"O, Lolito moja, sad se još mogu igrati samo riječima."

U jesen 1955. godine, Olympia Press, tad još relativno nepoznata pariška nakladnička kuća odlučila je izdati Lolitu, knjigu ruskog pisca Vladimira Nabokova, koju su američki nakladnici redom odbijali, smatrajući da pred sobom imaju pornografski roman, i to poprilično loš. Kako tvrdi Nabokov: "Očekivali su niz sve slobodnijih erotskih scena, a kad se niz prekinuo, prekinuli su i oni čitanje i osjetili dosadu i razočaranje".

Vjerojatno nisu ni pomišljali na to da pred sobom imaju roman koji će s vremenom postati kanonsko djelo moderne književnosti, iako jedno od najkontroverznijih u dvadesetom stoljeću. Lolita, knjiga koja je ostvarila značajan utjecaj na književnost i popularnu kulturu, još je i danas izazov za one koji se ne mogu olako pomiriti s njezinom temom te intrigantan izvor inspiracije za one koji u njoj pronalaze estetski užitak. Naime, protagonist romana i njegov nepouzdani pripovjedač pod imenom Humbert Humbert opsjednut je dvanaestogodišnjom djevojčicom Dolores Haze, s kojom se upušta u seksualne odnose nakon što igrom (ne)sretnih okolnosti postane njezin očuh.

Zbunjivanje čitatelja

Jedna je od vrlo važnih činjenica o Loliti taj, naizgled banalan, podatak da je materinji jezik njezina autora ruski, a da je Lolita u svojoj izvornoj verziji pisana na engleskom jeziku. Jedan je američki kritičar, pročitavši Lolitu, napisao kako je ona plod Nabokovljeve "ljubavne pustolovine s romantičnim romanom". Pisac mu je na to, u pogovoru američkog izdanja Lolite, odgovorio da kad bi se posljednje riječi zamijenile riječima "s engleskim jezikom", ta bi elegantna formula bila točnija.

Lolita započinje predgovorom koji potpisuje John Ray, Jr., doktor filozofije iz Widwortha te tobožnji urednik romana. Već se na tim prvim stranicama očitava ironična narav djela te Nabokovljeva tendencija da se poigra s čitateljem i njegovim očekivanjima. Znakovito je da je John Ray potpisan kao doktor, što njegovim riječima daje autoritet te čitatelju sugerira da se radi o osobi čije mišljenje ima određenu težinu i od koje se očekuje da će predstaviti stvari onakvima kakve jesu. John Ray tako piše: "Znatiželjnici mogu naći podatke o ubojstvu koje je počinio H. H. u novinama iz rujna i listopada 1952. godine; razlozi i cilj toga ubojstva ostali bi i dalje tajna da nisu ovi memoari dospjeli na svjetlo moje stolne svjetiljke".

Tim riječima, urednik nudi čitatelju pretpostavku da je Humbert Humbert pravi pisac, realistična osoba, a djelo koje ima pred sobom autobiografske naravi. Naravno, čitatelj već prema koricama knjige zna da je autor djela Vladimir Nabokov te da je riječ o fikciji, a ne o autobiografiji, kako ga John Ray pokušava prikazati navođenjem tobožnjih činjenica o djelu i svom uredničkom zadatku. U klasičnoj autobiografskoj maniri John Ray tvrdi kako je brižljivo uklonio neke "tvrdokorne pojedinosti"poput pravih imena mjesta i ljudi "koje je iz pristojnosti trebalo prešutjeti, a iz čovjekoljublja poštediti" - time Nabokov zbunjuje čitatelja, nudi iluziju realističnosti te nas pritom priprema za čitanje romana koji velikim dijelom tematizira upravo odnos fikcije i stvarnosti.

Ta je činjenica vidljiva na primjeru Nabokovljeve pošalice na prvoj stranici predgovora gdje John Ray tvrdi da je netom prije prihvaćanja ovog uredničkog zadatka bio nagrađen za svoje djelo Do the Senses Make Sense, čiji naziv implicitno upućuje na problematiku reprezentacije stvarnosti. John Ray zatim piše:

"Ja nemam namjere veličati gospodina H. H. Nema sumnje da je on kukavan, da je nepošten, da može poslužiti kao sjajan primjer moralne nakaze... Očajnička iskrenost koja izbija iz njegove ispovijedi nipošto ga ne oslobađa odgovornosti za njegovu đavolsku prepredenost. On nije normalan. On nije džentlmen. Ali, kako čarobno njegove gusle bude u nama nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu, iako nam se njen autor gadi!"

Ovim riječima Nabokov, uz pomoć konstrukcije fikcionalnog urednika Johna Raya koji kritizira H. H.-a, pounutrašnjuje kritiku djela u samo djelo. Time on sugerira čitateljima kako će promišljati roman te kako će reagirati na moralnu neprihvatljivost poteza njegova protagonista. U sljedećem odlomku John Ray piše:

"Kao umjetničko djelo, Lolita daleko prelazi granice pokajničke ispovijedi; ali moramo priznati da je kudikamo važnije od njena naučnog značenja i umjetničke vrijednosti njeno moralno djelovanje na ozbiljna čitaoca, jer ta mučna analiza pojedinačnog slučaja sadrži i opću pouku. Zanemarena djevojčica, samoživa majka i manijak zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene pripovijesti; oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje mogu snaći. Lolita bi nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge – morala ponukati da budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanom svijetu."

