Otac mu je bio Irac, vojni liječnik, a majka Grkinja. Godine 1852. dječak s majkom odlazi očevoj sestri u Dublin i tek u dobi od 3 i pol godine prvi puta upoznaje oca. Nakon što je ponovno zatrudnjela Hearnova se majka vratila u Grčku i tamo rodila sina Daniela, brata kojeg književnik nikada nije upoznao jer je ostao s tetom u Dublinu.

Nakon što je teta 1867. izgubila sav imetak devetnaestogodišnji Lafcadio odlazi u Ameriku daljnjoj rodbini i više se ne vraća u Europu.

Tijekom školovanja u Irskoj Lafcadio Hearn u tučnjavi je izgubio lijevo oko pa je na svim fotografijama sniman s desne strane. Kod rođaka se nije dugo zadržao već je preživljavao radeći razne poslove. Okušao se i kao novinar te u 27. godini postao najpoznatiji novinar u Cincinnatiju, Ohio.

Život ga je odnio dalje u New Orleans, te 1867. u New York i Martinique gdje radi kao novinar i putopisac. U to vrijeme rađa se ideja o odlasku u Japan i pisanju putopisa o Japanu pa 17. ožujka 1890. Lafcadio Hearn napušta Ameriku i 19 dana kasnije pristaje u Yokohami, Japan. Treba li naglasiti da se nikada nije vratio u Ameriku?

U Japanu se Hearn zapošljava kao nastavnik engleskog jezika i ženi sa Setsu Koizumi, mladom djevojkom iz osiromašene samurajske obitelji.

Godine 1896. obitelj Koizumi posvaja ga kao sina i od tada je Lafcadio Hearn postao Yakumo Koizumi, građanin Japana. U braku je rođeno četvero djece.

U Japanu Hearn neumorno piše eseje o japanskim običajima, poeziji, zapisuje narodne priče i legende, postaje slavan na Zapadu, a u Japanu ga poštuju kao kulturnog junaka te kao instituciju u rangu haiku poezije.

Citat iz knjige Kokoro (o piscu):

Ali ju (krasotu - napomena D.Š.) je on shvatio i obuhvatio, kao nitko prije njega, ni poslije njega. Sve one sitne i krhke stvarce, koje drugi nisu pravo ni opažali, skupio je on u svojoj duši, usisao njihov miris i iznesao ih u svojim knjigama s tehnikom zapadnjaka, a srcem orijentalca. Sve one dubokoumne narodne priče, patrijarhalne običaje i djetinjsku praznovjericu, tako da su i sami Japanci prestali na njega gledati kao na Europljanina, privijajući ga sasvim na svoje grudi, kao rođenog sina.

 

I bogovi mu poslaše najljepši dar - smrt, baá u onom času, kad je smrtnik dovršio svoj posao. Obožavalac starog Japana umro je upravo one godine, kad su Japanci pobijedili Ruse i prestali biti ono, što je Hearn na njima najviše ljubio. Po njegovom shvaćanju, Japanci su tom pobjedom - po staroj tradiciji - sami sebi zabili nož u trbuh i počinili harakiri. Umrli su i oni, kad je umro stari Nippon i stara japanska kultura: - Lafcadio Hearn dopjevao je sretno svoju pjesmu s njima.

Lafcadio Hearn umro je u Tokiju 26. rujna 1904. od srčanog udara, sahranjen je po budističkoj ceremoniji ispraćen od beskrajnog mnoštva iskreno ožalošćenih Japanaca koji ga i danas štuju jer u mnogim kućama na posebnom mjestu stoji njegov kip.

Posvetila sam malo više pažnje životopisu Lafcadia Hearna, čovjeka kojemu je život, kasnije i on sam, rušio mostove, koji je spoznao najdublju bijedu ali i dosegao najveću slavu.

Ove dvije zbirke eseja i pripovijetki sadrže Hearnova zapažanja o Japanu koji polako nestaje. Riječ "kokoro" na japanskom znači srce, ali i smisao, duh, osjećaj, odluku, smionost i sklonost.

Kokoro je bila prva japanska knjiga L. Hearna, ali valja istaći da ovo izdanje nije cijeli Kokoro kako ga je napisao Hearn nego sadrži i pripovijesti iz knjiga Lotos, Izumo, Kyushu te Buddha.

Knjiga O želji da se dohvati mjesec također sadrži prijevode eseja iz tri različite knjige.

Lafcadio Hearn s puno ljubavi i razumijevanja piše o Japanu, njegovim ljudima i običajima, njegove zapise svakako vrijedi pročitati, ako niste u mogućnosti nabaviti tiskane prijevode na hrvatski jezik (ili srpski - puno više prijevoda) na webu se mogu pronaći njegova djela u pdf formatu na engleskom jeziku.

Iskreno se nadam da će barem netko posegnuti za ovim predivnim esejima i pripovijetkama.