Novosadskog doktora Ranka Rajovića do početka 2012. godine dobro su znali svi profesionalno zainteresirani za pitanja odgoja i obrazovanja koji su zavirili u hrvatska izdanja njegovih knjiga poput IQ djeteta – briga roditelja.

Danas je njegovo ime poznatije i nizu roditelja diljem zemalja bivše Jugoslavije. Što se dramatično promijenilo? Ništa za samog Rajovića, koji i dalje vrijedno radi, ali puno za nas koji smo dobili priliku vidjeti jedan od veoma pametnih video uradaka na YouTubeu o odgoju i obrazovanju, a da nije iz briljantne TED kolekcije!

Naime, iza bombastičnog naslova o štetnosti utjecaja videoigara krilo se zapravo izrazito slojevito i informativno predavanje koje tjera na stalno preispitivanje odgojno-obrazovnih postavki. U formalnijoj Rajovićevoj biografiji stoji da je osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra, član upravnog odbora svjetske Mense te predsjednik odbora svjetske Mense za darovitu djecu.

Vrijedi istaknuti i da je otac četvero djece, što znači da iz prakse vrlo dobro zna koji su to odgojno-obrazovni izazovi svakodnevice. Sve su ovo bili dovoljno snažni argumenti da s njim kvalitetno porazgovaramo u pauzama njegovih stalnih putovanja, istraživanja, predavanja...

Objektivno, prosječna duljina trajanja popularnog YouTube videa ne prelazi dvije minute i obično je o mačkama koje puštaju vodu na toaletu. Od veljače 2012. godine snimka vašeg predavanja u Sarajevu, iako nije vrhunske produkcije i traje gotovo četrdeset minuta, pregledana je preko 210 000 puta! To je nešto nevjerojatno za autora s govornog područja bivših jugoslavenskih republika, a da pri tom ne tražimo narodnjačku zvijezdu, već slušamo nešto izrazito zanimljivo, poučno i korisno. Kako se nosite s novopojavljenom "popularnošću", je li takav uspjeh donio konkretne koristi u radu te kako vam se čini uloga novomedijskih servisa u širenju obrazovne poruke?

Ne bih rekao da je ovo neka posebna popularnost, ali istina je da imam dosta poziva, od Slovenije do Makedonije. Puno mi ljudi šalje e-mailove, većina traži pomoć, a među njima ima dosta podrške i nešto malo kritike. Ono što je važno jest da zovu i obrazovne institucije pa sam često gost na fakultetima, školama, čak i vrtićima. Nažalost sve je više djece s razvojnim smetnjama, a roditelji često čekaju da im vremenom postane bolje, ne poduzimaju ništa i tako gube dragocjeno vrijeme. Sve češće gostujem u gradovima koji organiziraju predavanja za roditelje jer je edukacija roditelja najvažnija. Cijeli predškolski dio programa sam stoga nazvao IQ djeteta - briga roditelja.

Na temu novih medija poput YouTubea logično se nadovezuju, u današnjem diskursu neizostavne, društvene mreže. Mislite li da njihovo korištenje od rane dobi škodi ili pomaže razvoju djece? Riječ je o prilično dinamičnim svjetovima koji tjeraju na brzu reakciju, često i domišljatost, određenu vrstu kreativnosti da bi se zanimljivije izrazilo i privukla pažnja, ali upravo ta brzina i površnost mogu imati nesagledive posljedice. Kojim ste istraživanjima tih fenomena i teorijama Vi naklonjeni?

Svakako je potrebno koristiti se novim tehnologijama, ali nitko, bar što se tiče djece u razvoju, nije odredio koliko je to minuta ili sati dnevno. Dijete koje puno sjedi ne razvija važne dijelove mozga, posebno ako redovito, tj. svaki dan gleda TV, u monitor svog računala ili nekoliko sati igra videoigrice. Ali opet ne možemo potpuno ignorirati nove tehnologije.

Danas se sve događa prilično brzo, nova su otkrića svakodnevna, revolucionarna otkrića nisu više vijest u medijima jer ih doživljavamo iz mjeseca u mjesec. Brzina svega što se danas događa bila bi potpuno neshvatljiva ljudima da je o tome netko pričao prije 20 ili više godina. Tko zna kakav će svijet biti za 10 ili 20 godina. Moramo shvatiti da neka od najtraženijih zanimanja danas nisu ni postojala prije 10 godina! Pitanje je onda kako spremiti djecu u školi za sutrašnji život, izazove te kako ih naučiti korisne stvari, a da nemaju slabije razvijene centre u mozgu.

Kako uskladiti potrebu djeteta za kretanjem i izazov novih tehnologija koje ga doslovno mogu zarobiti?! Zato se mora pronaći interakcija škole, učenja kroz igru, učenja pomoću novih tehnologija, ali i nečeg što roditelji potpuno zaboravljaju – jednostavne dječje igre, kakva je bila uobičajena do prije 10-20 godina: trčanje, skakanje, preskakanje, provlačenje, penjanje...

