Davina je pseudonim majke djevojčice Princeze o kojima govori ova knjiga. Radi se o istinitoj priči i rekla bih da se uklapa u mikrožanr koji nije tako jako vidljiv osim osobno zainteresiranima, a to je literatura koju pišu roditelji djece s teškoćama u razvoju. Tom žanru pripada i jedna riječka autorica kojoj se sada ne mogu sjetiti imena.

Znači Davina i njezin suprug žive u Njemačkoj i odlučili su usvojiti dijete pa nakon što ih odbiju u njemačkim uredima jer su stranci, Davina odluči da to bude dijete iz BiH s obzirom da je i ona sama Bosanka. Telefonom im je rečeno da ih čeka djevojčica od 18 mjeseci koja ima nekih problema sa zdravljem, ali oni su pristali.

Nadalje Davina opisuje kako se odmah zaljubila i vezala za to dijete i tu ima zanimljivih opisa razvoja odnosa nebiološkog roditelja i usvojenog djeteta.

Ova je knjiga dnevnik odrastanja autistične djevojčice koja danas ima 15 godina, a dijelovi su mu objavljivani na specijaliziranom forumu za posvojitelje udruge RODA – Roditelji u akciji kako bi se potaknulo ljude na posvajanje djece s posebnim potrebama. Knjiga zato vrlo dobro senzibilizira za probleme posvajanja, a još više za probleme djece s posebnim potrebama i autistične djece jer princeza ima Aspergerov sindrom koji je jedan iz spektra autističnih poremećaja.

Cilj je autorice senzibilizirati javnost za navedene probleme te je stoga u suradnji s novinarkom Kristinom Turčin odlučila proširiti početnu priču (koja je djelomično ispričana i u Jutarnjem listu) i objaviti knjigu za koju kaže: Ako jedan čovjek promijeni svoj odnos prema ljudima s posebnim potrebama ili ako jedan par usvoji takvo dijete, knjiga je ispunila svoju funkciju.

U naslovu je moja kišna djevojčica asocijacija na poznati film u kojem autista glumi Dustin Hoffmann.

Autorica spominje i dvostruko sažaljenje s kojim su se morali nositi - zato što su usvojili dijete, a onda još i zato što se radi o djetetu s posebnim potrebama.

Priča počinje u dječjem domu u BiH, nastavlja se u Njemačkoj, i to najprije kod kuće dok je Princeza bila beba, potom u vrtiću, zatim u osnovnoj i naposljetku u srednjoj školi. U svim tim novim sredinama ovu je obitelj čekao veliki posao jer je poznato da su autisti veliki ovisnici o redu i ponavljajućim radnjama. Jer teško je gledati predrasude u očima ljudi kad im kažeš da je Princeza posvojeno dijete i još k tome iz Istočne Europe, teško je svakoj novoj teti u vrtiću ili učiteljici objašnjavati zašto je Princeza čudnovata, teško je steći prijatelje ako ne dozvoljavaš da itko dira tebe ili tvoje stvari, teško je podnijeti podsmijeh vršnjaka koji ne znaju da autisti sve shvaćaju doslovno. Put ove obitelji nedvojbeno je težak, ali iz teksta neprestano izvire čista i bezuvjetna ljubav koju majka osjeća prema djetetu.

Knjiga je vrlo informativna po pitanju toga kako upoznati, razumjeti i živjeti s autističnom osobom i naravno bliža je svakodnevnim potrebama od neke stručne knjige. Pisana je dokumentarnim stilom (podsjeća npr. na knjigu Danci i stranci), a jezik joj je vrlo životan, zadržan je naime onaj bosanski štih, što mi se jako svidjelo.

I za kraj citiram početak pogovora koji je napisala novinarka Kristina Turčin koja je otkrila priču, a to je post koji je majka Davina objavila na forumu: Ja sam majka posvojene djevojčice s posebnim potrebama. Kad smo je posvajali prije 'dugo' godina nismo znali da je dijete s posebnim potrebama, ali nikad nismo požalili ni jedan djelić sekunde što smo baš nju, takva kakva jest, dobili. Nije išlo niti ide lako s njom, ali smo obogaćeni jednim divnim djetetom koje ne bismo mijenjali ni za što na svijetu. Podijelila bih svoju priču sa svima koji su zainteresirani za posvajanje djeteta s posebnim potrebama.

Nakon što ovo pročitate, sigurno ćete poželjeti pogledati inspirativan video Amande Buggs In My Language na YouTubeu i predstavu Vincent u HNK-u.

Pronađite ju na našim policama.