Baveći se osjetljivim temama nacionalnih, vjerskih i inih manjinskih diskriminacija, ova zbirka distopijskog štiva ponajprije problematizira hrvatsku svakodnevicu. Distopijske priče čitaju se kao literarni odgovor na splet društvenih zbivanja, a "Nova država Hrvatija 2033." stoji kao svojevrstan popis zbivanja koja su, sada već u formaciji čvora, obilježila noviju hrvatsku povijest. Razgovarali smo s nekoliko autora čije se priče nalaze u korpusu zbirke. Kroz pitanja o samim pričama, ali i o motivima iza njihovih fabula, kao i o osobnim utiscima, autori rasvjetljuju neke nejasnoće na koje se neki čitatelji ove zbirke ponegdje pozivaju.

Namjerno zaobilazeći tehnikalije oko nastanka zbirke priča o kojima je već govorio, Alena Kapidžića, operativnog voditelja projekta, upitali smo o njegovoj priči "Otac, sin i duh", koja se ne bavi toliko možebitnom društvenopolitičkom paradigmom distopijskog društva, koliko pokušava upisati značenja kojima bi totalitarni distopijski sustav mogao baratati na nivou međuljudske interakcije i individualnog postojanja. Možemo reći kako fabule pojedinih priča odaju simptome onoga od čega društvo već boluje.

Kapidžića pitamo koje momente naše svakodnevice on u tom smislu izdvaja ili drugim riječima - koja je njegova dijagnoza svakodnevice koja bi mogla odvesti u Hrvatiju 2033.

Kapidžić: Zloupotreba pozicije moći, najčešće za privatne, male, sebične interese. U demokraciji izborima ovlašćujemo neke od nas da se bave poslovima s kojima se ili mi nemamo vremena baviti, ili nismo u njima dovoljno vješti, ili nas ti poslovi ne zanimaju, a radi se o poslovima od zajedničkog interesa. Konkretno, ovlašćujemo jedan manji dio nas da se bavi vrlo teškim i odgovornim poslom upravljanja u naše ime, donošenjem odluka u naše ime i provođenjem tih odluka.

Ljudi koje biramo trebaju biti najbolji, najizvrsniji, najsvjesniji, najmoralniji, najsposobniji, moraju biti oni kojima je interes dobrobit i prosperitet svih građana i građanki Republike Hrvatske uvijek na prvom mjestu. Biti na poziciji moći je iznimno zahtjevno i teško i nitko od nas nije imun na devijacije, krive procjene, pogreške. Stoga smo i uredili društvo tako da odluke ne donosi jedan čovjek ili njih nekoliko, već da se moć i odgovornost rasprši na čim veći broj ljudi, da čim više nas ima dio moći i dio odgovornosti, da čim više smanjimo mogućnost pogreške u stvarima od zajedničkog interesa. Dok ljudi koji se natječu za pozicije moći ne budu imali naš zajednički interes ispred svih svojih interesa, bit ćemo u opasnosti da se naša darovana moć zloupotrijebi i to preko naših leđa.

Problematizirajući društvo na jednoj mikrorazini i individualno angažirajući svoje likove, svi autori ove zbirke promišljaju problem pojedinca u totalitarnom društvu određenog okvirima religije i svojevrsne policijske države. Kapidžića pitamo da nam doslovno objasni: što njegov pojedinac sanja, koje su njegove motivacije, o čemu razmišlja u slobodno vrijeme, nosi li on u sebi dimenziju osim one kontrolirane od strane države? Na primjer, postoji li u tom slučaju obitelj kakvom ju on u svojoj priči opisuje?

Kapidžić: Svako totalitarno društvo je pogubno za individuu bez obzira koje ideje totalitarizam nameće kao jedine istinite ne dopuštajući njihovo propitivanje i transformiranje ako za to postoji potreba. Ne mora biti nužno nekakva religiozna opcija i policijska država u kombinaciji. Može biti: moraš biti uspješan, ne smiješ biti luzer. Ili: moraš biti poseban, ne smiješ biti k'o svi drugi. Ili: moraš jesti biljke, ne smiješ jesti životinje i tako dalje, samo što su takvi totalitarizmi puno suptilniji i mekši od crkva/policija kombinacije iako nisu manje totalitarni. Kako god bilo, niti jedan totalitarizam ne može do kraja zatući individualizam iako je u svim maticama najteže plivati uzvodno.