To je jako važno jer je osnovna karakteristika ljudi uspravan hod, koji nas je evolutivno razvijao, posebno naš mozak koji je zapravo organ za preživljavanje. Svi dijelovi mozga na taj su način usklađeni, povezani, sinkronizirano rade, ali ako dijete puno vremena provodi u ležećem ili sjedećem položaju, sigurno otvara vrata za kasniju pojavu kognitivnih ispada. Jesam za nove tehnologije, ali ja sam već uveo neka pravila za moju djecu, a ona glase - jedan sat sjedenja mora se kompenzirati s dva sata igranja (izvan kuće, negdje u parku, igralištu), a ako slučajno "odrade" 2 sata sjedenja, onda slijede 4 sata kompenzirajućih aktivnosti.

Očito naglasak stavljate na fizičke aktivnosti i njihovo slobodno ispoljavanje u svakodnevnim okolnostima. Kada smo zadnji put u gradu vidjeli dijete kako se vere na stablo? Takva vrsta događaja danas bi gotovo izazvala reakciju socijalnih službi i naslovnicu žute štampe s naslovom "Drama: dijete se penjalo na stablo". Namjerno do krajnosti karikiram, ali doista se prilično naglo promijenio taj odgojni trenutak. Roditelji vole upisati djecu na kontrolirane aktivnosti, npr. sportske, ali (uglavnom) nisu skloni dopustiti im slobodu u svakodnevnom životu i igri. Čini mi se da imate veoma zanimljive misli po pitanju uloge fizičkih aktivnosti...

Penjanje na drvo još ne dolazi na naslovne stranice, ali vjerujem da uskoro hoće te će roditelje optužiti za zanemarivanje djeteta. Mi smo potpuno okrenuli leđa prirodi, a zbog toga plaćamo veliku cijenu. Sve je više razvojnih poremećaja - pogledajte samo statistiku na državnom nivou u većini država u okruženju. Sve je više disleksije, disgrafije, diskalkulije i raznih smetnji koje onemogućavaju djecu u normalnom učenju i postizanju rezultata u skladu sa svojim genetskim potencijalom. Puno bismo tih problema spriječili kada bismo se normalno ponašali prema djeci, tj. kao naši roditelji prema nama.

Ne znam odakle toliki strah da će se dijete ozlijediti u igri. Previše brinemo, štitimo djecu, udovoljavamo njihovim zahtjevima te ih na taj način zapravo biološki oštećujemo. Na primjer, radili smo veliko istraživanje sa puno parametara koji su važni da procijenimo razvoj djeteta, a jedan od testova bio je znaju li svezati vezice.

Preko 70% šestogodišnjaka to nije znalo napraviti. Pitali smo roditelje zašto im kupuju cipele na čičak, a odgovor je glasio: “Da se dijete ne muči”. Čuo sam da u trgovinama skoro i nema normalne obuće na vezice za taj uzrast jer ih nitko skoro i ne kupuje! Zapravo smo mi roditelji najveći krivci za sve ovo što se događa našoj djeci, pa sam i dio programa nazvao IQ djeteta - briga roditelja, što ne znači brigu da im se nešto dogodi nego brigu oko omogućavanja stimulativnog razvoja.

Ono što je važno znati jest to da ako tjeramo djecu na reproduktivno učenje, to je protiv fiziologije i neminovno vremenom dovodi do otpora prema školi, prema takvom načinu učenja i prema samom čitanju.

Na pragu toga nastao je NTC sustav. Što je to NTC sustav i kakva je njegova implementacija u Hrvatskoj?

NTC je program koji je sastavljen od 3 dijela. Prvi je dio razvoj mozga o kojem smo do sada dosta govorili. Taj prvi dio ključan je u razvoju djeteta jer ako tu pogriješimo, dijete može imati manje ili veće posljedice tokom cijelog života. Drugi je dio programa učenje, tj neurofiziologija učenja, a tu je posebno važno objasniti roditeljima i učiteljima da reproduktivno učenje nije fiziološko te da većina djece tako ne može učiti.

I naravno, imamo nekoliko načina da aktiviramo prirodan način proces učenja te smo na dobrom putu, što vidimo po rezultatima u školama koji su iznad svakog očekivanja. Vjerojatno zato imamo toliko poziva jer nije potrebno pratiti djecu nekoliko godina, već se rezultati vide za 2-3 mjeseca. Treći je dio programa razvoj sposobnosti zaključivanja, analize, razvoj funkcionalnog znanja, što je djeci zapravo najljepši, a učiteljima najteži dio programa.

