..., baš kao i njena autorica Annie Hawes dok je uživala u ligurijskim okusima. Riječ je o knjizi Ekstra djevičansko: među maslinicima Ligurije, dakle, uz ulje, masline i Italiju, što drugo reći, nego: aromi e sapori.

Autorica počinje svoju priču o dvije blijedopute strankinje koje igrom slučaja kupuju kuću u okolici sela Diano San Pietro, sela koje nije poznavalo glamur Rivijere, "koja je bila samo nekoliko kilometara udaljena odavde, mogla je jednostavno tako biti na nekom posve drugom planetu" i nepokolebljivo odlučuju vratiti život svojoj novostečenoj campagni. Knjiga niže paletu slika života spomenutog sela i njegove okoline, kao i odnos lokalnih stanovnika prema "neobrazovanosti" čudnovatih strankinja. Te strankinje lagano, korak po korak svladavaju cijeli niz novih vještina, običaja, načina ponašanja i upravo u tome je draž ove knjige. Nema ironijskog, nadmenog i prosudbenog stava, nego jednostavna, duhovita priča o protoku vremena u jednom ligurijskom selu i prilagodbi dviju Engleskinja drugačijim navikama. Vrlo često, ironija je okrenuta u obrnutom smjeru, u duhovitu samokritiku koja otkriva neke daleke elemente njihovog engleskog života.

Na jednom mjestu spisateljica se osvrće na onaj osjećaj kada zastanemo zadivljeni nad prirodom i poremetimo ga mišlju da se na takav prizor na razglednici nikada se ne bi osvrnuli, a još manje je kupili. E, taj osjećaj kao da je ključ cijelog ovoga djela. Skeptici koji pušu i na hladno mogli bi reći da je knjiga pisana po narudžbi u turističke svrhe, možda ima i istine u tome, ali posjeduje nepatvorenu dozu istinitosti i proživljenosti svih epizoda. Ona nije turistička idilična slika periferije Rivijere, nego svojom iskrenošću susreta britanskog i talijanskog mentaliteta, neukosti u praktičnim stvarima, osvrtanjem na bolesti sadašnjice (droga i AIDS), iskreno i istinito oslikava ljude, vrijeme, običaje i navike. Njihovi opisi su toliko vjerni da svi kojima je blizak taj mediteranski štih naprosto vide, čuju, kušaju i mirišu, sve ono što sestre Hawes doživljavaju. Knjiga je nama zabavnija tim više što u svemu tome donekle prepoznajemo i sebe i neke davne običaje, a u nekim prizorima i naše trenutno stanje.

"..u ovoj zemlji događaju se krupne promjene dok se ubrzano priprema za priključenje Novoj Europi. ...Za samo šest mjeseci svaka trgovina, kafić, hotel, garaža ili restoran u Liguriji bit će po zakonu obvezan koristiti financijsku registarsku blagajnu. Uvijek će dvoje iz financijske policije u civilnim odjelima vrebati ispred... zahtijevati da im pokažu račun. Ako nema računa?.. Vaši stari  povjerljivi kupci postat će hoćeš-nećeš neslužbeni policijski agenti.”  

Zvuči li vam poznato?

Priča se odvija tijekom nekih 10-15 godina, većim dijelom zahvaćajući period ligurijskog sela prije ulaska Italije u EU. Taj dio ovoj knjizi daje poseban začin, vraća sjećanja na Italiju kakva je nekada bila, skoro bi se moglo reći da barata stereotipima i pri kraju se osvrće na promjene koje su nastupile nakon ulaska u EU. Najbolja ilustracija za to je uzgoj maslina, obrezivanje, vrijeme berbe, gdje se stari način nije pokazao i nužno bolji. Sve to prati osobno iskustvo sestara Hawes, njihovo praktično svladavanje praćeno budnim okom sela. Ali ništa nije uzalud, jer u konačnici dobile su svoje ulje prema kojem su se počele odnositi baš kao autohtone stanovnice.