Na nekim mjestima kritika "Nove države Hrvatije 2033." ide u smjeru jednostranosti teme kojom je zbirka određena. Kapidžić odgovara.

Kapidžić: Mislim da se većina nas u zbirci bavila više pojedincem, nego samim društvenim uređenjem i nismo, naravno, pokrili sve teme, iako mi se čini da smo pokrili širok spektar. Dojma sam da je društveno uređenje poslužilo u većini priča samo kao podloga za istraživanje posljedica koje bi jedno takvo društveno uređenje moglo imati na pojedinca. Sigurno je da postoji još tema koje nismo dotaknuli kao npr. vanjska politika jedne takve države, ali mi nismo krenuli u ovaj projekt s namjerom da pokrijemo sve teme koje se mogu pokriti, nego smo htjeli ukazati u kojem smjeru možemo otklizati. Što ne znači da hoćemo. :–)

Priča koja otvara cjelinu zbirke, a stoga i najavljuje tematski pješčanik u koji su autori stavljeni svojim angažmanom, priča je Zorana Žmirića. Žmirićev "Lanac" uprizoruje sve elemente proze čija je radnja smještena u distopijski setting: totalitarni oblik javne vlasti, tehno-instrumentalna vizija svijeta, futurizam, neki oblik subvertivnog djelovanja junaka, odnosno antijunaka. Žmirića smo upitali o izvedbenosti pisanja njegove priče – kako je bilo pisati. Prvo, s obzirom da je postojao rok, drugo, s obzirom na tematski okvir zbirke, i treće, u odnosu na mnoštvo starijih i novijih tema u hrvatskom javnom prostoru.

Z. Žmirić: Vremena je bilo dovoljno, punih mjesec dana, tako da sam vrijeme dobro rasporedio. Nije bilo teško, bilo je poticajno. Posebno zbog kreativnog procesa koji je išao simultano s ostalim autorima. Motiv koji me uvijek i iznova inspirira jest odnos pojedinca i okruženja. Kad je o pisanju riječ, mene politika ne zanima. U svim svojim pričama i knjigama bavim se isključivo jednim pitanjem - tko smo mi? Daleko mi je izazovnije staviti lik u nesvakidašnju situaciju i kroz njegove postupke zapitati čitatelja što bi on učinio. Tako je bilo i u radu na ovoj priči.

U Žmirićevom "Lancu", kao i u pričama drugih autora, društvena (ne)prilika o kojoj se piše samo stvara uvjete kako bi se jasnije skicirao slučaj pojedinca. "Lanac" stoga na svojoj površini prikazuje kastinsko društvo koje snažna uporišta ima upravo na nacionalnim i vjerskim diskriminacijama, a koje upravo naše sadašnje društvo u novije vrijeme snažno živi. Od internetskih foruma i sportskih tribina, do službenih političkih retorika - svi javni prostori u Hrvatskoj razmišljaju u konceptima i ograničenjima upravo vjerskih i nacionalnih okvira. Žmirić objašnjava na koji sve način današnje društvo perpetuira te dihotomije, a koje imaju potencijal da nas odvedu do točke koju opisuje u svojoj priči.

Z. Žmirić: U Lancu se ne bavim sistemima, klasama, slojevima... Oni su samo kulisa na čijoj pozornici je pojedinac. Zanima me isključivo čovjek i njegovo ponašanje u određenim okolnostima. Ne vidim razliku između bilo kojeg sistema, polarizacija lijevo ili desno čini tek nijansu, meni nedovoljnu za priklanjanje. Sloboda ne postoji, ona je privid. Vjerujem u ljude, svejedno mi je tko je s koje strane ako u njemu postoje ljudske vrijednosti. Sistem je hladan i proračunat. S čovjekom možeš dogovoriti sve, sa sistemom ništa. O tome sam pisao i u Lancu. Osnovna ideja koju sam provukao kroz priču kaže: "Jednom kada ga dresiraš, narodu je svejedno tko mu drži lanac."

U kojoj je mjeri, stoga, moguće razarajuće djelovanje prema totalitarizmima, ali i mikrofašizmima koje susrećemo na svojoj dnevnoj bazi? Je li subverzija totalitarizama smislena, nužna, potrebna ili besmislena?

