Zoran Krušvar bira za vas: Stripovi za 5+ klince
Kao roditelju malog anarhista koji će uskoro napuniti šest godina, jako mi je važna ponuda knjiga i stripova prikladnih za njegov uzrast. Dok mi se čini kako na policama gradske knjižnice ima zbilja svakojakih knjiga i slikovnica, sa stripovima za šestogodišnjake stojimo otprilike kao s kvascem u jeku prvog vala pandemije.
Ta me spoznaja malo zatekla, jer sam kao klinac upravo na stripovima učio prva slova te i dalje mislim kako je ta kombinacija slike i teksta, pogotovo onog pisanog isključivo velikim tiskanim slovima, zapravo idealno pedagoško pomagalo za savladavanje čitanja i razvoj čitalačkih navika u ranom djetinjstvu. No, pojavom brojnih multimedijalnih konkurentskih oblika zabave te uvođenjem paušalnih naknada za distribuciju na kioscima, s tržišta su praktički nestala izdanja pogodna za najmlađe čitatelje, kao što su u mom djetinjstvu bili Tom i Jerry, Mikijev zabavnik ili Mikijev almanah i slični.
Osim toga, promijenio se ponešto i pogled na odgoj djece. Dok je osamdesetih mogao prevladavati stav da su svi crtići i svi stripovi (osim pornografskih i političko satiričnih) prikladni za djecu, danas mi se ideja da bih malom od šest godina dao čitati Bonellijeva izdanja koja sam osobno u sličnoj dobi gutao, čini pomalo diskutabilna. Ipak se u Zagoru, Bleku, Texu Willeru i svim ostalima najnormalnije puca i ubija ljude. Da, mi smo se sa šest-sedam godina redovito igrali rata ili kauboja i fiktivno ubijali jedni druge, međutim to je najvjerojatnije bilo uzrokovano frustracijom što smo imali samo jednu vrstu jogurta (ali zato gomilu stripova).
Ipak, neke smo naslove moj mali anarhist i ja s velikim veseljem zajedno pročitali pa je red da ih se ovdje navede.
Hilda je na prvom mjestu jer je apsolutni hit i apsolutno najbolja. Neustrašiva djevojčica modre kose koja živi u svijetu na razmeđi ovog kojeg poznajemo i onog iz nordijskih bajki, doživljava gomilu dražesnih pustolovina. To je jedan od onih stripova koji se može čitati u svakom uzrastu i kojem će se dijete kako raste moći vraćati nanovo, kako bi otkrivalo nove elemente i nova čitanja. Nakon čitanja pođite u šumu i tražite okamenjene trolove.
Čovpasa smo najprije upoznali čitajući Kapetana Gaćešu te se razveselili otkrivši da on zbilja postoji kao samostalni strip. Iako su priče u Čovpasu relativno jednostavne i razumljive za malene, jer što ima jednostavnije od dobrog policajca koji lovi zločeste zlikovce i trpa ih u zatvor, tu i tamo se pojavi pokoja fora koju će shvatiti samo odrasli (npr. reference na Dickensa). Negativci i borbe s njima izvedeni su u humorističnom tonu, no neki će roditelji možda tijekom čitanja htjeti cenzurirati pokojeg "idiota" ili sličan izraz. Meni se baš nije činilo potrebnim da mi dijete vrtićkog uzrasta policajce naziva "murjacima" ili "pajkanima", bit će za to dovoljno vremene kad bude stariji. Na žalost, Čovpasa prati prokletstvo nekonzistentnog prijevoda imena likova, koje je valjda pokupio u Kapetanu Gaćeši. Tako se Čovpasov glavni suparnik zove različito kad se pojavi u Gaćeši, a različito u Čovpasovom samostalnom stripu. Također, na kraju treće knjige najavljuje se četvrta pod naslovom "Čovpas i Mini Mic", međutim ista je izašla kao "Čovpas i Micko Kid".
Sve u svemu, Čovpas nam je donio puno smijeha i motivirao je malog da potroši gomilu papira na crtanje (na kraju knjiga postoje upute za crtanje likova), dakle dvostruki plus.
Durica je domaći klasik kojeg sam kao dijete potpuno propustio pa ga otkrio ovako pod stare dane. Sam koncept nadurene Durice i njenih ljubomornih ispada činio mi se kao nešto što se nema šanse primiti kod mog klinca navučenog na Lego Ninjago i slične sadržaje, međutim ispostavilo se istinito ono što kažu u karate fimovima: "A kick is a kick, a punch is a punch". Dakle, svejedno šutira li Sensei Wu svog zlog brata Garmadona ili Durica Bibija koji se zagledao u Lelu, mom malom je smiješno kad netko dobije po glavi i padne na stražnjicu. Osim toga, fore u Durici su odlične i potpuno pogođene za uzrast, a nasmijat će bogami i odrasli.
Tehnički, ovo nije strip. Međutim, glavni su likovi klinci koji stalno crtaju i pišu stripove, a onda nam autor svako malo te stripove i pokaže. Pa onda ipak malo i jest strip. A čak i onda kad nije strip, ima puno ilustracija tako da opet skoro pa i jest strip. Ruku na srce, ovo jest pisano za nešto malo stariji uzrast. Naime, priča se vrti oko škole i oko odnosa među učenicima, nastavnicima, a tu je i ravnatelj. Jasno, tu su i vanzemaljci, roboti, zli znanstvenici, vremenski strojevi i slično, ali ako dijete ne ide u školu vjerojatno bi mu dosta tih situacija i odnosa moglo biti nejasno. No, zato je tu gomila ludosti i toaletnog humora pa sve završi u smijehu. Bez daljnjeg, Gaćeša je u našoj kući veliki hit i pročitali smo cijelu seriju. Ipak, možda bi bilo dobro da roditelji koji će Kapetana Gaćešu čitati mlađoj djeci znaju nekoliko detaljčića unaprijed: ponašanje glavnih likova u školi uglavnom je vrlo problematično pa ne bi bilo loše uložiti malo dodatnog truda kako bi se djetetu objasnilo da se na njih ne treba ugledati. Odnosi se to konkretno na ponašanje u školi, ali i općenito na odnos prema starijima i autoritetu. Jasno, ako smatrate da je otpor autoritetima osobina koju je dobro razvijati od najmlađih dana, onda je ovo sjajna knjiga za vas.
