Cijeli niz umjetničkih djela iza sebe je imao "pomagača"...
Sadie Plant u knjizi Pisanje na drogama iznosi zanimljivu tezu – da je uživanje droga imalo esencijalnu ulogu u proizvodnji modernog društva. Kako tvrdi, moderna filozofija, znanost, ekonomija i književnost oblikovane su korištenjem opijata. Coleridge i Edgar Allan Poe na opijumu, Freud na kokainu, a Burroughs na vjerojatno svemu dostupnom, svoje su iskustvo s drogama prenijeli na papir - eksperimentirajući s granicama percepcije, što je, između ostalog, rezultiralo propitivanjem granica književnog teksta i tradicionalne estetike, kao i uvjetovalo razvoj filozofske misli. Čini se kako su droge, svojim utjecajem na ljudski živčani sustav, mijenjajući svoje uživatelje, mijenjale svijet.
No, kako tvrdi Plant, bilo je samo pitanje vremena kad će Coleridge i njegovi suvremenici otkriti misticizam antičke šamanske kulture – primjerice, Dionizovi "kentauri, satiri i majnade obredno su jeli gljivu muharu (Amanita muscaria) koja im je davala ogromnu mišićnu snagu, erotsku moć, snažna priviđenja i dar proricanja". Tako su se u djelima Pitagore, Heraklita i Parmenidesa još uvijek mogli iščitati ostatci tog drevnog svijeta. No, u vrijeme kad je Platon u 5. stoljeću pr. n. e. zapisivao Sokratovo učenje, vrata prema tim drevnim kulturama već su bila čvrsto zatvorena. Kultovi su oslabili, hramovi su razoreni, a Dioniza je zamijenio novi tragični lik Edipa.
Neke najosnovnije postavke rasuđivanja, istine i morala, kako smatra Plant, počivaju na Platonovom razlikovanju između istinskog, vječnog svijeta oblika i prijelazne dimenzije materijalne stvarnosti. Upravo je Platon ustvrdio kako se istina ne može pronaći u sadašnjem trenutku i kako je put do prosvjetljenja put oslobađanja od tijela te od iskvarenosti života na zemlji. To je predstavljalo potpuni obrat stare šamanske priče – znanje je sad postalo moguće samo ako "koliko god je moguće više izbjegnemo dodir s tijelom i njegovom prirodom", što je postavilo filozofski temelj za najveći dio kasnije svjetske teologije.
"Opijum je bio junak tisuću priča 19. stoljeća, savršena droga za pisanje."
Plant tvrdi kako se u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama, u većem dijelu 18. i 19. stoljeća, prodavao čitav niz preparata od opijuma. Bili su to prvi lijekovi u slobodnoj prodaji. Opijum je bio jeftin, bilo ga je u izobilju i u to je vrijeme na najbolji način nudio trenutno olakšanje. Majke su se njime koristile da umire malu djecu, a radnici u tvornicama i mlinovima uzimali su ga kako bi zaspali noću i izdržali radni dan. Ipak, droga nije bila jedini kemijski odgovor na brze promjene u društvu te industrijalizaciju u 19. stoljeću. Osim opijuma, i izum fotografije omogućio je bliskost iskustva udaljenih svjetova te drugačije viđenje stvarnosti. Fotoaparat je imao svoju vlastitu perspektivu te pružio novo shvaćanje svijeta na koji se nekad gledalo samo golim okom.
"Oružje nije samo sredstvo uništenja nego i opažanja: povijest borbe prije svega je povijest korjenite promjene gledišta." - Paul Virilo
Objavljivanjem Tumačenja snova 1900., Sigmund Freud naglasak s racionalnog uma preusmjerio je na iskustvo potisnutog, na snove – bio je to potez koji je uspješno podvukao crtu pod duge godine eksperimentiranja s drogama. Nesvjesno je jednom zauvijek stupilo na scenu. Kao zamjena za morfij i kokain, sredstvo za ublažavanje stresa i boli, odnosno psihoanaliza, bila je privremena terapija za kulturu koja se pokušavala riješiti ovisnosti stoljeća. No, Freud je priznao da su "pjesnici i filozofi prije mene, ti koji su otkrili nesvjesno. Ja sam otkrio tek znanstvenu metodu kojom se nesvjesno može istraživati".