Z. Žmirić: Ovo pitanje pretpostavlja otpor prema nekakvim sitnim devijacijama na koje nailazimo u društvu, no pogledajmo stvari iz ovog kuta. Totalitarizam uvjetuje političko uređenje u kojemu se društvo gura na rub oduzimanjem ljudskih prava, kontrolom medija, represijom nad slobodnom misli, kolapsom morala, raslojavanjem društva i pretvaranjem naroda u podaničko stado…

Pa osvrnimo se oko sebe i pitajmo se živimo li danas u drugačijem svijetu? Je li danas lice totalitarizma doista vidljivo samo kao povremeno ukazanje ili je u nekom parfimiranom i uglađenom obliku ipak prisutnije? Pojedincima se u Hrvatskoj na prevaru otima imovina, premlaćuje ih se, siluje i ubija, pravosuđe ne čini ništa. Političke stranke imaju svoje medije. Ako se sukobiš s nekim političarom, imaš šansu završiti na psihijatrijskom vještačenju. U državi ne možeš doći ni na mjesto predsjednika amaterskog sportskog kluba ako nemaš politički pedigre. Svi saborski zastupnici, lijevi, srednji i desni, suglasni su da im plaća treba ostati 35.000 kn. Svega njih sedam glasovalo je da bi i s 28.000 kn mogli preživjeti mjesec i sve to dok se s leđa naroda guli posljednji sloj kože. Dakle, živimo u društvu u kojemu sinkronizacija s političkom vlašću donosi benefite, opozicijski stav se gura u drugi razred, a sama vlast je neosjetljiva na životne uvjete ljudi koji su ih izabrali da o njima skrbe. Po čemu je to u svojoj osnovi drugačije od usklađenosti opijenog naroda s njegovim vođama u vrijeme Hitlera ili Staljina? Između totalitarizma i današnje demokracije razlika je tek u tome što je ovaj današnji sustav sofisticiran. Lukavo nas ostavlja u uvjerenju kako je pojedinac važan, kako ga se nešto pita i kako njegov glas nešto znači. No jedino što je sustavu kod pojedinca važno jest njegova kupovna moć.

Narod bi se nekad podčinio strahom, danas dužničkim ropstvom. Nekad bi se zemlju pokorilo vojskom i oružjem, danas bankama i novcem. Nekad se za pedalj zemlje lijevala krv daleko od svog doma, danas se ciljanu zemlju zaduži, banka im se instalira u monetarni sustav, a vojska postavi na granicu da čuva kapital. „Dobar dan, ako nemate novaca, tu je euro, a odmah za njim i NATO.“ Ukratko, mi već živimo u svojevrsnom totalitarizmu, u mentalnom logoru u kojemu smo svedeni na resurse. Današnji menadžeri, nekadašnje službe za raspodjelu radnih mjesta otvoreno i bez srama nazivaju „odjelima za ljudske resurse“, a zna se što je resurs – izvor prihoda i iskoristivi potencijal. Dakle, da, nužna je i potrebna subverzija, ne onih sitnih natruha totalitarnog sustava, već svakog sustava kontrole, uključujući i ovaj u kojemu se nalazimo. No tome prethodi podizanje svijesti u narodu, a to je ono najteže jer je sve oko nas ustrojeno tako da ljudi ne razumiju ni što to znači, a kamo li da su voljni pokrenuti se i učiniti nešto za sebe. Kad ljudi osvijeste da se sve političke struje u društvu mole istom bogu – kapitalu, i da imaju samo jedan cilj – moć, moći ćemo razgovarati o subverziji sustava.

No to se ne postiže čekajući da nam prekipi, revolucijom i nasiljem. To se postiže malim koracima na osobnom planu, odlukom da promijenimo svoj život i stav. Tako da se sutra zauzmemo za kolegu kojeg sustav ugnjetava. Da ne prestanemo prokazivati ljude oko nas koji ne rade ništa, a primaju plaće. Da se jasno i na glas ogradimo od negativnih pojava. Da odbijemo dati podršku nečemu za što znamo da nije ispravno. Da od siromaha ne okrenemo glavu. To su mikrorevolucije koje će nas osloboditi, male hrabrosti koje će ljude oko nas inspirirati i pripremiti teren za neko novo društvo.

Vjerojatno najmračniju priču cijele zbirke napisao je Igor Beleš. "33" vješto kombinira fokalnost fabule ispričane iz perspektive djeteta, a koja obećava neokrnjenost izraza, dok ujedno u potpunosti zaobilazi zamku patetike u koju se lako može upasti uvođenjem protagonista u vidu djeteta. Beleša smo upitali o ideji djeteta kao naratora i nositelja radnje i problemima rodnih kategorija o kojima piše u svojoj priči.

