Stara!!! Pa nemrem verovati! Jebate! Nemrem verovat da sam te srela. Ti!? Jesi to ti!?

Ovim rečenicama započinje „Bolja polovnjača“ i uvodi nas poznatim zagrebačkim slengom direktno na zagrebačku ulicu, točnije u neki od kafića u kojem Mirjana i Višnja razgovaraju satima i časte se crnjakom.

Točnije, Mirjana ima nekolikosatni monolog kojem autorica dodaje nekoliko Višnjinih pitanja i par didaskalija (uglavnom s konobarom).

Zagrebački sleng netko voli, netko ne, ali knjiga ima svoje dobre strane. Razgovorom između dviju frendica Silvija Šesto opisuje žensko-ženski „dugosenismovidjele“ odnos. Pomnim seciranjem bivšeg i sadašnjeg seksualnog života i ljubavi, saznajemo sve o Mirjaninu životu i hormonima koji je muče.

Prilično neuobičajen izraz za hrvatsku književnost, reklo bi se razgovorno štivo... ali kroz monolog glavne likice književnica daje sliku hrvatskoga društva i presjek najaktualnijih problema: od stanja u suvremenoj književnosti kojoj ne dodjeljuje blistave atribute preko „dotepenaca“ do stambenih kredita, neizbježnog pitanja hrvatske stvarnosti.

Upravo to pitanje postaje kamen spoticanja i šarmantan „razgovor“ - monolog prepun duhovitosti naglo se prekida. Čitatelj upravo osjeća nelagodu trenutka i, možda, prebrz završetak.

U svakom slučaju, preporučena zabava za kišne jesenje večeri.

Fotografije: Detalj naslovnice knjige "Bolja polovnjača"