecom. Srećom u mnogim su zemljama to prepoznali i već primjenjuju. Od ove je godine u Hrvatskoj akreditiran ovaj program i, koliko znam, primjenjuje se i u jednom riječkom dječjem vrtiću.

Rekli ste da Vaše knjige doprinose da djeca upotrebljavaju funkcionalno, a ne reproduktivno znanje. Do sada je izašlo već pet knjiga “Zagonetnih priča”, i to u nekoliko izdanja. Kako smišljate te priče?

Najteže zagonetne priče smislio sam u najrazličitijim situacijama. Jednu sam smislio u autoservisu dok sam čekao da mi promijene akumulator. Listao sam različite kataloge za dodatnu opremu. Od jednog naslova učinio sam drugu riječ. Nova, vrlo teška zagonetna priča bila je smišljena. Kod kuće sam uobličio tekst i ona je bila tu. Neke sam priče čuo u djetinjstvu. Pričali smo ih za ljetnjih noći, pored vatre. Prava atmosfera. Zna se da su zagonetke stare koliko i ljudski rod, a bile su omiljene kod starih Egipćana. U jednoj sam knjizi obradio zagonetku staru 4000 godina.

Rješenja priča su na kraju knjige, napisana da se čitaju u ogledalu. Odustaju li djeca od čitanja ako odmah ne znaju rješenja?

Dijete odustaje ako mu nešto nije dovoljno zanimljivo. Važno je da se ne gleda rješenje. Često govorim djeci i roditeljima da sam trenutak otkrića rješenja nije toliko važan koliko put do njega. Djeca razmišljaju, povezuju ono što znaju i ono što pretpostavljaju i u njihovom mozgu dolazi do korisnih procesa. Mnogo mašte i malo ograničenja na njihovoj su strani. Iz iskustva znam da djeca rješavaju i one zagonetne priče čije je rješenje odraslima nedostupno.

Može li sastavljanje vlastitih zagonetki biti važno za djecu?

Doktor Ranko Rajović i ja, držeći predavanja o našem NTC sistemu učenja, razgovarali smo s mnogim ljudima koji se bave djecom, mnogim vrhunskim stručnjacima. Primijetili smo da darovita djeca veoma brzo počinju smišljati vlastite zagonetke. Priče i pitalice. To je siguran znak da djeca razmišljaju divergentno, što je znak darovitosti. Dijete koje uspije smisliti zagonetnu priču moći će kasnije proniknuti u srž mnogih problema i moći će ih uspješno riješiti.

Za književnost ste dobili više nagrada nego što imate objavljenih naslova. Uz “Zagonetne priče “, autor ste i ciklusa o Marti Smart, koji je vrlo sličan zagonetnim pričama, ali i fantastike, romana “Aven i jazopas u Zemlji Vauka”, “Peti leptir”.

“Aven i Jazopas u zemlji Vauka” moj je prvi roman kad sam odlučio postati pisac. Govori o dalekoj prošlosti, a najupečatljiviji su likovi kopneni kitovi. Zanimljivo je da su nekoliko godina nakon toga, negdje u Turskoj pronašli kosti velikih, davno izumrlih životinja, riječ je o kopnenim kitovima.

U romanu “Peti leptir” imam scenu kada dječak, povezan s duhovima davno umrlih, otvara vrata zaključana s druge strane I tako se spašava pomoću domišljatog trika s novinama. Godinu dana kasnije, u Americi izlazi knjiga čuvenog Neila Gaimana o dječaku također povezanom s duhovima davno umrlih u kojem se opisuje identična scena. Sreća da je moj roman izašao godinu ranije jer mi nitko ne bi vjerovao da nisam pokrao slavnog kolegu.

“Peti leptir” ima sad svoju drugu priču.

Ove je godine po tom romanu suradnjom zagrebačkog Alka filma i beogradskog Delta Videa snimljen 3D igrani film, prvi u našoj kinematografiji. Sudjeluju mnogi poznati glumci, a među njima Miša Janketić, Tanja Bošković. Sniman je većinom na prelijepoj planini Tari. Ja im nisam mnogo smetao, dolazio sam dva-tri puta da ih pozdravim. Sve u svemu, ponašao sam se kao radoznalo dijete koje se motalo oko ekipe.

Kad ćemo imati prilike staviti naočale i gledati film?

Premijera je u Beogradu u prosincu, a sigurno će nakon toga biti u Hrvatskoj.

Slijede li 6. “Zagonetne priče”?

Ne, upravo sam završio treći dio Marte Smart.

(Odgovor na uvod: broj 9.)

Tko je Uroš Petrović? 

Po njegovom romanu "Peti leptir" 2014. godine snimljen je prvi 3D igrani film u povijesti srpske kinematografije. Knjige su mu do sada objavljene i u Italiji, Mađarskoj i Grčkoj, a sva djela ovoga književnika godinama su među najčitanijim naslovima u srpskoj književnosti.

Uroš Petrović dobitnik je većeg broja nagrada i priznanja za literaturu (tri puta nagrade dječjeg žirija "Dositejevo pero", dva puta nagrade Zmajevih dečjih igara "Rade Obrenović" za najbolji roman, dva puta nagrade "Neven" itd.), između ostalih i nagrade Zmajevih dečjih igara 2011. godine za doprinos suvremenom izrazu u književnosti za djecu i Zlatne značke za izuzetan doprinos kulturi Republike Srbije. 

Koautor je programa „NTC sistem učenja” koji pomaže djeci da razmišljaju, primjenjuju znanje i stječu novo kroz igru, a koji se primjenjuje u nekoliko europskih zemalja. Gostuje kao predavač na fakultetima i drugim obrazovnim ustanovama u zemlji i inozemstvu. 

U velikom broju domaćih i stranih časopisa objavljuje priče, priloge i fotografije. Dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja za fotografiju (dva puta nagrada National Geographic magazina, Microsoft izabrao četiri njegove fotografije za Windows 7, prve nagrade na konkursima kompanija Canon, Wrigley itd.). Jedan je od najuspješnijih rješavača IQ X testa na svijetu. Od 2008. do 2013. godine bio je predsjednik Mense Srbije.

Rođen je 1967. godine u Gornjem Milanovcu, a od 1975. godine živi i radi u Beogradu.

Bibliografija

1) Aven i jazopas u Zemlji Vauka, roman

2) Priče sa one strane, zbirka priča za odrasle

3) Zagonetne priče – knjiga prva

4) Zagonetne priče – knjiga druga

5) Peti leptir, roman

6) Zagonetne priče – knjiga treća

7) Misterije Ginkove ulice

8) Zagonetne priče – knjiga četvrta

9) Mračne tajne Ginkove ulice, roman u zagonetkama

10) Zagonetne priče – knjiga peta

11) Deca Bestragije, roman 

12) Tajne veštine Marte Smart

Fotografije: Studio Kovach