Beleš: Ušavši u sam projekt, nisam imao jasnu ideju o čemu ću pisati. Znao sam samo da moram naći način na koji ću istaknuti važnost teme kojom se zbirka bavi. Izbor djeteta kao naratora pokazao se kao logičan jer je većina ljudi osjetljiva na djecu i time je priča dobila dodatnu težinu. U svojoj svakodnevici nisam okružen ljudima koji imaju predrasude na osnovi roda niti seksualne orijentacije. Međutim, nedavna događanja u našoj zemlji otvorila su mi oči i natjerala da pogledam izvan svog kruga. Naše društvo generalno nije tolerantno i čini mi se da neće još dugo vremena takvim postati. Ukoliko kod nas ikada bude postojala zakonska mogućnost da homoseksualni parovi budu mogli usvajati djecu, velika je vjerojatnost da će ta djeca biti diskriminirana u vlastitoj svakodnevici.

"Pomajka" Carmele Žmirić također jasno problematizira temu rodnih odnosa, ali i temu biopolitike. Mračna projekcija hrvatske budućnosti u ovoj priči se ponajviše tiče nekih simptoma koje nalazimo u našoj svakodnevici. Lepeza svih problematika je nažalost široka, a na pitanje koje simptome uviđa u svojoj neposrednoj okolici, a koji su postali inspiracijom za ovu priču, autorica odgovara.

C. Žmirić: Problematika rodnih odnosa u Hrvata toliko je prokrvljena kroz sve segmente življenja da ju je vrlo teško ne primijetiti, osim naravno ako svjesno zatvaramo oči i prepustimo se struji koja svojim obrascem i dalje uspješno od kćeri čini novu podobnu majku. Kako je moguće da u trećem tisućljeću u jednoj europskoj zemlji i dalje gledamo razbaštinjene kćeri u korist sinova, visokoobrazovane i sposobne žene koje kuhaju kave jednako kvalificiranim i daleko bolje plaćenim šefovima?

Više od pitanja muči me odgovor žene. Koji je odgovor žene? U svom, nametnutom joj osjećaju srama, manje vrijednosti, povrijeđenosti i boli, žena odgovara hinjenim ponosom, pa kaže: "Ne želim ništa od tebe, neka ti sve bude", pa isti, nametnuti joj program prenosi na svoje kćeri. Glavni lik moje priče, u fizički i psihički najranjivijim trenucima, u vremenu u kojem je žena svedena na maternicu, odlučuje ispustiti krik. Ništa manje od odlučnog NE ovom sramnom obrascu ne očekujem od žene današnjice.

Krušvarov "Heroj" se, uz Mandićevu priču "Naši i vaši", čita kao priča protkana humorom i ironijskim odmakom od apsurda totalitarizma. Elementi humora počivaju na autorovom jeziku ali i na fabuli, a stoje u opreci s većinom priča u zbirci, koje imaju dosta decentniji i mračniji kolorit. Zorana Krušvara smo pitali o samoj ideji za priču, ali također i za probleme njegove svakodnevice koje uviđa i problematizira u svojoj priči.
 
Krušvar: Ideja za priču rodila se u pokušaju predviđanja i izbjegavanja motiva koje bi mogli koristiti moji kolege. Zanimljivo mi je što neki čitatelji doživljavaju momente humora kao prevladavajuće, dok su drugi ostali pod dojmom onih ozbiljnijih, nasilnih i traumatičnih sekvenci te u svojim komentarima gotovo u potpunosti zanemaruju prisutnost humora. Očito tekst dozvoljava dva sasvim različita načina čitanja pa ga stoga smatram uspjelim.

Ono čime sam se želio pozabaviti u ovoj priči jest način na koji društvo, kroz svoje razne mehanizme odgoja, učenja i propagande, oblikuje pojedinca u nasilnika punog mržnje i bijesa. Također, htio sam naglasiti i ulogu potrošačkog društva te spregu između kapitala, države i vjerskih institucija. Može se iščitati i to da sam kroz idealizaciju rata, herojstva, žrtvi iz prošlih ratova te iskazivanja domoljublja kroz neki oblik nasilja (bilo u ratu protiv vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja), dao refleksiju na vlastito djetinjstvo i osnovnu školu u tadašnjoj SFRJ, gdje smo kroz filmove, školsku lektiru, nastavni program i druge sadržaje bili sustavno odgajani u borbenom duhu. U priči "Heroj" taj sustav odgoja je potpuniji jer osim u institucijama ima uporište i u čitavoj preostaloj infrastrukturi društva.
 