Tu je pak očito kako se Nabokov pompoznom personom Johna Raya ruga svima onima koji inzistiraju na moralnoj pouci u književnom djelu – naime, Nabokov u pogovoru američkog izdanja Lolite tvrdi:

"Znam da će se naći dobrih duša koje će proglasiti Lolitu besmislenom knjigom samo zato što nije poučna. Ja niti čitam niti pišem didaktičku književnost, i, ma što trabunjao dragi John Ray, Lolita nipošto nije remorker koji vuče za sobom teglenicu morala. Za mene književno djelo postoji samo utoliko ukoliko mi daje ono što ću jednostavno nazvati estetskim užitkom... sve je ostalo ili žurnalističko naklapanje, ili,književnost ideja, koja se, uostalom, često nimalo ne razlikuje od običnog naklapanja."

Postmoderna par excellence

U samom imenu "urednika" skriven je još jedan zanimljivi metatekstualni postupak: John, Ray, Jr. – ime koje je simetrično i autorefleksivno: rezultat je ironičan jer je John Ray, Jr., koji se doima pravim moralistom, u konačnici tek retorička vježba. U tradicionalnom poimanju književnosti, predgovori, uvodi i pogovori ne služe samo uokvirivanju teksta te pružanju potrebnog konteksta čitatelju već i svrsi potvrđivanja, ovjeravanja djela. Nabokov se ovdje poigrava tim mehanizmom te angažira čitatelja da u tekstu pronađe znakove koji upućuju na pravi glavni lik romana: sam jezik.

Odnos spram čitatelja vrlo je bitan element ovog romana, s obzirom da se od nas zahtijeva konstantna aktivnost u obliku pamćenja, zamišljanja, pogađanja i slijeđenja tragova koje H. H. daje. Humbert se na čitatelja učestalo referira kao na "Porotnika", čime se Nabokov ponovno ruga tendenciji čitatelja da donosi moralne prosudbe.

"Molim te, čitaoče, ma koliko te ozlojeđivao bolesno osjetljivi i beskrajno oprezni autor ove knjige, koji je još i meka srca, nemoj preskakati ove veoma važne stranice! Zamisli me! Mene neće biti ako me ti ne zamisliš; pokušaj razabrati u meni srnu što dršće u šikari moje vlastite opačine; hajde da se čak malo i nasmiješimo."

Ovdje je vidljivo kako je Lolita postmoderno djelo par excellence. Naime,H. H. otvoreno tvrdi da je njegova narav fikcionalna te da ne može postojati ako ga sam čitatelj ne zamisli – što stoji kao savršen primjer metatekstualnosti i postmoderne težnje za otkrivanjem artificijelnosti narativa: naglasak se sa sadržaja premješta na sam medij.

Nabokov subvertira detektivski žanr koristeći se jezikom kao glavnim izvorom tragova – primjerice, ime Quiltyjeve pomoćnice Vivian Darkbloom anagram je autorova imena. Također, H. H.u romanu se vrlo često referira na Lolitu kao na čistu verbalnu konstrukciju, raščlanjenu na slogove – možda je najpoznatiji primjer upravo onaj s prve stranice romana:

"Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta; vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bina trećem lupnuo u zube. Lo. Li. Ta."

Lolita kao jezična konstrukcija

H.H. njeguje riječ Lolita kao što njeguje njezin lik te je zapravo Lolita kao jezična konstrukcija, a ne kao djevojčica centralna figura romana. U posljednjoj rečenici, Humbert piše: "Mislim na turove i anđele, na tajnu trajnih pigmenata, na proročanske sonete, na utočište umjetnosti. A to je jedina besmrtnost koju mogu podijeliti s tobom, Lolito moja." Time, kako ukazuje teoretičarka Linda Hutcheon, pripovjedač konačno shvaća da Lolitu može posjedovati, oživjeti, samo u dijegetskom obliku koji dijeli s čitateljem: "Ta specifična veza autora i čitatelja može se, po svojoj prirodi, smatrati erotičnom - samo aktivnom participacijom i zajedničkim angažmanom autora i čitatelja, tekst, kao i oni sami, mogu živjeti" (Narcissistic Narrative: The Metafictional Paradox, 1980.).

Iako Nabokovu roman smješta niz formalnih mehanizama koji pripadaju realističkoj tradiciji – poput dnevničkih bilješki, pisama, članaka, stvarnih imena mjesta - on ih ironizira pomoću anagrama i brojnih drugih stilskih sredstava, poigravajući se na taj način s njihovim tradicionalnim ulogama. Nabokov subvertira ideju književnosti/jezika kao ogledala zbilje te problematizira način na koji književnost funkcionira kao erotični artefakt koji zavodi svog čitatelja, neprestano ga motivirajući na nastavak interakcije s tekstom.

Fotografije: Lolita 1962.