Žestoki ste kritičar trenutnog obrazovnog sustava u zemljama regije. Nevjerojatno je da često ulazimo u različite reforme, a da vlada osjećaj stalnog puženja po dnu i rubovima potrebnih obrazovnih revolucija...

Zemlje regije imaju zastarjeli obrazovni sistem koji stagnira, a kada se realno pogleda kakvi su trendovi u svijetu, jasno je da zaostajemo. Posebno zaostajemo za državama iz istočne Azije (Kina, Singapur, Japan, Južna Koreja, Tajvan) koje su već toliko daleko da je pitanje kako ih pratiti i možemo li to uopće. Ako se zna da je funkcionalno znanje u relaciji s bruto nacionalnim dohotkom, jasno je da će u budućnosti dominirati države istočne Azije. Zato razvoj funkcionalnog znanja predstavlja jedan o prioriteta EU, ali do njega se nažalost ne može doći samo reproduktivnim učenjem.

Potrebno je nešto dodati, ali tu postoje lutanja, razni pokušaji bez posebnog efekta… Ja sam pokušao s nekoliko rješenja, a sva su zapravo bazirana na neurofiziologiji i upravo kroz igru nalazimo dobre načine koji su stimulativni za djecu. Reproduktivno učenje izbjegavamo. Važno je osmisliti metode, dobre igre...

Tu su najvažniji učitelji koji završe NTC seminar, čuju na seminaru puno primjera iz prakse, a onda očekujemo da to prenesu djeci, ali i da sami osmisle neke metode koje šalju nazad u stručni tim NTC-a. Na taj način prikupljamo dobre metode, prenosimo ih dalje, povećavamo kvalitetu NTC programa, svi zajedno napredujemo i imamo bolje rezultate.

Gdje je u tom svijetu pozicija klasične škole čije se osuvremenjavanje obično svodi na pitanje implementacije moderne tehnologije?

Nisam ja protiv novih tehnologija, korisne su, ali mogu biti i štetne, posebno ako "zarobe" dijete pa počne zapostavljati školu. Virtualni svijet postaje zabavan, a škola je naporna ili dosadna. Moramo pomoći djeci da školu shvate kao vid zabave jer učenje je igra. Ne možemo npr. čitanje gledati izvan konteksta učenja i metoda rada u školi.

Postoje načini, ali imamo premalo prostora da to detaljno elaboriramo. Ono što je važno znati jest to da ako tjeramo djecu na reproduktivno učenje, to je protiv fiziologije i neminovno vremenom dovodi do otpora prema školi, prema takvom načinu učenja i prema samom čitanju. Moramo koristiti nova saznanja iz neurofiziologije, implementirati ih u vrtiće i škole te tako pomoći djeci da bolje uče, lakše pamte, čitaju... Počeo sam primjenu novih metoda s prijateljima iz Mense Hrvatske u nekim vrtićima i školama (Dubrovnik, Zagreb, Rijeka, Samobor, Zadar, Zaprešić...), a tražimo i pomoć preko EU fondova (Dubrovnik, Vukovar).

Očito je da u hiperbrzom multimedijskom svijetu čitanje postaje posebno ugrožena aktivnost. Komunikacijski kanali postali su mahom tekstualni, ali koncentrirano čitanje s razumijevanjem nije više omiljen oblik zabave. A knjiga bi u velikoj mjeri trebala biti i upravo to – zabava. Kako gledate na čitanje djeci u najranijoj dobi, imate li kakve spoznaje o istraživanjima tog fenomena? Mi u Knjižnici jako puno pažnje pokušavamo pridati upravo rastu s knjigom od najranije dobi, ali o dobrobiti postoji puno skepse s raznih strana – od pedagoga, pa do samih roditelja.

Ovo postaje sve veći problem. Po nekim istraživanjima djeca u školi više i ne čitaju lektiru nego nalaze skraćene verzije na internetu, čitaju samo pojedina poglavlja, a samo 20% djece doista čita knjige! To se razlikuje od države do države, ali realno je problem sve veći. Moguće je da djeca žive brže i da se sve događa u kratkom vremenu - nakon videoigrice u kojoj prijeđu sve postavljene probleme za 1 sat dožive puno nerviranja, sreće, iščekivanja, uzbuđenja pa je teško čitati neku knjigu gdje se sve odvija prilično sporo.

Drugi je problem ako djeca imaju usporenu akomodaciju oka (reakcija leće na približavanje i udaljavanje predmeta), onda mogu imati problem prilikom čitanja, pa se događa miješanje slova u rečenici, pa čak i čitavih redova. Onda čitanje nije samo dosadno nego predstavlja i problem. Dijete nema koncentraciju, događa sa da nešto što pročita ne može ponoviti, zaboravlja puno toga i onda mora ponovno čitati. Ranije nije bilo tako, a negdje smo izgleda jako pogriješili.