Važno je napomenuti kako se tehnološki napredak deklarativno provlači kroz gotovo svaku priču u zbirci, a tako i kroz Krušvarevog "Heroja". Smještajući ju u žanr znanstvene fantastike, distopijska priča je samom svojom oznakom obilježena tehnološko-znanstvenim lajmotivom. Autora smo pitali kako vidi ulogu tehnologije u okviru distopijskog uređenja, a shodno tome i u okviru projekcije Hrvatske koju opisuje. Koja je uloga tehnologije u niveliranju individualaca u amorfnu masu i je li tehnološki napredak uvjet tog procesa? Poglavito ako se složimo da je tehnološki napredak bitan dio distopijskih romana.
 
Krušvar: S obzirom da se radnja događa u budućnosti koja nije daleka (2033. godine), bio sam donekle suzdržan u opisima tehnološkog napretka. Ono što je vidljivo temelji se uglavnom na tehnologiji koja trenutno postoji ili se razvija. To su pisači za hranu, bespilotne letjelice (korištene u razne svrhe), zvučno oružje kojim policijska bespilotna letjelica onesposobi protagonista, bespilotni automobili, razni hologrami i 3D projektori te iLens – uređaj čijeg proizvođača možemo nagađati, a koji ima formu leće. Stavlja se u oko ili u oba oka, a omogućava pristup mreži, kao i slikanje i snimanje. Također ima i određene estetske funkcije. Sama mreža nije detaljnije opisana, ali iz činjenice da se vezano uz nju spominju samo hrvatski sadržaji, možemo pretpostaviti da je na neki način cenzurirana.

Uloga koju u procesu utapanja pojedinaca u masu igra tehnologija, barem u ovoj priči, prvenstveno je nadzorna i propagandna. Tehnologija služi tome da čitavo društvo ima bolji nadzor nad pojedincem, oduzimajući mu privatnost te da vrijednosti kolektiva budu efikasnije komunicirane prema tom istom pojedincu. Osim toga, tu je i pitanje uloge tehnološkog otuđenja u stvaranju emocionalne distance između nasilnika i žrtve, ali ono nije detaljnije obrađivano u tekstu. Dakle, mislim da naprednija tehnologija služi istim procesima kojima služi i manje napredna tehnologija, samo što se od naprednije tehnologije očekuje da taj posao radi bolje. Tako da tehnološki napredak nije uvjet za niveliranje individualaca u amorfnu masu, ali svakako pruža niz korisnih alata koji se u tu svrhu mogu (i hoće) koristiti.
 
Zbirka kratkih priča "Nova država Hrvatija 2033." funkcionira također i kao mjesto na kojem se susreću afirmiraniji pisci kratkih priča zajedno s kolegama koji to još nisu. Ideja idejnih začetnika zbirke i jest išla u smjeru okupljanja glasova afirmiranih i neafirmiranih aurora. Ta je ideja s jedne strane opravdana izvedbenim argumentom u kojem se neiskusnijim autorima otvara prostor za stvaranje i postavljanje radova uz bok drugim kolegama - afirmiranijim ili ne. S druge strane postoji argument u kojem je očito kako je ovakva polifonija stilova donijela notu stilske progresivnosti unutar koncepta „zbirke kratkih priča“ i nagovještava mogućnost dijaloga s raznih autorskih pozicija. Zbirka na taj način donosi priče koje čine devijaciju od klasične forme kratke priče. Taj formalni odnos, u najmanjoj mjeri, na taj način treba i čitati. Hana Dagostin i Goran Gluščić jedni su od još neafirmiranih autora priča iz zbirke. Gluščić opisuje svoj stvaralački proces, ali i način na koji njegova priča funkcionira u odnosu na druge radove.

Gluščić: Originalna ideja je u startu obuhvaćala puno dulju i kompleksniju radnju, a konačni rezultat je bio samo njen mali komadić koji je napisan prvi. Nakon što sam taj početak prezentirao ostalim piscima, shvatio sam da bih produljivanjem samo odveo priču u neki drugi smjer koji u konačnici ne bi bio toliko efikasan. Ovako je moja priča kraća, ali i manje udarna od nekih ostalih radova.