“Rezultati potpunog, drastičnog napada (misli se na obrezivanje maslina, op.a.) na našim zasadima, mora se reći…nisu odmah nadahnjujući. Jesmo li sigurne da je Ciccio dobro obavio posao? Da mu nije trebalo drva za ogrjev…Do kraja druge godine, razlika je zapanjujuća.  Jedino stablo koje smo ostavile…izgleda kao bolesni rođak ostalima.” 

Tako su one napredovale s uzgojem da im se čak i Milanez koji krstari uokolo u potrazi za pravim uljem, misleći da su lokalne žene, oprezno obrati najpokroviteljskijim “dobre žene” načinom… (i pitanjem) “Hoće li mi vaši muževi prodati nekoliko litara?”
Pa jesu li dvije neudane Engleskinje mogle dobiti veću pohvalu, nakon početnih izraženih sumnji u “prošlost jedenja ulja od sjemenki”?

Suštinska privlačnost ove knjige je u isprepletenosti ambijenta, mentaliteta i običaja. Naravno, kada je o Italiji riječ tu neizostavno dominira hrana i...

“Za manje od tjedan dana...pretvorili su nas u zametke gurmana...ili preciznije rečeno u zametke poznavatelja antipasti...

Uzmite punjene tikvice, govori Maria. Tanku pitu od brokule? Nekoliko frisceüi listova borožine u hrskavom tijestu? Pa zatim mladi luk pečen u pećnici, tanko izrezana paprika i patlidžan pečeni na žaru, uz mrvičak Marijine srdelama krcate bagna cauda. Nekoliko debelih krišaka sočne rajčice ispod dosta umaka – maslinovo ulje od Luigijevih vlastitih maslina, bosiljak iz povrtnjaka iza kuće. Nekoliko malih kvadratića svježe pite od sira sa začinskim biljem?

Kako ste mogli znati da je sve to samo predjelo?...naše ekscentrične prehrambene navike nisu prouzrokovane našom svjesnom željom da se usprotivimo pravilima, nego nepoznavanju pravila.”

I kada su sestre Hawes svladale sve zamke antipasti, te primo piatto i secondo piatto, lokalci su im se počeli žaliti na njemačke turiste, koji se pojavljuju na ručku u nemoguće vrijeme.

“Nijedan Talijan ne bi ni sanjao pojaviti se u restoranu u dva i trideset. Dosad je već posluživanje ručka trebalo biti završeno i posluga sjesti i ručati u miru... Kad jedu tjesteninu, pojedu s njom toliko parmezana da to više košta restoran nego da su pojeli glavno jelo. Dvaput su jeli predjelo, što je najproblematičnije pripremiti; to je nešto što se nijedan Talijan ni u snu ne bi usudio osim ukoliko nije spreman platiti cijenu kompletna ručka – I onda kažu da više nisu gladni... Siroti Nijemci! Oni tu misle kako su u zemlji u kojoj je ispijanje vina doslovno obavezno, gdje prevladava sloboda i opuštenost – dok im se iza leđa nastavlja ovo užasno mrmljanje... Rješenje tajne, plod dugogodišnjeg etnološkog istraživanja jest sljedeće: u ovome dijelu svijeta civilizirano ponašanje zahtijeva da slijedite niz veoma preciznih pravila na putu do pijanstva. Prvo i najvažnije je da sve što popijete na neki način smatrate ljekovitim.”

Pa ako ste ljubitelji slasna zalogaja kušanog u njemu pripadajućem ambijentu i obogaćenog svim pripadajućim mirisima, prepustite se i kušanju Ekstra djevičanskog.

Posebno upozorenje: ako odbrojavate kalorije, ne čitajte gladni, jer slast maslinovog ulja i soka od svježe izrezanih rajčica je naprosto zamaman.

I za kraj još jednom ponoviti ono “Mmmm, dobar tek”.