Ljudi će još napredovati, samo ako se uspije na koji način uskladiti prirodan razvoj koji traje stotinama tisuća godina i utjecaj tehnologije.

Koje su solucije?

Prvo moramo dijete uvesti u knjige, tj. slikovnice već u najranijoj dobi i tako ga zainteresirati za čitanje. Čitati mu priče za laku noć. Uzeti slikovnice koje ćemo zajedno bojati, naučiti ga ljubavi prema svojim knjigama. Kada idemo u trgovački centar ili sl., možemo mu jednom u mjesec dana i kupiti neku knjigu. Ako voli zastave, kupit ćemo mu knjige te tematike, ako voli životinje, onda te tematike. Tako im stvaramo ljubav prema knjigama. Računalo je dobro, ali ne znam gdje je granica - pola sata na dan ili više…

Ne smijemo zaboraviti ni albume sa sličicama, ali tu moramo paziti da ne kupimo svaki dan po 10-20 sličica, jer to nije dobro. Puno je bolje kupiti svaki dan po 4-5 sličica, da dijete iščekuje sutrašnji dan i sakuplja taj album 2-3 mjeseca. To često predajem roditeljima jer ako kupujemo djeci puno sličica, oni sakupe album za 10-15 dana i od toga nemaju nikakve koristi.

A to je vezano za razvoj misaonih klasifikacija, serijacija i asocijacija, koje traju nekoliko mjeseci u aktivnostima kao što su sakupljanje sličica, salveta ili igranje špigula. I iznimno je važno razvijati misaone klasifikacije i serijacije, jer one su uz asocijacije osnova funkcionalnoga znanja. Posao je roditelja, pa i učitelja, da znaju koje su to igre, ali nažalost vidimo da su te korisne igre sve manje u opticaju.

Ako se i odlučimo (ponekad slučajno) da uvedemo dijete u neku korisnu igru, uglavnom je mi roditelji pokvarimo, jer recimo ako dijete voli špigule, roditelji kupe 50 komada, za vikend dođu rođaci, pa možda kupe još 100 komada, a onda dijete ima u kutiji 100-200 špigula i ne želi se više ni igrati, a ako se slučajno i igra, tu nema razvoja misaonih klasifikacija i serijacija. Zato je važno da roditelji shvate da od puno igračaka dijete baš i nema neke koristi.

Gdje vidite budućnost odgoja i obrazovanja 2050. godine? Dok hardver i softver munjevito napreduju, to ne znači da će se išta kvalitativno promijeniti u samom pristupu prema odgoju. Čak štoviše, puno je znakova koji upućuju na to da pretjerano tehnologiziran ambijent nosi loše posljedice... U kojem kontekstu vidite utjecaj tehnologije na IQ novih generacija?

Po nekim istraživanja IQ opada, jer smo, izgleda, došli do određenog maksimuma. Ja ne bih tako rekao, ljudi će još napredovati, samo ako se uspije na koji način uskladiti prirodan razvoj koji traje stotinama tisuća godina i utjecaj tehnologije. Više sam nego siguran da ćemo sutra nanotehnologijom moći utjecati na niz poremećaja koji će se moći izliječiti.

Ali dok se to ne dogodi, naša je obaveza brinuti o djeci na najbolji mogući način jer svaka naredna generacija ima sve slabije rezultate na testovima koje radimo u državama srednje Europe. Tu su najodgovorniji roditelji, pa moramo prvo njih educirati. Najviše zbog njih napisao sam dvije knjige: IQ djeteta - briga roditelja (objavljena i u Hrvatskoj, Hrvatska Mensa) te Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru. Nadam se da će Hrvatska Mensa objaviti uskoro i ovu knjigu.

Naposljetku, što jedan stručnjak kao Vi konzumira za treniranje moždanih vijuga u svoje slobodno i profesionalno vrijeme?

Omiljena mi je knjiga Divlji bagrem i čuvar kuća manje poznatog pisca Slobodana Nenina. Čitam epsku fantastiku, a posebno bih izdvojio knjige Uroša Petrovića Aven i Deca bestragije, koje bih preporučio svima koje privlači ovo područje. Kada sam bio mlađi i imao više vremena, oduševljavao sam se Stendhalovim knjigama, tu je bio nezaobilazan Tihi Don i sve enciklopedije do kojih sam mogao doći.

Od stručnih knjiga uglavnom čitam medicinu, fiziologiju mozga, počeo sam u posljednje vrijeme proučavati neka područja pedagogije ne bih li se lakše snalazio u primjeni novih medicinskih otkrića u pedagogiji. Na internetu uglavnom pratim sportska događanja, ali koliko mi to vrijeme dozvoljava. Puno vremena provedem čitajući pristigle e-mail poruke. Još uvijek nisam našao adekvatnu soluciju za toliko informacija...