Čim sam dobio poziv za sudjelovanje u zbirci, znao sam da ću napisati priču koja prema svim kriterijima spada pod žanr znanstvene fantastike. Čak je diskutabilno, mada nevjerojatno, da će takvi procesi kloniranja i implementacije misli biti mogući do 2033. godine, ali ovakvim nevjerojatnim tehnološkim napretkom – tko zna. No naspram nekih ostalih priča, mislim da je vjerojatnost da se moja obistini ipak nešto manja. To je u jednu ruku i loša stvar jer također mislim da nisam prezentirao baš toliko lošu budućnost kao što su to neki napravili. Čitatelj ne dobiva kompletan uvid tako da bi optimistična i pozitivna osoba mogla i na priču gledati kao takvu.

Priča Hane Dagostin fabulu razvija kroz svojevrsnu formu izvještaja. Pridodamo li tome minimalno razvijen dijalog, možemo reći da, uz neke druge jedinstvene momente koje svaka od priča u zbirci nosi, i "Dan sedmi" čini mali odmak od ostalog materijala u zbirci. Čini se kako upravo radi forme autorica ostavlja otvorenima za interpretaciju nekoliko različitih motiva. Upitali smo ju kojih okvira se držala prilikom pisanja priče, a s druge strane, iz kojih okvira je željela izaći.

Dagostin: Odlučila sam napraviti odmak i napravila nacrt priče koja će se simbolički odvijati kroz sedam dana i zahvatiti jednog glavnog lika i nekoliko sporednih, koji će biti opisani škrto i u natruhama – kroz motive kao što su svjetla koža, marame, glasni smijeh. Da, možda bi se priča mogla i nadopisati zbog postojanja motiva koji bi se mogli širiti u određenim smjerovima, ali ja sam je željela ostaviti takvom kakva je – snovita, mjestimice neodređena, puna praznih mjesta koja čitatelji ili čitateljice moraju nadopuniti. Namjerno nema imena ni lokalizacije, sve se moglo i može dogoditi ovdje, ondje, na cijeloj zemaljskoj kugli – nova država Hrvatija može se dogoditi i događa se već svugdje.

Gluščić i Dagostin o angažmanu i važnosti sudjelovanja u "Novoj državi Hrvatiji 2033":

Gluščić: Svaka objava znači jako puno, ali sudjelovanje u ovoj zbirci bio je još i veći korak naprijed i to primarno zbog timskog rada. Upoznao sam puno prekrasnih i talentiranih ljudi, ali i napredovao kao pisac. Dobio sam puno sugestija i savjeta, a i vidio kako izgleda proces stvaranja priče kod iskusnijih pisaca. Cijelo iskustvo je puno pomoglo i mislim da sam ostvario napredak. Koliko je on bio značajan, to ćemo tek vidjeti. :) 
  
Dagostin: Ovaj literarno–kritički projekt je za mene jako nužan i važan u svakodnevici u kojoj ljudi pasivno, odnosno nikako ne reagiraju na situacije za koje smatraju da ih se izravno ne tiču. On je umjetnički projekt, ali i kritički iskaz – mi smo kroz svoje priče pokazali svoj stav prema svijetu kakav trenutno jest te prema onomu kakav bi mogao biti. Meni je intrigantno i važno da se skupilo 15 ljudi koji su projicirali 15 mračnih distopija. I svi su stali ispred projekta svojim imenom, prezimenom i fotografijom. I to bi tako trebalo biti uvijek i svugdje.

Dagostin zaključno o nekim krivim čitanjima i krivim situiranjima koncepcije ove zbirke priča:

Dagostin: Projekt je bio popraćen u medijima različitih ideoloških stavova, a ono što je bilo intrigantno primijetiti, ali vjerujem i ostalima koji su sudjelovali u projektu, jesu obilati komentari prepuni mržnje i bijesa na nekoliko online medija. Upravo ti komentari govore o stanju u našem društvu, odnosno daju sociološki presjek našeg društva kakvo ono zaista trenutno jest – i to je ono nad čim se svi moramo zapitati, zaključani u svoje svjetove.

Najstrašnije je od svega što ti ljudi sigurno nisu pročitali priče, što je vidljivo iz njihovih komentara, te umjesto da pročitaju priču i dožive je u sebi, reagirali bez ikakvog uvida u smisao ili poruku tih priča.

Površnost svijeta u kojem živimo je nešto nad čime treba reagirati. A ja mislim da svatko to može – slikom, riječju, umjetničkim iskazom, ali najviše osobnim primjerom svaki dan. Budi ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu, kako reče M. Gandhi.