Najveća mana Kapetana Gaćeše jest kaos s prijevodom imena glavnih likova. Naime, glavni likovi su prevedeni kao Darko i Marko, međutim negdje na pola serije prevoditelj im odluči zamijeniti imena pa Marko postane Darko i obrnuto. A onda i ono što sam napisao pod "Čovpas".
U svakom slučaju veliko, ma i najveće oduševljenje kod čitatelja, ali i ponešto kontroverzi što se tiče sadržaja.
Snjeguljica i sedam pirata
Autor ovog kratkog stripa je Marko Merćep. Ne vjerujem da postoji na policama GKR, objavljen je u Q stripu, kao samostalno tzv. maliQ izdanje, ali morao sam ga uvrstiti na ovu listu jer je to bio prvi strip za kojeg se moj sin "zakačio". Možda zato što je kratak i što mu je fabula poznata (skoro standardna priča o Snjeguljici, samo umjesto na patuljke naleti na pirate) možda zato što ima pirata i mačevanja, ali uglavnom pročitali smo ga sto puta, a kako je bio prvi, tako je klinac u nekom trenutku pomislio da svi stripovi imaju format "harmonike".
Zgodno.
Svi znaju da su klinac i njegov ljubimac super slatka kombinacija, ali što kad je taj ljubimac zmaj? Koncept je sjajan i knjiga kreće s nekoliko dražesnih kratkih epizoda, da bi kasnije prešao na nešto dužu i kompleksniju priču. Strip su radili Darko Macan i Frano Petruša, tako da ne samo da je dobro nego je i domaće što je opet dodatni plus.
Hrabrog Gala i njegove prijatelje svi znaju i vole pa tako i djeca. Međutim, treba priznati da je Asterix genijalan strip, ali ipak prvenstveno strip za nešto stariju publiku i da će malenima obilje tekstualnog humora i igara riječima proći "ispod radara". No, čini se da ipak ima nešto neodoljivo u šamaranju rimskih legionara, potapanju gusara i žderanju pečenih veprića pa se Asterix čita čak i onda kad čitatelj, realno, ne razumije pol sadržaja.
Borovnica (epizode koje dijete može shvatiti)
Darko Macan bez sumnje slovi za najboljeg hrvatskog strip scenarista i iza sebe ima zavidan opus radova, a zahvaljujući izlaženju u Modroj lasti, njegova Borovnica postala je poznata generacijama djece i osigurala si status klasika. Problem s Borovnicom je taj što je ona osmišljena za uzrast starijih razreda osnovne škole, a to znači da mlađa djeca neće shvatiti dio sadržaja. Mi smo čitajući Borovnicu pokušai birati epizode koje su lakše shvatljive, što je obično značilo jednostavniji humor, bacanje cigli Oraščiću na glavu i slično. Nakon toga smo, jasno, imali razgovore o primjerenom i neprimjerenom ponašanju, što će reći da Borovnica ima i pedagošku komponentu - natjera vas da s djetetom razgovarate o tome kako se NE treba ponašati (kao da inače takve razgovore ne vodite svako malo).
Borovnica je, ukratko, obavezna lektira, a ako se djetetu i ne svidi, uvijek je mogu čitati roditelji.
Bočko (još manje epizoda koje dijete može shvatiti)
Bočko nikad nije bio zamišljen kao strip za malu djecu. Njegova je prvenstvena namjena bila bavljenje temama vezanim uz znanstvenu fantastiku na humorističan način. Međutim, kako mali, slatki vanzemaljac izgleda neodoljivo, a i ime mu zvuči simpatično, moje se dijete odmah uhvatilo. Situacija je bila slična kao s Borovnicom, u smislu da smo od cijele knjižice našli svega nekoliko pričica koje je mogao shvatiti, ali ih je rado i opetovano čitao. Također, Bočka je relativno lako crtati pa je i to bilo poticajno, jer ima djece koja vole još jednom nacrtati strip nakon što ga pročitaju.
Stripovi koje sami nacrtate jer nedostaje naslova prikladnih za uzrast
Već se iz činjenice da se na ovoj listi našao niz naslova uz koje ide napomena "djeca dosta toga neće shvatiti" vidi kako nedostaje naslova za najmlađe čitače. Nama se rješenje nametnulo nekako samo od sebe pa tako podmladak svako malo nacrta neki strip (najčešće reboot nekog pročitanog, ali povremeno se zalome i originali), a kako se dijete ne bi zabavljalo samo, nacrtao sam i ja par komada. Jest da moji izgledaju kao da sam cipla umočio u tintu i pustio ga da se praćaka po papiru, ali to nije važno. Bitno je da dijete ima stripova i da se veseli. Dakle, flomastere u ruke, možda otkrijete skrivene talente, a možda se podsjetiti zbog čega su ostali skriveni, što je također oblik samospoznaje pa i to valjda nešto vrijedi.