Radnja romana odvija se između 1908. i 2018. godine, smještena je najvećim dijelom u Split i Podbiokovlje, selo Žeževicu koje zaista postoji, morala sam provjeriti. Priču prenosi Klara, najmlađa punoljetna žena iz loze Santrića i Kuzmanića, ali tijek radnje ne odvija kontinuirano, iz 2017. autorica se vraća u 1953., nastavlja događajima iz 1991., slijedi povratak u 1910., savjetujem vrlo koncentrirano čitanje i pamćenje likova barem prvih nekoliko poglavlja.

Iako i muškarci u romanu imaju važne uloge, teret života i radnje nose žene: Mare, Tonka, Rožica, Ana, Olja, Marita i Klara, različitih sudbina i osobnosti, ali većini njih sudbinu su krojili muškarci. Izuzetak je bila Rožica: „Nije vjerovala u romantiku i gluposti poput ljubavi na prvi pogled. Nije bila obrazovana, ali je znala dovoljno da ne vjeruje organu koji ne funkcionira samostalno stoga je u pamet imala više povjerenja nego u srce.“
Klara zaključuje:

„Brutalne rečenice naših djetinjstva stvore od nas ljude kojima je potrebna pomoć. Kuzma se iz djetinjstva izvukao s poremećajem odgovornosti, a ja s patološkom nesigurnošću.“

„Brakove bi trebalo započinjati nakon četrdesete, spoznala sam to rano. Do tada svi vježbamo život. I usput sjebemo djecu koju smo rodili i onu koju nismo.“

Najveći dio obiteljske povijesti Klara je saznala iz priča bake Ane s kojom je bila vrlo bliska, ali „najbolje“ je kad poglavlje završava bakinom rečenicom „Pričat ću ti dalje drugi put“, a napeto je da napetije ne može biti. Većina tih žena zaključalo je, zakopalo u sebi svoje ja, svoje želje, snove, poniznost i poslušnost prema roditeljima i muškarcima, pitanje „što će selo reći“ pečatilo je njihove sudbine.Nije to bila specijalnost samo juga Hrvatske, povijest moje vlastite šire obitelji sa sjeverozapada zemlje ispisala je poneku bizarnu stranicu sličnu onima iz romana, nema tog romana koji može nadmašiti stvarne životne priče. Ostaje pitanje, da li su neke od ovih žena - Tonka i Olja - ipak mogle drugačije, Anine dvojbe i put kojim je pristala ići razumljiviji su mi, danas bi možda mogla zadržati oboje, ali 1953. nemoguća misija.

Mogla bih pisati još jako puno, označila sam puno citata, ali za kraj jedan s kraja romana:

„Nema od ovog lizuckanja ništa. Nema gore od života na kapaljku. Sramežljivo, kao da te nema. Grijeh je to. Znaju li ljudi da je to grijeh? Oni što vjeruju u Boga, baš bi oni trebali znati. A čini se da oni najmanje znaju. Oni čekaju neku kaznu i neko čistilište. Darovan si, čovječe, a ti gledaš u zapakirani poklon i strah te što ćeš naći unutra. Pa radije gledaš u šareni omot i čekaš. Čekaš, čekaš, a onda te najednom više nema. Ima te, a nema te. ... Ti ne živiš, nego vježbaš život, ne bi da će to tek doći. A onda on samo prođe... On je naš, ne tuđi. Taj neki Život o kojem svi pričaju. Jedan jedini koji imamo. Tu je, strpljivo nas čeka da zarijemo šake u njega i istisnemo sav slador. Ako ga ne popijemo, ukiselit će se. Ne može to dovijeka trajati. Na rubu je suza, taj naš Život, kako odmičemo u iskustvu. Ako ga ne iskoristimo, onda nije ni imao smisla. A nema teže stvari nego kasno spoznati da si sam sebe potratio.“

Ja jesam, potratila sam život čekajući da završim ovo, da prođe ono pa ću početi živjeti. Obilo mi se o glavu puno puta na razne načine. Ne znam koliko je još ostalo, ali kasno je, za previše toga prekasno.
Vjerujem da će ovaj roman čitati i muškarci i žene, prepoznati sebe, nekoga iz obitelji, susjedstva, obiteljskih legendi, zaustavite se tek toliko da spoznate svoje želje i potrebe, nije to sebičnost, to je vaš život.