Za jedno od najpoznatijih djela znanstvene fantastike za djecu, Alisu u zemlji čudesa, o djevojčici koja propadne u zečju rupu i nađe se u zemlji bizarnih pravila i izvrnute logike, prepunoj čudesnih i neuobičajenih stvorenja, često se smatra da je autor Lewis Carroll napisao pod utjecajem laudanuma, tinkture opijuma. Tako magične gljive i gusjenice koje puše nargilu aludiraju na iskustvo s halucinogenim drogama, što je i Grace Slick opjevala u himni psihodeličnog rocka pod nazivom White Rabbit (One pill makes you larger, and one pill makes you small. And the ones that your mother gives you, don't do anything at all...).
Tijekom Drugog svjetskog rata, speed je ostavio najveći trag kao vojna droga – naime, vojnici su se borili pod utjecajem droga još od vremena kad su se morfij i igla koristili za ublažavanje boli u Američkom građanskom ratu i kasnije za povrede nastale na bojnim poljima Prvog svjetskog rata.
Speed je, tvrdi Plant, čak i vođe vodio tijekom rata – u jednom si je razdoblju Hitler ubrizgavao metamfetamin čak osam puta dnevno. I Churchill je otkrivao blagodati speeda, o čemu je izvijestio svog liječnika Lorda Morana: "Uzeo sam Vaš lijek u jedno poslijepodne. Iznimno mi je koristio. Razbistrio mi je glavu i pružio silno samopouzdanje." Do kraja Drugog svjetskog rata psihoaktivne su droge ponudile vojsci široku paletu mogućih primjena – ranih su 1950-ih različiti dijelovi američke vojske i CIA-e istraživali te mogućnosti. Glavni cilj tog rada bio je pronalazak svojevrsnog seruma istine, no nestabilnost ispitivanih tvari nije polučila dobre rezultate.
Do 1960-ih stvorena je ogromna međunarodna mreža kemičara, psihologa, psihijatara, antropologa i filozofa koji su eksperimentirali s LSD-om, pejotlom i njihovim kemijskim srodnicima. Iako LSD ni u kom slučaju nisu pozdravili svi psiholozi i psihijatri, dva su pojedinca – Aldous Huxley (Vrli novi svijet) i Timothy Leary (poznat po eksperimentima s psihodeličnim drogama te uzrečici turn on, tune in, drop out) imali naročitu vjeru u tu drogu.
Opijati su umirivali i umrtljivali 19. stoljeće, kokain je išao ukorak s električnom strujom; speed je omogućio 20. stoljeću praćenje vlastitih novih brzina, a i vjerojatno najpoznatiji teoretičar medija, Marshall McLuhan, smatrao je kako halucinogene droge idu ukorak s novim elektroničkim okruženjem.
Halucinogene droge inspirirale su osobito djela beat generacije: Williama S. Burroughsa, Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga,koji su potom ostvarili značajan utjecaj na kulturnu revoluciju 1960-ih i rock glazbu (Beatlesi, Bob Dylan, Pink Floyd...). Tako je Burroughs u Interzoni napisao: "Mučenik sam ovog prokletog pisaćeg stroja – čovjek tako nemehanički poput mene ne bi nikad trebao kupovati rabljene strojeve – ali prije nego zatražim Narednikovu pomoć, pisat ću krvlju i potkožnom iglom."
Ginsberg u svojoj najpoznatijoj poemi Urlik piše: "Vidio sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnjele gole, dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru tražeći bijesni fiks; Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom rajskom vezom sa zvjezdanim dinamom u mašineriji noći, koji u siromaštvu i u dronjcima i praznim očima sjede naduvani u natprirodnoj tami hladnovodnih stanova lebdeći vrhovima gradova zamišljenog džeza."
Iako kritičari zamjeraju Pisanju na drogama poneke povijesne nedosljednosti ili organizacijske probleme unutar teksta, ovaj je naslov uistinu vrijedan književni dragulj koji spaja male povijesti s Poviješću, kao i utjecaj kontra-kultura na onu dominantnu.
Sadie Plant na vrlo zanimljiv način analizira ostavštinu brojnih intelektualaca i pisaca ističući da je povijest pisanja ili povijest ljudske misli često paralelna povijesti uporabe psihoaktivnih supstanci. Ova, relativno slabo posuđivana knjiga (ipak je već 17-godišnjakinja :), trenutno je dostupna u svim našim odjelima i ograncima pa požurite po svoj primjerak kako ove fascinantne povijesne činjenice ne bi ostale neotkrivene (Jeste li znali da je tajni sastojak na kojem je Coca-Cola prvotno temeljila svoj uspjeh upravo – kokain? :D).