Ne mogu tražiti utjehu u tuđoj nesreći, ali uviđam kako mnogi koji su preživjeli slično životno iskustvo dijele gotovo identične osjećaje.

Tom živi s Karin sanjajući kako će „postati financijski neovisan poetski par, poput sretne verzije Sylvije Plath i Teda Hughesa“, ali Karin u 33. tjednu trudnoće prebacuju u bolnicu zbog simptoma nalik gripi koji se pretvaraju u tešku upalu pluća, a konačna dijagnoza zahtijeva prijevremeni porod hitnim carskim rezom.

Nekoliko tjedana Tom je rastrgan između dva odjela Karolinske bolnice na kojima se za život bore dvije njemu najvažnije osobe na svijetu, odjeli su međusobno udaljeni kao život i smrt koja ipak otima jednu od njih.

Nakon tragičnog gubitka Tom nema vremena za prepuštanje boli, potpuno je usredotočen na njegu preživjele osobe, ali i na bitku sa nemilosrdnom birokracijom koja tražeći svoje papire, formulare i procedure ne uviđa očito.

Njegovo natezanje s birokracijom, opis beskonačnog prespajanja telefonskog poziva s jednog na drugog, trećeg, desetog službenika podsjetio me na crtani film Asterix i dvanaest zadataka, očito da se od starog Rima birokracija nije promijenila, samo što u stvarnom životu i u tragičnim okolnostima to nije nimalo smiješno.

S druge strane bolničko osoblje je, uspoređujući s našim (ne)prilikama, uglavnom vrlo suosjećajno i susretljivo iako Tom često misli kako je osoblje hladno i distancirano. Neću dalje o sadržaju, puno je toga zbog čega ovaj roman treba pročitati.

Dogovarajući pogreb Toma je posjetio svećenik Totta koji je i sam davno preživo veliki gubitak, ali koji Toma tješi riječima:

„Vi govorite o uspomenama – njih se ne može izgubiti osim u slučaju demencije ili smrti – ali ne možete leći pored uspomene i zagrliti je.„

 

 

CITAT: Raspao sam se. Moj najbolji prijatelj doselio se k nama jer je vidio koliko sam loše. Vidio je da nemam snage nastaviti dalje. Tad me upitao: Totta, bi li mijenjao tu bol koju osjećaš za to da se Johannes nikada nije rodio?

 

Jako me pogodila posljednja rečenica citata, ali da, zaista trebamo osjećati zahvalnost i ljubav što su neke osobe bile dio naših života unatoč tragičnom, besmislenom gubitku. Ipak, vjerujem kako mnogi od nas dijele Tomove osjećaje opisane ovim riječima:

 

„Nikada nisam mrzio kao što mrzim sad; moja mržnja nije usmjerena ni smislena i svaki put kad je pokušam shvatiti, pretočiti u riječi, odrediti i kontrolirati, briznem u plač, tolikom silinom da se plašim da ću je probuditi premda sam u drugoj sobi. Tad prekrijem oči rukom i govorim si: Ovo nije stvarno. Molim te ne govori ni da je to žalosno.“

Za razliku od Toma ne mogu plakati, zavidim svima koji svoju bol mogu pretočiti u suze, ali hvatam samu sebe u jednakoj takvoj mržnji prema najrazličitijim stvarima, prema proljeću i sunčanom danu, prema nepoznatoj mami s bebom u kolicima, petogodišnjem dječaku, mladiću na biciklu s torbom za trening, dečku na rolama, zaljubljenom paru koji se drži za ruke, prema baki koja čuva unučad ...

Osjećam kako je Tom Malmquist morao napisati ovaj roman iz puno razloga, roman je posveta ljubavi, zabilježeno sjećanje na mnogima jedva zamislivu patnju i tugu, ali i zatvaranje jednog poglavlja života, jer treba nastaviti dalje zbog onog dragocjenog što je ostalo.

Roman je pisan u prezentu prvog lica jednine, samo prva trećina romana pisana je kronološki, a zatim književnik nastavlja priču iznošenjem različitih događaja iz vremena prije i nakon tragedije. Poglavlja nisu precizno određena, tek dvostruki prored između odlomaka, dijalozi su umetnuti u tekst, a rodbinske i ostale društvene veze osoba u romanu spoznati ćete samo pažljivim čitanjem. Ovakvim načinom pisanja književnik je postigao utisak pripovijedanja u jednom dahu koji čitatelja potiče da roman pročita zadržavajući dah.

 

U svakom trenutku još smo živi na policama Gradske knjižnice Rijeka.